Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1855/20 (M. I.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Razvod braka
- Izdržavanje
- Povjeravanje djeteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 8
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1855/20
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1855/20, rješavajući apelaciju Mernesa Ibrahimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mernesa Ibrahimovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 P 040193 19 Gž od 9. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Gračanici broj 27 0 P 040193 18 P od 28. februara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mernes Ibrahimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 27. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 27 0 P 040193 19 Gž od 9. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 27 0 P 040193 18 P od 28. februara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog zavoda za pružanje pravne pomoći Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni zavod), kao pravnog zastupnika Merime Ibrahimović (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatraženo je 3. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalni zavod su 15. i 18. juna 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 27 0 P 040193 18 P od 28. februara 2019. godine razveden je brak zaključen 31. januara 2013. godine između tužiteljice i apelanta, zajedničko mldb. dijete parničnih stranaka, kćerka M.I., rođena 8. novembra 2013. godine, povjerena je na roditeljsko staranje svojoj majci (tužiteljici u predmetnom postupku), apelant je obavezan da na ime zakonskog doprinosa za izdržavanje mldb. djeteta plaća novčani iznos od 200,00 KM mjesečno, počev od 28. februara 2019. godine pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski uvjeti, najkasnije do 10. u mjesecu za protekli mjesec, te su određeni lični i neposredni kontakti mldb. djeteta sa apelantom. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. Prvostepeni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza (iskaza parničnih stranaka, pročitanog izvoda iz MK vjenčanih, MK rođenih, nalaza vještaka pedagoga - psihologa i socijalne anamneze JU Centar za socijalni rad Gračanica), te njihovom ocjenom u smislu člana
8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da su parnične stranke 31. januara 2013. godine zaključile brak, da su u toku braka stekle jedno dijete, da je do prekida bračne zajednice došlo u augustu 2018. godine, kada je tužiteljica napustila bračnu zajednicu i vratila se svojim roditeljima, dok je apelant ostao da živi u kući svojih roditelja zajedno sa mldb. djetetom, od kada bračna zajednica više nije uspostavljena, slijedom čega je sud zaključio da je ispunjen uvjet za razvod braka u smislu odredbe člana 41. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: PZ).
7. U vezi sa odlukom o roditeljskom staranju, Općinski sud je imao u vidu odredbu člana 142. stav
2. PZ, naglasivši da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da se radi o ženskom djetetu uzrasta od nepunih šest godina, kada su joj briga i pažnja majke neophodne. Nadalje, Općinski sud je naveo da iz socijalne anamneze, koju je sačinila JU Centar za socijalni rad Gračanica, proizlazi da tužiteljica ima sve neophodne uvjete da preuzme brigu o mldb. djetetu, da nije sporno da i apelant ima neophodne uvjete za brigu o mldb. djetetu koje je i živjelo kod njega po prestanku bračne zajednice, da ima izgrađene emotivne relacije sa djetetom i da ima želju da se nastavi brinuti o mldb. djetetu, te da apelant navodi da će njegovi roditelji voditi brigu o mldb. djetetu dok je on na poslu. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka pedagoga – psihologa proizlazi da obje parnične stranke ispunjavaju osnovne pretpostavke za brigu i odgoj djeteta, ali da tužiteljica daje sliku da ima jasniju viziju budućnosti i organizacije i da se više oslanja na vlastite snage, da je dijete adaptirano na oba okruženja i kod majke i kod oca [apelanta] uz blagu preferenciju majčinog okruženja, tako da joj promjena sredine ne bi predstavljala opterećenje, da je evidentno osjećanje sreće i zadovoljstva spram činjenice da bi mogla više vremena provoditi kod majke, ali da ne želi da apelant smatra da njega manje voli. Na osnovu nalaza navedenog vještaka Općinski sud je zaključio da se mldb. dijete parničnih stranaka nalazi na uzrasnom periodu kada su mu potrebnije briga i pažnja majke, da će u kasnijim razvojnim fazama djevojčica imati majku kao model, a s obzirom na to da je kod djevojčice zapažena potreba za angažiranjem logopeda, što će zahtijevati vježbe sa djetetom, Općinski sud je zaključio da je u najboljem interesu mldb. djeteta da bude povjereno majci, a da ostvaruje kvalitetnu komunikaciju sa ocem sa kojim, također, ima izgrađene emotivne relacije.
8. U vezi sa odlukom o visini apelantovog doprinosa u izdržavanju mldb. djeteta, Općinski sud je imao u vidu odredbe čl. 215, 235. i 244. PZ, obavezavši apelanta da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. djeteta plaća mjesečno iznos od 200,00 KM, dok je odluku o ličnim i neposrednim kontaktima mldb. djeteta sa apelantom donio u skladu sa odredbom člana 145. PZ o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na strani 7 obrazloženja.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 27 0 P 040193 19 Gž od 9. marta 2020. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da apelant [u presudi je očiglednom greškom navedeno „tužitelj“] u žalbi neosnovano prigovara prvostepenom sudu da je prvostepenu presudu zasnovao isključivo na nalazu vještaka pedagoga – psihologa, potencirajući da iz svih provedenih dokaza proistječe da apelant ima bolje materijalne i socijalne prilike i bolje okruženje za pravilan razvoj mldb. djeteta i da jedino sud ima diskreciono pravo da odluku o povjeravanju zasnuje na iskazu djeteta datu pred postupajućim sudijom.
11. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su apelantovi žalbeni navodi u koliziji sa sadržajem pobijane presude i činjeničnim i pravnim zaključcima te odluke. Naime, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je izvršio ocjenu i ostalih izvedenih dokaza u obrazloženju pobijane presude, iskaza saslušanih parničnih stranaka i socijalne anamneze JU Centar za socijalni rad Gračanica. Kantonalni sud je naveo da je tačno da je prvostepeni sud odluku o tome kome će povjeriti malodobno dijete parničnih stranaka na staranje zasnovao pretežno na nalazu vještaka pedagoga - psihologa, a u tom nalazu je navedeno ono što je navedeno i u izvještaju JU Centar za socijalni rad Gračanica, a to proistječe i iz iskaza parničnih stranaka, da obje parnične stranke ispunjavaju osnovne pretpostavke za brigu i odgoj djeteta. Međutim, prema ocjeni Kantonalnog suda, nalaz vještaka psihologa sadrži sve elemente potrebne za donošenje zaključka o tome kome treba povjeriti na staranje mldb. dijete parničnih stranaka i zbog toga je prvostepeni sud imao dovoljno uporišta za donošenje pravilnog zaključka o tome kome će povjeriti na staranje maloljetno dijete parničnih stranaka. U tom smislu Kantonalni sud je pojasnio da je mldb. dijete u vrijeme vođenja parničnog postupka imalo samo pet godina zbog čega je prvostepeni sud pravilno postupio kada mldb. dijete parničnih stranaka nije saslušao u toku parničnog postupka na okolnosti sa kojim roditeljem bi željelo da živi. Uostalom, i u socijalnoj anamnezi JU Centar za socijalni rad Gračanica je navedeno da je mldb. dijete još uvijek emocionalno nezrelo da bi moglo shvatiti trenutnu situaciju, ali da je u razgovoru u JU Centar za socijalni rad Gračanica navelo da voli provoditi vrijeme sa majkom [tužiteljicom].
12. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je u pismeno urađenoj socijalnoj anamnezi socijalnog radnika navedeno da oba roditelja imaju uvjete za adekvatan odgoj malodobnog djeteta, da su materijalno i stambeno osigurani, ali da se predlaže da sud na osnovu izvedenih dokaza, uzimajući u obzir dob, spol i uzrast djeteta, donese odluku u najboljem interesu za mldb. dijete. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ocijenio da je netačan navod apelantove žalbe da prvostepeni sud u postupku povjeravanja mldb. djeteta parničnih stranaka nije imao stav organa starateljstva, jer je u konkretnom slučaju stav organa starateljstva bio da prvostepeni sud odluči o tome uzimajući u obzir interese djeteta, a iz spisa je evidentno da se taj organ nije htio izjasniti na te okolnosti iako je prisustvovao ročištima na kojima je imao tu mogućnost. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se prijedlog organa starateljstva ocjenjuje kao dokaz, što znači da se dovodi u vezu sa svim ostalim dokazima, zbog čega izostanak jasnog prijedloga JU Centar za socijalni rad Gračanica o tome kome dijete treba povjeriti na odgoj, pored postojanja drugih izvedenih dokaza na te okolnosti (a naročito nalaza vještaka pedagoga - psihologa), ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da prvostepena presuda nije donesena povredom odredbe člana 149. PZ, na čemu apelantova žalba neosnovano potencira, budući da je organ starateljstva u socijalnoj anamnezi naveo da je mldb. dijete parničnih stranaka emocionalno nezrelo da bi moglo shvatiti situaciju, iz čega nesporno proizlazi da se njegovo mišljenje nije moglo uzeti u obzir u smislu jasnog izjašnjavanja o tome sa kojim roditeljem želi da živi, što u konkretnom predmetu nije ni učinjeno. Pri tome Kantonalni sud je ocijenio da je nalaz vještaka pedagoga – psihologa objektivan i stručno urađen, da sadrži sve elemente za odlučivanje o tome kojem roditelju mldb. dijete treba biti povjereno na staranje, čuvanje i odgoj, te da je prvostepeni sud pravilno odlučio da mldb. dijete parničnih stranaka nakon razvoda živi sa majkom [tužiteljicom].
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
14. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant smatra da je prvostepeni sud odluku o povjeravanju mldb. djeteta isključivo zasnovao na nalazu vještaka pedagoga – psihologa, jer su svi drugi provedeni dokazi i iskazi parničnih stranaka upućivali na drugačiju odluku, odnosno postojanje boljih materijalnih i socijalnih prilika na strani apelanta (oca) u kojima postoji bolje okruženje za pravilan psiho-fizički razvoj mldb. djeteta. Ističe da je sud zasnovao odluku na nalazu vještaka pedagoga – psihologa iz kojeg proizlazi da je mldb. dijete izrazilo želju da živi sa majkom (tužiteljicom), što je protivpropisno, budući da samo sud ima diskreciono pravo da odluku o povjeravanju zasnuje na iskazu djeteta datom pred postupajućim sudijom. Nadalje, smatra da su ostali navodi koji su opredijelili prvostepeni sud da dijete povjeri majci paušalni, arbitrarni i neutemeljeni, te da oni ne odgovaraju činjeničnom stanju. Nadalje, smatra da je prvostepeni sud bio obavezan da, u smislu člana 149. PZ, lično upozna mldb. dijete sa mogućnostima izbora povjeravanja jednom od roditelja, te da, u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti, ocijeni njegovu stvarno izraženu volju i na temelju toga donese zakonitu i pravilnu odluku. Apelant je ukazao na praksu Općinskog suda u Tuzli i Kantonalnog suda u Tuzli u predmetu broj 32 0 P 143230 14 P 3, odnosno 32 0 P 143230 15 Gž, a iz kojih presuda proizlazi da je mldb. dijete izrazilo želju da živi sa majkom, ali da je sud zaključio da bi u najboljem interesu mldb. djeteta bilo da živi sa ocem.
b)Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani. Kantonalni sud je naveo da je osporenom presudom odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude od 28. februara 2019. godine, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je savjesnom i brižljivom ocjenom izvedenih dokaza, izvršenom u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, pa i odredbu člana 149. PZ, budući da je organ starateljstva u socijalnoj anamnezi naveo da je mldb. dijete parničnih stranaka emocionalno nezrelo da bi moglo shvatiti situaciju, te da se zbog toga njegovo mišljenje nije moglo uzeti u obzir u smislu jasnog izjašnjavanja o tome sa kojim roditeljem želi da živi, što u konkretnom predmetu nije ni učinjeno. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je nalaz vještaka pedagoga - psihologa objektivan i stručno urađen, da sadrži sve elemente za odlučivanje o tome kojem roditelju mldb. djeteta parničnih stranaka treba biti povjereno na staranje, čuvanje i odgoj zbog čega je prvostepeni sud pravilno odlučio o tome sa kojim roditeljem će živjeti mldb. dijete nakon razvoda braka, te o načinu održavanja neposrednih kontakata i ličnih odnosa malodobnog djeteta sa roditeljem sa kojim neće živjeti. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da apelacija nije osnovana, te je predložio da se ona odbije.
16. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana, istaknuvši da je odluku o povjeravanju mldb. djeteta donio sud, a ne vještak psiholog - pedagog, koji je proveo vještačenje u predmetnoj pravnoj stvari. Pri donošenju prvostepene presude sud je ocijenio nalaz i mišljenje vještaka psihologa - pedagoga kao jedan od dokaza provedenih u toku postupka, te ih je doveo u vezu sa ostalim dokazima provedenim u toku postupka. Također, Općinski sud je naveo da organ starateljstva nije dao konkretan prijedlog o povjeravanju mldb. djeteta parničnih stranaka, ali je dao prijedlog da se takva odluka donese na osnovu izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, uzimajući u obzir dob, spol i uzrast djeteta, sve u najboljem interesu mldb. djeteta. Osim toga, Općinski sud je naveo da nije vezan prijedlogom organa starateljstva, niti donosi odluku o povjeravanju mldb. djeteta samo na temelju prijedloga organa starateljstva iz čega proizlazi da nisu osnovani apelantovi navodi o povredama prava koje je učinio prvostepeni sud na koja se poziva u apelaciji.
17. Kantonalni zavod je naveo da su Općinski sud i Kantonalni sud pravilno postupali i donijeli zakonite odluke u predmetnoj pravnoj stvari, te da su osporene odluke donesene ocjenjujući sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi u najboljem interesu mldb. djeteta.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
19. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 - ispravka i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:
8. Razvod braka Član 41.
Bračni partner može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni.
Član 142. stav 2.
(2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.
Član 145. stav 1.
(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.
Član 149.
(1) U svim postupcima u kojima se odlučuje o roditeljskom staranju i povjeravanju čuvanja i odgoja djeteta nadležni organ treba dati djetetu potreban savjet, upoznati ga sa okolnostima važnim za odlučivanje i omogućiti mu da izrazi svoje mišljenje o tim okolnostima.
(2) Mišljenje djeteta uzet će se u obzir u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti.
20. Konvencija o pravima djeteta [koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine] („Službeni list SFRJ“ broj 15/90) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Za svrhe ove Konvencije, dijete je svako ljudsko biće koje nije navršilo osamnaest godina života, ako se, na temelju zakona koji se odnosi na dijete, punoljetnost ne stječe ranije.
Član 3.
1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.
2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.
3. Države članice brinu se da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima što su ih utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i pogodnosti osoblja te stručnog nadzora.
Član 12.
1. Države članice osiguravaju djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi s djetetom, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu s godinama života i zrelošću djeteta.
2. U tu svrhu, djetetu se posebno daje prilika da bude saslušano u svim sudskim i administrativnim postupcima koji se odnose na njega, bilo neposredno ili preko zastupnika ili odgovarajućeg organa, na način koji je u skladu s proceduralnim pravilima nacionalnog zakona.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 27 0 P 040193 19 Gž od 9. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov advokat je primio 30. aprila 2020. godine, a apelacija je podnesena 27. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. Nadalje, evidentno je da se pojam „građanska prava i obaveze” odnosi na običnu građansku parnicu s dominantnim odlikama privatnog prava među koje nesporno spadaju i sporovi koji se tiču porodičnog prava. Budući da je u predmetnom postupku odlučivano o građanskim pravima apelanta i tužiteljice, odnosno o razvodu braka zaključenog između apelanta i tužiteljice, određivanju s kojim roditeljem će živjeti mldb. dijete, utvrđivanju načina održavanja odnosa i neposrednih kontakata djeteta s drugim roditeljem i o roditeljskom staranju, kao i doprinosu izdržavanju djeteta, Ustavni sud smatra, podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4468/11 od 27. juna 2012. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba), da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem, ocjenom dokaza i primjenom materijalnog i procesnog prava u dijelu postupka koji se odnosio na određivanje s kojim roditeljem će živjeti mldb. dijete. Smatra da prvostepeni sud nije, u smislu člana 149. PZ, lično upoznao mldb. dijete sa mogućnostima izbora povjeravanja jednom od roditelja, te u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti ocijenio njegovu stvarno izraženu volju i na temelju toga donio zakonitu i pravilnu odluku. Apelant se, također, pozivao na presude Općinskog suda u Tuzli i Kantonalnog suda u Tuzli (koje nije dostavio uz apelaciju) iz kojih proizlazi da je mldb. dijete izrazilo želju da živi sa majkom, ali da je sud zaključio da bi u najboljem interesu mldb. djeteta bilo da živi sa ocem.
28. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
30. Ustavni sud primjećuje, što proizlazi iz navoda apelacije, da apelant ne problematizira osporenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o razvodu braka, načinu održavanja odnosa i neposrednih kontakata mldb. djeteta s drugim roditeljem i obavezi zakonskog doprinosa za izdržavanje, već ukazuje da je do povrede prava na koja ukazuje u apelaciji došlo u dijelu kojim je odlučeno s kojim roditeljem će živjeti mldb. dijete. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava i utvrđivanja činjenica ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud, što je potvrdio i Kantonalni sud, jasno i detaljno naveo dokaze koje je ocijenio i okolnosti kojima se rukovodio prilikom određivanja s kojim roditeljem će živjeti mldb. dijete i pri tome se pozvao na relevantne odredbe člana 142. PZ. Nadalje, Ustavni sud smatra da ne postoji ni arbitrarnost u odlučivanju redovnih sudova o primjeni člana 149. PZ kada je organ starateljstva u socijalnoj anamnezi naveo da je mldb. dijete parničnih stranaka emocionalno nezrelo da bi moglo shvatiti situaciju [rođeno 8. novembra 2013. godine], te da se zbog toga njegovo mišljenje nije moglo uzeti u obzir u smislu jasnog izjašnjavanja o tome sa kojim roditeljem želi da živi, što u konkretnom predmetu nije ni učinjeno. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 149. PZ, suprotno apelacionim navodima, ne proizlazi obaveza suda da lično upozna mldb. dijete sa mogućnostima izbora o povjeravanju jednom od roditelja, posebno imajući u vidu starost mldb. djeteta parničnih stranaka. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno činjenicu da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni prava smatra neosnovanim. Kod ovakvog postupanja Kantonalnog suda i Općinskog suda u osporenim presudama apelantovo ukazivanje na presude Općinskog suda u Tuzli i Kantonalnog suda u Tuzli (koje nije dostavio uz apelaciju) u drugom predmetu ne pokreće pitanje pravne sigurnosti jer ne može dovesti u pitanje odlučenje Kantonalnog suda i Općinskog suda u konkretnom slučaju.
31. Pri tome Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju u potpunosti ispoštovane i garancije iz čl. 3. i 12. Konvencije o pravima djeteta, te da su redovni sudovi svoje odluke isključivo zasnovali na interesima mldb. djeteta, koje je saslušano pred nadležnim organom [JU Centar za socijalni rad Gračanica i vještakom pedagogom - psihologom], ali da su sudovi odluke donijeli na osnovu svih dokaza izvedenih na te okolnosti, budući da je organ starateljstva u socijalnoj anamnezi naveo da je mldb. dijete parničnih stranaka emocionalno nezrelo da bi moglo shvatiti situaciju iz čega je nesporno da se njegovo mišljenje nije moglo uzeti u obzir u smislu jasnog izjašnjavanja o tome sa kojim roditeljem želi da živi, što u konkretnom predmetu nije ni učinjeno. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema (ni) kršenja prava iz Konvencije o pravima djeteta budući da su prilikom donošenja osporenih odluka redovni sudovi vodili računa prvenstveno o interesima mldb. djeteta (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 266/19 od 12. marta 2019. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
32. Imajući u vidu sve izneseno Ustavni sud smatra da osporenim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi pri donošenju odluka o povjeravanju i izdržavanju zajedničkog mldb. djeteta detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi pokretali pitanje povrede principa pravne sigurnosti.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević