Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2133/20 (D. B.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2133/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine, u predmetu broj AP-2133/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Damir Butmir, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Damir Butmir protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Zenici broj 44 0 Pr 030948 20 Pžp od 18. svibnja 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Žepču broj 44 0 Pr 030948 19 Pr od 13. veljače 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Damir Butmir (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Nusmir Huskić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 24. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 Pr 030948 20 Pžp od 18. svibnja 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Žepču (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 44 0 Pr 030948 19 Pr od 13. veljače 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, apelant je oglašen odgovornim što je 8. listopada 2019. godine upravljao putničkim motornim vozilom i kretao se brzinom od 117 km/h na dijelu puta gdje je najveća dozvoljena brzina kretanja 80 km/h, čime je počinio prekršaj iz čl. 44. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, kažnjivo po čl. 234a. st. 1. toč. 5. i st. 2. u svezi sa st. 1. toč. 5. ovoga zakona. Nadalje, primjenom istih propisa te odredbama čl. 21. st. 1. toč. 1., čl. 21. st. 2. toč. 3., čl. 22. i čl. 33. Zakona o prekršajima apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM, te je utvrđena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od dva mjeseca, te je određeno da se ta zaštitna mjera neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti rješenja ne izvrši novi prekršaj. Nadalje, apelantu su izrečena dva kaznena boda.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da priziv branitelja apelanta neutemeljeno ukazuje da je prvostupanjsko rješenje doneseno bitnom povredom prekršajnoga postupka iz čl. 85. toč. 6. Zakona o prekršajima, jer se navodno temelji na dokazu koji se nije mogao koristiti, time što je policijska službenica navela da je apelant telefonom nazvao Policijsku postaju Žepče, i navodno izjavio da je on upravljao automobilom u momentu izvršenja prekršaja. Kantonalni je sud istakao da se u konkretnomu slučaju ne može utvrditi da je rješenje o prekršaju utemeljeno na dokazu koji se ne može koristiti, jer se prema stanju spisa ne može utvrditi da je od apelanta iznuđena bilo kakva izjava. Kantonalni je sud istakao da je pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da je apelant povodom zaprimljene obavijesti o počinjenome prekršaju, a koja je upućena njegovoj majci kao vlasnici motornoga vozila kojim je učinjen prekršaj, apelant sam pozvao ovlašteni organ i dao određene podatke, što je tom prilikom pribilježeno na obrascu obavijesti od strane službene osobe. Kantonalni je sud istakao da takav postupak službene osobe ne čini materijalni dokaz nezakonitim, jer se o svemu tomu pred prvostupanjskim sudom izjasnila i saslušana svjedokinja, policijska službenica (M.T.), koja je obavila telefonski razgovor i pribilježila podatke na obrazac u obliku zabilješke, te je na njezinome iskazu prvostupanjski sud utemeljio svoje rješenje. Kantonalni je sud istakao da niti prigovor povrede propisane forme nije utemeljen, jer je ovlašteni organ obavijest o počinjenju prekršaja sačinio u pisanoj formi, a činjenica da je apelant tim povodom telefonskim putem kontaktirao ovlašteni organ potpada pod odredbu čl. 63. st.
2. Zakona o upravnome postupku, prema kojoj se kratka i hitna priopćenja mogu davati i telefonski, ako je to po naravi stvari moguće.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te smatra da je došlo do kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, kada su donijeli odluku na temelju „nezakonito pribavljenoga dokaza, tj. iskaza svjedokinje, policijske službenice“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević