Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2143/20 (A. D. i S. D.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Uknjižba
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2143/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-2143/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Asim Dukić i Senad Dukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Asim Dukić i Senad Dukić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 027837 19 Gž 2 od 23. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši 23 0 P 027837 19 P 4 od 12.

septembra 2019.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Asim Dukić i Senad Dukić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirza Ališah advokat iz Sarajeva, podnijeli su 26. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 027837 19 Gž 2 od 23. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 23 0 P 027837 19 P 4 od 12. septembra 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 027837 19 P 4 od 12. septembra 2019. godine utvrđeno je da je tužilac F.D. (koji je stupio u postupak nakon smrti njegove majke, tužiteljke M.D.) dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama pobliže označenim izrekom prvostepene presude, te da će se na osnovu pravosnažne predmetne presude u zemljišnim knjigama uknjižiti sa pravom vlasništva sa 1/1 dijela.

3. U obrazloženju osporene presude Općinski sud je naveo da je tužiteljka M.D. u tužbi (od 11. septembra 2015. godine) navela da su neki od tuženih nepoznatog boravišta, pa je predložila da im se postavi privremeni zastupnik u osobi M.D., nakon čega je sud izvršio provjeru kod Ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: USK) za tužene čije je boravište nepoznato, kojom provjerom je obaviješten da su neki od tuženih nepoznatog prebivališta-boravišta, pa je 27. jula 2017. godine donio rješenje kojima je tuženim nepoznatog prebivališta i boravišta postavio privremenog zastupnika u osobi M.D. Općinski sud je dalje naveo da je izdao oglas od 27. jula 2017. godine o postavljanju navedenog privremenog zastupnika, koji oglas je objavljen u Službenim novinama Federacije BIH i Službenom glasniku USK i na oglasnoj tabli suda. Općinski sud je naveo da je tužbu (sa prilozima) dostavio na odgovor privremenom zastupniku tuženih M.D. kao i tuženima poznatog prebivališta.

4. Općinski sud je ukazao da je rješenjem Kantonalnog suda od 8. februara 2019. godine prvostepena presuda u predmetnom postupku ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, sa datim uputama. Općinski sud je dalje naveo da je u ponovnom postupku sud utvrdio da je tužiteljka M.D. umrla 1. jula 2018. godine, te je zbog toga donio rješenje od 23. maja 2019. godine kojim je utvrdio prekid postupka zbog smrti tužiteljke nakon čega je nasljednik tužiteljke F.D. obavijestio sud da preuzima parnični postupak, te je sud donio rješenje 27. maja 2019. godine kojim se predmetni postupak nastavlja, te je zakonski nasljednik F.D. pozvan da preuzme postupak. Općinski sud je dalje naveo da je u daljnjem toku postupka, slijedeći upute iz rješenja Kantonalnog suda od 8. februara 2019.godine, te primjenjujući odredbu člana 102. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) cijenio prijedlog za izvođenje novih dokaza tužioca koji su predloženi na glavnoj raspravi, te odlučio da je isti opravdan jer se tužilac obraćao Općinskom sudu i Arhivu USK radi pribavljanja dokaza koje nije mogao predložiti na pripremnom ročištu tako da je sud u ponovnom postupku prihvatio dokaze koje je tužilac predložio na glavnoj raspravi, te iste izveo u ponovnom postupku na glavnoj raspravi. Općinski sud je dalje naveo da je u prethodnom postupku punomoćnik tuženih na glavnoj raspravi 28. juna 2018. godine odustao od izvođenja dokaza čije je izvođenje određeno rješenjem od 17. oktobra 2017. godine, te je u tom dijelu rješenje opozvano tako da nisu osnovani prigovori punomoćnika apelanata i ostalih tuženih u smislu onemogućavanja predlaganja dokaza u toku ovog parničnog postupka.

5. Općinski sud je takođe naveo da je odredbama člana 58. Zakona o stvarnim pravima Federacije BiH propisano da samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom 10 godina neprekidnog posjedovanja, dok samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed savjestan stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom 20 godina neprekidnog posjedovanja. Općinski sud je dalje naveo da je odredbama čl. 8., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku propisano da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane na osnovu slobodne ocjene dokaza, da će sud savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku, a ako na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Općinski sud je naveo da je činjenica da su na osnovu pravosnažne presude od 22. aprila 1971. godine prednik tužioca M.D., tužilac i njegova braća uvedeni u posjed sporne nekretnine u izvršnom postupku 22. oktobra 1973.godine iz čega proizlazi da je tužilac (kao i njegov prednik M.D.) u savjesnom i zakonitom posjedu predmetnih nekretnina više od 20 godina, a iz čega dalje proizlazi da su ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi. Općinski sud je naveo da su prigovori apelanata i ostalih tuženih u ovom postupku, koji su osporavali postavljeni tužbeni zahtjev, neosnovan jer su oni (po punomoćnicima koji su ih zastupali) u prethodnom postupku odustali od predloženih dokaza, te isti nisu izvedeni na prethodnoj glavnoj raspravi, a niti u ponovnom postupku, te su odustali i od postavljenog protivtužbenog zahtjeva.

6. Odlučujući o žalbi tuženih A.D., B.D., S.D., R.D. i apelanata izjavljenoj protiv presude Općinskog suda broj 23 0 P 027837 19 P 4 od 12. septembra 2019.godine, Kantonalni sud je Presudom broj 23 0 P 027837 19 Gž 2 od 23. marta 2020. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da nije bilo sporno da su apelanti i ostali tuženi u označenim zemljišnoknjižnim ulošcima upisani kao suvlasnici nekretnina, te da iz posjedovnog lista br. 57 k.o. Poljana, koji je javna isprava koju je izdao nadležni organ, proizlazi da je identifikacija nekretnina po novom i starom operatu a kako je označeno u tužbenom zahtjevu, sadržana u posjedovnom listu, pa je imajući navedeno neosnovan žalbeni prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Kantonalni sud je dalje naveo da prvostepeni sud nije prekoračio tužbeni zahtjev jer je tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje prava vlasništva dosjelošću na istim nekretninama, a koji je sud usvojio pobijanom presudom. Kantonalni sud je takođe naveo da je pravilno prvostepeni sud primijenio pravila o teretu dokazivanja i materijalno pravo, a konkretno odredbu čl. 58. Zakona o stvarnim pravima Federacije BiH kada je donio pobijanu odluku jer je tužilac dokazao da je savjestan i zakonit posjednik predmetnih nekretnina i da je (računajući i vrijeme zakonitog i savjesnog posjeda predmetnih nekretnina njegovog prednika) stekao pravo vlasništva dosjelošću protekom više od 20 godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti navode navode da dispozitiv pobijanih presuda nije identičan tužbenom zahtjevu, budući da je sud protivno zakonu izvršio korekciju istog, na način da je umjesto tužbenog zahtjeva koji glasi na tužiteljku M.D., usvojio tužbeni zahtjev koji glasi na tužioca F.D. Apelanti dalje navode „da su u postupku prigovarali, a sada ukazuju na nezakonito postavljanje M.D. kao privremenog zastupnika određenim tuženim“. Apelanti ističu da je sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je u postupku utvrđeno da je posjed tužilaca savjestan i zakonit.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima i ZPP, u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelanti ponavljaju navode koje su isticali u toku postupka, a u pogledu kojih su redovni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2143/20 (A. D. i S. D.) | Sudska praksa | Aktio