Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6694/18 (G. M.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6694/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6694/18, rješavajući apelaciju Gorana Milavića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Milavića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 009679 15 Kž od 9. jula 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Goran Milavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara podnio je 16. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 009679 15 Kž od 9. jula 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 4. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 009679 14 K od 30. decembra 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 009679 15 Kž od 9. jula 2018. godine, apelant i optuženi Samir Serdarević, Branimir Kolovrat, Jasminko Džeko i Almir Denjo (u daljnjem tekstu: saoptuženi) proglašeni su krivim zbog krivičnih djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s produženim krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH za koja im je sud, nakon što je za svako krivično djelo utvrdio pojedinačne kazne zatvora (u trajanju kako je to navedeno u izreci presude), izrekao jedinstvene kazne zatvora, i to apelantu u trajanju od četiri godine. Naime, apelant je proglašen krivim zato što je tokom 2010. godine na području Mostara, skupa sa saoptuženim i drugim imenovanim licima, postao član organizirane grupe ljudi koju je organizirao pravomoćno osuđeni Adis Burić, svjesni da su članovi organizirane grupe ljudi za vršenje krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga. Utvrđeno je da su članovi grupe neovlašteno i protivno odredbama čl. 4. i 19. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga radi prodaje prenosili, posredovali u prodaji i kupovini, nabavljali i kupovali opojnu drogu heroin koja se nalazi na Listi opojnih droga pod rednim brojem 10, na koji način su radnjama detaljno opisanim pod tač. 1–16, od čega apelant radnjama opisanim u tač. 3, 8. i 9. izreke presude, počinili krivična djela za koja su proglašeni krivim.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Tužilaštvo podiglo Optužnicu broj T07 0 KT 0002770 11 od 30. decembra 2013. godine protiv devet optuženih lica, ali da su optuženi Adis Burić, Danijel Prce i S. G. zaključili sporazume o priznanju krivice, te da su Adis Burić i Danijel Prce, nakon razdvajanja postupka, u posebnim krivičnim predmetima proglašeni krivim i pravomoćno osuđeni na bezuvjetne kazne zatvora, dok je prema optuženom D. M. optužnica odbačena, a da je postupak prema S. G. razdvojen i posebno će se dovršiti. Slijedom toga, postupak u ovom krivičnom predmetu je nastavljen prema apelantu i saoptuženim za inkriminirane radnje za koje se u činjeničnom opisu potvrđene i tokom glavnog pretresa precizirane optužnice terete. Kantonalni sud je pravno ocjenjujući pojedinačne radnje svakog od optuženih navedene u pojedinim tačkama (1–16) ove presude zaključio da su optuženi s umišljajem učinili više radnji izvršenja krivičnog djela iz člana 238. stav 1. KZFBiH, koje su istovrsne u odnosu na svakog pojedinačnog optuženog, da su te radnje optuženi činili na istovjetan način, one su vremenski povezane i čine jedinstvenu cjelinu, tako da predstavljaju i jedno produženo krivično djelo iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 55. KZFBiH.
7. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant radi prodaje kupovao opojnu drogu heroin radnjama opisanim u tač. 3 (24. jula 2010. godine), 8 (8/9. septembra 2010. godine) i 9 (14. septembra 2010. godine). Kantonalni sud je također utvrdio da je saoptuženi Samir Serdarević radnjama opisanim u tač. 10 (3. oktobra 2010. godine), 11 (4. oktobra 2010. godine), 12 (9. oktobra 2010. godine), 13 (24. oktobra 2010. godine) i 15 (26. oktobra 2010. godine) posredovao u prodaji i prenosio opojnu drogu heroin, a u tački 14 (25. oktobra 2010. godine) držao opojnu drogu heroin. Pri tome je Kantonalni sud naglasio kako se navedene radnje u tač. 1–16 optužnice ne mogu cijeniti odvojeno od navoda u preambuli optužnice jer one, tek sa preambulom presude, čine jednu cjelinu u kojoj su sadržana sva objektivna i subjektivna obilježja krivičnih djela u stjecaju. Na glavnom pretresu su tokom dokaznog postupka izvedeni dokazi optužbe (precizno navedeni na str. 9. i 10). Navedeno je da, izuzev optuženih Branimira Kolovrata i Almira Denje, optuženi i njihovi branioci nisu predlagali saslušanje svjedoka, niti izvođenje drugih dokaza kojim bi pobijali dokaze Tužilaštva.
8. Kantonalni sud je naveo da je svoje zaključke o postojanju odlučnih činjenica u ovoj presudi donio na osnovu pravomoćnih presuda (navedenih brojeva i datuma) u odnosu na Adisa Burića i Danijela Prcu, na osnovu iskaza saslušanih na glavnom pretresu svjedoka Harisa Čevre, Adisa Burića, Jasmina Burića, Danijela Prce, Dženana Behrama i Adnana Nišića, i na osnovu na glavnom pretresu preslušanih razgovora, snimljenih provođenjem posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, analize Izvještaja KU-10/11 od 5. februara 2011. godine koji sadrži 16 šema pregledanih i pročitanih na glavnom pretresu, uz koje su kao dodatak priloženi tabelarni pregledi s popisom, datumima i vremenima obavljenih razgovora, te telefonskim brojevima pozivalaca i primalaca poziva, odnosno pošiljalaca i primalaca SMS poruka, transkripata pregledanih i pročitanih snimljenih razgovora, koji su redoslijedom složeni po datumima i događajima iz tačaka optužnice, te drugih materijalnih dokaza koji se odnose na optužene u ovom krivičnom predmetu. Kantonalni sud je zatim na osnovu ocjene navedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, zaključio da su utvrđene odlučne činjenice koje čine obilježja krivičnih djela navedenih u opisu precizirane optužnice iz kojih proizlazi da su optuženi počinili navedena krivična djela.
9. Kantonalni sud je naveo da su prema pojedinim optuženim odobravane posebne istražne radnje tako da su im brojevi kartica mobilnih telefona ili IMEI brojevi stavljani na mjere kao mete, naredbama Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRN-10/380 od 10. juna 2010. godine (Dt-4), obustavljan je nadzor nad brojevima koje optuženi koji su na mjerama više nisu koristili također naredbama suda, a mjere su produžavane na postojećim metama ili određivane nove mete, također naredbama Suda BiH, zaključno sa posljednjom Naredbom Suda BiH broj X-KRN-10/380 koja je izdata 4. novembra 2010. godine (Dt-17), ukupno 12. naredbi Suda BiH broj X-KRN 10/380 sa datumima navedenim u presudi. Na navedeni način su snimljeni razgovori koji se nalaze na CD-u sa oznakom „Analiza“ koji su prezentirani na glavnom pretresu u toku saslušanja svjedoka Harisa Čevre, a pojedini razgovori su prezentirani drugim svjedocima koji su saslušani u ovom krivičnom postupku, čija je analiza prikazana u obrazloženju presude. Navedeno je da su od 10. juna 2010. godine na mjeri nadzora bili Adis Burić i Jasmin Burić, a poslije toga su naredbama mjere proširivane i prema drugim optuženim, pa su svi razgovori lica koja su s njima komunicirala nakon početka trajanja mjere nadzora prema bilo kojem optuženom koji je postao meta i razgovarala u vezi s krivičnim djelom iz člana 131. ZKPFBiH zakoniti dokazi i mogu se koristiti u krivičnom postupku.
10. U presudi je zatim naveden sadržaj presretnutih razgovora i SMS poruka, hronološkim redom po tačkama optužnice i po datumu nastanka (str. 17–59), od čega je za tačku 3. izreke presude na str. 22–26, za tačku 8. na str. 34–37, za tačku 9. na str. 37–38. Kantonalni sud je naveo da je iz analize ostvarenih kontakata između određenih brojeva telefona i sadržaja presretnutih telefonskih razgovora, koji su dovedeni u vezu s iskazima svjedoka optužbe, zaključio van razumne sumnje da se radilo o nezakonitom nabavljanju opojne droge heroin, posredovanju u prodaji, njenom prenošenju, držanju i kupovini radi prodaje u okviru organizirane grupe ljudi, iako se u razgovorima ne spominju riječi kao što su droga, količina droge ili cijena prodate, odnosno kupljene količine droge, nego se koriste druge navedene riječi, za koje je utvrđeno da su bile zamjena za drogu, novac ili količinu. Nakon iznošenja sadržaja preslušanih razgovora hronološkim redom i njihovog analiziranja, Kantonalni sud je izvršio analizu sadržaja Izvještaja KU-10/11 od 5. februara 2011. godine (Dt-29) koji sadrži pregledane šeme označene rednim brojevima hronološkim redom po datumima nastanka događaja, uz koje su priloženi tabelarni pregledi obavljenih razgovora sa svim karticama, odnosno brojevima mobilnih telefona koji su bili pod nadzorom, među kojima je i apelant s jednim brojem telefona. Navedeni priloženi tabelarni pregledi obavljenih razgovora sadrže, između ostalog, sljedeće podatke: označeni broj razgovora, datum razgovora, vrijeme početka razgovora, broj mobilnog telefona koji je na mjeri/meta ili broj IMEI lica koje je meta, broj partnera koji obavlja razgovor s metom i dužinu trajanja razgovora.
11. Kantonalni sud je posebno naglasio da su snimljeni razgovori na CD-u koji su preslušani na glavnom pretresu zakoniti dokazi, da su razgovori snimljeni u okviru od suda odobrene zakonite posebne istražne radnje, na osnovu odgovarajućih naredbi Suda BiH koje su pročitane kao dokaz uz saglasnost stranaka i branilaca, nakon čega su optuženi i branioci imali mogućnost da navedene naredbe osporavaju ili pobijaju. Iz izvedenih dokaza, naredbi Suda BiH uz koje su priloženi odgovarajući prijedlozi za izdavanje naredbi, Kantonalni sud je utvrdio da su sve posebne istražne radnje koje su provođene u ovom predmetu bile obuhvaćene naredbama koje je izdao sudija za prethodni postupak Suda BiH. Navedene naredbe sudija za prethodni postupak je donosio na obrazloženi prijedlog tužioca, sa svim podacima koje u smislu člana 132. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) prijedlog mora sadržavati. Svakom pojedinačnom naredbom je određeno i trajanje posebne istražne radnje, koje ne prelazi period od mjesec dana. U skladu s odredbom člana 132. stav 3. ZKPBiH, posebne istražne radnje određene naredbom sudije za prethodni postupak su produžavane za još po mjesec dana, ali na način da mjere nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija prema pojedinim brojevima telefona nisu ni u jednom slučaju ukupno trajale duže od šest mjeseci, koliki je maksimalni period njihovog trajanja, a obustavljane su prema onim brojevima koji nisu korišteni, odnosno više nisu bili u upotrebi.
12. Osim toga, Kantonalni sud je naglasio činjenicu da preslušani razgovori na glavnom pretresu nisu jedini dokaz na osnovu kojeg je utvrđena krivica optuženih jer se njihova krivica utvrdila i na osnovu iskaza svjedoka optužbe, pravomoćnih presuda i ostalih materijalnih dokaza pobliže navedenih u ovoj presudi kao dokazi optužbe. Prema tome, okolnosti u kojima su pribavljeni snimljeni razgovori, na osnovu zakonitih naredbi suda, ne ukazuju na sumnju u njihovu pouzdanost i tačnost, a sadržaji razgovora koji su snimljeni su u pogledu odlučnih činjenica podržani iskazima saslušanih svjedoka optužbe, te ostalim izvedenim materijalnim dokazima. Istaknuto je da se prigovor branilaca više optuženih navedenim dokazima – preslušanim razgovorima nije odnosio na sadržaj razgovora, nego na to da lice koje razgovara s optuženim čiji je broj stavljen pod nadzor nije onaj optuženi za koga to tvrdi Tužilaštvo, odnosno da glas lica koje razgovara s optuženim čiji je broj pod nadzorom ne odgovara onom optuženom koji stavlja takav prigovor. Prema tome, optuženi nisu pobijali sadržaj niti autentičnost na glavnom pretresu preslušanih tonskih zapisa zabilježenih telefonskih razgovora u tom smislu da nije tačan sadržaj onoga što je na audiozapisu, a navedene prigovore u pogledu identiteta lica koja su razgovarale s licima koja su pod nadzorom kao mete, sud je posebno obrazložio kroz analizu sadržaja iskaza svjedoka Harisa Čevre koji je u svom iskazu objasnio na koji način su utvrđivani brojevi telefona s kojih se razgovaralo sa brojevima koji su pod nadzorom i identitet tih lica, kao i kroz analizu iskaza svjedoka Adisa Burića, Jasmina Burića, Danijela Prce i Dženana Behrama, koji su jasno i bez imalo sumnje u pojedinim razgovorima iskazali da prepoznaju svoj glas kao i glas sagovornika, odnosno pojedinih optuženih s kojima su razgovarali navodeći njihova imena i time ih identificirajući kao njihove sagovornike koji s njima u preslušanim razgovorima komuniciraju. Pri tome, kako je navedeno u presudi, optuženi nisu predlagali izvođenje bilo kakvih dokaza u vezi s razgovorima preslušanim na glavnom pretresu.
13. Konačno, Kantonalni sud je istakao da se presuda prvenstveno zasniva na iskazima neposredno saslušanih svjedoka optužbe na glavnom pretresu i na utvrđenjima u pravomoćnim presudama koje su pročitane kao dokaz, te na direktnim dokazima, koji su rezultat posebnih istražnih radnji, audiosnimcima presretnutih telefonskih razgovora i poruka, transkriptima snimljenih razgovora, analizom Izvještaja KU-10/11 od 5. februara 2011. godine koja sadrži pregledane i pročitane sheme s prilogom – navedenim tabelarnim podacima o obavljenim razgovorima, a upravo su snimljeni razgovori onaj dokaz koji povezuje članove organizirane grupe ljudi, te potvrđuju period trajanja grupe u 2010. godini i potvrđuju radnje izvršenja krivičnog djela iz člana 238. stav 1. KZFBiH.
14. U presudi Vrhovnog suda je navedeno da je protiv presude Kantonalnog suda zajedničku žalbu za apelanta i saoptuženog Samira Serdarevića izjavio njihov branilac.
15. Vrhovni sud je u svojoj presudi naveo da je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti u smislu člana 321. ZKPFBiH te je u svemu podržao razloge i stavove iz prvostepene presude. Vrhovni sud je posebno utvrdio da u odnosu na sve optužene iz činjeničnog opisa izreke presude jasno proizlazi na koji način su, osim što su postali pripadnici ove grupe, na čijem čelu je bio pravomoćno osuđeni Adis Burić, djelovali u njenom okviru aktivno učestvujući u radnjama usmjerenim na daljnju prodaju opojne droge heroin. Istaknuto je da iz transkripata zapisnika o održanim glavnim pretresima proizlazi da je sudeće vijeće prvostepenog suda glavni pretres vodilo u skladu s relevantnim odredbama propisanim u glavi XXI ZKPFBiH, koje se odnose na glavni pretres.
16. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanom „žalbu branioca optuženog Samira Serdarevića“ koji je u žalbi naveo da su „nezakoniti dokazi kojima se dokazuju tač. 13, 14. i 15. precizirane optužnice jer nisu potkrijepljeni naredbom Suda BiH“ jer je, i prema njegovoj ocjeni, pravilan zaključak Kantonalnog suda o istom prigovoru koji je naveden u prvostepenoj presudi. Vrhovni sud je također ocijenio neosnovanim i žalbu branilaca apelanta i optuženog Samira Serdarevića kojom se tvrdi da je prvostepeni sud provedene dokaze u odnosu na ove optužene „ocijenio paušalnim, ne obrazlažući detaljnije na osnovu čega je sud stekao utisak da su optuženi počinili krivično djelo za koje su osuđeni“. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sud svestrano i savjesno ocijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, te da je određeno naveo koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane. Pri tome je sud cijenio sve dokaze provedene na glavnom pretresu, pa je na osnovu takve ocjene dao konkretne i dovoljne razloge na osnovu kojih je zaključio da su optuženi počinili predmetna krivična djela.
17. Ocijenjeno je da je provedene dokaze prvostepeni sud cijenio u skladu s odredbom člana 305. stav 7. ZKPFBiH (koja, između ostalog, propisuje da će sud određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza), u vezi sa članom 296. st. 1. i 2. ZKPFBiH (da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu i da je sud dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana). Tako se prvostepeni sud, u vezi sa zaključcima da su apelant i saoptuženi počinili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1, u stjecaju s produženim krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH, na način kako je to opisano u izreci i obrazloženju pobijane presude u tačkama od 1. do 16, pozvao na više dokaza u spisu. U prvom redu su to iskazi svjedoka Harisa Čevre, Adisa Burića, Jasmina Burića, Danijela Prce, Dženana Behrama i Adnana Nišića, zatim dokazi dobiveni tajnim snimanjem telefonske komunikacije optuženih, odnosno transkripti njihovih telefonskih razgovora, te poslatih SMS poruka, u vezi s kojima je napravljen i tabelarni pregled s tačnim datumom i vremenom njihovog obavljanja, te telefonskim brojevima pozivalaca i primalaca poziva, odnosno SMS poruka, koji su redoslijedom složeni po datumima i događajima iz tačaka optužnice od 1. do 16, kao i ostalih dokaza, kako to proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude. Naime, prvostepeni sud, nakon što provedene dokaze u relevantnim dijelovima reproducira u pobijanoj presudi, daje njihovu sadržajnu analizu i ocjenu, s tim da je u obrazloženju presude hronološkim redom naveo preslušane razgovore i pregledane SMS poruke, i to u okviru svake pojedine tačke optužnice. Istaknuto je da su ti telefonski razgovori optuženih prezentirani na glavnom pretresu za vrijeme svjedočenja Harisa Čevre, a bili su prezentirani i svjedocima Adisu Buriću, Jasminu Buriću, Danijelu Prci i Dženanu Behramu, nakon čega su predmet ocjene suda bila i njihova objašnjenja, odnosno iskazi ovih svjedoka dati povodom tih prezentiranih razgovora. Prvostepeni sud je posvetio posebnu pažnju dijelovima njihovih iskaza koji su se odnosili na njihova objašnjenja značenja određenih izraza i pojmova i objašnjenja određenih radnji koji se spominju u tim razgovorima, kao i imenima lica s kojima su razgovarali. Sve to je sud dovodio u vezu s materijalnim dokazima u spisu i primjedbama odbrane (uglavnom uopćenim – da to nije glas optuženog za koji svjedok tvrdi da jeste i da se razgovor ne vodi o opojnoj drogi, ne predlažući dokaze kojima bi te svoje navode potkrijepili, pa čak ni fonetsko vještačenje), nakon čega je sud dao određene i jasne razloge zbog čega je pojedine dokaze prihvatio kao vjerodostojne, te koje činjenice i iz kojih razloga je uzeo kao dokazane na osnovu tih dokaza.
18. Imajući u vidu razloge date u pobijanoj presudi, onda, i prema ocjeni Vrhovnog suda, nema nikakve dileme da se u okviru ove organizirane grupe, na čijem čelu je, prema vlastitom priznanju, bio pravomoćno osuđeni Adis Burić, radilo o prometovanju opojnom drogom heroin. Ova okolnost, kako zaključuje i prvostepeni sud, i prema ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi već i iz samih telefonskih razgovora optuženih i drugih lica, te poslatih SMS poruka, posebno načina na koji su ti razgovori vođeni kada su upotrebljavani šifrirani izrazi (za opojnu drogu i novac), a koje izraze su na glavnom pretresu, pored svjedoka Harisa Čevre, razjasnili i svjedoci Adis Burić, Jasmin Burić, Danijel Prce i Dženan Behram, zatim tajna i skrivena mjesta na koja su ostavljali ,,ono“ o čemu su se dogovarali, ukazuju da je predmet njihovih razgovora, tj. kupovine – držanja radi prodaje, bila opojna droga heroin, koja je u više navrata bila i oduzeta. Sud se u pobijanoj presudi određeno i jasno izjasnio i na koji način je utvrdio identitet lica, odnosno optuženih u njihovoj međusobnoj komunikaciji, kao i u komunikaciji s drugim licima, u vezi s prometovanjem opojnom drogom, pozivajući se na iskaze navedenih svjedoka koji su, kako navodi sud u prvostepenoj presudi, jasno i bez imalo sumnje u pojedinim razgovorima izjavili da prepoznaju svoj glas, kao i glas sagovornika, odnosno pojedinih optuženih s kojima su razgovarali, navodeći njihova imena i time ih identificirajući kao njihove sagovomike koji s njima u preslušanim razgovorima komuniciraju. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da optuženi i njihovi branioci na glavnom pretresu nisu predlagali izvođenje bilo kakvih dokaza u vezi s tim reproduciranim razgovorima, odnosno iskazima navedenih svjedoka.
19. Utvrđeno je da se Kantonalni sud u presudi, pored ostalog, bavio i prirodom krivičnog djela iz člana 238. stav 2. KZFBiH navodeći u presudi da je priroda ovog krivičnog djela takva da članovi organizirane grupe ne samo da se ne moraju svi međusobno poznavati ili međusobno kontaktirati da bi krivično djelo postojalo nego ne moraju čak ni znati za sve druge. Stoga je sasvim razumljivo da pojedini članovi ove organizirane grupe saslušani kao svjedoci tvrde da ne poznaju neke od optuženih ili da im nikada nisu nosili drogu ili od njih preuzimali pare, ali to ne znači da nisu preuzeli s nekog mjesta pare ili ostavili drogu namijenjenu nekom od optuženih. Pored toga, ocijenjeno je da je Kantonalni sud dao i razloge na osnovu kojih je zaključio da su svi optuženi pri tome postupali s direktnim umišljajem (strana 70. presude).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima budući da su, kako navodi, kao dokaz za radnje opisane u tač. 20, 21. i 22. izmijenjene optužnice (što je, prema navodima same apelacije, kao prigovor isticao i tokom postupka pred redovnim sudovima) nisu potkrijepljene Naredbom Suda BiH broj X-KRN-10/980 od 22. oktobra 2010. godine jer je tom naredbom određeno da će se mjere nadzora vršiti u periodu od 30. oktobra do 30. novembra 2020. godine. Dalje, osporava i što nisu dokazani objektivni i subjektivni elementi krivičnog djela za koje je apelant osuđen. Navodi da dokazima koji su provedeni u toku postupka nije dokazano da je kod njega postojala svijest o organiziranoj grupi, niti se iz sadržaja presretnutih razgovora može utvrditi da glas na snimcima pripada njemu budući da nije provedeno fonetsko vještačenje, niti je iz iskaza saslušanih svjedoka dokazano da je apelant pripadao nekoj organiziranoj grupi, nego se presuda zasniva samo na iskazu svjedoka Harisa Čevre koji je po svom ličnom ubjeđenju „prevodio“ razgovore i prepoznavao kome pripadaju. Smatra da je zbog toga primjena prava od strane prvostepenog i drugostepenog suda bila proizvoljna i da je na taj način povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Također ukazuje da je „osnovana sumnja na osnovu koje su izdate naredbe zasnovana samo na „izjavi Tužilaštva o postojanju sumnje, a ne na konkretnim činjenicama i dokazima koje bi opravdale provođenje posebnih istražnih radnji“. Poziva se na odredbe člana 133. stav 3. ZKPFBiH prema kojima je sudija za prethodni postupak u obavezi da bez odlaganja obavijesti lice protiv kojeg su bile preduzete radnje iz člana 130. ZKPFBiH kako bi ono moglo zatražiti ispitivanje zakonitosti tih naredbi, te ukazuje da u konkretnom slučaju to apelantovo pravo nije ispoštovano.
b)Odgovori na apelaciju
21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, a u vezi s apelantovim navodima da je odbrana u toku postupka prigovarala nezakonitosti dokaza, što se odnosi na Naredbu Suda BiH broj X-KRN- 10/980 od 22. oktobra 2010. godine, a da taj prigovor sud nije prihvatio, prvenstveno zapazio da su ovakvi navodi posve paušalni jer se u apelaciji uopće ne argumentira u čemu bi se ogledala nezakonitost spomenute naredbe. Osim toga, na identičan žalbeni navod taj sud je odgovorio u svojoj Presudi broj 07 0 K 009679 15 Kž (na strani 6, pasus 3). Pored toga, Vrhovni sud je odgovorio da su navodi apelacije kojima se tvrdi da nema dokaza da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen zapravo prigovori kojima se osporava činjenično stanje utvrđeno u presudama redovnih sudova, pa takvi navodi ne mogu ni biti predmet preispitivanja od strane Ustavnog suda. U vezi s tim napomenuto je i da je na žalbene prigovore činjenične prirode Vrhovni sud detaljno odgovorio u svojoj Presudi broj 07 0 K 009679 15 Kž od 9. jula 2018. godine (str. od 10. pasus 3. do str. 13. pasus 3), nalazeći da je prvostepeni sud dao jasne i dovoljne razloge na osnovu kojih je utvrdio da su u apelantovim radnjama ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela za koje je optužen. Ocijenjeni su neosnovanim i paušalni navodi apelacije da se „osnovana sumnja na osnovu koje su izdate naredbe“ zasniva na izjavi Tužilaštva, a ne na konkretnim činjenicama i dokazima koje bi opravdale provođenje posebnih istražnih radnji jer, prije svega, u apelaciji uopće nisu konkretizirane naredbe na koje bi se ova tvrdnja odnosila. U vezi s tim Vrhovni sud je također ukazao da se (član 130. stav 1. ZKPFBiH) posebne istražne radnje mogu odrediti prema licu za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili s drugim licima učestvovalo ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 131. ZKPFBiH, pa se dakle i ne traži da naredba za provođenje takvih radnji bude obrazložena u nivou osnovane sumnje. Pored toga, naglašeno je da je ovakav prigovor neprihvatljiv i iz razloga što on ranije nije istican i prvi put se iznosi u apelaciji, pa dakle nije bio sadržan u apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, zbog čega Vrhovni sud kao redovni sud nije ni bio u prilici da se o njemu očituje.
22. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da na osnovu provedenih dokaza van razumne sumnje proizlazi da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, te da su navodi apelacije paušalni i oni ne pokazuju da su redovni sudovi povrijedili apelantova prava, niti da su postupali proizvoljno. Kantonalni sud je ukazao zašto su neosnovani apelantovi navodi u vezi s posebnim istražnim radnjama.
23. Tužilaštvo je istaklo da osporenim odlukama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda nisu povrijeđena apelantova prava kako se to tvrdi, te da su u navedenim odlukama sudova dati jasni i uvjerljivi razlozi za njihovo donošenje.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 276.stav (1) Izvođenje dokaza (1) Stranka i branilac imaju pravo da pozivaju svjedoke i izvode dokaze.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 296.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 K 009679 15 Kž od 9. jula 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 16. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6 stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
32. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivična djela propisana zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
33. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
34. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).
35. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni svakog pojedinačnog dokaza u vezi s drugim provedenim dokazima. Ustavni sud zapaža da su to iskazi svjedoka Harisa Čevre, Adisa Burića, Jasmina Burića, Danijela Prce, Dženana Behrama i Adnana Nišića, zatim dokazi dobiveni tajnim snimanjem telefonske komunikacije optuženih, odnosno transkripti njihovih telefonskih razgovora, te poslatih SMS poruka, u vezi s kojima je napravljen i tabelarni pregled s tačnim datumom i vremenom njihovog obavljanja, te telefonskim brojevima pozivalaca i primalaca poziva, odnosno SMS poruka koji su redoslijedom složeni po datumima i događajima za svaku pojedinačnu tačku izreke presude. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nakon što je provedene dokaze u relevantnim dijelovima reproducirao u svojoj presudi, dao njihovu sadržajnu analizu i ocjenu, s tim da je u obrazloženju presude hronološkim redom naveo preslušane razgovore i pregledane SMS poruke, i to u okviru svake pojedine tačke optužnice. Svi ti telefonski razgovori optuženih su na glavnom pretresu prezentirani saslušanim svjedocima, nakon čega su predmet ocjene suda bila i njihova objašnjenja, odnosno iskazi ovih svjedoka dati povodom tih prezentiranih razgovora. Kantonalni sud je posebnu pažnju posvetio dijelovima iskaza svjedoka koji su se odnosili na njihova objašnjenja značenja određenih izraza i pojmova i objašnjenja određenih radnji koji se spominju u tim razgovorima, kao i imenima lica s kojim su razgovarali. Kantonalni sud je sve to doveo u vezu s materijalnim dokazima u spisu i primjedbama odbrane, ukazujući, između ostalog, i da optuženi nisu predlagali dokaze kojima bi svoje primjedbe potkrijepili, nakon čega je sud dao određene i jasne razloge zbog čega je pojedine dokaze prihvatio kao vjerodostojne, te koje činjenice i iz kojih razloga je uzeo kao dokazane na osnovu tih dokaza.
36. Kantonalni sud se u pobijanoj presudi određeno i jasno izjasnio i na koji način je utvrdio identitet lica, odnosno optuženih u njihovoj međusobnoj komunikaciji, kao i u komunikaciji s drugim licima, u vezi s prometovanjem opojnom drogom, pozivajući se na iskaze navedenih svjedoka koji su, kako je navedeno u prvostepenoj presudi, jasno i bez imalo sumnje u pojedinim razgovorima izjavili da prepoznaju svoj glas, kao i glas sagovornika, odnosno pojedinih optuženih s kojima su razgovarali, navodeći njihova imena i time ih identificirajući kao njihove sagovornike koji u preslušanim razgovorima komuniciraju s njima. Ustavni sud posebno zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da optuženi i njihovi branioci na glavnom pretresu nisu predlagali izvođenje bilo kakvih dokaza u vezi s tim reproduciranim razgovorima, odnosno iskazima navedenih svjedoka.
37. Ustavni sud, dalje, zapaža da ni apelant ni njegov branilac u predmetnom postupku nisu onemogućeni da iznose činjenice i predlažu dokaze u svoju korist, da postavljaju pitanja svjedocima i vještacima i da daju obrazloženja u vezi s njihovim iskazima. Štaviše, Ustavni sud primjećuje da apelant nije iskoristio svoje pravo da poziva svjedoke i izvodi dokaze, koje proizlazi iz člana 276. stav (1) ZKPFBiH. Dakle, kada se ima u vidu da je Kantonalni sud sve dokaze detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak u pogledu utvrđenja postojanja organizirane grupe ljudi, apelantove pripadnosti grupi, te apelantovog učešća u inkriminiranim događajima za koje je proglašen krivim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivice u konkretnom slučaju zasnovano na sveobuhvatnoj analizi svih provedenih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Kantonalni sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je Kantonalni sud, čija odluka je potvrđena osporenom drugostepenom odlukom, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava
1. Evropske konvencije.
38. U odnosu na apelantove navode o nezakonitosti dokaza koji su proizašli iz Naredbe Suda BiH broj X-KRN-10/980 od 22. oktobra 2010. godine, kojom su određene mjere nadzora za period od 30. oktobra do 30. novembra 2020. godine, Ustavni sud zapaža da je apelant krivično djelo za koje je proglašen krivim počinio 24. jula, 8/9. i 14. septembra 2010. godine. Stoga, određene mjere nadzora, niti dokazi koji su eventualno proizašli iz te naredbe ni na koji način ne mogu biti od utjecaja na odluku redovnog suda o apelantovoj krivici, te su stoga apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom dijelu neosnovani. Dalje, u pogledu drugih apelantovih prigovora u vezi s naredbama o provođenju posebnih istražnih radnji, Ustavni sud ističe da iz prvostepene presude, apelantove žalbe, drugostepene presude i odgovora Vrhovnog suda proizlazi da ove navode nije isticao tokom trajanja predmetnog postupka, iz čega proizlazi da se na te okolnosti prvi put poziva u apelaciji pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima kada apelant određene navode prvi put ističe u apelaciji, Ustavni sud smatra da apelant ove navode u tom pravcu nije mogao uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je bio dužan koristiti u postupku pred redovnim udovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26. i AP 1808/10 od 15. januara 2014. godine, tačka 29, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
40. Dalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji nije naveo bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju povrede ovog prava, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te kada su dali logična i uvjerljiva obrazloženja u pogledu utvrđenja postojanja organizirane grupe i apelantove pripadnosti toj grupi, te počinjenja krivičnog djela zbog krivičnih djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH u stjecaju s produženim krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH.
42. Ustavni sud, također, zaključuje da u predmetnom krivičnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer apelant u apelaciji nije naveo bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju povrede ovog prava, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević