Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6913/18 (Z. B.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Istraga
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6913/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-6913/18, rješavajući apelaciju Zdenka Baje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdenka Baje podnesena protiv akta Okružnog javnog tužilaštva Bijeljina broj T 14 0 KTP 0023973 18 od 6. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdenka Baje podnesena protiv akta Okružnog javnog tužilaštva Bijeljina broj T 14 0 KTP 0023973 18 od 6. novembra 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdenko Bajo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 24. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv akta Okružnog javnog tužilaštva Bijeljina (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj T 14 0 KTP 0023973 18 od 6. novembra 2018. godine, zbog činjenice da je Tužilaštvo odlučilo da ne provodi istragu.

2. Uz apelaciju apelant je dostavio krivičnu prijavu koju je 16. oktobra 2018. godine podnio Tužilaštvu (prijemni pečat Tužilaštva od 16. oktobra 2018. godine). U istoj je navedeno „prijava za više krivičnih djela protiv B.D. i ostalih“ te je dalje opisan događaj od 12. marta 2018. godine i 27. septembra 2018. godine koji se odnose na slanje patrola sudske policije za dovođenje apelanta bez primjerka i uručenja pismene naredbe, neukazivanje potrebne medicinske pomoći apelantu i ostavljanje istog u teškom stanju. Apelant u suštini navodi da je načelnik sudske policije u Bijeljini, B.D. poslao patrolu da ga presretnu na ulici i transportuju za sud u Sokocu, bez pismene naredbe. Apelant dalje navodi da je „kompletan postupak potpuno neregularan i smišljeno kriminalan“ što dalje dovodi u vezu sa onemogućavanjem pristupa tužilaštvu svim srodnicima „ubijene“ osmogodišnje djevojčice I.B. Apelant ukazuje na postupke protiv njega i da se ne odgovara na njegove zahtjeve. Dalje opisujući događaj kako je odveden na sud u Sokocu i ponašanje pripadnika sudske policije apelant navodi i da je za probleme zdravstvene prirode i zahtjeve za hitnu pomoć saopštio sudiji Branki Malović. Poslije svega, pripadnici sudske policije, „pod komandom B.D.“ su ga ostavili da se sam snalazi u veoma teškom stanju. Apelant svoje navode završava tako što opisuje kako je ostavljen na ulici u Sokocu, te da je presretnut od strane nekog čovjeka („pripadnik grupe, koja je angažovana da ga dočeka i likvidira“) , te dalje navodi imena ljudi iz Tužilaštva kao, između ostalog „nespornih saučesnika u pripremama“ za njegovu likvidaciju.

3. Na tražanje Ustavnog suda Tužilaštvo je dostavilo spis u kojem se nalazi „Krivična prijava za sprečavanje dokazivanja u slučaju krivičnog djela teško ubistvo“. U prijavi, koja je zaprimljena 16. oktobra 2018. godine u Tužilaštvu, apelant je naveo : Materijal koji imam o više krivičnih djela, vezanih za ovu prijavu je izuzetno obiman te ću ga otkriti naknadno po pozivu okružnog tužioca a u nastavku ću izuzetno kratko i jasno uz priložene dokumente obrazložiti o čemu se radi. Dakle apelant ukazuje ne određene dopise na koje, kako je navedeno, nikada nije dobio odgovor, koji su poslati MUP-u, opet dalje opisuje njegovo „presretanje“ od strane sudske policije da bi bio odveden na sud u Sokocu, bez naredbe, koja mu je uručena na Sokocu, navodi da je „montirana optužnica protiv njega“ od strane Okružnog javnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu, navodi da mu se odbijaju dati dokumenti o nadležnosti tužilaštva u Istočnom Sarajevu, „što znači da je u pitanju smišljeni kriminalni plan za moje ubistvo u kome učestvuju i pojedini pripadnici MUP-a i drugih organa iz Bijeljine“, dalje ukazuje na određene propuste u istrazi „ubistva“ I.B. i drugo, a što apelant završava zaključkom da je apelant, zbog saznanja i dokaza koje ima (vezano za razotkrivanje ovog monstruoznog kriminala) prijetnja za „pripadnike te kriminalne grupe“ koji su „ smislili plan da me odvuku na udaljenu lokaciju u Istočno Sarajevo, (put narkotika) montiranom optužnicom te da me tamo likvidiraju njihovi saučesnici iz lokalnih bandi“. Apelant navodi da ukoliko se tako nešto zaista i desi te bude ubijen, odnosno ako se to predstavi kao "zadesna" smrt, unaprijed optužuje one iste osobe koji su prikrivali ovaj dokaz ubistva I.B., „na isti način kako se sakrio dokaz ubistva Davida Dragičevića“.

4. Tužilaštvo je donijelo akt broj T14 0 KTA 0023973 18 od 19. oktobra 2018. godine, u kojem je navedeno „Predmet-obavijest“, te je dalje ukazano da je u skladu sa odredbama člana 224. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) Tužilaštvo prijavu koja je zaprimljena od strane apelanta 16. oktobra 2018. godine ispitalo i donijelo naredbu da se ne sprovodi istraga, jer iz iste kao i priloga uz nju ne postoji niti jedan osnov sumnje o činjenju nekog od krivičnih djela propisanih „KZ-om RS“.

5. Tužilaštvo je donijelo akt broj T 14 0 KTP 0023973 18 od 6. novembra 2018. godine „Odgovor na pritužbu“ u kojoj je navedeno da je Kancelarija Glavnog tužioca nakon razmatranja pritužbe i cijelog spisa zaključila da je od strane Tužilaštva donijeta pravilna i zakonita odluka i da je tužilac pravilno postupio kada je odlučio da ne sprovodi istragu u konkretnom predmetu obzirom da iz prikupljenog materijala proizilazi da nema osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo propisano zakonom.

6. Apelant se poziva na povredu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što navodi da je od strane sudske policije „presretnut“ na ulici, sa pokušajem da se ugura u auto, iako sudska policija nije imala nalog kod sebe. Dalje apelant navodi da je sa leđa napadnut od strane sudske policije, potom uhapšen, te je tražio pomoć zbog teških tegoba uzrokovanih polenom ambrozije. Dalje, apelant navodi da je sa lisicama na rukama i kesom na glavi uguran u vozilo i transportovan na Sokolac, a sve navedeno je ispričao sutkinji na Sokocu, od koje je tražio pomoć (koju nije dobio). Ipak, za sve apelant „optužuje “ D.B. načelnika sudske policije, ukazujući na druge predmete kao i da je nakon toga ostavljen na ulici u teškom stanju i na meti napada lokalnim kriminalcima, a kao dokaz prilaže autobusku kartu Sokolac Bijeljina. Kao prilog apelaciji apelant je dostavio krivičnu prijavu protiv D.B. i ostalih, osporene akte tužilaštva, pritužbu, zabilježbu od 27. septembra 2018. godine (bez imena lica koje je sačinilo, potpisa, pečata) i novinski članak i druge dokumente. Apelant je takođe naveo da su akti Tužilaštva koje osporava ( jer je podnio dvije prijave, a nije navedeno koje je krivično djelo u pitanju) sigurno donijete po prijavi protiv D.B..

7. U spisu koji je dostavilo Tužilaštvo nalazi se krivična prijava „za sprečavanje dokazivanja u slučaju krivičnog djela teško ubistvo“. dok druge krivične prijave, koju je apelant takođe podnio 16. oktobra nema u dostavljenom spisu. Takođe, u dopisu koji je dostavljen uz spis je navedeno „Napomena: Tužilačka odluka u naprijed navedenom predmetu donijeta je uz uzimanje u obzir i činjenica koje su utvrđene u ranije formiranim predmetima u Okružnom tužilaštvu Bijeljina, po prijavama koje je Zdenko ranije podnosio“ .

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

11. Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelant u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji priznaju pravo svakom pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.

12. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak pred tužilaštvom odnosi na "osnovanost krivične optužbe" protiv trećeg lica, u kojem se apelant pojavljuje u ulozi podnosioca krivične prijave. Ustavni sud ukazuje da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se "utvrđuje [...]osnovanost bilo kakve krivične optužbe". Naime, samo se takva osoba može smatrati "žrtvom" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP 19/02 od 17. marta 2004. godine i AP-2641/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretni slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na zabranu mučenja, nehumanog i ponižavajućeg tretmana

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Tužilaštvo reagovalo, odnosno zbog činjenice da je odlučilo da neće sprovesti istragu, te da je kratkom roku (tri dana) odlučeno o njegovoj prijavi (dvije prijave), da mu je poslata „obavijest“ bez obrazloženja, te navodi da njegova prijava nije ni ispitana, a što apelant sve dovodi u vezi sa drugim postupcima protiv njega.

15. U konkretnom slučaju apelant je dakle nezadovoljan odlukama koju je donijelo tužilaštvo, kojima je odlučeno da neće sprovoditi istragu po prijavi apelanta, te je po pritužbi apelanta tužilaštvo odlučilo da su odluke tužioca pravilne i zakonite i da nema osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo propisano zakonom.

16. U vezi sa navedenim Ustavni sud primjećuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi naveo da član

3. Evropske konvencije štiti neke od najosnovnijih vrijednosti demokratskog društva. To je jedno od "apsolutnih prava" Evropske konvencije od čijeg poštivanja države nikada ne mogu odstupati, čak ni u vrijeme rata. U pogledu procesnih jamstava državi koje nameće član 3. Evropske konvencije, zabrana mučenja i nehumanog postupanja nameće državi obavezu da djelotvorno istraži sve tvrdnje o takvom postupanju i da, prema potrebi, krivično goni navodne počinioce. Ova odgovornost je dio pozitivnih obaveza države prema Evropskoj konvenciji, odnosno obaveze državnih vlasti da preduzmu korake ili mjere da zaštite prava pojedinaca prema Evropskoj konvenciji. Osnova za takvo nametanje može se naći u članu 1. Evropske konvencije, kojim se od visokih strana ugovornica zahtijeva da svakom u svojoj nadležnosti jamče prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji. Pozitivne obaveze se, takođe, zasnivaju na principu da prava prema Evropskoj konvenciji moraju biti praktična i djelotvorna, a ne teoretska i iluzorna. Evropski sud za ljudska prava je u mnogim slučajevima utvrdio procesnu povredu člana 3. Evropske konvencije iako nije bilo moguće dokazati da je, zaista, došlo do lošeg postupanja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Kmetty protiv Mađarske, od 16. decembra 2003. godine, st. 38-43).

17. Ustavni sud podsjeća da neljudski tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je, prema prirodi stvari, relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. januara 1978. godine, Serija A broj 25, strana 65, stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su: ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja, mjera do koje je proveden postupak u vezi s događajem (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Ģakici protiv Turske, od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156; Odluka Doma za ljudska prava, predmet broj CH/99/2150, Unković protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 10. maja 2002. godine, st. 111- 119).

18. Dovodeći sve navedeno u kontekst predmetne apelacije Ustavni sud zapaža da je tužilaštvo donijelo odluku o nesprovođenju istrage jer iz priložene prijave apelanta i dokumentacije uz prijavu ne proizilazi niti jedan osnov sumnje o činjenju nekog krivičnog djela. Takođe, Ustavni sud primjećuje da se radi o prijavi (jer ista jedino postoji u dostavljenom tužilačkom spisu) „za sprečavanje dokazivanja u slučaju krivičnog djela teško ubistvo“, ne dakle o prijavi protiv D.B. kako je apelant naveo u apelaciji. Takođe, Tužilaštvo je u odgovoru navelo da je odluka u naprijed navedenom predmetu donijeta uz uzimanje u obzir i činjenica koje su utvrđene u ranije formiranim predmetima u Tužilaštvu, po prijavama koje je apelant ranije podnosio. Ustavni sud primjećuje da su i neke prethodne prijave apelanta (čak i događaji koji se pominju u predmetnoj prijavi) bili predmetom ispitivanja i pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, između ostalog AP-862/10, Odluka o meritumu od 16. maja 2013. godine, AP-795/17, Odluka o dopustivosti od 10. aprila 2019. godine, AP-1712/17, Odluka o dopustivosti od 17. jula 2018. godine). U konkretnom predmetu Ustavni sud primjećuje da je apelant nezadovoljan ovakvom odlukom i čini se da upravo zbog same odluke ukazuje na povredu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da proceduralno pozitivna obaveza države, prema članu II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 3. Evropske konvencije, zahtijeva od državnih organa da iskoriste sve mogućnosti i preduzmu sve razumno ostvarive korake kako bi se utvrdili, rasvijetlili i djelotvorno istražili sporni događaji, te zavisno od rezultata istrage da se donesu odgovarajuće tužilačke odluke. U konkretnom slučaju tužilaštvo je odlučilo da ne sprovodi istragu, jer iz prikupljenog materijala i raspoložive dokumentacije proizilazi da nema osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo – čime je tužilaštvo obavilo svoj dio posla, a Ustavni sud iz dokumentacije priložene uz apelaciju zaključuje da je ovakva odluka, bez obzira na nezadovoljstvo apelanta, rezultat kako prethodnih podnijetih prijava apelanta, tako i ocjene konkretnog predmeta.

19. Nadalje, postavlja se pitanje šta apelant konkretno problematizira u apelaciji - da li postupanje od strane sudske policije ili osporenu donijetu odluku Tužilaštva. Ustavni sud zaista mora da primjeti da apelant u prijavama (obje prijave su uzete u obzir) ukazuje na više okolnosti, koje proizilaze iz više različitih događaja. Iz apelacije koja je podnijeta Ustavnom sudu proizilazi da je apelant nezadovoljan donijetim odlukama od strane Tužilaštva, ali i tretmanom od strane sudske policije prilikom konkretno opisanih događaja (navedeni i u prijavama). Pri tome, apelant je kao dokaz određenog postupanja sudske policije (koje je prijavljeno i u krivičnoj prijavi) dostavio autobusku kartu. Dakle, i pored činjenice da ukazuje da je bio u teškom stanju, da nije mogao disati i da je ostavljen iako mu je bila potrebna pomoć, a što je sve mogao dokazati medicinskom dokumentacijom i da je (nakon što je „pušten“) zatražio medicinsku pomoćapelant nije dostavio nikakve dokaze o tome. Osim toga, apelant nije dostavio ni zapisnik pred sudijom B.M. od koje je takođe tražio pomoć (ali koju ne „optužuje za nehumano i nesvjesno djelovanje“). Pored svega navedenog neki navodi apelanta (kao npr. da je policajac koji je vozio apelanta istovremeno i pričao na telefon, o čemu apelant ima fotografiju, dostavljenu uz apelaciju na kojoj se vidi određeno lice u uniformi kako priča na telefon u automobilu) sasvim sigurno ne zadovoljavaju potreban stepen jačine da se svrsta u okvir člana 3. Evropske konvencije.

20. Takođe, iz određenih navoda apelanta iznijetih u apelaciji ne može se zaključiti da je „teško zdravstveno stanje“ apelanta posljedica postupanja sudske policije, odnosno da je izazvano istim (jer apelant govori o ambroziji i vožnji automobilom), a navod da mu nije ukazana hitna medicinska pomoć koja mu je bila potrebna je ostala samo na paušalnim navodima apelanta, ničim potkrijepljena, pogotovo kada ni apelant sam nije zatražio pomoć nakon što je ostavljen na ulici i „pored teškog zdravstvenog stanja“. Stoga, iz svega izloženog, u navodima apelanta da nije dobio medicinsku pomoć koja mu je trebala u okolnostima konkretnog predmeta, bez daljih dokaza o navedenom i uz dalje viđenje stvari kako apelant prikazuje, Ustavni sud ne može da pronađe dovoljno dokaza da bi došao do takvog zaključka, niti su navodi apelanta o postupanju sudske policije takvog inteziteta da pokreću pitanje garancija iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 3. Evropske konvencije.

21. Stoga, iako postoji nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama Tužilaštva, Ustavni sud nalazi da je tužilaštvo obavijestilo apelanta da neće sprovoditi istragu po njegovoj prijavi, a apelant ni navodima u apelaciji (isto kao ni u pritužbi) nije uspio da dokaže da je odluka proizvoljna, suprotna važećim propisima, kao i da je došlo do propusta koji upućuju na povredu prava na koje se apelant poziva. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji u ovom dijelu pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao na povredu prava na nediskriminaciju, koju je doveo u vezi sa nesprovođenjem istrage, ali imajući u vidu prethodne obrazloženje Ustavnog suda, Ustavni sud ne nalazi za potrebni da dodatno ispituje ove navode.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i član (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6913/18 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio