Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2074/19 (Z. S.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2074/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-2074/19, rješavajući apelaciju Zijada Sedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zijad Sedić zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjaluci kao predmet broj 71 0 I 103814 10 I, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Sedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 14. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kao predmet broj 71 0 I 103814 10 I.

2. Apelant je 12. novembra 2010. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika (M.H.), na osnovu presuda zbog propuštanja Općinskog suda u Bihaću br. 17 0 Mal 005867 09 Mal od 18. avgusta 2009. godine i 17 0 P 011434 09 P od 12. jula 2010. godine, radi isplate određenih novčanih iznosa, predlažući izvršenje prodajom nekretnina izvršenika. Osnovni sud je 1. aprila 2011. godine donio zaključak kojim je prijedlog za izvršenje vratio apelantu na uređenje na način da pravilno naznači tražioca izvršenja, kao i da dostavi izvršnu ispravu na osnovu koje traži izvršenje. Apelant je 14. aprila 2011. godine postupio po navedenom zaključku. Osnovni sud je 25. jula 2012. godine donio zaključak kojim je pozvao apelanta da dostavi izvod iz zemljišne knjige kao dokaz da je predmetna nekretnina upisana kao vlasništvo izvršenika. Apelant je 1. avgusta 2012. godine postupio po navedenom zaključku.

3. Apelant je 12. jula 2013. godine podnio novi prijedlog za izvršenje na nekretnini izvršenika. Osnovni sud je 13. septembra 2013. godine odredio predloženo izvršenje istovremeno određujući troškove izvršnog postupka. Izvršenik je 27. septembra 2013. godine uložio prigovor protiv predmetnog rješenja o izvršenju. Osnovni sud je 18. februara 2014. godine donio rješenje kojim je odbio prigovor izvršenika. Nakon utvrđene vrijednosti nekretnine i to putem sudskog vještaka, Osnovni sud je Zaključkom od 9. oktobra 2014. godine zakazao ročište za prvu prodaju nekretnine. Apelant je 4. novembra 2014. godine od Osnovnog suda zatražio odgađanje izvršnog postupka na period od šest mjeseci radi postojanja mogućnosti sporazumnog rješavanja spora. Osnovni sud je 13. novembra 2014. godine donio zaključak kojim je odgodio ročište za prvu prodaju nekretnine te odredio da će naredno ročište biti zakazano na apelantov zahtjev. Osnovni sud je na apelantov prijedlog odložio izvršni postupak do 1. aprila 2015. godine. Apelant je 25. marta 2015. godine zatražio od Osnovnog suda da nastavi postupak. Osnovni sud je zaključkom od 6. aprila 2015. godine zakazao ročište za prvu prodaju nekretnine za 12. maj 2015. godine. Kako na prvom ročištu nekretnina nije prodana, Osnovni sud je Zaključkom od 13. maja 2015. godine odredio drugu prodaju nekretnine za 26. juni 2015. godine, kada je predmetna nekretnina prodata kupcu odnosno apelantu. Osnovni sud je 24. februara 2017. godine donio rješenje o dosudi protiv kojeg je 8. marta 2017. godine izvršenik ulažio žalbu. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je rješenjem od 24. oktobra 2017. godine uvažio žalbu izvršenika, ukinuo rješenje o dosudi te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak iz razloga što Osnovni sud nije naložio apelantu da uplati kupoprodajnu cijenu prije donošenja rješenja o dosudi, te zato što je izvršenik isticala da je u međuvremenu vršila uplate i da je svoj suvlasnički dio 1/5 predmetne nekretnine u međuvremenu prenijela na treće lice, a Osnovni sud nije utvrdio iznos preostalog dijela potraživanja, niti je omogućio trećem licu da učestvuje u postupku. Predmetno rješenje apelant je zaprimio 10. novembra 2017. godine.

4. Prema stanju u spisu postupak je u toku.

Apelacioni navodi

5. Apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Apelant je naveo da ni nakon nekoliko pismenih urgencija Osnovni sud, od donošenja rješenja kojim je ukinuto rješenje o dosudi te predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak, nije uzeo u razmatranje rad na predmetu. Apelant ističe da je tokom cijelog postupka ulagao više urgencija u cilju uzmanja predmeta u rad. Apelant zbog dužine trajanja postupka traži novčanu naknadu.

Odgovor na apelaciju

6. Osnovni sud je naveo da je apelant svojim postupcima doprinio dužini trajanja postupka, jer je podnio neuredan prijedlog za izvršenje, pa je taj sud do donošenja predmetnog rješenja o izvršenju tražio od apelanta da uredi prijedlog za izvršenje iz razloga što nije mogao utvrditi adresu izvršenika, pošto je izvršni naslov presuda zbog propuštanja iz koje se to nije moglo utvrditi. Osnovni sud je naveo da se protiv pomenutog izvršenika vodi više predmeta za izvršenje pa i na istim nekretninama, što je doprinjelo složenosti i dužini postupka. Ističe da je prvi prijedlog za izvršenje podnešen od pravnog lica Zijo & Sin DOO Bihać te da je došlo do prenosa potraživanja na fizičko lice odnosno apelanta, pa je traženo uređenje prijedloga i u tom smislu. Nadalje je navedeno da je u toku postupka apelant zahtjevao odlaganje izvršenja. Osnovni sud ističe da po njemu nije sporno da je Okružni sud ukinuo Rješenje o dosudi iz razloga što sud nije naložio apelantu da isplati kupoprodajnu cijenu prije donošenja rješenja o dosudi iz razloga što je izvršenik tvrdio u žalbi da je već vršio neke uplate, da je u međuvremenu nekretninu čiji je suvlasnik sa dijelom 1/5 prenio na treće lice ugovorom o poklonu, tako da sud nije dao mogućnost trećem licu da učestvuje u postupku. Kako ni apelant nakon donošenja rješenja Okružnog suda nije učinio niti jedan korak da obavijesti sud kolika su njegova preostala potraživanja, kao i da nije ponudio da uplati kupoprodajnu cijenu koja je postignuta na drugom ročištu za prodaju nekretnina izvršenika (iznos od 21.755,94 KM), te kako su zakonske zatezne kamate različito regulisane u zakonima entiteta Osnovni sud ističe da se ukupna potraživanja neće moći utvrditi bez vještačenja po vještacima ekonomsko-finansijske struke što također ne predlaže apelant a izvršenik putem svojih punomoćnika uspjeva da odugovlači postupak a time i namirenje ne samo apelanta nego i drugih. S tim u vezi ukazuje da će odrediti vještačenje radi utvrđivanja visine potraživanja kako bi mogao odlučiti da li će prodaju nekretnina apelantu kao kupcu koja je izvršena zaključkom od 26. juna 2015. godine održati na snazi ako potraživanja apelanta prelaze iznos postignute cijene od 21.755,94 KM ili će istu proglasiti nevaljalom i ponoviti postupak izvršenja na nekretninama izvršenika te da je apelant mogao i ranije tražiti promjenu predmeta i sredstva izvršenja što do sada nije učinio. Imajući u vidu sve što je naveo Osnovni sud ukazuje da je apelacija neosnovana zato što je trajanje postupka bilo uslovljeno ponašanjem samog apelanta te da je apelant na vrijeme zaprimio rješenje Okružnog suda i nije učinio niti jedan korak radi prikupljanja podataka i dostave istih sudu kako bi mogao blagovremeno okončati ovaj izvršni postupak.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51.).

10. U vezi s predmetnim postupkom, Ustavni sud podsjeća da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995.) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.

11. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud najprije zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se radi o složenijem predmetu, imajući u vidu da je u toku postupka bilo potrebno izvršiti vještačenje vrijednosti predmetne nekretnine, kao i da se protiv izvršenika vodi više predmeta za izvršenje pa i na istim nekretninama.

12. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant svojim ponašanjem u značajnoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka, na način da je ponio neuredan prijedlog za izvršenje zbog čega je Osnovni sud u dva navrata tražio uređenje prijedloga za izvršenje (Osnovni sud nije mogao utvrditi adresu izvršenika, apelant nije pravilno označio tražioca izvšenja te nije dostavio izvršnu ispravu na osnovu koje traži izvršenje), kao i da je Osnovni sud donio zaključak kojim je pozvao apelanta da dostavi izvod iz zemljišne knjige kao dokaz da je nekretnina upisana kao vlasništvo izvršenika, po kojim nalozima suda je blagovremeno postupao, ali je svakako imalo uticaja na dužinu trajanja postupka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku postupka tražio odgađanje izvršnog postupka na period od šest mjeseci radi postojanja mogućnosti sporazumnog rješavanja spora što je svakako njegovo procesno pravo usmjereno na ostvarivanje svog potraživanja, ali je s druge strane objektivno uticalo na dužinu trajanja postupka jer je Osnovni sud postupio po apelantovom prijedlogu odgađajući ročište za prvu prodaju nekretnine, te je slijedom toga Osnovni sud odložio i izvršni postupak do 1. aprila 2014. godine. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka podnosio više urgencija radi bržeg postupanja iz čega se može izvesti zaključak da je predmetni postupak za apelanta od većeg značaja. S druge strane ocjenjujući ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud tokom postupka preduzimao više procesnih radnji u skladu sa procesnim mogućnostima izuzev perioda od oko godinu i po dana koliko mu je bilo potrebno da donese rješenje o dosudi (24. februara 2017. godine). Takođe, Ustavni sud primjećuje da se spis Osnovnog suda nalazio pred Okružnim sudom radi odlučivanja po žalbi izvršenika. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoju odluku donio u razumnom roku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, izuzev navedne pasivnosti, bez nepotrebnog odugovlačenja provodili procesne radnje u cilju okončanja postupka. Kako je Ustavni sud već istakao, uloga vlasti se svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima. Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka, što je u ovom predmetu nesumnjivo ispoštovano. Pri tome Ustavni sud napominje da se izvršni postupak vodi na inicijativu tražioca izvršenja, a da prema odgovoru Osnovnog suda proizilazi da apelant nakon zaprimanja rješenja Okružnog suda kojim je ukinuto rješenje o dosudi te predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak (10. novembar 2017. godine) nije obavijestio Osnovni sud kolika su njegova preostala potraživanja, nije je ponudio da uplati kupoprodajnu cijenu koja je postignuta na drugom ročištu za prodaju nekretnina izvršenika, te nije predložio vještačenje po vještacima ekonomsko-finansijske struke radi utvrđivanja ukupnog kamatnog potraživanja. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je apelant svojim ponašanjem nesumnjivo doprinio ukupnoj dužini trajanja postupka, te prouzrokovao daljnje vođenje postupka, a što se ne može staviti na teret redovnim sudovima. Stoga, Ustavni sud zapaža da u ponašanju redovnih sudova nema ničega što bi ukazivalo na neopravdanu neaktivnost i odugovlačenje postupka. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18.stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2074/19 (Z. S.) | Sudska praksa | Aktio