Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2104/20 (M. D.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Ugovor o poklonu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2104/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-2104/20, rješavajući apelaciju Milorada Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milorad Delić protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 048500 20 Rev od 2. aprila 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 19. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 048500 20 Rev od 2. aprila 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Apelacionog suda, utvrđeno je da je M. D. na ime bračne tekovine u toku trajanja braka sa D.D. (oboje prednici parničnih stranaka) stekla 1/2 prava građenja na navedenoj zemljišnoj parceli, kao i pravo svojine u dijelu od 1/2 na porodičnoj stambenoj zgradi izgrađenoj na navedenoj parceli, što je apelant dužan priznati i trpiti (stav I izreke). Utvrđeno je da je Ugovor o poklonu broj OPU 1691/11 od 11. novembra 2011. godine, u dijelu ½ nekretnina (dvorište i zgrada), ništav (stav II izreke).
3. U obrazloženju osporene presude, Apelacioni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je D.D. Ugovorom o poklonu od 11. novembra 2011. godine darovao apelantu svoju imovinu u Brčkom i Teočaku. Imovinu u Brčkom roditelji apelanta su stekli po osnovu primanja iz radnog odnosa u toku 1977. godine i 1978. godine. Apelacioni sud je naveo da je utvrđeno i da su roditelji apelanta u toku 1986. godine porodičnu kuću u Brčkom nadogradili, a nakon rata i obnovili zajedničkim sredstvima, pa je prvostepeni sud zaključio da ta imovina predstavlja njihovu zajedničku imovinu, shodno odredbi člana 264. preuzetog Porodičnog zakona SR BiH, te, u skladu sa odredbom člana 267. Porodičnog zakona, prvostepeni sud je utvrdio udio D.M. na imovini u Brčkom od ½ dijela. Apelacioni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da je prvostepeni sud na ovaj pravni odnos trebao primijeniti Porodični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Apelacioni sud je naveo da je tačan navod u reviziji apelanta da je odredbom člana 291. u stavu 3. Porodičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine propisano da, ukoliko po redovnim i vanrednim pravnim lijekovima prvostepena presuda bude ukinuta, postupak će se voditi po odredbama ovog zakona. Apelacioni sud je ukazao da navod „postupak će se voditi" podrazumijeva proceduralna pitanja u postupku, a nikako se ne odnosi na materijalno pravo, koje se, po pravilu vremenskog važenja zakona, ima primijeniti na ovaj pravni odnos, jer je Porodični zakon SR BiH bio na snazi kada su prednici stranaka stekli predmetnu imovinu. Slijedom toga, Apelacioni sud je ocijenio da je prvostepena presuda i u stavu drugom izreke pravilna i na zakonu zasnovana, kod toga da su tužioci (I.D. i B.D.) djeca D.D. koga su roditelji nadživjeli i osnovan je njihov zahtjev da se Ugovor o poklonu kojim je D.D. raspolagao i sa dijelom D.M., utvrdi ništavim. Zabrana takvog raspolaganja propisana je odredbom člana 265. Porodičnog zakona SR BiH, a što za posljedicu ima ništavost takvog ugovora. Apelacioni sud je naveo da su tužioci ovlašteni pozvati se ništavost prema odredbi člana 109. Zakona o obligacionim odnosima, jer kao zakonski nasljednici (drugog nasljednog reda iza D.M. i D.D. ) nesumnjivo su zainteresovani da se Ugovor o poklonu od 11. novembra 2011. godine u dijelu od ½ predmetnih nekretnina. Apelacioni sud je istakao da D.D. nije mogao raspolagati imovinom D.M. bez njene saglasnosti, odnosno bez saglasnosti njenih sljednika, pa je stoga Ugovor o poklonu u dijelu ½ nekretnina utvrđen ništavim, koliki je udio D.M. u toj imovini.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Apelacioni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant navodi da je Apelacioni sud trebao nastaviti i voditi postupak po odredbama novog Porodičnog zakona Brčko Distrikta, te da je sud pogrešno zaključio da prednik apelanta D.D. nije mogao raspolagati imovinom navedenim Ugovorom o poklonu, imajući u vidu da nigdje nije navedeno niti propisano da se raspolaganje nepodijeljenom zajedničkom imovinom tj. bračnom tekovinom ne može vršiti bez saglasnosti zakonskih nasljednika iza drugog supružnika.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Apelacioni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević