Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2055/20 (F. M.)

Odluka donesena 02. 07. 2020.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2055/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

02. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine , u predmetu broj AP-2055/20, rješavajući zahtjev Fikreta Mehića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Fikreta Mehića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Fikret Mehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Fikret Cocalić, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. juna 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 121381 19 Gži 3 od 10. marta 2020. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 12138119 I 4 od 28. augusta 2019. godine.

2. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje i provođenje osporenog rješenja o dosudi Općinskog suda broj 65 0 I 121381 19 I 4 od 28. augusta 2019. godine.

Uvodne napomene

3. Općinski sud je rješenjem od 3. februara 2010. godine na prijedlog tražitelja izvršenja Volkswagen Sarajevo d.o.o. Vogošća (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja), radi naplate iznosa od 1.343,70 KM, dosuđenog izvršnom ispravom odredio predloženo izvršenje protiv apelanta kao izvršenika. Rješenjem o promjeni predmeta i sredstva izvršenja od 30. novembra 2012. godine određeno je izvršenje prodajom apelantovih nekretnina pobliže označenih u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Osim toga Općinski sud je zaključkom od 3. jula 2013. godine sud je dozvolio tražitelju izvršenja da, u drugom izvršnom postupku pod brojem 65 0 I 319379 13 I koji se također vodi protiv apelanta kao izvršenika, radi namirenja potraživanja pristupi u već započeti izvršni postupak pod brojem 65 0 1 121381 09 1, obzirom da je u oba postupka određeno izvršenje zabilježbom, procjenom i prodajom predmetne nekretnine apelanta. Nakon određivanja vrijednosti predmetne nekretnine Općinski sud je na trećem ročištu za prodaju nekretnine održanom 17. novembra 2015. godine predmetnu nekretninu prodao tražitelju izvršenja (kao jedinom ponuđaču za iznos od 1.000,00 KM) te je doneseno rješenje o namirenju tražitelja izvršenja, koje je u žalbenom postupku rješenjem Kantonalnog suda od 23. decembra 2016. godine ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak (prodaje predmetne nekretnine).

4. U ponovnom postupku Općinski sud je, nakon otklanjanja nedostataka na koje je ukazao Kantonalni sud (pravilna procjena predmetnih nekretnina), predmetne nekretnine apelanta prodao tražitelju izvršenja kao jedinom kupcu (za iznos od 5.000,00 KM), nakon čega je sud 24. aprila 2018. godine donio rješenje o dosudi predmetnih nekretnina.

5. Odlučujući po žalbi apelanta (izvršenika), Kantonalni sud je rješenjem od 22. marta 2019. godine ukinuo rješenje o dosudi (od 24. aprila 2018. godine) iz razloga što je isto doneseno u vrijeme važenja odredbe člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj 46/16), u skladu s kojim je prvostepeni sud bio u obavezi da traži prethodnu saglasnost Porezne uprave F BiH, što je u konkretnom slučaju propustio da učini.

Osporene odluke

6. Rješenjem o dosudi Općinskog suda broj 65 0 I 12138119 I 4 od 28. augusta 2019. godine odlučeno je da se predmetna nekretnina dosuđuje ponuđaču-kupcu (tražitelju izvršenja), te je određeno da se predmetna nekretnina upiše kao vlasništvo tražitelja izvršenja.

7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je u ponovnom postupku zakazao treće ročište za prodaju nekretnine (28. augusta 2019. godine) na kojem se kao jedini kupac pojavio tražitelj izvršenja i stavio ponudu u iznosu od 5.000,00 KM, pa je zaključkom utvrđeno da je predmetna nekretnina prodata tražitelju izvršenja, te je primjenom odredbe člana 93. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) doneseno Rješenje o dosudi. Općinski sud je istakao da apelant (izvršenik) od 2009. godine, kada je izvršni postupak pokrenut, nije ni djelimično izmirio dug, te da se u konkretnom slučaju može samo govoriti o ugroženosti prava tražitelja izvršenja da svoje potraživanje naplati od apelanta, a nikako o ugroženosti imovinskih prava apelanta. Dalje, Općinski sud je naveo da je Ustavni sud u predmetu broj U 20/16 na sjednici održanoj 31. maja 2018. godine, utvrdio da odredba člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku Federacije BiH („SI. novine Federacije BiH“, broj 46/16) prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja ovog rješenja u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, te da je isto objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 42. od 22. juna 2018. godine nakon čega je navedena odredba zakona prestala da važi 23. juna 2018. godine. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je na trećem ročištu za javno nadmetanje (održanom dana 28. augusta 2019. godine) tražiocu izvršenja kao jedinom ponuđaču, koji obzirom na iznos potraživanja nije trebao dati osiguranje za učešće u prodaji u smislu odredbe člana 86. stav 2. ZIP-a, dosudio predmetne nekretnine jer za ovu prodaju ne postoji više obaveza pribavljanja saglasnosti Porezne uprave F BiH.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 121381 19 Gži 3 od 10. marta 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 28. augusta 2019. godine, dok je odbijen zahtjev tražitelja izvršenja za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.

9. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da apelant u žalbi ističe da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 89. ZIP-a jer u ponovnom postupku nije, prema njegovom mišljenju, zakazao prvo ročište za prodaju već je odmah zakazao treće ročište za prodaju predmetne nekretnine, čime je onemogućio postizanje veće cijene predmetne nekretnine i ugrozio njegove imovinske interese. Dalje, u žalbi se navodi da je procijenjena vrijednost predmetne nekretnine122.635,00 KM, te da je prodajom predmetne nekretnine tražitelju izvršenja za iznos od 5.000,00 KM prvostepeni sud postupio suprotno pravnom shvatanju Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u predmetu broj 28 0 1 052479 16 Spp, gdje je između ostalog navedeno da će sud tokom cijelog postupka nastojati da se postigne najviša tržišna vrijednost i izbjegne veliki i nepotrebni pad vrijednosti, imajući u vidu visinu potraživanja koje se namiruje i utvrđenu vrijednost nekretnine (...). Također, apelant je naveo da je prodajom predmetne nekretnine povrijeđeno njegovo pravo na dom.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da apelant neosnovano žalbom osporava pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja. Dalje, sud je citirao odredbu člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku (kojom je izmijenjen član 89. stav 5. ZlP-a) koja glasi: „ Ako nekretnina ne bude prodata ni na drugom ročištu, sud će u roku najmanje od 15 do najviše 30 dana zakazati treće ročište. Na ovom ročištu nekretnina može biti prodata bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost isključivo uz prethodno pribavljenu saglasnost Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine. Ako Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine uskrati saglasnost za predloženu cijenu nižu u odnosu na utvrđenu vrijednost, dužna je sudu predložiti realnu vrijednost za koju nekretnina može biti prodata na ovom ročištu u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva za davanje saglasnosti na prodajnu cijenu.“ S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je Ustavni sud u predmetu broj U 20/16 donio Odluku u kojoj je zaključio da je odredba člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZlP-a, suprotna pravu na pravično suđenje iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), dok je na sjednici održanoj 31. maja 2018. godine Ustavni sud donio Rješenje kojim se utvrđuje da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda BiH broj U 20/16 od 30. marta 2017. godine, te je utvrdio da odredba člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja ovog rješenja u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ (prestala da važi 23. juna 2018. godine). Dakle, kako je prvostepeno rješenje od 28. augusta 2019. godine, kojim su predmetne nekretnine dosuđene tražitelju izvršenja kao jedinom kupcu koji se pojavio na trećem ročištu za javno nadmetanje, doneseno nakon prestanka važenja odredbe člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a, neosnovani su žalbeni navodi apelanta da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 89. ZlP-a i da je bio u obavezi da zakaže prvo ročište za prodaju nekretnine. Naime, citirana zakonska odredba odnosila se samo na treće ročište, na kojem je nekretnina mogla biti prodata bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost isključivo uz prethodno pribavljenu saglasnost Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine, tako da nema zakonskih razloga da se ponovo zakazuju prvo i drugo ročište za prodaju nepokretnosti (koja su održana dana 2. novembra i 20. decembra 2017. godine na kojim predmetna nepokretnost nije prodata).

11. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da je prvostepeni sud donošenjem pobijanog rješenja ugrozio njegove imovinske interese. Ovo iz razloga što je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu i činjenicu da apelant od 2009. godine, kada je izvršni postupak pokrenut, nije ni djelimično izmirio dug, pa bi svako drugačije postupanje prvostepenog suda predstavljalo povredu prava tražitelja izvršenja da naplati svoje potraživanje. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da prvostepeno rješenje nije suprotno pravnom shvatanju Vrhovnog suda u predmetu broj 28 0 1 052479 16 Spp, imajući u vidu visinu potraživanja koje se u konkretnom slučaju namiruje i utvrđenu vrijednost nekretnine. Također, Kantonalni sud je naveo da apelant neosnovano pobija prvostepeno rješenje zbog povrede njegovog prava na dom, koje štiti član 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Kantonalni sud je u skladu sa članom 8 stav Evropske konvencije naveo da je u konkretnom slučaju do ometanja prava na dom došlo donošenjem sudske odluke, kojom je nepokretnost apelanta prodata tražitelju izvršenja, zatim da je osporeno rješenje doneseno u skladu sa odredbama ZIP-a pa je miješanje u ostvarivanje prava na dom apelanta bilo u skladu sa zakonom i mjera neophodna u demokratskom društvu, te da pravo tražitelja izvršenja da naplati svoja potraživanja slijedi legitiman cilj, tako da pobijano rješenje nije doneseno suprotno članu 8. Evropske konvencije.

12. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U tom kontekstu apelant je naveo da je Općinski sud u ponovnom postupku povrijedio odredbe člana 89. ZIP-a i nalog Kantonalnog suda da provede postupak prodaje, na način što nije zakazao ročište za prvu prodaju predmetne nekretnine već je odmah zakazao ročište za treću prodaju. Na taj način, kako smatra apelant, došlo je do povrede njegovog prava na pravično suđenje a posljedično i prava na imovinu jer je na taj način onemogućeno postizanje veće cijene za predmetnu nekretninu. Pored toga, apelant navodi da je prvostepeni sud postupio suprotno pravnom shvatanju Vrhovnog suda u predmetu broj 28 0 1 052479 16 Spp, obzirom da je predmetna nekretnina prodata za iznos od 5.000,00 KM dok je procijenjena vrijednost iznosila 122.635,00 KM, te da je i dalje ostao znatno veći iznos duga apelanta prema tražitelju izvršenja. Osim toga, apelant smatra da je prodajom predmetne nekretnine došlo do povrede njegovog prava na dom „jer se radi o stambenom objektu u kojem on živi i stanuje“. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelacija, utvrdi povredu prava navedenih u apelaciji i ukine osporeno rješenje Kantonalnog suda od 20. marta 2020. godine.

13. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant ističe da argumenti izneseni u apelaciji ukazuju da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom, te da bi provođenjem osporenog rješenja Kantonalnog suda došao u situaciju da bude iseljen iz jedinog doma i tako ostane bez nekretnine za stanovanje. Apelant je naveo da je penzioner i da ne bi mogao priuštiti plaćanje zakupnine.

14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

15. Ustavni sud, prije svega napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenom odlukom, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

16. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

17. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizilazi da apelant u prilog donošenja privremene mjere, kojom bi se „odložilo izvršenje i provođenje osporenog rješenja o dosudi Općinskog suda broj 65 0 I 121381 19 I 4 od 28. augusta 2019. godine“, ističe navode koji se u suštini tiču merituma spora, o kojima Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje po apelaciji. Nadalje, apelant također ukazuje da bi provođenjem postupka izvršenja koji se vodi protiv njega kao izvršenika, došlo do situacije „da bude iseljen iz jedinog doma i tako ostane bez nekretnine za stanovanje“. Međutim, Ustavni sud ukazuje da navedena tvrdnja sama po sebi ne može biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.

18. U konkretnom slučaju Ustavni sud dakle smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelant u konkretnom slučaju ničim nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

19. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević