Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6787/18 (Franjevački samostan Svetog Petra i P. G.-L.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni postupak
  • Porez
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6787/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6787/18, rješavajući apelaciju Franjevačkog samostana Svetog Petra i Pavla Gorica – Livno, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. srpnja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Franjevačkog samostana Svetog Petra i Pavla Gorica – Livno podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 024771 17 U od 10.

listopada 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Franjevački samostan Svetog Petra i Pavla Gorica – Livno (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Barbarić & Bevanda“ iz Širokog Brijega, podnio je 21. studenog 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 024771 17 U od 10. listopada 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Uprave za neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 17. siječnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor 29. siječnja 2020. godine, a tužena 3. veljače 2020. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 024771 17 U od 10. listopada 2018. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tužene broj 01/4-1 -UP/ll-115/17 od 17. siječnja 2017. godine. Navedenim rješenjem tužene odbijena je apelantova žalba protiv Rješenja tužene – Regionalni centar Mostar, broj 03/6-2/IIl-UP/l-18-3-1235/15Pž od 9. prosinca 2016. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za povrat plaćenog PDV-a u iznosu od 78.447,94 KM po carinskim prijavama (bliže navedenim u dispozitivu rješenja).

6. U obrazloženju pobijane odluke Sud BiH je, između ostalog, naveo da je špediter 9. svibnja 2015. godine za apelanta prijavio i stavio u slobodan promet robu (crkvene orgulje s priborom), te u carinsku prijavu upisao šifre (zahtjev) za „stavljanje u slobodan promet robe koja ne podliježe oslobađanju od uvoznih dažbina bez prethodnog postupka“, koju je carinski organ prihvatio, te obračunao i naplatio PDV. Pri tome, Sud BiH je ukazao da carinski postupak započinje podnošenjem carinske prijave sa svim neophodnim podacima koji moraju biti točni, te da se uz nju prilažu svi dokumenti potrebni za primjenu propisa kojima se regulira carinski postupak za koji je roba prijavljena (čl. 56. stavak 1. i 59. Zakona o carinskoj politici BiH). U svezi s tim, Sud BiH je naveo da za točnost podataka u prijavi i vjerodostojnost priloženih dokumenata odgovora deklarant/ njegov zastupnik (članak 107. stavak 1. Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici BiH), zbog čega je apelant odgovoran za postupanje u skladu s propisima o redovnom carinjenju robe (plaćanje dažbine čije oslobađanje nije tražio). Sud BiH je naveo da se stoga nisu ostvarili uvjeti za izmjenu carinske prijave i povrat PDV-a jer postoji usklađenost između carinskih prijava i priloženih isprava, kao i stanjem robe (članak 75. Zakona o carinskoj politici BiH), te zato što apelant prilikom carinjenja predmetne robe nije tražio oslobađanje od plaćanja PDV-a, niti je uz carinsku prijavu priložio dokaze o ispunjenosti uvjeta za oslobađanje od PDV-a (članak 26. Zakona o porezu na dodanu vrijednost).

7. Sud BiH je ukazao da iz odredbe članka 75. Zakona o carinskoj politici BiH proizlazi da se izmjena podataka u carinskoj prijavi, na inicijativu deklaranta, može vršiti nakon carinjenja, odnosno puštanja robe, samo ukoliko se naknadnim pregledom komercijalnih dokumenata i podataka ili robe ustanovi da su podaci navedeni u prijavi netočni ili nepotpuni u odnosu na traženi (zahtijevani postupak) od deklaranta, odnosno njegovog zastupnika. Sud BiH je naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi da je prvostupanjski organ trebao uputiti apelantovog zastupnika (špeditera) na koji način da ostvari svoja prava zato što prvostupanjski organ, u skladu s navedenim odredbama Zakona o carinskoj politici BiH, nije obvezan upućivati uvoznika koji postupak će tražiti. Pri tome, Sud BiH je naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi da ga je kao stranku u postupku predstavljala nekvalificirana osoba s obzirom na to da je apelanta predstavljala špedicija koja zna i mora znati carinsku proceduru. Sud BiH je naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi da je njegov punomoćnik samo saslušan na zapisnik s obzirom na to da Zakon o upravnom postupku poznaje poseban ispitni postupak u kojem se stranci pruža mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima predmetne upravne stvari, te da se usmena rasprava održava samo kada u postupku sudjeluju dvije ili više stranaka s protivnim interesima i kada se ima izvršiti očevid ili saslušanje svjedoka ili vještaka. Obrazloženo je i da, budući da je u ponovnom postupku apelant kao stranka u postupku pozvan da se izjasni o činjenicama i okolnostima o predmetnoj upravnoj stvari, te da je njegov punomoćnik dao izjavu pred prvostupanjskim organom, neutemeljeni su tužbeni navodi da je stranka saslušana kao da se radi o istrazi, te da Zakon o upravnom postupku ne poznaje takav vid komunikacije stranke i upravnog organa koji vodi postupak. Naime, kako je obrazloženo, Zakon o upravnom postupku poznaje poseban ispitni postupak u kojem se stranci pruža mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima predmetne upravne stvari, što je u konkretnom slučaju i učinjeno, te usmenu raspravu, ali samo u stvarima u kojima sudjeluju dvije ili više stranaka s protivnim interesima i kada se ima izvršiti očevid ili saslušanje svjedoka ili vještaka, a što u ovom predmetu nije slučaj.

8. Sud BiH je obrazložio da je tužena, polazeći od takvog stava, u pobijanom rješenju od 17. siječnja 2017. godine, iznijela sve razloge iz kojih se može izvesti nesporan zaključak pravilne primjene članka 75. st. 1. i 3. Zakona o carinskoj politici BiH, odnosno razloge zbog kojih je odbijen zahtjev uvoznika u konkretnom slučaju. Imajući u vidu izloženo, Sud BiH je istaknuo da se pobijano rješenje temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, pravilnoj primjeni pravila postupka koji je prethodio donošenju konačnog upravnog akta i pravilnoj primjeni zakona, zbog čega je tužba neutemeljena, pa je primjenom članka 37. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima BiH odlučio kao u dispozitivu presude.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da su mu pobijanom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/ 3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je po svim zakonima bilo potrebno da mu tužena pomogne prilikom popunjavanja deklaracije i da ga uputi na pravilan način popunjavanja. Smatra da su se i redovni sudovi i upravni organi postupajući na takav način držali samo stroge propisane forme, a da su pri tome zanemarili da su obvezni po načelu materijalne istine i pomoći neukoj stranci utvrditi sve istinite činjenice. Navodi i da je nesporno da u upravnom postupku nije održana usmena rasprava, iako je po zakonu trebala biti održana, već je njegov punomoćnik, koji je bio nekvalificirano osoba, ispitan na zapisnik kao da je u pitanju istraga. Također, navodi da je prekršeno i načelo zakonitosti jer su i sudovi i upravni organi prednost dali internom dokumentu – Odluci o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici BiH u odnosu na zakon, a da pri tome nisu obrazložili razloge za takvo postupanje. b)Odgovor na apelaciju

10. Sud BiH je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je apelant mogao podnijeti i zahtjev za ponavljanje predmetnog postupka ili za preispitivanje sudske odluke, a apelant to nije učinio.

11. Tužena je navela kronologiju postupka, te u odgovoru komentira sadržaj pobijanih rješenja i presude i ističe da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva zbog čega apelaciju treba odbiti.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o carinskoj politici Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 57/04, 51/06, 93/08, 54/10 i 76/11) relevantne odredbe glase:

Članak 1. stavak 1.

1. Carinski propisi sastoje se od ovog zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon) i propisa usvojenih od strane Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i/ili Upravnog odbora za njihovu provedbu sukladno propisima Europske unije.

Članak 59.

1. Prijave u pisanom obliku sačinjavaju se na obrascu koji je propisan provedbenim propisima ovoga zakona. Prijave moraju sadržavati sve podatke koji su nužni za primjenu propisa kojima se regulira carinski postupak za koji se roba prijavljuje i biti potpisane.

2. Uz prijavu se prilažu svi dokumenti potrebni za primjenu propisa kojima se regulira carinski postupak za koji je roba prijavljena.

Članak 75.

1. Carinski organi mogu, na svoju inicijativu ili na zahtjev deklaranta, napraviti izmjenu prijave nakon puštanja robe.

3. Kada revizija prijave ili pregled nakon carinjenja ukazuju na to da su propisi kojima se regulira određeni carinski postupak primijenjeni na temelju netočnih ili nepotpunih informacija, carinski organi, sukladno svim važećim propisima, poduzimaju mjere neophodne za reguliranje nastale situacije, uzimajući u obzir nove informacije koje su im na raspolaganju.

13. U Zakonu o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13 i 53/16) relevantne odredbe glase:

Poseban ispitni postupak Članak 133.

(1) Poseban ispitni postupak provodi se kad je to potrebno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su značajne za razjašnjenje stvari ili radi davanja strankama mogućnosti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese.

(2) Tijek ispitnog postupka određuje, prema okolnostima pojedinog slučaja, službena osoba koja vodi postupak, pridržavajući se odredaba ovoga Zakona i propisa koji se odnose na stvar o kojoj je riječ.

(3) U ovim granicama službena osoba koja vodi postupak naročito: određuje koje se radnje u postupku imaju izvršiti i izdaje naređenja za njihovo izvršenje; određuje red kojim će se pojedine radnje vršiti i rokove u kojima će se izvršiti, ako oni nisu propisani zakonom; određuje usmene rasprave i saslušanja, kao i sve što je potrebno za njihovo održavanje; odlučuje koji se dokazi imaju izvesti i kojim dokaznim sredstivma, i odlučuje o svim prijedlozima i izjavama.

(4) Službena osoba koja vodi postupak odlučuje da li će se raspravljanje i dokazivanje vršiti odvojeno o pojedinim spornim pitanjima ili zajedno za cijeli predmet.

Članak 134.

(1) Stranka ima pravo sudjelovati u ispitnom postupku i, radi ostvarenja cilja postupka, davati potrebne podatke i braniti svoja prava i zakonom zaštićene interese, a službena osoba obvezna je to omogućiti.

(2) Stranka može iznositi činjenice koje mogu utjecati na rješenje stvari i pobijati točnost navoda koji se ne slažu s njezinim navodima. Ona ima pravo sve do donošenja rješenja dopunjavati i objašnjavati svoje tvrdnje, a ako to čini poslije održane usmene rasprave, dužna je opravdati zbog čega to nije učinila na raspravi.

(3) Službena osoba koja vodi postupak dužna je pružiti mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da sudjeluje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njezinom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Mjerodavni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se temelji rješenje, a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.

Članak 140.

Službena osoba koja vodi postupak određuje, na svoju inicijativu ili na prijedlog stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari, a mora je odrediti:

1) u stvarima u kojima sudjeluju dvije ili više stranaka s protivnim interesima, ili 2) kad se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka.

14. U Odluci o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 63a/04, 60/06 i 57/08), dostupnoj na bosanskom jeziku, relevantne odredbe glase: Član 107. stav 1.

1)Bez odstupanja od moguće primjene kaznenih propisa, podnošenje carinskom uredu prijave potpisane od strane deklaranta ili njegovog zastupnika, tu osobu, prema važećim propisima, čini odgovornom za:

- tačnost podataka navedenih u prijavi;

- vjerodostojnost priloženih dokumenata; i

- pridržavanje svih obaveza vezanih za ulazak robe u određeni postupak.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 024771 17 U od 10. listopada 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 15. listopada 2018. godine, a apelacija je podnesena 21. studenog 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je u svezi s pitanjima koja proizlaze iz načina ispunjavanja i predavanja dokumentacije potrebne za carinjenje robe i naplate PDV-a, dakle da se radi o građanskopravnim pitanjima pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

23. Ustavni sud zapaža da apelant pobija navedenu presudu Suda BiH tvrdeći da je taj sud proizvoljno primijenio pravo i pogrešno utvrdio činjenice. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava i jesu li su činjenice pogrešno utvrđene.

25. Dovodeći u kontekst navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta i relevantnim propisima, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Sud BiH proizvoljno primijenio materijalno ili procesno pravo ili da su činjenice potrebne za donošenje odluke u konkretnom predmetu ostale neutvrđene ili da su pogrešno utvrđene. Naime, iz pobijane presude proizlazi da je taj sud za svoje zaključke dao jasna i argumentirana obrazloženja koja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud, u svezi s tim, zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je Sud BiH, a prije njega i upravni organi, utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje odluke u konkretnom predmetu. Pri tome je utvrđeno da je apelanta u postupku carinjena zastupala kvalificirana osoba, i to špediterska organizacija koja se profesionalno bavi pitanjima carinjena robe, te da je ta organizacija morala poznavati način i postupak ispunjavanja carinske prijave, zbog čega se ne može prihvatiti apelantov navod da je bio neuka stranka u postupku i da ga je pri tome zastupala nekvalificirana osoba. Iz činjenica predmeta proizlazi da su upravni organi, a nakon njih i Sud BiH, na utvrđene činjenice primijenili naprijed citirane zakonske propise koji su rezultirali odlukama o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva, a navedeno ne ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog ili procesnog prava.

26. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da, suprotno apelantovim navodima, shodno odredbama članka 133. Zakona o upravnom postupku, kako je obrazložio Sud BiH, u konkretnom slučaju apelantov predstavnik nije saslušan samo na zapisnik, već je proveden poseban ispitni postupak koji se provodi kad je to potrebno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su značajne za razjašnjenje stvari ili radi davanja mogućnosti strankama da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese, te da se usmena rasprava provodi samo u posebnim slučajevima predviđenim zakonom.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

28. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju navedenog prava apelant vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke utvrdio da redovni sud nije proizvoljno primijenio pravo. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da su i ti apelantovi navodi neutemeljeni i da nije bilo kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII. Zaključak

29. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Sud BiH proizvoljno primijenio pravo u situaciji kada je apelanta pred upravnim organima zastupala kvalificirana osoba

– špediter kojem je bio poznat način ispunjavanja carinske prijave, kada su u postupku utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke i kada su na te činjenice primijenjene relevantne zakonske odredbe, kada je proveden poseban ispitni upravni postupak u kojem je apelant imao mogućnost iznijeti sve svoje tvrdnje i dokaze s ciljem zaštite svojih prava i interesa i kada je primijenjena provedbena odluka koja je donesena u skladu sa Zakonom o carinskoj politici BiH.

30. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 Europske konvencije kada apelant navode o kršenju tog prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

31. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6787/18 (Franjevački samostan Svetog Petra i… | Sudska praksa | Aktio