Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5015/18 (Š. R.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5015/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5015/18, rješavajući apelaciju Šaćira Rahmana, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Šaćira Rahmana podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH broj 96 0 P 104221 18 Gž od 12. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH broj 96 0 P 104221 17 P od 16. januara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Šaćir Rahman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 31. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 104221 18 Gž od 12. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 104221 17 P od 16. januara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 9. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

1. Apelacioni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 27. marta 2020. godine.

III.Činjenično stanje

2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

3. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 104221 17 P od 16. januara 2018. godine (stav 1 izreke presude) odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik i posjednik s dijelom 1/1 nepokretnosti k.p. broj 575/7 zv. Bjeljevina, lokalni put upisana u zk. ul. 2 KO Islamovac u površini od 357 m² (u daljnjem tekstu: predmetna nepokretnost) s podacima prije izlaganja podataka pred organima uprave, preciznije označenim u izreci presude, te da tuženi prizna i trpi da se apelant uknjiži kao vlasnik i posjednik na predmetnoj nepokretnosti u zemljišnoknjižnim evidencijama i katastarskom operatu s dijelom 1/1 (primarni tužbeni zahtjev) ili da se tuženi obaveže da apelantu isplati iznos od 13.000,00 KM, što čini vrijednost zemljišta, sa zakonskom zateznom kamatom (eventualni tužbeni zahtjev). Istom presudom (stav 2 izreke presude) apelant je obavezan da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos od 687 KM.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, vještačenjem po sudskom vještaku geodetske struke, saslušavanjem svjedoka te apelanta i zastupnika tuženog u svojstvu parničnih stranaka) i njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da su apelant kao kupac i V. F. kao prodavac 1. avgusta 2005. godine i „2008. godine“ zaključili ugovore o kupoprodaji i da su predmet navedenih ugovora bile tri nepokretnosti preciznije označene u obrazloženju presude. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da prema nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke predmetna nepokretnost graniči s nepokretnostima koje su bile predmet zaključenih ugovora o kupoprodaji od 2005. godine i 2008. godine, te da ona nije bila predmet navedenih ugovora o kupoprodaji jer je početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka izuzeta iz posjeda apelantovog pravnog prednika i koristi se „kao put za selo Islamovac“. Nadalje, utvrđeno je da je na osnovu rješenja Vijeća za izlaganje podataka o nepokretnostima i utvrđenju prava na zemljištu od 29. marta 2017. godine predmetna nepokretnost upisana u zemljišne knjige kao dobro u opštoj upotrebi –putevi, s pravom svojine u korist tuženog. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti od perioda sastavljanja gruntovnice 1888. godine bilo upisano u korist pravnih prednika tuženog (Bosanskohercegovački zemaljski erar do 1921. godine, Državni erar Kraljevine SHS do 1941. godine, Nezavisna država Hrvatska do 1949. godine, Opštenarodna imovina do 2010. godine), dok je od 1977. godine prošlog vijeka, u katastarskim evidencijama kao posjednik predmetne nepokretnosti i nepokretnosti koje su bile predmet kupoprodajnih ugovora bio upisan apelantov pravni prednik (prodavac V. F).

5. Imajući u vidu da je nesporno utvrđeno da je predmetna nepokretnosti na osnovu odluke nadležnog organa od 29. marta 2017. godine upisana u zemljišne knjige kao dobro u opštoj upotrebi – putevi, a koja je, prema mišljenju Osnovnog suda, faktički u tom statusu bila od sedamdesetih godina prošlog vijeka „kada je izgrađen i asfaltiran put za selo Islamovac“, Osnovni sud je zaključio da apelant provedenim dokazima nije dokazao da je njegov pravni prednik stekao pravo svojine na spornoj nepokretnosti, te da je eventualno predmetnim ugovorima o kupoprodaji prenio to pravo na apelanta. Stoga, Osnovni sud je zaključio da apelant provedenim dokazima nije dokazao da je stekao pravo svojine niti druga stvarna prava na predmetnoj nepokretnosti u smislu odredaba člana 13 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: Zakon o svojini), a čiju zaštitu traži primarnim tužbenim zahtjevom, te je u tom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. Cijeneći da apelant predmetnu nepokretnost nije držao u faktičkom posjedu, Osnovni sud je zaključio da nije osnovan ni tužbeni zahtjev za naknadu štete u visini vrijednosti zemljišta.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 P 104221 18 Gž od 12. juna 2018. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Apelacioni sud je konstatovao da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari apelantov zahtjev za utvrđenje da je vlasnik predmetne nepokretnosti, te da se u zemljišnoknjižnim evidencijama apelant upiše kao vlasnik i posjednik predmetne nepokretnosti u dijelu 1/1 (primarni tužbeni zahtjev) ili da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 13.000,00 KM, što čini vrijednost zemljišta (eventualni tužbeni zahtjev). Ispitujući opravdanost žalbenih prigovora, Apelacioni sud je u prvom redu ocijenio neosnovanim žalbene navode o povredi odredbe člana 8 ZPP-a nalazeći da iz stanja spisa proizlazi da su izvedeni svi dokazi koji su od parničnih stranaka predloženi i prihvaćeni na pripremnom ročištu, te da je prvostepeni sud dao pravilnu ocjenu izvedenih dokaza. Apelacioni sud je takođe, pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, ponovio upise prava svojine na predmetnoj nepokretnosti od 1888. godine, te u vezi s tim istakao da je od 2010. godine pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti u zemljišne knjige upisno u korist tuženog, s tim da je na osnovu rješenja Vijeća za izlaganje podataka o nepokretnostima od 29. marta 2017. godine predmetna nepokretnost dobila svojstvo „dobra u opštoj upotrebi – putevi“. Takođe, Apelacioni sud je naveo da je na osnovu iskaza apelantovog pravnog prednika (prodavac) nesporno utvrđeno da je predmetna nepokretnost bila u njegovom posjedu i da je početkom sedamdesetih godina ustupio radi izgradnje puta za selo Islamovac, kao i da predmetna nepokretnost nije bila predmet kupoprodajnih ugovora koje je zaključio s apelantom, već su to bile nepokretnosti koje s njom graniče, a koje i jesu u apelantovom posjedu. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje koje, prema mišljenju Apelacionog suda, navodima žalbe nije dovedeno u pitanje, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je pozivajući se na odredbe člana 13 Zakona o svojini zaključio da apelant na predmetnoj nepokretnosti kao dobru u opštoj upotrebi ne može steći svojinska niti druga stvarna prava (što je apelantov primarni tužbeni zahtjev). Takođe, polazeći od činjeničnog utvrđenja da apelant predmetnu nepokretnost nije ni držao u posjedu, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio i apelantov zahtjev za naknadu štete u visini vrijednosti zemljišta predmetne nepokretnosti. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je primjenom odredbe člana 335 ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 i 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelant je, prije svega, detaljno prezentovao odlučenja redovnih sudova s kojima se ne slaže, a zatim izvršenom analizom i svojom ocjenom dokaza iznio neslaganje u pogledu zaključaka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Apelant tvrdi da su osporene presude proizvoljne i da nisu u saglasnosti s utvrđenim činjeničnim stanjem i dokazima koje je apelant predložio, a koji su, suprotno stavu redovnih sudova, dokazi iz kojih bi se mogao izvesti zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, navodi da je dokazao da je prodavac naslijedio posjed nepokretnosti koje su bile predmet ugovora o kupoprodaji pa i predmetne nepokretnosti, koji posjed je bio miran, kontinuiran i bez uznemiravanja je trajao dugi niz godina. Takođe, ističe da je nesporno dokazao da je on kao posjednik predmetne nepokretnosti upisan u katastarskim knjigama s dijelom od 1/1 po osnovu kupoprodajnog ugovora od 1. avgusta 2005. godine, pa budući da je stekao posjed predmetne nepokretnosti na zakonit način i po osnovu valjanog pravnog osnova, smatra da je stekao i pravo upisa svojine na predmetnoj nepokretnosti, koja mu je izuzeta „radi proširenja puta“. Stoga, apelant smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu pravilno primijenili odredbu člana 13 Zakona o svojini. Takođe, apelant navodi da Apelacioni sud nije odlučio o svim navodima žalbe, pa predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

9. Apelacioni sud je naveo da apelant povredu prava navedenih u apelaciji obrazlaže, u suštini, istim navodima koje je isticao u prvostepenom i drugostepeneom postupku, koje navode je prvostepeni sud ispitao i u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom relevantnih odredaba Zakona o svojini dao jasne razloge koje je kao pravilne i potpune prihvatio i taj sud. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

10. Osnovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da ostaje pri razlozima datim u svojoj presudi.

11. Tuženi je naveo da apelant nije dokazao da je predmetnu nepokretnost stekao kupovinom od vlasnika. Takođe je ukazao da je na osnovu nalaza vještaka geodetske struke utvrđeno da su apelantovi prednici upisani u katastarski operat kao posjednici bez pravnog osnova. U vezi s tim, navodi da ni apelantov pravni prednik nije mogao steći pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti s obzirom na to da je ona bila i ostala upisana kao svojina tuženog, opštenarodna imovina – dobro u opštoj upotrebi – putevi. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1)Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2)Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3 stav 2).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

13. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

(1)Dobra u opštoj upotrebi kao što su vazduh, voda u rijekama i jezerima, obale, rudna bogatstva i sl., nisu podobna da budu objekt prava vlasništva i drugih stvarnih prava, niti mogu biti u vlasti fizičkih i pravnih lica.

(2)O dobrima u opštoj upotrebi vodi brigu i njima upravlja Distrikt, ukoliko posebnim zakonom nije drugačije određeno.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 104221 18 Gž od 12. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 31. avgusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i 13 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

21. U konkretnom slučaju postupak se ticao utvrđenja prava svojine, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

22. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne ocjene dokaza, proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

24. Ustavni sud zapaža da apelant u suštini iznosi prigovore kojima dovodi u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da redovni sudovi nisu s istom pažnjom prihvatili i cijenili njegove dokaze i argumente i dokaze tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni stranaka budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza, kako je između ostalog propisano u relevantnim odredbama člana 8 ZPP-a. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan da ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te da na osnovu takve, brižljive ocjene izvede zaključak da je li neka činjenica po načelu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 27 i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporenih presuda i dostavljene dokumentacije u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva jasno proizlazi da su odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva redovni sudovi donijeli primjenom pravila o teretu dokazivanja, a koji je bio na apelantu u predmetnom postupku, zaključujući da se na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza (član 8 ZPP-a), nije mogla utvrditi osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim sudom, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, u smislu člana 8 ZPP-a, te da je nakon takve ocjene dokaza utvrđeno činjenično stanje na osnovu kojeg je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud ispitujući prvostepenu presudu u skladu s apelantovim žalbenim prigovorima, koji su identični ovim iz apelacije, u cijelosti potvrdio stav prvostepenog suda, a stavove o neosnovanosti žalbenih prigovora navedeni sud je detaljno obrazložio u svojoj osporenoj presudi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge za svoju odluku da poklone vjeru nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke na osnovu kojeg je utvrđeno da je predmetna nepokretnost u zemljišne knjige upisana kao dobro u opštoj upotrebi – putevi, na kojem se, u smislu člana 13 stav 1 Zakona o svojini, ne može steći pravo svojine, a kojom nepokretnošću kao dobrom u opštoj upotrebi upravlja tuženi u smislu stava 2 tog člana, zbog čega je i odbijen apelantov primarni tužbeni zahtjev. Takođe, imajući u vidu nesporno utvrđenu činjenicu da apelant predmetnu nepokretnost nije ni držao u faktičkom posjedu, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da nema proizvoljnosti ni u zaključku redovnih sudova da nije osnovan ni apelantov eventualni tužbeni zahtjev za naknadu štete u visini vrijednosti predmetnog zemljišta.

26. Dovodeći u vezu obrazloženja osporenih presuda s odredbama propisa na koje su se redovni sudovi pozvali u osporenim presudama, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih presude nema elemenata koji bi ukazivali na to da je redovni sud prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, a koje okolnosti bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

27. U vezi s apelacionim navodima kojim apelant ukazuje da drugostepeni sud nije odlučio o svim navodima žalbe, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Takođe, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud odlučujući o apelantovoj žalbi, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje zaključke dao valjane i jasne razloge u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to da apelant svojim navodima ničim nije doveo u pitanje zaključke i obrazloženja Apelacionog suda, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

29. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant isticao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant koristio sve pravne lijekove koji su mu shodno zakonskim odredbama bili na raspolaganju, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u apelantovu korist ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Ovo stoga jer standardi prava na djelotvoran pravni lijek ne garantuju da će korišćenje pravnog lijeka dovesti do povoljnog rezultata po lice koje te lijekove koristi.

30. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni procesnog i materijalnog prava u okviru redovnih sudova prilikom donošenja osporenih presuda i kada je redovni sud u svojoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka, na dvije sudske instance, za svoje stavove dali dovoljno jasne i logične razloge.

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada apelant tvrdnje o kršenju tih prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu i kada je apelant koristio sve pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju.

33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5015/18 (Š. R.) | Sudska praksa | Aktio