Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1939/20 (Općina Breza)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1939/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-1939/20, rješavajući zahtjev Općine Breza, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i čl. 64. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev Općine Breza za donošenje privremene mjere.

Odlaže se izvršenje Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 077441 19 P od 18. septembra 2019. godine.

Ova odluka stupa na snagu odmah i obavezujuća je do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Breza (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Općinsko Pravobranilaštvo Breza, podnijela je 9. juna 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 077441 19 Gž od 19. marta 2020. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 077441 19 P od 18. septembra 2019. godine. Istovremeno, apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo odlaganje izvršenja presude Općinskog suda broj 41 0 P 077441 19 P od 18. septembra 2019. godine potvrđene presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 077441 19 Gž od 19. marta 2020. godine, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom“.

2. Radomir Todorović (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 1. aprila 2019. godine podnio tužbu protiv apelantice, radi priznavanja prava vlasništva po osnovu dosjelosti, na nekretninama preciznije označenim u izreci prvostepene presude.

3. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 077441 19 P od 18. septembra 2019. godine utvrđeno je da je tužitelj po osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretninama preciznije označenih u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te da će se u zemljišnim knjigama Općinskog suda predmetne nekretnine otpisati iz dosadašnjeg zk.ul. i upisati u novi zk.ul iste k.o u korist tužitelja sa 1/1 djela. Istom presudom apelantica je obavezana da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u izreci presude, dok je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troškova postupka.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, vještačenjem po vještaku geodetske struke, saslušavanjem svjedoka te apelanta i zastupnika tužene u svojstvu parničnih stranaka) i njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da su predmetne nekretnine od uspostave novog premjera 1984. godine u katastarskim evidencijama bile upisane kao opštenarodna imovina, sa upisanim pravom posjeda i korištenja u korist pravnog prednika tužitelja M.T. Također utvrđeno je da je na osnovu rješenja Općinskog suda o nasljeđivanju „od 2017. godine“, u katastarskim evidencijama upisan tužitelj kao posjednik na predmetnim nekretninama koji iste i drži u posjedu. Na temelju provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da je tužitelj do podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari (1. april 2019. godine) bio zakonit i savjestan posjednik predmetnih nekretnina u periodu dužem od 20 godina i da ga u tome nije niko uznemiravao. Stoga, imajući u vidu da je odredba člana 55. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima kojom je bila propisana zabrana sticanja prava vlasništva dosjelošću na stvari u društvenoj odnosno državnoj svojini, prestala da važi, Općinski sud je zaključio da su, shodno odredbama važećeg Zakona o stvarnim pravima, u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za sticanje prva vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenoj svojini u korist tužitelja, te je donio odluku kao u izreci presude.

5. Odlučujući o žalbi apelantice, Kantonalni sud je donio presudu broj 41 0 P 077441 19 Gž od 19. marta 2020. godine kojom je žalbu odbio. Istom presudom tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. Prilikom odlučenja Kantonalni sud je pošao od činjenice da mogućnost sticanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u državnoj svojini postoji tek od 10. oktobra 1995. godine kada je stupio na snagu Zakon o vlasničko-pravnim odnosima kojim je stavljena van snage odredba člana 55. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, a kojom je bilo propisano da se stvarna služnost i vlasništvo na nekretnini koja je društveno sredstvo u društveno pravnom licu ne može steći održajem.

6. Kantonalni sud je istakao da je tužitelj u konkretnom slučaju bio duže od 20 godina u neprekidnom i nesmetanom posjedu predmetnih nekretnina, te je s tim u vezi zaključio da je kao savjestan posjednik istih, shodno odredbama člana 58. Zakona o stvarnim pravima, na predmetnim nekretninama stekao pravo vlasništva dosjelošću. Također, Kantonalni sud je suprotno žalbenim navodima tužene, utvrdio da u konkretnom slučaju nisu primjenjive odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom jer se ne radi o raspolaganju, odnosno prometu, niti o direktnom niti indirektnom prenosu vlasništva. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepena presuda utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava te je primjenom odredbe člana 226. ZPP-a donio odluku kao u izreci presude.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelantica smatra da su redovni sudovi zbog pogrešne ocjene dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje i na isto proizvoljno primjenili relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima. U vezi s tim apelantica smatra da su redovni sudovi zbog pogrešne ocjene dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje i na isto proizvoljno primjenili relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima. U tom pravcu apelantica navodi da je u konkretnom slučaju predmet spora državna imovina (bivša opštenarodna imovina), koja je u isključivom vlasništvu države BiH. Također je navela da se u zemljišnim knjigama predmetne nekretnine vode kao poljoprivredno zemljište, te da apelantica u zemljišnoj knjizi nije upisana kao vlasnik istih jer je vlasnik državne imovine država BiH. Stoga, apelantica smatra da nije niti može biti pasivno legitimisana u predmetnoj pravnoj stvari te da su osporene presude utemeljene na proizvoljnoj primjenjeni materijalnog prava budući da je odlučeno da je apelantica pasivno legitimisana stranka u postupku za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama u državnoj svojini. U prilog apelacionih navoda apelantica se pozvala na odluke Ustavnog suda broj AP-8/19 od 6. marta 2020. godine, AP-1137/18 od 15. aprila 2020. godine, AP-3317/17 od 27. februara 2019. godine, AP-3316/17 od 13. februara 2019. godine i druge odluke u kojima je između ostalog utvrđeno „da je pravni sljednik SFRJ shodno Sporazumu o pitanjima sukcesije država BiH, a ne entiteti pa samim tim ni jedinice lokalne samouprave, te da Zakon o stvarnim pravima FBiH ne derogira odredbu člana 4. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja jer odredbe ova dva zakona nemaju isti predmet reguliranja, odnosno da se Zakonom o stvarnim pravima ne mogu urediti pitanja raspolaganja državnom imovinom obuhvaćenom članom 1. stav 2. Zakona o privremenoj zabrani i raspolaganja“. Imajući u vidu navedeno, apelantica je predložila da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje, te da se osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

8. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantica navodi „da, ukoliko se provede izvršenje osporenih presuda time bi se dozvolila nezakonita uknjižba prava vlasništva u korist tužitelja na nekretninama koje su u zemljišnoj knjizi uknjižene kao poljoprivredno zemljište u vlasništvu države BiH, a plaćanje troškova postupka bi se izvršilo na teret apelantice koja nije pasivno legitimisana u predmtnoj pravnoj stvari“. Smatra da bi donošenje privremene mjere bilo opravdano, jer bi se tako moglo spriječiti otuđenje državne imovine.

9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Po mišljenju Ustavnog suda predmetnom apelacijom se pokreću značajna pravna pitanja. Apelant osporava postojanje pasivne legitimacije, obzirom da smatra nespornim da on nije vlasnik nekretnine u odnosu na koju je osporenim presudama utvrđeno da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva. Slijedom toga, postavlja se pitanje koja su prava mogla biti povrijeđena u odnosu na apelanta ukoliko on nije vlasnik predmetne nekretnine. S druge strane, država BiH, za koju apelant tvrdi da je nesporan titular prava vlasništva, nije učestvovala u postupku koji je rezultirao osporenim presudama niti je podnijela apelaciju. Ustavni sud je izgradio relevantnu praksu koja se odnosi na državnu imovinu, međutim, u konkretnom slučaju, postavlja se pitanje da li predmetne nekretnine spadaju u državnu imovinu na koju se odnosi citirana praksa Ustavnog suda (AP-8/19 od 6. marta 2020. godine, AP-1137/18 od 15. aprila 2020. godine, AP-3317/17 od 27. februara 2019. godine, AP-3316/17 od 13. februara 2019. godine i druge relevantne odluke). Stoga, sve navedeno Ustavnom sudu daje dovoljno osnova za usvajanje privremene mjere jer je očito da predmetna apelacija pokreće ozbiljna pravna pitanja, koja će Ustavni sud morati razmotriti u redovnom postupku ispitivanja dopustivosti i merituma apelacije.

12. Ustavni sud smatra da apelanticini navodi izneseni u zahtjevu za donošenje privremene mjere nesumnjivo ukazuju na potrebu da Ustavni sud interveniše u predmetnom postupaku, u skladu sa svojim ovlaštenjem iz člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, kod postojanja ovakvih okolnosti, Ustavni sud je mišljenja da je u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka da se privremeno odloži postupak izvršenja pravosnažne presude Općinskog suda broj 41 0 P 077441 19 P od 18. septembra 2019. godine dok Ustavni sud, u međuvremenu, ne ispita dopustivost, odnosno meritum apelacije. Uostalom, svrha privremene mjere i jeste da, u slučajevima u kojima Ustavni sud ocijeni svrsishodnim, bude zadržan status quo do okončanja postupka pred Ustavnim sudom jer iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da se na ovaj način tužitelju koji ima pravni interes za sprovođenje izvršenja u konkretnom slučaju nanosi šteta.

13. Imajući u vidu odredbe člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.

14. U smislu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, odluka kojom se usvaja zahtjev za donošenje privremene mjere je obavezujuća do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1939/20 (Općina Breza) | Sudska praksa | Aktio