Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3932/18 (Rudnik željezne rude d.d. Vareš)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Legitimno očekivanje
  • Upravni spor
  • Nekretnina
  • Upravni postupak
  • Privatizacija
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3932/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3932/18, rješavajući apelaciju Rudnika željezne rude d.d. Vareš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Rudnika željezne rude d.d. Vareš podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 005533 13 Uvp od 22. marta 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 005533 13 U od 23.

oktobra 2013. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 05-31-380/2013 od 2. aprila 2013.

godine i Rješenja Službe za prostorno uređenje i obnovu Općine Vareš broj 02/4-31-216/09 od 8. februara 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rudnik željezne rude d.d. Vareš (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fadil Abaz, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 005533 13 Uvp od 22. marta 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 005533 13 U od 23. oktobra 2013. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 05-31-380/2013 od 2. aprila 2013. godine i Rješenja Službe za prostorno uređenje i obnovu Općine Vareš (u daljnjem tekstu: Služba) broj 02/4-31-216/09 od 8. februara 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Uprave i Službe zatraženo je 9. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Uprava i Služba su u periodu od 10. januara do 10. februara 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Tok postupka

5. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant 23. jula 2009. godine podnio zahtjev Službi za donošenje rješenja o utvrđivanju prava vlasništva – raspolaganja u njegovu korist na katastarskim česticama pobliže nabrojanim u uvjerenju Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Agencija za privatizaciju) precizirani broj od 17. jula 2009. godine.

6. Postupajući po zahtjevu, Služba je donijela Zaključak broj 02/IV-31-216/09 od 22. oktobra 2009. godine o zakazivanju usmene rasprave i uviđaja na licu mjesta za 28. oktobar 2009. godine, a nakon toga je općinski načelnik Općine Vareš (u daljnjem tekstu: općinski načelnik), na prijedlog Službe, donio Zaključak broj 02/4-31-216/09 od 30. oktobra 2009. godine o obustavljanju postupka po apelantovom zahtjevu zbog toga što je utvrdio da apelant nije saglasan za vođenje postupka prema zaključku od 22. oktobra 2009. godine. Apelant je podnio žalbu protiv zaključka od 30. oktobra 2009. godine, koja je odbijena Rješenjem Uprave broj 05-31-2-2491/09 od 4. januara 2010. godine. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Uprave, koju je Kantonalni sud uvažio Presudom broj 04 0 U 001317 10 U od 30. novembra 2010. godine, te poništio osporeno rješenje i prvostepeni zaključak i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje, konstatirajući da nisu bili ispunjeni zakonom propisani uvjeti za obustavljanje postupka s obzirom na to da u konkretnom slučaju usmena rasprava nije ni održana, a apelant nije povukao svoj zahtjev.

7. Općinski načelnik je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 02-31-216/09 od 6. juna 2011. godine kojim je apelantov zahtjev odbijen. Međutim, odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv tog rješenja, Uprava je donijela Rješenje broj 05-31-1487/11 od 25. jula 2011. godine kojim je poništila navedeno rješenje i predmet vratila na ponovni postupak, uz obrazloženje da se apelant nije pojavio na usmenoj raspravi zakazanoj (u ponovnom postupku) na licu mjesta i da nije izvršena identifikacija nekretnina, a na koju vrstu provođenja dokaza upućuje odredba člana 8. Uredbe o upisu u javne knjige nekretnina i prava na nekretninama u postupku privatizacije (u daljnjem tekstu: Uredba).

8. U ponovnom postupku općinski načelnik je donio Zaključak broj 02/IV-31-216/09 od 18. aprila 2012. godine kojim se smatra da predmetni zahtjev nije ni podnesen tom organu zbog toga što apelant nije uklonio nedostatke u određenom roku. Međutim, odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv tog rješenja, Uprava je donijela Rješenje broj 05-31-813/12 od 29. maja 2012. godine kojim je predmetni zaključak poništen i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, uz obrazloženje da je zaključak donesen bez upozorenja na posljedice propuštanja i konstataciju da je prvostepeni organ, radi ekonomičnosti postupka, trebao odlučiti o zahtjevu na osnovu činjenica koje je utvrdio u postupku koji se po navedenom zahtjevu vodi već u više faza postupka i dokaza koje je trebao pribaviti u postupku što od apelanta što po službenoj dužnosti.

9. U ponovnom postupku općinski načelnik je Zaključkom broj 02/4-31-216/09 od 25. juna 2012. godine odbacio apelantov zahtjev konstatirajući da „nema uvjeta za vođenje upravnog postupka“. Međutim, Uprava je, odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv navedenog zaključka, donijela Rješenje broj 05-31-1230/2012 od 4. septembra 2012. godine kojim je taj zaključak poništila i predmet vratila prvostepenom organu na ponovni postupak, uz konstataciju da nije jasan zaključak prvostepenog organa da u konkretnom slučaju nema uvjeta za vođenje upravnog postupka.

Osporene odluke

10. U ponovnom postupku Služba je donijela Rješenje broj 02/4-31-216/09 od 8. februara 2013. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev i apelant upućen da svoja prava ostvari pred nadležnim sudom.

11. U obrazloženju rješenja Služba je konstatirala da je apelant kao dokaz o vlasništvu priložio zemljišno-knjižne izvatke za sve parcele nabrojane u uvjerenju Agencije za privatizaciju, na osnovu kojih je utvrđeno da se radi o društvenom (državnom) vlasništvu upisanom na DP „Rudnik i željezara Vareš“ iz Vareša kao organu upravljanja, zatim zemljištu državnog vlasništva, upisanom u korist BiH i dijelom vlasničkim parcelama privatnih lica, kao i prepise posjedovnih listova iz kojih proizlazi da je zemljište također upisano u korist društvenog (državnog) vlasništva s upisanim posjedom u korist „RMK Zenica RO Rudnika i željezare Vareš iz Vareša“, odnosno pravnog lica koje je brisano iz registra suda nakon transformacije na pet pravnih lica, i to: DP „Željezara“ Vareš, DP „Rudnik željezne rude Vareš“, DP „Mehanička radionica“ Vareš, DP „Kamenolom“ Vareš i DP „Amfibolit“ Vareš. Služba je dalje utvrdila da je Agencija za privatizaciju uvjerenje, precizirani broj od 17. jula 2009. godine, izdala na osnovu izvršene identifikacije parcela koje je uradila općinska služba na apelantov zahtjev, a koje se odnosilo na identifikaciju parcela koje su bile u sastavu eksploatacionih polja na kojima se vršila eksploatacija rude, a kojima je Vlada FBiH – Federalno ministarstvo za energiju, rudarstvo i industriju donijelo odluku iz maja 1997. godine o obustavljanju proizvodnje i oplemenjivanja rude na neodređeno vrijeme. Služba je ocijenila da je ovo obustavljanje izvršeno prije privatizacije „Rudnika željezne rude Vareš“. Služba je također konstatirala da je to uvjerenje Agencije za privatizaciju sadržavalo podatke o parcelama koje su isknjižene iz početnog bilansa, kao i podatke prema kojima je „Rudnik željezne rude“ kao d.j.l. upisan kao posjednik nekretnina opisanih u uvjerenju iako prepisi posjedovnih listova dokazuju suprotno, a to je da „Rudnik željezne rude“ kao DP, odnosno kasnije kao d.j.l. nikada nije bio upisan u katastarskom operatu kao posjednik jer je to pravo, i nakon više od 12 godina od privatizacije, upisano na pravnom licu koje se vodilo prije transformacije – DP „Rudnik i željezara Vareš“ kao brisanom pravnom licu u registru suda.

12. Služba je konstatirala da je ugovorom o raspodjeli prava i obaveza bivšeg DP „Rudnik i željezara Vareš“ na novoorganizirana preduzeća, koji je zaključen 31. augusta 1995. godine, a na osnovu odluke o statusnoj promjeni – podjeli DP „Rudnik i željezara Vareš“ na više samostalnih preduzeća, i to članom 6. stav 3. tog ugovora propisano da će se posebnim ugovorom o diobi zemljišta utvrditi broj, naziv, kultura i površina zemljišta – parcela koje su predmet diobe, te odrediti kojem preduzeću pojedine parcele pripadaju, dok je u stavu 4. istog člana ugovoreno da će se na osnovu takvog ugovora izvršiti upis prava na nekretninama u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina na svako novoorganizirano preduzeće. Služba je također konstatirala da je ugovor o diobi nekretnina, koji je 30. augusta 2001. godine zaključen između pravnih subjekata nastalih transformacijom DP „Rudnik i željezara Vareš“, osporio jedan od pravnih sljednika, zbog čega su nekretnine ostale upisane u korist društvenog (državnog) vlasništva s pravom upravljanja DP „Rudnik i željezara Vareš“ kao nepostojećeg pravnog lica. Imajući u vidu tačku 1. Uputstva za provođenje Uredbe, te uzimajući u obzir da ni apelant, niti njegov pravni prednik prije privatizacije

– DJL „Rudnik željezne rude Vareš“ nije bio upisan kao posjednik predmetnih nekretnina ni nakon transformacije bivšeg DP „Rudnik i željezara Vareš“, iako ga je na to obavezivao ugovor o diobi, Služba je zaključila da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz člana 9. Uredbe (odbacivanje zahtjeva i upućivanje apelanta da svoja prava ostvari pred nadležnim sudom) budući da apelant nije jedini pravni sljednik u konkretnom slučaju.

13. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena Rješenjem Uprave broj 05-31-380/2013 od 2. aprila 2013. godine.

14. U obrazloženju rješenja, u vezi s apelantovim navodima da se Služba morala pozvati na uvjerenje Agencije za privatizaciju od 17. jula 2009. godine kojim je dokazao da je vlasnik svih nekretnina pobrojanih u njemu, ukazano je da je, nakon što je saznao za izdato uvjerenje, ali tek nakon podnošenja zahtjeva za utvrđivanje prava vlasništva, prvostepeni organ uprave zatražio mišljenje općinskog pravobranioca i preispitivanje tog uvjerenja od strane Agencije za privatizaciju, i to zato što su se u uvjerenju našle pobrojane katastarske čestice koje su, pored ostalog, činile javna dobra u općoj upotrebi (ranija eksploataciona polja na kojima je prestala eksploatacija rude), odnosno što je to uvjerenje sadržavalo i parcele koje nisu mogle biti predmet privatizacije. U vezi s tim konstatirano je da mišljenje općinskog pravobranioca od 7. septembra 2009. godine jasno ukazuje da to uvjerenje, koje je izdato na osnovu identifikacije parcela eksploatacionih polja na kojima je prestala eksploatacija rude odlukom Vlade FBiH, ne može biti predmet upisa prava vlasništva – raspolaganja u korist apelanta s obzirom na to da navedene čestice ne sačinjavaju početni bilans ovog preduzeća jer je u rješenju o odobravanju programa privatizacije i početnog bilansa stanja preduzeća navedeno da je u podbilansu ostala iskazana precizirana vrijednost, koju čine isknjižavanja na osnovu člana 8. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća s obzirom na to da se u početnom bilansu stanja preduzeća ne iskazuju prirodna bogatstva i dobra u općoj upotrebi koja je preduzeće koristilo u obavljanju privrednih djelatnosti do donošenja odluke Vlade FBiH, a koja se odnosila na prestanak te vrste djelatnosti. Uprava je konstatirala da je Agencija za privatizaciju u odgovoru na zahtjev prvostepenog organa od 15. oktobra 2009. godine navela da je privatizacija državnog kapitala izvršena prije podnošenja apelantovog zahtjeva za utvrđivanje prava vlasništva i da to pitanje nije riješeno do sada, te da Agencija za privatizaciju ne potvrđuje, niti može potvrditi kojim nekretninama, vrijednosno iskazanim u postupku privatizacije, odgovaraju pojedine parcele, kao i da nije prihvatila spisak nekretnina prema katastarskim česticama jer ih nije bilo, niti se za njih znalo u periodu privatizacije. Imajući u vidu navedeno, te konstatirajući da prvostepeni organ na osnovu priložene dokumentacije i činjenica koje se vode kod tog organa nije mogao odlučiti u apelantovu korist, Uprava je zaključila da je taj organ pravilno postupio u skladu sa članom 9. Uredbe.

15. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Uprave koja je odbijena kao neosnovana Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 005533 13 U od 23. oktobra 2013. godine.

16. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ocijenio da je drugostepeno rješenje pravilno i zakonito. U vezi s tim konstatirao je da iz stanja upravnog spisa proizlazi da su organi uprave pravilno cijenili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za upis u javne knjige apelantovog prava vlasništva prema njegovom zahtjevu jer uz zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva – raspolaganja nisu u smislu odredbe člana 7. Uredbe dostavljeni dokazi na osnovu kojih se na nesporan način može utvrditi apelantovo pravo vlasništva – korištenja i/ili raspolaganja, zbog čega su pravilno odlučili na osnovu člana 9. te Uredbe.

17. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda koji je odbijen Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 U 005533 13 Uvp od 22. marta 2018. godine.

18. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, prije svega, konstatirao da je, shodno članu 9. Uredbe, apelantov zahtjev trebalo odbaciti umjesto odbiti, a što bitno ne utječe na pravilnost odluke jer je o apelantovom zahtjevu pravilno negativno odlučeno i jer je apelant, u skladu s navedenom odredbom, pravilno upućen da svoja prava ostvaruje putem nadležnog suda. Nadalje je obrazloženo da je apelant „u toku postupka izjavio da je već podnio tužbu nadležnom sudu i da će povući tužbu u ovom predmetu, ali nije tako postupio“. Vrhovni sud je podsjetio da iz zemljišno-knjižnih izvadaka i posjedovnih listova koji se nalaze u spisu, a odnose se na sporne nekretnine, proizlazi da je kao posjednik i vlasnik na dijelu spornih parcela upisana država BiH ili Federacija BiH, a kao organ upravljanja, odnosno posjednik je upisan „RMK Zenica RO Rudnik i željezara Vareš“, odnosno DP „Rudnik i željezara Vareš“, te da je na dijelu nekretnina zabilježeno vođenje postupka prenosa prava u korist Općine Vareš, kao i da je dio nekretnina uknjižen kao društveno vlasništvo, a kao organ upravljanja upisana je SO Vareš, dok dio nekretnina predstavljaju vlasničke, odnosno suvlasničke parcele privatnih lica. Imajući u vidu da je na dijelu nekretnina s pravom raspolaganja upisana Općina Vareš, te konstatirajući da je Zajedničko općinsko pravobranilaštvo općina Vareš i Olovo u svom mišljenju od 7. septembra 2009. godine navelo da se protivi predmetnom upisu, Vrhovni sud je istakao da se dakle radi upravo o situaciji, suprotno navodima iz zahtjeva, kada se drugo pravno lice protivi promjeni upisa u katastru i zemljišnim knjigama iz tačke 3. Uputstva za provođenje Uredbe, zbog čega su organi uprave na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili navedene odredbe Uredbe i Uputstvo za provođenje Uredbe, te je, shodno tome, i prvostepeni sud pravilno postupio kada je pobijanom presudom odbio apelantovu tužbu. Vrhovni sud je također ukazao da se prema tački 1. Uputstva za provođenje Uredbe, utvrđivanje prava na nekretninama i upis u katastar zemljišta i uknjižba nekretnina i utvrđenih prava na njima u zemljišnim knjigama, vrši na ime pravnih lica iz člana 2. stav 1. Uredbe, koja su 5. aprila 1992. godine bili savjesni posjednici tih nekretnina, a ni apelant ni njegov prednik prije transformacije – Rudnik željezne rude d.j.l. Vareš, nisu bili upisani kao posjednici tih nekretnina ni nakon transformacije DP „Rudnik i željezara Vareš“. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je u rješenju o odobravanju Programa privatizacije i početnog bilansa stanja navedeno da je u podbilansu ostala iskazana precizirana vrijednost, koju čine isknjižavanja na osnovu člana 8. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća. Vrhovni sud je istakao da je ovom odredbom propisano da se u početnom bilansu preduzeća za privatizaciju ne iskazuju prirodna bogatstva i dobra u općoj upotrebi, kao ni objekti od općeg kulturnog i povijesnog značaja koje preduzeće koristi u obavljanju svoje djelatnosti. Određeno predmetno zemljište je eksploatacijom dužom od 50 godina pretvoreno u rudničke etaže i nikada nije rekultivirano, te ono u skladu sa Zakonom o rudarstvu ostaje dobro od općeg interesa i ne može biti vlasništvo podnosioca zahtjeva kao privatnog lica. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant tvrdi mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Obrazlažući navode o povredi navedenih prava apelant, prije svega, osporava zaključak Vrhovnog suda da nije bitna pogreška prvostepenog organa što apelantov zahtjev nije odbacio, već odbio. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju dostavio dovoljno dokaza iz kojih jasno i na nesumnjiv način proizlazi da ima pravo da bude upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, odnosno da su to, pored uvjerenja Agencije za privatizaciju od 17. jula 2009. godine, drugi akti Agencije za privatizaciju i drugi dokazi koje je priložio uz zahtjev. Ukazuje da je upravo po prethodnoj identifikaciji parcela koje je izvršila Općina Vareš i utvrdila da se sporne nekretnine nalaze u posjedu apelantovog prednika („Rudnika i željezare Vareš“), Agencija za privatizaciju donijela uvjerenje od 17. jula 2009. godine. Apelant, također, naglašava da je Općina Vareš imala mogućnost da mu osporava pravo na sporne nekretnine još u postupku privatizacije, a što nije učinila, već je uredno dostavila identifikaciju predmetnih nekretnina. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, a na taj način i pravo na imovinu, s obzirom na to da je cjelokupan postupak trajao skoro deset godina, čime su mu pričinjeni nepotrebni troškovi iako su nadležni organi bili dužni, ukoliko su smatrali da apelant ne ispunjava propisane uvjete u konkretnom slučaju, da postupe u roku propisanom članom 6. Uredbe. b)Odgovori na apelaciju

21. Vrhovni i Kantonalni sud smatraju da su osporene presude donesene u skladu s važećim propisima i dokumentacijom u spisu predmeta, da su apelacioni navodi neosnovani i predlaže da se apelacija odbije.

22. Uprava smatra da je odluka tog organa pravilna i zakonita i da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije za koja apelant tvrdi da su u konkretnom slučaju povrijeđena.

23. Služba u odgovoru na apelaciju, u suštini, prezentira hronologiju postupanja u konkretnom predmetu i ponavlja obrazloženja osporenih odluka, ukazujući da na osnovu prezentiranih dokaza i utvrđenih činjenica nije mogla donijeti traženo rješenje imajući u vidu tačku 1. Uputstva i imajući u vidu da apelant nije „jedini pravni sljednik“. Služba, također, navodi da se u konkretnom slučaju radi o pravnom licu koje se zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa prije privatizacije i poslije privatizacije poziva na nezakonito uvjerenje Agencije za privatizaciju od 17. jula 2009. godine i da je zbog toga insistirala da Agencija izvrši ispravku tog uvjerenja, što je Agencija za privatizaciju i učinila dostavivši ispravku uvjerenja precizirani broj od 7. januara 2016. godine (koje je dostavljeno uz odgovor na apelaciju). Smatra da su netačni apelacioni navodi da je postupak odugovlačen jer se u postupku tražilo i mišljenje pravobranioca i preispitivanje uvjerenja Agencije za privatizaciju. Pored toga, ukazuje da je nad apelantovom imovinom otvoren stečajni postupak 28. jula 2016. godine.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 10. stav 1.

(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

26. Zakon o privatizaciji preduzeća („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privatizaciji preduzeća („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97 i 8/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8. stav (2) U početnom bilansu preduzeća za privatizaciju ne iskazuju se prirodna bogatstva i dobra u općoj upotrebi, kao ni objekti od općeg kulturnog i povijesnog značaja, koje preduzeće koristi u obavljanju svoje djelatnosti.

27. Uredba o upisu u javne knjige nekretnina i prava na nekretninama u postupku privatizacije („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/99 i 48/00). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 5.

Upis nekretnina vrši se po prijedlogu zainteresiranog pravnog lica na osnovu isprave podobne za upis prava vlasništva - raspolaganja, korištenja i drugih prava.

Član 7.

Uz zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva-raspolaganja, korišćenja i drugih prava na nekretnini ili dijelu nekretnine prilaže se:

- zemljišno-knjižni izvadak ili izvod iz katastra nekretnina za zemljišno-knjižne čestice na koje se polaže pravo,

- kopija katastarskog plana, za katastarske čestice na koje se polaže pravo,

- upravni akti i drugi dokazi na osnovu kojih se može na nesumnjiv način utvrditi pravo vlasništva-korišćenja i/ili raspolaganja podnosioca zahtjeva.

Član 9.

Ako služba za upravu općinskog načelnika nadležna za katastar, na osnovu prezentiranih dokaza, ne može na nesporan način da utvrdi pravo vlasništva-raspolaganja i korišćenja podnosioca zahtjeva na nekretnini ili dijelu nekretnine, dužna je da u roku propisanom za donošenje rješenja o utvrđivanju prava odbaci zahtjev, a podnosioca zahtjeva uputi da utvrđivanje prava ostvari pred nadležnim sudom.

28. Uputstvo za provođenje Uredbe o upisu nekretnina u javne knjige („Službene novine Federacije BiH“ broj 45/99) u relevantnom dijelu glasi:

I - UVODNE ODREDBE

1. Po odredbama ovog uputstva vrši se utvrđivanje prava na nekretninama (osim na stanovima na kojim postoji stanarsko pravo), upis u katastar zemljišta i uknjižba nekretnina i utvrđenih prava na njima u zemljišnim knjigama, na ime pravnih lica iz člana 2. stav 1. Uredbe o upisu nekretnina u javne knjige (u daljem tekstu: Uredba), koja su dana 05.04.1992. god. bili savjesni posjednici tih nekretnina a do tog dana nekretnine i prava na njima stekli pravnim poslom, administrativnim prenosom, građenjem ili odlukom suda, pod uslovom da je zemljište državno vlasništvo.

[...]

3. Utvrđivanje prava, upis u katastar zemljišta i uknjižba u zemljišnim knjigama nekretnina i prava na njima izvršit će se na zahtjev ovlašćenih lica iz čl. 5. i 6. st. 1. i 2. Uredbe samo onda ako se tome ne protive druga pravna lica; u protivnom postupak će se obustaviti, a podnosilac zahtjeva uputiti da svoja prava ostvaruje u redovnom sudskom postupku.

[...] VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 U 005533 13 Uvp od 22. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da su mu u konkretnom slučaju povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

A)Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je u konkretnom postupku odlučivano o apelantovom zahtjevu za donošenje rješenja o utvrđivanju prava vlasništva – raspolaganja u njegovu korist na predmetnim nekretninama i upisu tog prava u smislu odredbi Uredbe, a za koje nekretnine je apelant tvrdio da ih je stekao u postupku privatizacije. Dakle, Ustavni sud smatra da se radilo o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

37. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su osporene odluke rezultat pogrešne ocjene dokaza, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te, shodno tome, pogrešne primjene relevantnih propisa.

38. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke proizvoljne u tom smislu.

40. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije, suprotno apelantovim navodima, proizlazi da je dokazni postupak proveden u skladu s relevantnim procesnim odredbama i da su konkretnom predmetu razmotrena sva sporna pitanja. Ustavni sud u vezi s tim dalje zapaža da su u osporenim odlukama data dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja za zaključak da u konkretnom slučaju u smislu člana 7. Uredbe nisu dostavljeni dokazi na osnovu kojih se na nesporan način može utvrditi apelantovo pravo vlasništva, korištenja, odnosno raspolaganja na predmetnim nekretninama u smislu člana 9. iste uredbe, zbog čega je apelant i upućen da svoja prava ostvari pred nadležnim sudom. Naime, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da su DP „Rudnik željezne rude“ Vareš i još četiri pravna sljednika nastali transformacijom bivšeg DP „Rudnik i željezara Vareš“. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da je ugovorom o raspodjeli prava i obaveza bivšeg DP „Rudnik i željezara Vareš“ na novoorganizirana preduzeća predviđeno zaključivanje posebnog ugovora o diobi između pravnih sljednika nastalih transformacijom, koji je i zaključen 30. augusta 2001. godine, ali da ga je osporio jedan od pravnih sljednika, zbog čega su nekretnine ostale upisane u korist društvenog (državnog) vlasništva s pravom upravljanja DP „Rudnik i željezara Vareš“ (koje je prestalo da postoji). Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama nesporno utvrđeno da iz dostavljenih posjedovnih listova i zk. izvadaka proizlazi da apelantov prednik prije privatizacije – DJL „Rudnik željezne rude“ Vareš nikada nije bio upisan kao posjednik i zemljišno-knjižni vlasnik predmetnih nekretnina.

41. Shodno navedenom, naročito uzimajući u obzir da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi činjenica da apelantov pravni prednik nije bio jedini pravni sljednik DP „Rudnik i željezara Vareš“, kao i da je na dijelu predmetnih nekretnina s pravom raspolaganja upisana Općina Vareš, čije se Pravobranilaštvo protivilo predmetnom upisu, a da jedan dio tih nekretnina predstavlja dobro u općoj upotrebi, te dovodeći navedeno u vezu s odredbama Uredbe i Uputstva o primjeni Uredbe i drugih propisa na koje su se organi uprave i redovni sudovi pozvali u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u zaključku osporenih odluka da u konkretnom slučaju nisu dostavljeni dokazi na osnovu kojih se može na nesumnjiv način utvrditi apelantovo pravo vlasništva, korištenja, odnosno raspolaganja na predmetnim nekretninama, u vezi sa članom 9. iste uredbe, zbog čega je odlučeno da nisu ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje u konkretnom postupku i apelant upućen da svoja prava ostvari pred nadležnim sudom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi razmotrili apelantove navode, kakve ponavlja u apelaciji, da je drugim dokazima, prije svega aktima Agencije za privatizaciju, dokazao svoje pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, te da su dali jasne i argumentirane razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do druge odluke, a u kojima Ustavni sud, imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka i dostavljenu dokumentaciju, ne nalazi elemente proizvoljnosti. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud, nasuprot apelacionim navodima, dao jasne i argumentirane razloge za svoj zaključak da činjenica da je, shodno članu 9. Uredbe, apelantov zahtjev trebalo odbaciti umjesto odbiti ne utječe bitno na pravilnost odluke jer je o apelantovom zahtjevu pravilno negativno odlučeno i jer je apelant, u skladu s odredbom člana 9. Uredbe, upućen da svoja prava ostvaruje putem nadležnog suda, a što je i učinio, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

42. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

B) Suđenje u „razumnom roku“

43. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.

a)Relevantna načela

44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

45. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni postupak započeo 23. jula 2009. godine podnošenjem zahtjeva Službi, a da je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 22. marta 2018. godine. Dakle, iz navedenog proizlazi da je predmetni postupak trajao osam godina i osam mjeseci, te je to je period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju.

c) Analiza dužine trajanja postupka

46. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora, te postupka vanrednog preispitivanja sudske odluke, u kojem se odlučivalo o apelantovom zahtjevu za donošenje rješenja o utvrđivanju prava vlasništva – raspolaganja u njegovu korist na predmetnim nekretninama i upisu tog prava. Shodno tome, te s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu.

47. U vezi s ponašanjem organa uprave, Ustavni sud zapaža da su, iako su odluke organa uprave poništavane i predmet vraćan na ponovni postupak, organi uprave sve vrijeme od podnošenja zahtjeva bili aktivni, preduzimali radnje u postupku, te su odluke donosili u vremenskim periodima od najduže nekoliko mjeseci. Ukupan postupak pred organima uprave trajao je oko tri godine i osam mjeseci, što u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud smatra prihvatljivim periodom za okončanje postupka pred organima uprave. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, koji je postupao u dva navrata, odluke u konkretnom postupku donio u prihvatljivim vremenskim periodima od nekoliko mjeseci.

48. U odnosu na ponašanje Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odluku od 22. marta 2018. godine, kojom je okončan predmetni postupak, donio nakon četiri godine i pet mjeseci, odnosno da je postupak pred Vrhovnim sudom po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda trajao nešto duže. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant prilikom podnošenja ovog vanrednog pravnog lijeka jasno mogao znati da vodi postupak u kojem ne može imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti s tim pravnim lijekom. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog utvrđenja organa uprave i sudova, koje apelant ne osporava ni u apelaciji, proizlazi da je na dijelu predmetnih nekretnina s pravom raspolaganja upisana Općina Vareš, a da se Zajedničko općinsko pravobranilaštvo općina Vareš i Olovo, kao zakonski zastupnik Općine Vareš, u predmetnom postupku (još 2009. godine) protivilo apelantovom zahtjevu za upis. Navedeno je, prema tački 3. Uputstva za provođenje Uredbe, upravo razlog za obustavljanje predmetnog upravnog postupka i upućivanje apelanta da svoja prava ostvaruje u redovnom sudskom postupku. Stoga je evidentno da je apelant zapravo jasno mogao znati da u konkretnom slučaju ne postoje pozitivnim propisima propisani uvjeti za pozitivno odlučenje o njegovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se apelant ne može efikasno pozvati na to da je Vrhovni sud vodio postupak van razumnog roka, odnosno ne može tvrditi da je u takvim okolnostima, kad je sam istrajavao na vođenju predmetnog postupka podnošenjem vanrednog pravnog lijeka – zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske presude, bio „žrtva“ kršenja prava na suđenje u razumnom roku. Ovo tim prije što je sam apelant, kako proizlazi iz činjenica predmeta, upravo u smislu odredbe člana 9. Uredbe i pokrenuo parnični postupak pred redovnim sudovima za utvrđivanje prava na predmetnim nekretninama budući da je apelant „u toku postupka izjavio da je već podnio tužbu nadležnom sudu i da će povući tužbu u ovom predmetu, ali nije tako postupio“.

49. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir specifične okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da apelant u svjetlu okolnosti konkretnog predmeta ne može tvrditi da je „žrtva“ kršenja prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

50. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na suđenje u razumnom roku, vezano za koje je apelant smatrao da je došlo do povrede njegovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o povredi prava iz II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su organi uprave i redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto u predmetnom upravnom postupku okončanom osporenom odlukom nisu ispunjeni uvjeti za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u kojim obrazloženjima Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti, pri čemu apelant u svjetlu okolnosti konkretnog predmeta ne može tvrditi da je „žrtva“ kršenja prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje, odnosno prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević