Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7476/18 (Z. J.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Djelotvoran pravni lijek
- Kamata
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-7476/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7476/18, rješavajući apelaciju Zijada Jahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zijada Jahića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 016280 18 Gž 2 od 29. oktobra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zijad Jahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Salih Mehanović, advokat iz Kalesije, podnio je 17. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 P 016280 18 Gž 2 od 29. oktobra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te advokata Jasminke Mehinagić, koja je zastupala A. J. (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 2. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. maja 2020. godine, a Općinski sud 13. maja 2020. godine.
4. Advokat tuženog u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 14. novembra 2012. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog kojom je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati određene novčane iznose na ime udvojene kapare, na ime štete za izgubljenu zaradu, te na ime troškova, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
7. Tužba je 11. januara 2013. godine vraćena apelantu na ispravku i dopunu adrese tuženog. Tuženi je 5. marta 2013. godine dostavio odgovor na tužbu.
8. U periodu od 4. juna do 16. septembra 2013. godine Općinski sud je odgodio jedno ročište (na zahtjev apelantovog punomoćnika zbog korištenja godišnjeg odmora), održao je dva ročišta, a zbog prestanka mandata postupajućeg sudije predmet je 29. oktobra 2013. godine dodijeljen u rad drugom sudiji.
9. U periodu od 1. novembra 2013. godine do 15. septembra 2015. godine Općinski sud je odgodio šest ročišta (zbog bolesti postupajućeg sudije i zbog toga što vještak nije dostavio nalaz i mišljenje, odnosno nije pristupio na ročište), a održao osam ročišta. Ustavni sud nema podatke o tome da li je održano ročište zakazano za 24. decembar 2014. godine.
10. Na pripremnom ročištu održanom 26. marta 2014. godine apelant je istakao alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati određene novčane iznose na ime duga, kao i na ime cijene koštanja mobilnog telefona, te troškova koje je apelant imao u komunikaciji s tuženim u vrijeme nastanka duga, uvećano za zakonsku zateznu kamatu od dana isplate tuženom do konačnog povrata apelantu, kao i da mu nadoknadi troškove postupka.
11. Na glavnoj raspravi održanoj 15. septembra 2015. godine apelant je precizirao tužbeni zahtjev (kao u izreci prvostepene presude).
12. Presudom Općinskog suda broj 29 0 P 016280 12 P od 14. oktobra 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime udvojene kapare i vrijednosti kupljenog telefona isplati određene novčane iznose, kao i da mu nadoknadi troškove postupka, sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu (pobliže navedeno u izreci presude). Osim toga, odbijen je apelantov alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime duga i vrijednosti kupljenog telefona isplati određene novčane iznose, kao i da mu nadoknadi troškove postupka, sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu (pobliže navedeno u izreci presude). Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
13. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu 2. novembra 2015. godine.
14. Predmetni spis dostavljen je Kantonalnom sudu 1. decembra 2015. godine na odlučivanje po žalbi.
15. Rješenjem Kantonalnog suda broj 29 0 P 016280 15 Gž od 14. jula 2017. godine uvažena je apelantova žalba, prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
16. Predmetni spis dostavljen je Općinskom sudu 25. augusta 2017. godine na ponovni postupak.
17. Općinski sud je 21. februara 2018. godine održao ročište za glavnu raspravu.
18. Presudom Općinskog suda broj 29 0 P 016280 17 P 2 od 6. aprila 2018. godine odbijen je apelantov osnovni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu na ime udvojene kapare i vrijednosti kupljenog telefona isplati određene novčane iznose, sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu (pobliže navedeno u izreci presude). Osim toga, odbijen je apelantov alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime duga i vrijednosti kupljenog telefona isplati određene novčane iznose, kao i da mu nadoknadi troškove postupka, sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu (pobliže navedeno u izreci presude). Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
19. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je cijeneći sve izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi (iskazi parničnih stranaka, iskazi pet svjedoka, materijalna dokumentacija, nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, te iskaz vještaka ekonomske struke), a imajući u vidu odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio odluku kao u izreci.
20. Općinski sud je istakao da je svestranom analizom provedenih dokaza, naročito iskaza parničnih stranaka i svjedoka N. J., na nedvojben način zaključio da je između parničnih stranaka u prvoj polovini 2012. godine vođen razgovor u vezi s prodajom parcele apelantu. Nadalje, da se predmetna parcela vodila na tuženom i njegovom bratu, te da je N. J. (snaha tuženog) trebala završiti „papirologiju“ kako bi se ugovor mogao zaključiti. Osim toga, Općinski sud je istakao da je određena cijena parcele u iznosu od 12.000,00 KM, kao i da je postignut dogovor da će se ugovor zaključiti nakon što se sredi „papirologija“ i nakon apelantovog povratka iz Austrije. Pri tome, Općinski sud je istakao da tom prilikom apelant tuženom nije dao kaparu.
21. Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelantovu tvrdnju da je tuženom u aprilu 2012. godine u ugostiteljskom objektu (pobliže navedenom u obrazloženju presude) dao kaparu u određenom novčanom iznosu, a nakon što su se apelant, tuženi i N. J. prethodno sastali i dogovarali o prodaji parcele, kao i da je tom prilikom postignut dogovor o cijeni parcele u iznosu od 11.000,00 KM. Općinski sud je istakao da je apelantova navedena tvrdnja nelogična i proturječna. Pri tome, Općinski sud je naveo da je apelantov punomoćnik na pripremnom ročištu isticao da su apelant i tuženi postigli dogovor da cijena parcele bude 10.000,00 KM i da je tom prilikom apelant tuženom na ime kapare dao određeni novčani iznos. Također, Općinski sud je istakao da apelant nije pojasnio kako je došlo do toga da tuženi smanji cijenu na iznos od 11.000,00 KM, u odnosu na prvobitno vođeni razgovor kada je cijena utvrđena u iznosu od 12.000,00 KM. U vezi s tim, Općinski sud je naveo i to da su svjedoci M. H. i Z. S. tvrdili da je apelant kupio predmetnu parcelu za iznos od 10.500,00 KM. Općinski sud je istakao da su apelantov iskaz i iskaz navedena dva svjedoka u tom pogledu iskonstruirani.
22. U odnosu na apelantovu tvrdnju da je navodno u ugostiteljskom objektu tuženom predao mobilni telefon, koji je za potrebe tuženog kupio u Austriji za određeni novčani iznos, Općinski sud je naveo da navedena tvrdnja nije mogla biti prihvaćena. Pri tome, Općinski sud je istakao da apelant u svom iskazu nije pojasnio kada je tuženi od njega tražio da mu kupi telefon, koju vrstu telefona mu je eventualno trebao kupiti, te da nije prezentirao dokaze o cijeni telefona, a kako bi mogao potraživati novčani iznos na ime te cijene. Osim toga, Općinski sud je istakao da ni svjedoci M. H. i Z. S. nisu iznijeli činjenice na osnovu kojih bi se na nedvojben način moglo utvrditi da li je telefon koji je apelant navodno predao tuženom bio nov, koja je svrha predaje i da li je telefon one marke koju navodi apelant. Općinski sud je dalje naveo da iskazi svjedoka S. Ž. i M. Ž. nisu mogli biti posebno cijenjeni u pogledu činjenica koje se tiču apelantove tvrdnje o predaji kapare i mobilnog telefona jer svjedoci o tome nemaju nikakva saznanja. Nadalje, Općinski sud je istakao da je u cijelosti prihvatio iskaz vještaka, kao i pismeni nalaz i mišljenje vještaka.
23. Općinski sud je istakao da apelant u tužbi, a ni tokom postupka nije navodio pravni osnov postavljenog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 79. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te člana 80. stav 2. ZOO.
24. Općinski sud je naveo da se u apelantovom iskazu, te iskazu svjedoka M. H. i Z. S., koji su saslušani u namjeri da se potkrijepe apelantovi navodi, primjećuje jako mnogo nelogičnosti, kontradiktornosti i površnosti. Pri tome, Općinski sud je istakao da izvedenim dokazima apelant nije dokazao da je između njega i tuženog došlo do zaključenja ugovora o kupoprodaji, niti da je na ime kapare apelant tuženom predao određeni novčani iznos. Također, istaknuto je da apelant nije dokazao da je za potrebe tuženog kupio mobilni telefon po određenoj cijeni. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da je apelantu odbijen postavljeni osnovni tužbeni zahtjev kao neosnovan. Osim toga, Općinski sud je zaključio da izvedenim dokazima apelant nije dokazao ni osnovanost alternativnog tužbenog zahtjeva, zbog čega je i taj dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.
25. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu.
26. Predmetni spis dostavljen je Kantonalnom sudu 29. maja 2018. godine na odlučivanje po žalbi.
27. Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 P 016280 18 Gž 2 od 29. oktobra 2018. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. Osim toga, apelantu i tuženom su odbijeni zahtjevi za naknadu troškova žalbenog postupka.
28. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je apelant vrijednost predmetnog spora označio na iznos od 3.807,00 KM, da je osnovnim tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 2.640,30 KM, a alternativnim tužbenim zahtjevom iznos od 1.662,40 KM, zbog čega je predmetni postupak proveden prema odredbama glave XXIX ZPP-a „postupak u sporovima male vrijednosti“, tj. čl. od 429. do 433. u vezi sa članom 316. stav 2. i članom 318. stav 2. ZPP-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da se u sporovima male vrijednosti prvostepena presuda ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
29. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neprihvatljivi žalbeni prigovori da prvostepeni sud nije pravilno cijenio sve izvedene dokaze, odnosno izjave saslušanih svjedoka u skladu s izjavama parničnih stranaka i da u obrazloženju odluke nije naveo razloge o odlučnim činjenicama na osnovu kojih je donio odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 8. ZPP-a, savjesno i brižljivo cijeneći sve predložene i izvedene dokaze, te da je na osnovu slobodne ocjene dokaza pravilno odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. Također, Kantonalni sud je naveo da izreka i obrazloženje pobijane odluke odgovaraju zahtjevu koji u pogledu njihovog sadržaja propisuju odredbe člana 191. tačke 3. i 4. ZPP-a, zbog čega nisu prihvatljivi žalbeni prigovori kojima se ukazuje na povredu navedenih zakonskih odredaba, a koje bi bile od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke (član 209. ZPP-a).
30. U konačnici, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju naveo razloge za svoju odluku, zasnovane na pravilnoj ocjeni svih izvedenih dokaza, te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe procesnog prava, zaključujući da apelant nije dokazao osnovanost svog potraživanja (član 7. stav 1. u vezi sa članom 123. ZPP-a).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
31. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, kao i član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi hronologiju predmetnog postupka, te ističe da Kantonalni sud nije raspravljao o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog suda, kao i da nije cijenio apelantove žalbene navode. Pri tome, apelant tvrdi da je prvostepeni sud u ponovljenom postupku bitno povrijedio odredbe člana 456. stav 3. u vezi sa članom 429. stav 1. „Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku“ i člana 8. ZPP-a. Nadalje, apelant smatra da je Kantonalni sud odbio njegovu žalbu bez upuštanja u ocjenu žalbenih navoda, čime mu je uskratio pravo na djelotvoran pravni lijek. Osim toga, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.
b)Odgovor na apelaciju
32. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim razlozima navedenim u presudi od 29. oktobra 2018. godine, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
33. Općinski sud je ukratko naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka, te istakao da je postupak trajao duže iz objektivnih razloga, i to zbog obimnosti dokaza i promjene postupajućeg sudije. Također, Općinski sud je istakao da je dužini predmetnog postupka doprinio i sam apelant prijedlozima za odgodu ročišta i neblagovremenim dostavljanjem dokaza. U konačnici, Općinski sud je istakao da je predmetna apelacija neosnovana te je predložio da se odbije. V.Relevantni propisi
34. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi: Vraćanje i uračunavanje kapare Član 79. st. (1) i (2) (1) Ako je u trenutku zaključenja ugovora jedna strana dala drugoj izvestan iznos novca ili izvesnu količinu drugih zamenljivih stvari kao znak da je ugovor zaključen (kapara), ugovor se smatra zaključenim kad je kapara data, ako nije što drugo ugovoreno.
(2) U slučaju ispunjenja ugovora, kapara se mora vratiti ili uračunati u ispunjenje obaveze.
Neizvršenje ugovora Član 80. stav (2) (2) Ako je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svom izboru, tražiti izvršenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje udvojene kapare.
35. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 316. stav (2) (2) Kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.
Član 318. stav (2) (2) Ako zahtjevi u tužbi proizilaze iz raznih osnova, ili su istaknuti protiv više tuženih, vrijednost se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.
Član 429. stav (1) (1) Sporovi male vrijednosti, u smislu odredaba ovog zakona, jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 3.000 KM.
Član 433. stav (1) (1) Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Član 456. stav (3) (3) Ako nakon stupanja na snagu ovog zakona bude ukinuta prvostepena odluka iz stava 1. ovog člana, dalji postupak sprovešće se po ovom zakonu.
VI.Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 29 0 P 016280 18 Gž 2 od 29. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 29. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 17. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
43. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je apelant predmetni parnični postupak pokrenuo radi povrata udvojene kamate i naknade štete. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
aU odnosu na osporene odluke
44. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno ocijenjeni izvedeni dokazi, da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo, kao i da se drugostepeni sud nije upustio u ocjenu apelantovih žalbenih navoda, a čime ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku.
45. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
46. U vezi s apelantovim prigovorima kojima dovodi u sumnju ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
47. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Općinskog suda slijedi da je taj sud ocijenio sve izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi (iskazi parničnih stranaka, iskazi pet svjedoka, materijalna dokumentacija, nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, te iskaz vještaka ekonomske struke), te da je primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava utvrdio da izvedenim dokazima apelant nije dokazao da je između njega i tuženog došlo do zaključenja ugovora o kupoprodaji, niti da je na ime kapare apelant tuženom predao određeni novčani iznos i da je za potrebe tuženog kupio mobilni telefon. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluke Kantonalnog suda slijedi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao osnovanost svog potraživanja, u smislu odredbe člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. ZPP-a. Nadalje, u odnosu na apelantove navode da je prvostepeni sud u ponovljenom postupku bitno povrijedio odredbe člana 456. stav 3. u vezi sa članom 429. stav 1. ZPP-a, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz odredbe člana 316. stav (2) proizlazi da se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, a da iz odredbe člana 318. stav (2) proizlazi da se vrijednost spora određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili su istaknuti protiv više tuženih. Pri tome, Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja drugostepene presude, da je apelant osnovnim tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 2.640,30 KM, a alternativnim tužbenim zahtjevom iznos od 1.662,40 KM, zbog čega je predmetni postupak proveden prema odredbama ZPP-a koje se odnose na postupak u sporovima male vrijednosti. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge, kako u pogledu ocjene provedenih dokaza tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
48. U odnosu na navode iz apelacije kojima se ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
bU odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantni principi
49. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I stav 38). Period koji treba uzeti u obzir
50. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom 14. novembra 2012. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 29. oktobra 2018. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima je trajao pet godina i nešto više od 11 mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
51. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi povrata udvojene kamate i naknade štete. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenijem postupku. Nadalje, ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud na zahtjev apelantovog punomoćnika odgodio jedno ročište (zbog korištenja godišnjeg odmora), kao i da je apelant neblagovremeno dostavljao dokaze (kako to proizlazi iz odgovora Općinskog suda). Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant tužbom nije pravilno označio adresu tuženog, zbog čega mu je tužba vraćena na ispravku i dopunu. Također, Ustavni sud nalazi da je apelant više puta dopunjavao/precizirao tužbeni zahtjev (što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira). Navedeno je nesporno u određenom dijelu utjecalo na dužinu predmetnog postupka.
52. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da su redovni sudovi u analiziranom periodu donijeli tri meritorne i jednu procesnu odluku, odnosno da je Općinski sud u navedenom periodu donio dvije prvostepene odluke, te da je Kantonalni sud jednom ukinuo prvostepenu odluku i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, a jednom potvrdio prvostepenu odluku. Ustavni sud uočava da je Općinski sud donio svoje odluke u periodu od dvije godine i 11 mjeseci, te u periodu od nešto više od sedam mjeseci, kao i da je preduzeo niz procesnih radnji u svim fazama postupka. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud odgodio nekoliko ročišta zbog toga što vještak nije dostavio nalaz i mišljenje, odnosno nije pristupio na ročište. Nadalje, u odnosu na postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud donio svoje odluke u periodu od jedne godine i nešto više od sedam mjeseci, te u periodu od pet mjeseci.
53. Imajući u vidu navedeno, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant došao do konačne odluke u konkretnom predmetu prije podnošenja apelacije, da su redovni sudovi u analiziranom periodu donijeli tri meritorne i jednu procesnu odluku, kao i da je apelant u određenom dijelu doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja ukupna dužina predmetnog postupka zadovoljava standarde suđenja u razumnom roku.
54. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
55. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant u predmetnom postupku koristio zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostepene presude, koju je Kantonalni sud, nasuprot apelacionim navodima, razmotrio i zaključio da je neosnovana, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da taj pravni lijek nije imao za rezultat donošenje odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine (Međunarodni standardi)
56. Apelant navodi da su mu u predmetnom postupku povrijeđene odredbe člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud uočava da je apelant paušalno naveo da je povrijeđen navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine, a imajući u vidu sadržaj ovih odredaba (Međunarodni standardi), Ustavni sud se neće upuštati u bilo kakvu ocjenu ovih navoda.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u periodu od pet godina i nešto više od 11 mjeseci donijeli tri meritorne i jednu procesnu odluku, kao i kada je apelant u određenom dijelu doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.
58. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene presude, koju je i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
59. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević