Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2101/20 (D. T.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2101/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2101/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Drago Trbić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Drago Trbić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 11 0 U 019186 20 Uvp 2 od 4. lipnja 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Trbić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 20. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 019186 20 Uvp 2 od 4. lipnja 2020. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banjaluka (u daljnjemu tekstu: Odjeljenje) od 11. studenoga 2015. godine apelantu je priznat status RVI X kategorije, sa 20% vojnoga invaliditeta, na temelju oboljenja pogoršanoga vršeći vojnu dužnost, sa pravom na osobnu invalidninu u visini od 5% od osnova, počevši od 1. srpnja 2012. godine.

3. Rješenjem tuženice (Republika Srpska, Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite) od 7. travnja 2016. godine izmijenjeno je rješenje Odjeljenja od 11. studenoga 2015. godine, pa je apelantu utvrđeno svojstvo RVI X kategorije, sa 20% vojnoga invaliditeta, na temelju oboljenja ispoljenoga za vrijeme vršenja vojne dužnosti u ratu, dok je na preostali dio tog rješenja dana suglasnost.

4. Presudom Okružnoga suda od 2. rujna 2019. godine tužba apelanta je odbačena. U obrazloženju odluke Okružni je sud, između ostaloga, istakao da je tuženica, vršeći reviziju rješenja od 11. studenoga 2015. godine, izmijenila rješenje u dijelu u kojemu se navodi da je apelantu svojstvo RVI X kategorije sa 20% vojnoga invaliditeta priznato na temelju oboljenja ispoljenoga (a ne pogoršanoga kako je naveo prvostupanjski organ), dok je dana suglasnost na ostali dio prvostupanjskoga rješenja. Okružni je sud naveo kako je nesporno da je tužba podnesena protiv akta protiv kojega (sukladno odredbama Zakona o pravima boraca), nije moguće voditi upravni spor, to je sud odlučio primjenom odredbe čl. 22. toč. 2. ZUS.

5. Osporenom presudom Vrhovnoga suda odbijen je zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje rješenja Okružnoga suda od 2. rujna 2019. godine.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da apelant u zahtjevu nije naveo razloge pobijanja rješenja nižestupanjskoga suda, pa je ovaj sud na zakonitost donesenoga rješenja ispitao po službenoj dužnosti, sukladno ovlaštenju iz čl. 39. u svezi sa čl. 35. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjemu tekstu: ZUS). Vrhovni je sud istakao da je pravilno pobijanim rješenjem odbačena tužba jer je podnesena protiv rješenja tuženice koje je donijeto na temelju odredbe čl. 99. st. 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otađbinskoga rata, a kojom je propisano da u vršenju revizije nadležni organ može dati suglasnost na rješenje, može izmijeniti, poništiti ili ukinuti i sam drugačije riješiti stvar ili vratiti predmet prvostupanjskome organu na ponovni postupak. Vrhovni je sud istakao da kako je tuženica, kao revizioni organ, dala suglasnost na prvostupanjsko rješenje, to znači da nije rješavao o samoj upravnoj stvari već se samo suglasio sa rješenjem prvostupanjskoga organa. Vrhovni je sud istakao da stoga navedena odluka tuženice, koja u suštini predstavlja suglasnost, nema pravni karakter upravnoga akta, bez obzira što je dana u formi rješenja, pa protiv takvoga akta nije moguće podnijeti tužbu i voditi upravni spor, zbog čega je nižestupanjski sud pravilno tužbu odbacio, pozivajući se na odredbe čl. 22. toč. 2. ZUS (kojom je propisano da će nadležni sud u svakoj fazi postupka rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt). Apelacioni navodi

7. Iako to izričito ne navodi, iz predmetne apelacije proistječe da apelant smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

9. U konkretnomu slučaju, Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Europskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. rujna 2009. godine, AP-766/12 od 22. listopada 2013. godine i AP-1466/16 od 22. ožujka 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenom presudom Vrhovnoga suda odbijen apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje odluke Okružnoga suda kojom je odbačena apelantova tužba, uz obrazloženje da u konkretnom slučaju se radi o aktu protiv kojega nije moguće voditi upravni spor, iz čega slijedi da se u konkretnome slučaju odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. o procesnoj dopustivosti predmetne tužbe. Dakle, iz navedenoga proistječe da se osporenom odlukom u ovom dijelu nije odlučivalo o «građanskim pravima i obvezama» apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2101/20 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio