Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5667/18 („Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5667/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5667/18, rješavajući apelaciju „Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 092746 17 Rev od 5. jula 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 10. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 092746 17 Rev od 5. jula 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i A. M. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 9. decembra 2019. godine i 9. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 10. do 24. decembra 2019. godine, dok tužena nije dostavila traženi odgovor (nije podigla pismeno).

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 22. augusta 2011. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi raskida predugovora i predaje u posjed stana. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 092746 11 P od 13. aprila 2015. godine utvrđeno je da je raskinut Ugovor o udruživanju sredstava radi finansiranja izgradnje stambeno-poslovnog objekta (u daljnjem tekstu: Ugovor o udruživanju sredstava), zaključen 3. aprila 2007. godine između apelanta kao proizvođača i tužene kao udružioca – investitora, te je obavezana tužena da apelantu preda u posjed i na slobodno raspolaganje stan, pobliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), kao i da apelantu naknadi troškove postupka.

6. Na osnovu provedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani u obrazloženju presude), njihovom ocjenom, u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je, između ostalog, utvrdio da su parnične stranke 3. aprila 2007. godine međusobno zaključile predmetni Ugovor o udruživanju sredstava kojim se tužena, kao investitor, obavezala da će kod apelanta udružiti novčana sredstva u ukupnom iznosu od 63.514,27 KM radi finansiranja izgradnje predmetnog stana u navedenom stambeno-poslovnom objektu, dok se apelant, kao izvođač radova, obavezao da će predmetni stan izgraditi u skladu sa investiciono-tehničkom dokumentacijom u okviru usaglašenih rokova, te ga predati u posjed i na slobodno raspolaganje tuženoj. Članom 3. navedenog ugovora utvrđen je način plaćanja, tako što se tužena obavezala da će ugovoreni iznos doznačiti na apelantov račun otvoren kod banke ili na blagajni firme, i to: 54.285,70 KM - putem cesije sa DOO ,,Kusmi-Prom“ Tuzla, a 9.228,57 KM - na ime PDV na blagajni apelanta ili žiralno na apelantov račun. Istim članom ugovora tužena se obavezala da će platiti „eventualni porez na promet nekretnina, takse za priključke na elektroenergetski sistem, mrežu centralnog grijanja, vodovodnu i kanalizacionu mrežu i takse za priključak na PTT instalacije prije potpisivanja konačnog ugovora o predaji u posjed i na raspolaganje predmetnog stambenog prostora“. Osim toga, utvrđeno je da je tužena na osnovu Ugovora o kupovini predmetnog stana (zaključenog 7. marta 2007. godine sa DOO ,,Kusmi-Prom“ Tuzla) bila i u ugovornom odnosu sa DOO „Kusmi-Prom“ Tuzla, kao prodavcem, kao i da je tužena na blagajni firme DOO „Kusmi- Prom“ 7. marta 2007. godine uplatila iznos od 30.000,00 KM, dok je 9. aprila 2007. godine uplatila iznos od 20.000,00 KM na ime ugovorene kupoprodajne cijene predmetnog stana. Također, utvrđeno je da je apelant tuženoj predmetni stan predao u posjed u drugoj polovini 2007. godine i da je tužena stan nesmetano koristila do juna 2011. godine, nakon čega je apelant tuženoj dostavio opomenu za izmirenje ugovorene kupoprodajne cijene i obračunatih kamata sa upozorenjem da će, u slučaju neizmirenja obaveze plaćanja, raskinuti Ugovor (od 3. aprila 2007. godine).

7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da zaključeni Ugovor o udruživanju sredstava po svojoj prirodi ima karakter ugovora o kupoprodaji (član 454. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), te je ukazao na odredbu člana 262. stav 1. ZOO (u kojoj je sadržano opće pravilo o ispunjenju ugovora i posljedicama neispunjenja). S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je ispunjenje ugovorenih obaveza na jasan način uređeno zaključenim Ugovorom o udruživanju sredstava u kojem nije izričito navedeno da će se novčana sredstva na ime kupovine predmetnog stana uplatiti nekom trećem licu. Naime, Općinski sud je zaključio da je Ugovorom o udruživanju sredstava bila previđena cesija kao mogući način izmirenja novčane obaveze, ali kako nikad nije zaključen pismeni ugovor o cesiji kojim je apelant, kao povjerilac, na DOO ,,Kusmi-Prom“ Tuzla, kao treće lice, prenio svoje potraživanje, u smislu odredbe člana 436. stav 1. ZOO, proizlazi da je tužena ostala u isključivoj obavezi prema apelantu na osnovu zaključenog ugovora. S obzirom na to da tužena svoju obavezu ni u jednom dijelu nije izvršila, Općinski sud je zaključio da je Ugovor o udruživanju sredstava raskinut po sili zakona ili po zahtjevu jedne od potpisnica uz obavezu svake ugovorne strane da drugoj strani vrati ono što je na osnovu ugovora primila. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom odredbe člana 386. stav 1. u vezi sa članom 396. ZPP, te čl. 12. i 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 092746 15 Gž od 8. novembra 2016. godine uvažena je žalba tužene i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka. Kantonalni sud je, radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, te, s tim u vezi, radi pravilne primjene materijalnog prava, zakazao raspravu na kojoj je ponovo izveo predložene dokaze. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prezentirao utvrđeno činjenično stanje koje korespondira sa činjeničnim stanjem koje je utvrdio prvostepeni sud, te je ponovio odlučenje prvostepenog suda za koje smatra da nije pravilno i zasnovano na zakonu.

9. Kantonalni sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari, na osnovu Ugovora o udruživanju sredstava koji je po zakonu formalan ugovor (član 630. ZOO), trebalo da bude zaključen ugovor o cesiji koji bi dijelio pravnu sudbinu tog ugovora (član 436. stav 1. ZOO), dakle, morao je biti zaključen u pisanoj formi. Međutim, suprotno rezoniranju prvostepenog suda, Kantonalni sud je naveo da je punovažan i usmeni ugovor o cesiji ako su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju (član 73. ZOO). Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke (kod kojih iskaza i nalaza su ostali svjedoci i vještak i na raspravi pred Kantonalnim sudom) proizlazi da je apelant bio u ugovornom odnosu sa DOO „Kusmi-Prom“ Tuzla, koji je za apelantove potrebe izvodio molersko-farbarske i fasaderske radove na objektu u kojem se nalazi i predmetni stan. Kao način plaćanja izvedenih i ugovorenih radova u korist DOO „Kusmi-Prom“ Tuzla ugovorena je kompenzacija na način da apelant stavi na raspolaganje izvođaču radova određeni broj stanova kojima izvođač može raspolagati, radi prodaje, među kojima je i predmetni stan. Zbog ovakvog ugovorenog načina izvršenja obaveza apelanta prema izvođaču zanatskih radova, sa kupcima su zaključivani pisani ugovori o cesiji u kojima je apelant - ustupilac, kupac stana - izvršilac plaćanja, a DOO ,,Kusmi- Prom“ Tuzla - primalac uplate. Iako u konkretnom slučaju nije zaključen pisani ugovor o cesiji, suprotno pravnom rezoniranju prvostepenog suda, Kantonalni sud smatra da je punovažan i usmeni ugovor o cesiji ako su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju (član 73. ZOO). Naime, smatra se da su ugovorne strane u pretežnom dijelu izvršile ugovor kada su i jedna i druga stranka izvršile ugovor u pretežnom dijelu, dakle, dobrovoljnim ispunjenjem usmenog ugovora stranke faktički mogu ostvariti pravne učinke djelovanja ugovora. Kantonalni sud je istakao da pisana forma u konkretnom slučaju štiti prvenstveno interese samih ugovarača, tako da je došlo do konvalidacije izvršenjem u pretežnom dijelu ugovora kome nedostaje forma. Naime, cesija, kao pravni posao svoje vrste, nije sama sebi svrha, već kao cilj ima izvršenje nekog osnovnog obligacionopravnog posla - u konkretnom slučaju Ugovora o udruživanju sredstava. Budući da je plaćanjem iznosa od 50.000,00 KM pravnom licu DOO ,,Kusmi-Prom“ Tuzla tužena u pretežnom dijelu ispunila obavezu plaćanja kupoprodajne cijene iz Ugovora o udruživanju sredstava (onako kako je ta obaveza navedena u članu 3. ovog ugovora), te kako je apelant tuženu uveo u posjed predmetnog stana, to samo nedostatak pisane forme ugovora o cesiji ne može dovesti do raskida Ugovora, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud u razlozima pobijane presude.

10. Također, i u situaciji da je zaključen pisani ugovor o cesiji, tužena bi plaćanje ugovorene cijene stana izvršila primaocu uplate - DOO „Kusmi-Prom“ Tuzla, kao vlasniku kome je stan dat na raspolaganje, kao što je to i učinila uplatom iznosa od 50.000,00 KM izvođaču zanatskih radova. Dakle, tužena je ispunila u pretežnom dijelu ugovorenu obavezu na način kako je zaključen usmeni ugovor o cesiji u korist DOO ,,Kusmi-Prom“ Tuzla, pa kako je apelant tuženu uveo u posjed predmetnog stana, to se može smatrati da je i usmeni ugovor o cesiji punovažan, budući da su ugovorne strane izvršile u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, pa se zbog toga i ne može raskinuti (član 131. ZOO). Ovo tim prije što prenosom potraživanja na DOO ,,Kusmi-Prom“ Tuzla, kao primaoca uplate, apelant nema ni aktivnu legitimaciju za postavljeni zahtjev prema tuženoj, kojoj je stan predao u drugoj polovini 2007. godine, dok je tek opomenom od 22. juna 2011. godine tražio uplatu ugovorene cijene sa obračunatim kamatama. Kantonalni sud je istakao da je pravno irelevantno apelantovo istrajavanje na činjenici da DOO ,,Kusmi-Prom“ Tuzla, kao izvođač, na predmetnoj lokaciji nije izveo radove u iznosu od 57.534,96 KM od ukupno ugovorenih radova, budući da se ova okolnost može ticati poslovnog odnosa apelanta (kao naručioca radova) i DOO ,,Kusmi-Prom“ Tuzla (kao izvođača radova), dok se te činjenice i okolnosti ne tiču odnosa između apelanta i tužene povodom predmetnog ugovora o kupovini stana od 7. marta 2007. godine i Ugovora o udruživanju sredstava od 3. aprila 2007. godine.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 P 092746 17 Rev od 5. jula 2018. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Također, neosnovani su apelantovi revizioni navodi da nije zaključen pisani ugovor o cesiji između njega i firme DOO ,,Kusmi-Prom“ Tuzla, te da sredstva nisu mogla biti uplaćena direktno firmi DOO ,,Kusmi-Prom“ Tuzla, odnosno da su trebalo da budu uplaćena na njegov račun, kao što je navedeno u članu 3. Ugovora o udruživanju sredstava. Naime, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno konstatirao da je punovažan i usmeni ugovor o cesiji ako su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju (član 73. ZOO). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je nesporno tužena isplatila iznos od 50.000,00 KM firmi DOO ,,Kusmi-Prom“ Tuzla, koja je nosilac prava vlasništva na predmetnom stanu koji je, kao i nekoliko drugih stanova, dobila od apelanta u vlasništvo za izvedene radove. Dakle, tužena je isplatu izvršila vlasniku predmetnog stana, a u posjed stana ju je uveo apelant, zbog čega Vrhovni sud, suprotno apelantovom rezoniranju, smatra da se, zbog pretežno izvršenih obaveza koje iz ugovora nastaju, sporni ugovor ne može raskinuti (član 131. ZOO).

12. Vrhovni sud je istakao da je pravilnom primjenom odredaba člana 3. Ugovora o udruživanju sredstava, te čl. 73, 131. i 436. stav 1. ZOO drugostepeni sud pravilno odlučio o apelantovom tužbenom zahtjevu, dajući potpuno i jasno obrazloženje za svoju odluku, koje u cijelosti prihvata i taj sud. S druge strane, Vrhovni sud je naveo da apelantovo istrajavanje na tvrdnji da firma na predmetnoj lokaciji nije izvela radove u iznosu od 57.534,96 KM od ugovorenih radova nema značaja za rješavanje ove pravne stvari, jer se ono može ticati poslovnog odnosa apelanta kao naručioca radova i DOO ,,Kusmi-Prom“ Tuzla kao izvođača radova, a ne odnosa povodom ugovora o kupovini stana (od 7. marta 2007. godine) i Ugovora o udruživanju sredstava (od 3. aprila 2007. godine). Vrhovni sud je naveo da ostali revizioni prigovori, također, nemaju utjecaja na drugačije rješenje ove pravne stvari zbog čega ih nije posebno obrazlagao. S obzirom na to da su neosnovani apelantovi revizioni navodi, kao i da nema povreda odredaba parničnog postupka i materijalnog prava na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Kantonalnog i Vrhovnog suda u konkretnom slučaju. Apelant je detaljno naveo tok predmetnog postupka i presudu prvostepenog suda za koju smatra da je pravilna, te je iznio svoje viđenje ocjene provedenih dokaza, ponavljajući svoje revizione navode iz postupka da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno ocijenili dokaze u konkretnom slučaju. Naime, apelant smatra da je pogrešan zaključak drugostepenog suda, koji je potvrđen osporenom presudom Vrhovnog suda, da je u konkretnom slučaju punovažan i usmeni ugovor o cesiji uz pozivanje na odredbu člana 73. ZOO, budući da apelant svoja potraživanja prema tuženoj nije prenio ili ustupio – cedirao na nekoga. Apelant ističe da uvođenje u posjed ne predstavlja automatski činjenicu da je ugovor ispunjen, te da je u konkretnom slučaju za uvođenje tužene u posjed predmetnog stana imao pravni osnov Ugovor o udruživanju sredstava. Međutim, s obzirom na to da tužena nije izmirila svoju obavezu iz ugovora apelant smatra da ima legitimno pravo da traži raskid ugovora i povrat datog. Osim toga, apelant je ukazao na presudu Vrhovnog suda u predmetu broj 32 0 P 092753 16 Rev od 31. januara 2018. godine (koju je dostavio uz apelaciju), navodeći da je osporenom presudom povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. Apelant je istakao da je Vrhovni sud u skoro identičnom pravnom i činjeničnom osnovu kao u konkretnom slučaju (apelant je bio tužitelj u navedenom predmetu) zauzeo drugačiji stav – zaključio da je proizvoljan stav redovnih sudova da je u navedenom predmetu nastupila usmena cesija, dok je u konkretnom predmetu zaključio da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je punovažan i usmeni ugovor o cesiji (...). Apelant je predložio da se usvoji njegova apelacija, utvrdi povreda navedenih prava, ukine osporena presuda i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak u kojem će usvojiti njegovu reviziju i udovoljiti njegovom tužbenom zahtjevu.

b)Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke koja je donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, te je predložio da se odbije predmetna apelacija.

15. Kantonalni sud je kratko naveo hronologiju predmetnog postupka, istaknuvši da je za svoju odluku dao detaljne i jasne razloge, te da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.

16. Općinski sud je u odgovoru opširno naveo hronologiju postupanja u konkretnom predmetu, te je istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo i odlučio kao u izreci svoje presude u skladu sa odredbama čl. 125, 126. i 132. ZOO.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena "kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti".

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Kad je izvršen ugovor kome nedostaje forma Član 73.

Ugovor za čije se zaključenje zahtijeva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cjelini ili u pretežnom dijelu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi što drugo.

Kad je ispunjenje o roku bitni sastojak ugovora Član 125.

(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

(2) Ali, povjerilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora.

(3) Kad je povjerilac zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.

(4) Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.

Kad se ugovor ne može raskinuti Član 131.

Ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze.

Koja se potraživanja mogu prenijeti ugovorom Član 436.

Povjerilac može ugovorom zaključenim sa trećim prenijeti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost povjerioca, ili koje se, po svojoj prirodi, protivi prenošenju na drugoga. […] VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 092746 17 Rev od 5. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. augusta 2018. godine a apelacija je podnesena 10. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da su osporenom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

26. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na raskid ugovora i predaju u posjed stana koji je bio predmet ugovora iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluku Vrhovnog suda, tvrdeći da je ona donesena na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te da je Vrhovni sud odstupio od ranije zauzetog stava u skoro identičnom predmetu.

28. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

30. Nadalje, u vezi sa apelantovim prigovorima kojim dovodi u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljnom ocjenom dokaza zaključili da je u konkretnom slučaju punovažan i usmeni ugovor o cesiji, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

31. Polazeći od navedenih standarda, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju o apelantovom zahtjevu odlučeno u parničnom postupku, te u vezi s tim ukazuje da je Vrhovni sud odbio kao neosnovanu izjavljenu reviziju protiv drugostepene presude kojom je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred drugostepenim sudom održana rasprava i proveden opsežan dokazni postupak u kojem su ponovo izvedeni brojni materijalni dokazi, saslušani svjedoci, kao i vještak ekonomske struke, a potom je, nakon analize svih izvedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi primjenom relevantnih odredaba ZPP i ZOO, izveden zaključak o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ocijenio kao pravilnu odluku drugostepenog suda kojom je usvojena žalba tužene i preinačena prvostepena presuda na način što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda (koji je proizašao iz ocjene brojnih materijalnih dokaza, iskaza svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka) u vezi sa osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci obrazložio da je drugostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je tužena isplatu izvršila vlasniku predmetnog stana, dok ju je u posjed stana uveo apelant, te je zaključio da je u konkretnom slučaju punovažan i usmeni ugovor o cesiji ako su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, kao i da se sporni ugovor ne može raskinuti, u skladu sa relevantnim odredbama ZOO. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da je drugostepeni sud ocjenu izvedenih dokaza izvršio shodno odredbi člana 8. ZPP, kao i da u potpunosti prihvata činjenične i pravne zaključke drugostepenog suda s obzirom na to da oni imaju osnova u odredbama materijalnog prava (ZOO) i odredbi člana 3. Ugovora. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta na način kako su one prezentirane u relevantnom dijelu ove odluke, te dovodeći ih u vezu sa odredbama čl. 73, 131. i 436. stav 1. ZOO na kojim je utemeljena osporena odluka, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno i logično obrazloženje za svoju odluku, a dato obrazloženje, nasuprot apelantovom mišljenju, ne ukazuje na proizvoljnost u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa.

32. U vezi sa prigovorima kojima apelant ukazuje da je Vrhovni sud o istom činjeničnom i pravnom pitanju kao u konkretnom slučaju presudio sasvim suprotno od pobijane presude, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja apelantovi prigovori koji se odnose na načelo pravne sigurnosti čine neosnovanim. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je postojanje suprotnih sudskih odluka stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova sa nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike se mogu javiti u okviru istog suda. Ovo se samo po sebi ne može smatrati suprotno Konvenciji (vidi, Evropski sud, Santos Pinto protiv Portugala, broj 39005/04, stav 41, 20. maj 2008. godine, i Tudor Tudor protiv Rumunije, broj 21911/03, stav 29, 24. mart 2009. godine). Međutim, u konkretnom slučaju predmet apelacionog razmatranja je meritorna odluka Vrhovnog suda za koju Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke nije mogao utvrditi da je donesena uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava, pa se u takvim okolnostima čine neosnovanim ovi apelantovi prigovori. Navedeno stoga što su stavovi suda determinirani činjeničnim okolnostima i raspoloživim dokazima svakog konkretnog slučaja, pa i onih na koje je apelant ukazao u apelaciji. Iz presude na koju je ukazao apelant (broj 32 0 P 092753 16 Rev) Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukinuo drugostepenu presudu u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu kojim je tražen raskid predugovora i predaje u posjed stana i odluku o troškovima postupka i u tom dijelu predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje zbog toga što je proizvoljan zaključak drugostepenog suda da je nastupila usmena cesija. Međutim, Ustavni sud ukazuje da presuda na koju se poziva apelant nije konačna odluka o apelantovom tužbenom zahtjevu u tom predmetu budući da je predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak, čiji ishod nije poznat. Stoga, Ustavni sud ove apelacione prigovore smatra neosnovanim.

33. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i sadržaj relevantnih odredaba ZOO na kojim je utemeljena osporena odluka, Ustavni sud dato obrazloženje ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.

34. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, veže za utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu je zaključeno da nema proizvoljnosti u tim segmentima. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije kada je drugostepeni sud ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. ZPP, utvrdio činjenično stanje na koje su primijenjene relevantne odredbe ZOO i ZPP, pri čemu Ustavni sud u primjeni odredaba materijalnog prava u obrazloženju osporene odluke nije uočio proizvoljnost.

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima vezanim za utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević