Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2844/19 (A. L.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Protek roka
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2844/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-2844/19, rješavajući apelaciju Arjane Livadić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Arjana Livadić zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 P 169414 14 P od 2.
aprila 2017. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Arjana Livadić zbog dužine trajanja postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Lukavcu kao predmet broj 126 0 P 169414 17 I, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Arjana Livadić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je 11. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 P 169414 14 P od 2. aprila 2017. godine, te zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) kao predmet broj 126 0 P 169414 17 I.
Parnični postupak
2. Apelantica je 7. jula 2014. godine podnijela tužbu pred Općinskim sudom protiv N.B. koja je zavedena kao broj 126 0 P 169414 14 P, radi smetanja posjeda stana. Općinski sud je u predmetu spora donio rješenje broj 126 0 P 169414 14 P od 19. aprila 2016. godine koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 126 0 P 169414 16 Gž od 14. septembra 2017. godine, kojim je, između ostalog, utvrđeno da je tuženi smetao apelanticu u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu stana, te je naloženo tuženom da odmah po prijemu ovog rješenja uspostavi ranije posjedovno stanje, te je obavezan predati apelantici ključeve od stana i isprazniti stan od lica i stvari i predati apelantici navedeni stan u isključivi posjed, te se ubuduće kloniti ovakvog ili sličnog smetanja pod prijetnjom prinudnog izvršenja, novčane kazne i ostalih zakonskih posljedica, a sve u određenom vremenskom roku od dana dostavljanja rješenja.
3. Prvostepena odluka je pravosnažna od 14. septembra 2017. godine, a izvršna od 10. januara 2018. godine.
Izvršni postupak
4. Apelantica je putem punomoćnika 24. oktobra 2017. godine podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika (N.B.), radi predaje u posjed nepokretnosti i naknade troškova parničnog postupka, na osnovu Rješenja Općinskog suda broj 126 0 P 169414 14 P od 19. aprila 2016. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 P 169414 14 P od 2. aprila 2017. godine. Općinski sud je rješenjem o izvršenju broj 126 0 P 169414 17 I od 28. avgusta 2019. godine odredio predloženo izvršenje. Općinski sud je 22. juna 2020. godine donio rješenje kojim je odbio prigovor izvršenika te je predmetno rješenje o izvršenju u cjelosti održao na snazi. Istim rješenjem odbijen je apelantičin zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na sastav odgovora na prigovor izvršenika, kao i izvršenikov zahtjev za naknadu troškova za sastav prigovora na rješenje o izvršenju.
5. Prema stanju u spisu postupak je u toku.
Apelacioni navodi
6. Apelantica smatra da joj je, zbog dužine trajanja parničnog postupka i zbog dužine trajanja izvršnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica ističe da je predmetna tužba radi smetanja posjeda podnesena 7. jula 2014. godine, a prijedlog za izvršenje 24. oktobra 2017. godine, te kako po apelantici izvršni postupak principijelno zajedno sa parničnim postupkom koji mu predhodi predstavlja jednu cjelinu konkretni postupak radi smetanja posjeda vodi se preko pet godina. Apelantica posebno skreće pažnju da do sastavljanja apelacije nije doneseno ni rješenje o izvršenju u ovom postupku. Apelantica traži da joj Ustavni sud dosudi pravičnu naknadu na ime nematerijalne štete zbog nepreduzimanja procesnih radnji od strane suda u razumnom roku.
7. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je izložio hronologiju predmetnog parničnog i izvršnog postupka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Protek roka (u odnosu na parnični postupak)
9. Ustavni sud ukazuje da je apelantica 24. oktobra 2017. godine podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu rješenja Općinskog suda broj 126 0 P 169414 14 P od 19. aprila 2016. godine i rješenja Kantonalnog suda broj 126 0 P 169414 16 Gž od 14. septembra 2017. godine, pa stoga Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati datum prijema drugostepenog rješenja, jer se podrazumijeva da je apelantica navedeno rješenje primila prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 11. jula 2019. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio navedeno rješenje Kantonalnog suda. Prima facie (u odnosu na izvršni postupak)
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U konkretnom slučaju apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog dužine trajanja izvršnog postupka. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
12. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995.) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.
13. Dovodeći navedene principe u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost sudova u odnosu na njihovu zakonsku obavezu da izvršni postupak provedu bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Na temelju predočenih dokumenata i odgovora na apelaciju Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi predmetni postupak u ovoj fazi činili složenim. S obzirom na činjenicu da je apelantica predmetni izvršni postupak pokrenula na osnovu pravosnažnog rješenja radi smetanja posjeda, može se izvesti zaključak da je predmetni postupak za apelanticu od većeg značaja. U odnosu na ponašanje strana u postupku i nadležnog suda, Ustavni sud konstatira da apelantica nije doprinijela dužini trajanja izvršnog postupka. S druge strane, analizirajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu trebalo godinu i deset mjeseci da odluči o apelantičinom prijedlogu za izvršenje što svakako nije optimalna ažurnost, međutim da je u nastavku postupka u relativno razumnom roku odlučio o izvršenikovom prigovoru uloženom protiv predmetnog rješenja o izvršenju, sve s ciljem okončanja postupka i provođenja predmetnog rješenja o izvršenju. Stoga, posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da period nešto duži od dvije i po godine u kojem je Općinski sud odlučio o apelantičinom prijedlogu za izvršenje i donio predmetno rješenje o izvršenju, te odlučio o prigovoru izvršenika, još uvijek ne krši standarde prava na pravično suđenje u razumnom roku. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja predmetnog izvršnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U odnosu na apelantičin zahtjev da joj Ustavni sud odredi naknadu nematerijalne štete zbog kršenja Ustavnih prava na koja se pozvala, Ustavni sud podsjeća da prema članu 74 Pravila Ustavnog suda izuzetno može odredi naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja ustavnih prava, a kako je u konkretnom slučaju apelacija odbačena zbog proteka roka za podnošenje, odnosno jer je prima facie neosnovana, to apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević