Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7313/18 (D. V.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Djelotvoran pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7313/18
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7313/18, rješavajući apelaciju Danijele Vuković, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (1) i stav (3) tačka c), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Danijele Vuković podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 Rs 019006 18 Rsž 2 od 26. septembra 2018. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danijele Vuković podnesena zbog dužine trajanja upravnih postupaka i upravnih sporova koji su okončani Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 012141 15 Uvp 2 od 15. septembra 2016. godine i Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 015978 15 U od 27. oktobra 2016. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Danijela Vuković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Kneževa, koju zastupa Branislav Rakić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 6. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Rs 019006 18 Rsž 2 od 26. septembra 2018. godine, kao i zbog dužine trajanja upravnih postupaka i upravnih sporova koji su okončani Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 012141 15 Uvp 2 od 15. septembra 2016. godine i Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 015978 15 U od 27. oktobra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Opštine Kneževo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. do 20. maja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Upravni postupci i upravni sporovi
5. Rješenjem o prestanku radnog odnosa broj 02-126-18/13, koje je donio načelnik tužene 5. februara 2013. godine, utvrđeno je da apelantkinji, po zanimanju poljoprivrednom tehničaru, koja je u Administrativnoj službi tužene obavljala poslove radnog mjesta stručnog saradnika za poslove poljoprivrede u Odjeljenju za privredu i finansije, prestaje radni odnos sa 5. februarom 2013. godine. Apelantkinja je podnijela prigovor protiv navedenog rješenja, koji je rješenjem od 7. marta 2013. godine odbijen, a rješenjem Odbora za žalbe jedinica lokalne samouprave Ministarstva uprave i lokalne samouprave RS (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe) od 18. aprila 2013. godine apelantkinjina žalba je usvojena i poništena su rješenja načelnika tužene od 7. marta i 5. februara 2013. godine, te je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
6. Rješenjem načelnika tužene broj 02-126-18-5/13 od 11. juna 2013. godine proglašeno je ništavim rješenje od 5. septembra 2012. godine kojim je apelantkinja primljena u radni odnos na neodređeno vrijeme u Administrativnu službu tužene, a rješenjem Odbora za žalbe od 29. jula 2013. godine poništeno je rješenje načelnika tužene od 11. juna 2013. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
7. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 012582 13 U od 30. oktobra 2014. godine u upravnom sporu po tužbi načelnika tužene poništeno je rješenje Odbora za žalbe od 29. jula 2013. godine, a apelantkinja je uporedo s podnošenjem žalbe Odboru za žalbe protiv rješenja tužene od 11. juna 2013. godine podnijela tužbu Okružnom sudu radi poništenja istog akta. Okružni sud je u ponovnom postupku usvojio apelantkinjinu tužbu od 21. juna 2013. godine i presudom od 30. juna 2015. godine poništio osporeni akt – rješenje načelnika tužene od 11. juna 2013. godine.
8. Vrhovni sud je Presudom od 15. septembra 2016. godine odbio zahtjev načelnika tužene za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 30. juna 2015. godine.
9. Rješenjem načelnika tužene broj 02-126-18-8/13 od 8. aprila 2014. godine u ponovnom postupku proglašeno je ništavim rješenje od 5. septembra 2012. godine (kojim je apelantkinja primljena u radni odnos na neodređeno vrijeme u Administrativnu službu tužene).
10. Nakon što je presudom Okružnog suda od 19. januara 2015. godine (u predmetnom parničnom postupku) presuda Osnovnog suda od 26. novembra 2014. godine ukinuta, postupajući u upravnom sporu Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 015978 15 U od 27. oktobra 2016. godine, odlučujući o apelantkinjinoj tužbi kojom je tražila poništenje rješenja načelnika tužene od 8. aprila 2013. godine, apelantkinjinu tužbu uvažio i osporeni akt poništio.
11. Okružni sud je, postupajući po prijedlogu apelantkinjinog punomoćnika od 4. novembra 2016. godine za ispravku presude, donio rješenje od 4. novembra 2016. godine kojim je izvršena ispravka presude od 27. oktobra 2016. godine tako što u uvodu presude umjesto 8. april 2013. godine treba da stoji 8. april 2014. godine, dok je u ostalom dijelu presuda ostala neizmijenjena.
Parnični postupak
12. Apelantkinja je 8. maja 2014. godine, u skladu s poukom o pravnom lijeku iz rješenja načelnika tužene od 8. aprila 2014. godine, podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa, dok je podneskom od 27. oktobra 2014. godine preinačila tužbu i konačno opredijelila tužbeni zahtjev.
13. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 Rs 019006 14 Rs od 26. novembra 2014. godine poništeno je kao nezakonito rješenje načelnika tužene od 8. aprila 2014. godine, te je naloženo tuženoj da apelantkinju vrati na rad i rasporedi je na poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima. Takođe, presudom je obavezana tužena da apelantkinji na ime izgubljenih plata za određeni vremenski period, te na ime naknada za regres za korišćenje godišnjeg odmora i na ime naknada za zimnicu i ogrev za određene godine isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, sve pobliže precizirano u izreci presude. Isto tako, presudom je tužena obavezana da nadležnim fondovima uplati doprinose za PIO i zdravstveno osiguranje za apelantkinju za period od 5. februara 2013. do 1. oktobra 2014. godine, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se tužena obaveže da na ime naknada za topli obrok isplati apelantkinji za određeni vremenski period određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, opisano u izreci presude, kao i u dijelu kojim je traženo da tužena nadležnim fondovima uplati doprinose za PIO i zdravstveno osiguranje za apelantkinju od 1. oktobra 2014. godine do vraćanja apelantkinje na posao. Pored toga, u pravnoj stvari tužene protiv Republike Srpske i apelantkinje, odbijen je i protivtužbeni zahtjev tužene od 4. juna 2014. godine kojim je traženo poništenje rješenja Odbora za žalbe od 18. aprila i 29. jula 2013. godine, te je tužena obavezana da apelantkinji nadoknadi troškove parničnog postupka.
14. Presudom Okružnog suda broj 73 0 Rs 019006 14 Rsž od 19. januara 2015. godine, povodom žalbe tužene, prvostepena presuda je ukinuta u dijelu kojim je poništeno kao nezakonito rješenje načelnika tužene od 8. aprila 2014. godine i u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene u pravnoj stvari tužene protiv Republike Srpske i apelantkinje, kojim je tužena tražila poništenje rješenja od 29. jula 2013. godine i predmet je ustupljen stvarno nadležnom Okružnom sudu – Upravno odjeljenje. Takođe, prvostepena presuda je ukinuta u dijelu kojim je obavezana tužena da apelantkinji isplati regres i naknadu za zimnicu i ogrev za određenu godinu, navedeno u izreci presude, i tužba je odbačena. Nadalje, uvažavanjem žalbe tužene, prvostepena presuda je ukinuta u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantkinju vrati na rad, da joj isplati izgubljenu zaradu i izvrši uplatu doprinosa za određene vremenske periode, te isplati troškove parničnog postupka, sve precizirano u izreci presude, i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je preinačena na način da su odbijeni apelantkinjini zahtjevi kojima je tražila isplatu naknade na ime regresa i naknadu za zimnicu i ogrev za određenu godinu, navedeno u izreci presude. Najzad, žalba tužene u ostalom dijelu je odbijena i prvostepena presuda u preostalom dijelu, sve pobliže navedeno u izreci presude, potvrđena.
15. Rješenjem Osnovnog suda broj 73 0 Rs 019006 15 Rs 2 od 17. februara 2015. godine određen je prekid postupka u predmetnoj pravnoj stvari do pravosnažnog okončanja upravnih sporova po tužbama apelantkinje i tužene, te je navedeno da će se postupak nastaviti kada se pravosnažno završe upravni sporovi ili kada sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njihov završetak.
16. Dopunskom Presudom Okružnog suda broj 73 0 Rs 019006 14 Rsž od 24. marta 2015. godine žalba tužene je odbijena, te je prvostepena presuda od 26. novembra 2014. godine u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantkinji uplati nadležnim fondovima doprinose za PIO i zdravstveno osiguranje za određeni vremenski period potvrđena.
17. Rješenjem Osnovnog suda broj 73 0 Rs 019006 17 Rs 3 od 30. juna 2017. godine određen je nastavak prekinutog parničnog postupka.
18. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 Rs 019006 17 Rs 3 od 20. aprila 2018. godine, nakon što je apelantkinja konačno uredila i precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 29. marta 2018. godine, obavezana je tužena da na ime naknade plata isplati apelantkinji određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama za određeni vremenski period, kao i da nadležnim fondovima uplati doprinose za PIO, zdravstveno osiguranje, osiguranje za slučaj nezaposlenosti i za dječiju zaštitu za apelantkinju u određenom vremenskom periodu, sve pobliže precizirano u izreci presude. Istovremeno, predmetnom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantkinja tražila da se obaveže tužena da je vrati na posao na radno mjesto stručnog saradnika za poslove poljoprivrede u Odjeljenju za privredu i finansije Administrativne službe tužene ili drugo radno mjesto koje odgovara njenim radnim sposobnostima, stručnoj spremi, znanju i radnom iskustvu, kao i da se obaveže tužena da joj isplati naknade za regres, te zimnicu i ogrev za određene godine u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, sve navedeno u izreci presude. Isto tako predmetnom presudom obavezana je tužena da apelantkinji nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
19. Osnovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je među strankama sporno da li je tužena dužna da vrati apelantkinju na rad i isplati joj izgubljene plate i naknade za regres, zimnicu i ogrev sa zakonskim zateznim kamatama te plati doprinose za apelantkinju. Shodno tome, Osnovni sud je istakao da je, odlučujući o prvom spornom pitanju, imao u vidu činjenično utvrđenje da je u upravnom sporu poništeno rješenje načelnika tužene od 8. aprila 2014. godine kojim je proglašeno ništavim rješenje od 5. septembra 2012. godine o prijemu apelantkinje u radni odnos na neodređeno vrijeme, a poništeno je u upravnom sporu i rješenje od 11. juna 2013. godine iste sadržine, te da je na taj način eliminisano pravno dejstvo odluke o prestanku radnog odnosa apelantkinji. Nadalje, ukazano je kako je posljedica poništenja odluke o prestanku radnog odnosa vraćanje radnika na rad to bi apelantkinja imala pravo da bude vraćena na rad. Međutim, kako je apelantkinja 1. aprila 2016. godine ponovo primljena u radni odnos kod tužene, gdje i dalje radi, Osnovni sud je istakao da nema mjesta obavezivanju tužene da apelantkinju vrati na rad i rasporedi je na poslove koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, te je stoga tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen kao neosnovan.
20. Osnovni sud je takođe ukazao da s obzirom na to da je eliminisano pravno dejstvo odluke o prestanku apelantkinjinog radnog odnosa kod tužene, to apelantkinji pripada pravo na naknadu izgubljenih plata u periodu nakon prestanka radnog odnosa, koje bi ostvarila da joj nije nezakonito prestao radni odnos kod tužene. Naime, navedeno je da je ovdje riječ o mjerljivoj šteti, koja mora odgovarati visini izostale zarade za vrijeme vođenja radnog spora, uz odbitak prihoda koje je radnik ostvario dok je spor trajao. Osnovni sud je istakao da apelantkinja od 1. aprila 2016. godine pa nadalje radi kod tužene na određeno vrijeme i nema pravo na izgubljene plate u tom periodu, a to apelantkinja nije ni tražila. Prema tome, kako se konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom potražuje naknada izgubljenih plata u periodu nakon prestanka radnog odnosa apelantkinje kod tužene, tj. od 11. juna 2013. do 1. aprila 2016. godine, Osnovni sud je naveo da je to osnovano apelantkinjino potraživanje izgubljenih plata u tom periodu. Isto tako, ukazano je da su na dosuđeni iznos izgubljene zarade apelantkinji dosuđene i zakonske zatezne kamate. Osim toga, istaknuto je da je tužena obavezana da nadležnim fondovima uplati doprinose za PIO, zdravstveno osiguranje, osiguranje za slučaj nezaposlenosti i dječiju zaštitu za apelantkinju u navedenom vremenskom periodu na osnovu relevantnih odredbi Zakona o doprinosima i Zakona o dječijoj zaštiti. Takođe je navedeno da je to u skladu s odredbama člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je riječ o građanskim pravima i slobodama, a apelantkinja nije u obavezi da predlaže i provodi dokaze u pogledu visine ovog dijela tužbenog zahtjeva.
21. Najzad, Osnovni sud je istakao da tužbeni zahtjev u dijelu potraživanja naknada za regres, zimnicu i ogrev za 2014, 2015. i 2016. godinu sa zakonskim zateznim kamatama nije osnovan. Naime, ukazano je da apelantkinja nije radila u 2014. i 2015. godini pa joj ne pripada naknada za regres za te godine jer se ta naknada vezuje za korišćenje godišnjeg odmora. Osnovni sud je takođe naveo da samo apelantkinjin iskaz nije dovoljan da bi se uzelo u obzir da je koristila godišnji odmor za 2016. godinu, dok ni ostalim radnicima tužene nisu isplaćene naknade za regres, zimnicu i ogrev, a to je apelantkinja potvrdila prilikom saslušanja na glavnoj raspravi u ponovnom postupku. Prema tome, ukazano je da apelantkinja ne može ostvariti pravo na ovaj vid naknade, pa je stoga tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen kao neosnovan.
22. Presudom Okružnog suda broj 73 0 Rs 019006 18 Rsž 2 od 26. septembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu za vraćanje na rad kod tužene na radno mjesto stručnog saradnika za poslove poljoprivrede ili drugo odgovarajuće radno mjesto, te isplatu naknada za regres, ogrev i zimnicu za određene godine. Istovremeno, predmetnom presudom uvažena je žalba tužene i preinačena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu tako što je odbijen kao neosnovan zahtjev da se tužena obaveže da apelantkinji isplati naknadu plata za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama, te uplati doprinose obaveznog socijalnog osiguranja po osnovu radnog odnosa za određeni vremenski period, sve pobliže opisano u izreci presude. Predmetnom presudom apelantkinja je takođe obavezana da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
23. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je odredbama čl. od 119 do 124 Zakona o lokalnoj samoupravi, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja navedenih rješenja, propisano da se radni odnos u jedinici lokalne samouprave zasniva putem javnog konkursa te je propisan postupak i organi koji biraju kandidata. Nadalje, Okružni sud je naveo da je navedenim zakonom strogo propisano da se upražnjeno radno mjesto u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave popunjava putem javnog konkursa, da prednost kod zapošljavanja imaju pripadnici drugih konstitutivnih naroda ukoliko ispunjavaju uslove iz javnog konkursa, te da načelnik opštine, odnosno gradonačelnik oglašava upražnjeno radno mjesto. Takođe je propisano da oglas, odnosno javni konkurs o upražnjenom radnom mjestu sadrži: opis upražnjenog radnog mjesta i broj izvršilaca, opšte uslove za prijem u radni odnos, spisak potrebnih dokumenata, rok i mjesto njihovog podnošenja, posebne akademske i profesionalne uslove za radno mjesto koje se popunjava i druge propisane uslove, te da se javni konkurs objavljuje u sredstvima javnog informisanja s određenim rokom za prijavljivanje kandidata. Isto tako, propisano je da se prilikom sprovođenja postupka za prijem službenika skupština jedinice lokalne samouprave, na prijedlog načelnika odnosno gradonačelnika, imenuje posebna i nepristrasna komisija od pet članova, da postupak za prijem službenika podrazumijeva ulazni intervju s kandidatom i kontrolu ispunjavanja uslova, te da se postupak za prijem službenika obavlja u roku od 30 dana od isteka roka za prijavljivanje kandidata. Najzad, propisano je da u sprovođenju postupka za izbor službenika komisija provjerava i utvrđuje redoslijed kandidata na osnovu stručnih sposobnosti, a odluku o izboru kandidata donosi načelnik opštine, odnosno gradonačelnik, na osnovu utvrđenog redoslijeda iz stava 1 tog člana i poštovanja nacionalne zastupljenosti, te da načelnik opštine, odnosno gradonačelnik objavljuje rezultate javnog konkursa i pismeno obavještava sve kandidate.
24. Okružni sud je takođe istakao da je postupak javnog konkursa u potpunosti izostao prilikom zasnivanja radnog odnosa s apelantkinjom, što prvenstveno jeste greška i nezakonit rad tužene, tj. njenog načelnika koji je donio rješenje o prijemu apelantkinje u radni odnos. Nadalje, ukazano je da takvo postupanje tužene i nezakonitost u zasnivanju radnog odnosa nije moglo ostati nepoznato ni apelantkinji, i to baš zato što je procedura zapošljavanja u jedinicama lokalne samouprave zakonom propisana i kao takva smatra se svima poznatom samim objavljivanjem zakona. Naime, navedeno je da svrha propisanog postupka javnog konkursa i raspodjele poslova u tom postupku između stručne komisije skupštine opštine i načelnika opštine jeste da se u prvom redu omogući svim zainteresovanim licima da se prijave radi zasnivanja radnog odnosa i da im pod podjednakim uslovima bude dostupno radno mjesto u jedinici lokalne samouprave, a zatim i da se izabere kandidat s najboljim stručnim sposobnostima između svih prijavljenih kandidata. Dakle, ukazano je da je apelantkinja zasnovala radni odnos s tuženom bez javnog konkursa i time je bila svjesna da izbjegava javnu konkurenciju drugih, eventualno zainteresovanih kandidata za isto radno mjesto. Okružni sud je istakao da zato odnos koji je uspostavljen između apelantkinje i tužene na osnovu rješenja načelnika tužene od 5. septembra 2012. godine neće uživati pravnu zaštitu pošto se nije radilo o zakonitom zasnivanju radnog odnosa u jedinici lokalne samouprave. Isto tako, navedeno je da apelantkinja zato nema pravo da bude vraćena na rad kod tužene, niti joj pripada pravo na isplatu naknade plata, uplatu doprinosa obaveznog socijalnog osiguranja koji se plaćaju po osnovu radnog odnosa, te naknada regresa, ogreva i zimnice jer radni odnos s tuženom nije zasnovan u skladu sa zakonom.
25. Nadalje, Okružni sud je ukazao da navedenim presudama tog suda od 27. oktobra 2016. i 30. juna 2015. godine nije odlučivano o apelantkinjinom pravu da se vrati na rad i da nastavi da radi kod tužene, niti o njenom pravu na isplatu naknade plata, već su tim presudama iz pravnog poretka samo uklonjena rješenja o proglašavanju ništavim rješenja o prijemu apelantkinje u radni odnos, ali iz formalnih razloga. Naime, navedeno je da su u tim upravnim sporovima ova rješenja posmatrana isključivo kao formalni upravni akti vanredne kontrole uprave doneseni u stvari zasnivanja radnog odnosa koja nije upravna stvar, pa su poništena samo zbog formalne nezakonitosti jer je načelnik tužene proglasio ništavim rješenje o prijemu u radni odnos zbog naprijed opisanih nedostataka u zasnivanju radnog odnosa umjesto da je tom rješenju dao naziv rješenja o prestanku radnog odnosa kojim bi samo utvrdio vrijeme i razloge prestanka nezakonito zasnovanog radnog odnosa. Takođe je istaknuto da se Okružni sud u navedenim upravnim sporovima nije ni bavio pitanjima da li je apelantkinja zasnovala radni odnos kod tužene na zakonit način i da li ima pravo da radi kod tužene i ostvaruje prava iz radnog odnosa, nego je samo konstatovao da nije bilo mjesta proglašavanju ništavim rješenja o prijemu u radni odnos pošto akt tužene o prijemu u radni odnos nije upravni akt.
26. Isto tako, ukazano je da apelantkinja nema pravo da bude vraćena na rad kod tužene po osnovu rješenja o prijemu u radni odnos na neodređeno vrijeme od 5. septembra 2012. godine jer je taj radni odnos zasnovan suprotno zakonu, a tužena je ovlašćena da u bilo koje vrijeme utvrdi da radni odnos apelantkinje nije zasnovan u skladu sa zakonom i da ona nema prava da nastavi da radi kod tužene, niti da ostvaruje prava iz radnog odnosa. U tom smislu „stoji“ i sudska praksa Vrhovnog suda izražena u rješenju i presudama od 18. februara 2015. godine, 4. marta 2015. godine, 22. marta 2018. godine i 29. avgusta 2018. godine. Naime, ukazano je da se navedene odluke Vrhovnog suda odnose ne samo na zaposlene kod tužene nego i na zaposlene u administrativnim službama u drugim jedinicama lokalne samouprave u Republici Srpskoj u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (primljeni su u radni odnos bez javnog konkursa i utvrđen im je prestanak radnog odnosa po nalogu Upravne inspekcije). Okružni sud je istakao da se u svim slučajevima radilo o rješenjima s istim razlozima donošenja, zapošljavanju u jedinici lokalne samouprave bez javnog konkursa i nalogu Upravne inspekcije za otklanjanje nezakonitosti, te se radi o rješenjima s istim posljedicama po zaposlene – oni su za ubuduće udaljeni s posla i onemogućeno im je da rade i ostvaruju prava iz radnog odnosa, dok stečena prava iz radnog odnosa nisu, niti su mogla biti dovedena u pitanje, te stoga ishod sudskih sporova koje su pokrenuli o pravu na vraćanje na rad mora da bude isti u svim slučajevima. U vezi s tim navedeno je da pogrešno imenovanje rješenja od strane načelnika tužene kao rješenja o proglašavanju ništavim rješenja o prijemu u radni odnos nije od uticaja pošto se, u suštini, radilo o utvrđivanju prestanka radnog odnosa zaposlenog koji nije zasnovan u skladu sa zakonom.
27. Najzad, navedeno je da je pobijanom presudom pravilno odbijen zahtjev za isplatu naknade regresa, ogreva i zimnice za 2014. i 2015. godinu budući da u tom periodu apelantkinja nije izvršavala rad za tuženu, niti je postojao radni odnos. Nadalje, ukazano je da je Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti lokalne samouprave Republike Srpske prestao da važi u skladu sa članom 269 stav 2 Zakona o radu, tj. sa 20. aprilom 2016. godine, dok je novi Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti lokalne samouprave Republike Srpske stupio na snagu 9. marta 2017. godine. Osim toga, istaknuto je da je apelantkinja ponovo zaposlena kod tužene od 1. aprila 2016. godine na određeno vrijeme i da je srazmjeran dio godišnjeg odmora za 2016. godinu koristila u novembru i decembru 2016. godine, dakle u vrijeme kada nije bio na snazi Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti lokalne samouprave Republike Srpske, na osnovu kojeg je sudski vještak ekonomske struke vršila izračun naknade regresa, ogreva i zimnice za 2016. godinu, niti je bio zaključen novi kolektivni ugovor. Budući da se apelantkinja u postupku nije pozvala na opšti akt tužene prema kojem bi imala pravo na isplatu ovih naknada za 2016. godinu, ukazano je da je tužbeni zahtjev u tom dijelu pravilno odbijen s obzirom na ove razloge.
28. Rješenjem Vrhovnog suda broj 73 0 Rs 019006 18 Rev od 6. februara 2019. godine odbačena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda od 26. septembra 2018. godine jer označena vrijednost predmeta spora, a ni ukupan zbir traženih novčanih iznosa, za koje je odbijen apelantkinjin zahtjev, ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, iz čega proizlazi da nije ispunjen uslov dopuštenosti revizije iz člana 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantkinja vidi u tome što je Okružni sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo. Apelantkinja, u suštini, problematizuje pozivanje Okružnog suda na presudu Vrhovnog suda od 29. avgusta 2018. godine, donesenu u predmetu gotovo iste sadržine kao i konkretni predmet. Naime, apelantkinja tvrdi da je Okružni sud zauzeo pravni stav imajući u vidu navedenu odluku i stav Vrhovnog suda kojom se Vrhovni sud neopravdano stavio na stranu tužene, štiteći samo njene interese, jer je u toku veći broj predmeta po tužbama tužilaca, kojima je u isto vrijeme kada i apelantkinji prestao radni odnos kod tužene, te bi u slučaju usvajanja tužbenih zahtjeva za tuženu nastala obaveza koju bi jako teško mogla izvršiti s obzirom na budžet tužene. Apelantkinja, takođe, navodi da je tokom postupka utvrđeno da nije bio ispunjen niti jedan razlog propisan Zakonom o lokalnoj samoupravi koji bi opravdao prestanak njenog radnog odnosa. Isto tako, apelantkinja tvrdi da je neosnovan stav Okružnog suda da presudama tog suda od 30. juna 2015. i 27. oktobra 2016. godine nije odlučivano o apelantkinjinom pravu da se vrati na rad i da nastavi da radi kod tužene, niti o njenom pravu na isplatu naknade plata, već su tim presudama iz pravnog poretka samo uklonjena rješenja o proglašavanju ništavim rješenja o prijemu apelantkinje u radni odnos, ali iz formalnih razloga. Na kraju, apelantkinja navodi da ne zna koliko jasnijim može da ukaže na sve nezakonitosti i neosnovanosti nastale tokom predmetnih upravnih postupaka, upravnih sporova i radnog spora koji je po svojoj prirodi hitan postupak, te koliko joj je problema sve to stvorilo u ostvarivanju njenih prava iz radnog odnosa, iz kojih razloga apelantkinja potražuje i naknadu štete zbog dužine trajanja postupka, koji traje više od pet godina i nedonošenja odluka u razumnom roku, gdje je većina donesenih odluka bila obuhvaćena takvim nezakonitostima koje su samo dodatno produžile trajanje ovog postupka.
b) Odgovori na apelaciju
30. Osnovni sud je naveo da je postupak u predmetnoj pravnoj stvari sproveden u skladu s odredbama procesnog zakona, a odluka je donesena na osnovu odredbi materijalnog prava, imajući pri tome u vidu i sudsku praksu drugostepenog suda.
31. Okružni sud je istakao da su neosnovani navodi apelacije o povredi navedenih apelantkinjinih prava. Takođe je ukazano na činjenicu koju ni apelantkinja nikad nije osporila, a to je da zasnivanju radnog odnosa nije prethodio postupak javnog konkursa, koji je po zakonu uslov zapošljavanja u jedinicama lokalne samouprave Republike Srpske i da to apelantkinji nije moglo biti nepoznato. Predloženo je da se apelacija odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana.
32. Tužena se pozvala na razloge navedene u drugostepenoj presudi i ukazala da apelantkinja niti jednom rečenicom ne ukazuje na koji način su nižestepeni sudovi konkretno izvršili povredu njenih prava koje navodi u apelaciji. Isto tako, tužena je istakla da presudom Okružnog suda nisu povrijeđena apelantkinjina prava i predložila je da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana.
V.Relevantni propisi
33. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 379. stav 1. tačka 1.
Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu, prekid postupka sud će odrediti:
1.ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju, Član 380. st. 1. i 2.
Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji.
Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može preduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave donijeti odluku.
Član 381. stav 2.
2. Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom, ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak. Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
34. Zakon o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 101/04, 42/05, 118/05 i 98/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 119.
Upražnjeno radno mjesto u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave popunjava se putem javnog konkursa.
Prednost kod zapošljavanja imaju pripadnici drugih konstitutivnih naroda, ukoliko ispunjavaju uslove iz javnog konkursa, saglasno članu 3. ovog zakona.
Član 120.
Načelnik opštine, odnosno gradonačelnik oglašava upražnjeno radno mjesto.
Oglas, odnosno javni konkurs o upražnjenom radnom mjestu sadrži:
1. opis upražnjenog radnog mjesta i broj izvršilaca, 2. opšte uslove za prijem u radni odnos, 3. spisak potrebnih dokumenata, rok i mjesto njihovog podnošenja, 4. posebne akademske i profesionalne uslove za radno mjesto koje se popunjava i 5. druge propisane uslove.
Javni konkurs objavljuje se u “Službenom glasniku Republike Srpske” i najmanje jednom dnevnom listu dostupnom javnosti na teritoriji Republike Srpske sa rokom od 15 dana za prijavljivanje kandidata.
Član 121.
Prilikom sprovođenja postupka za prijem službenika, načelnik opštine, odnosno gradonačelnik imenuje komisiju.
Komisija ima pet članova, od kojih su tri člana službenici koji imaju odgovarajuće profesionalno iskustvo, a dva člana su sa liste stručnjaka koju utvrđuje skupština opštine.
Sastav komisije iz stava 1. ovog člana mora obezbijediti zastupljenost konstitutivnih naroda i grupa Ostalih, saglasno članu 3. st. 1. i 3. ovog zakona.
Postupak za prijem službenika podrazumijeva ulazni intervju sa kandidatom i kontrolu ispunjavanja uslova. Postupak za prijem službenika obavlja se u roku od 30 dana od isteka roka za prijavljivanje kandidata.
Član 122.
U sprovođenju postupka za izbor službenika komisija provjerava i utvrđuje redoslijed kandidata na osnovu stručnih sposobnosti.
Odluku o izboru kandidata donosi načelnik opštine, odnosno gradonačelnik, na osnovu utvrđenog redoslijeda iz stava 1. ovog člana i poštovanja nacionalne zastupljenosti.
Načelnik opštine, odnosno gradonačelnik objavljuje rezultate javnog konkursa i pismeno obavještava sve kandidate.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na upravne postupke i upravne sporove
37. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem apelantkinja osporava upravne postupke i upravne sporove, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
38. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
39. Člana 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
40. Ustavni sud zapaža da su upravni postupci i upravni sporovi okončani Presudom Vrhovnog suda od 15. septembra 2016. godine i Presudom Okružnog suda od 27. oktobra 2016. godine. Dalje, Ustavni sud nalazi da iz dokumentacije u apelacionom spisu slijedi da je apelantkinjin punomoćnik u dopisu koji je Osnovni sud primio 27. juna 2017. godine naveo da Osnovnom sudu u prilogu, pored ostalog, dostavlja i Presudu Vrhovnog suda od 15. septembra 2016. godine, pa shodno tome Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema Presude Vrhovnog suda od 15. septembra 2016. godine jer se podrazumijeva da je apelantkinja navedenu presudu primila prije slanja navedenog dopisa Osnovnom sudu. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je apelantkinjin punomoćnik 4. novembra 2016. godine podnio prijedlog za ispravku presude od 27. oktobra 2016. godine u uvodu presude, pa shodno tome, Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema Presude Okružnog suda od 27. oktobra 2016. godine jer se podrazumijeva da je apelantkinja navedenu presudu primila prije podnošenja navedenog prijedloga za ispravku predmetne presude. Budući da je apelantkinja 6. decembra 2018. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu, proizlazi da je apelacija u oba slučaja podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantkinja primila navedenu presudu Vrhovnog suda, odnosno Okružnog suda.
Dopustivost u odnosu na parnični postupak
41. U konkretnom slučaju apelantkinja se 6. decembra 2018. godine obratila Ustavnom sudu osporivši Presudu Okružnog suda broj 73 0 Rs 019006 18 Rsž 2 od 26. septembra 2018. godine. Protiv navedene presude apelantkinja je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 73 0 Rs 019006 18 Rev od 6. februara 2019. godine apelantkinjinu reviziju odbacio kao nedopuštenu. Iz navedenog proizlazi da revizija kao vanredan pravni lijek u okolnostima konkretnog slučaja nije bila djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4185/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 10, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa je konačna odluka Presuda Okružnog suda broj 73 0 Rs 019006 18 Rsž 2 od 26. septembra 2018. godine, koju je apelantkinja primila 15. oktobra 2018. godine, te je 6. decembra 2018. godine blagovremeno, tj. u roku od 60 dana, podnijela apelaciju, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
43. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
44. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
45. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
46. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora da riješi pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o postupku radi poništenja rješenja i isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
a) U odnosu na osporenu odluku
47. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na apelantkinjinim tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, stav 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
48. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev za vraćanje na rad kod tužene te isplatu naknada plata i uplatu doprinosa obaveznog socijalnog osiguranja po osnovu radnog odnosa, te naknada za regres, ogrev i zimnicu za određene vremenske periode. U vezi s tim Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da je apelantkinja ponovo zaposlena kod tužene od 1. aprila 2016. godine na određeno vrijeme i srazmjeran dio godišnjeg odmora za 2016. godinu koristila je u novembru i decembru 2016. godine, ali kako se apelantkinja u postupku nije pozvala na opšti akt tužene prema kojem bi imala pravo na isplatu ovih naknada za 2016. godinu, ukazano je da je tužbeni zahtjev u tom dijelu pravilno odbijen s obzirom na te razloge. Ustavni sud nalazi da apelantkinja svojim navodima ne dovodi u pitanje navedeni stav.
49. Nadalje, a u odnosu na apelacione navode, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da je pobijanom presudom pravilno odbijen zahtjev za isplatu naknade regresa, ogreva i zimnice za 2014. i 2015. godinu budući da u tom periodu apelantkinja nije izvršavala rad za tuženu, niti je postojao radni odnos jer odnos koji je uspostavljen između apelantkinje i tužene na osnovu rješenja načelnika tužene od 5. septembra 2012. godine neće uživati pravnu zaštitu, pošto se nije radilo o zakonitom zasnivanju radnog odnosa u jedinici lokalne samouprave (u skladu sa Zakonom o lokalnoj samoupravi). Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da apelantkinja nema pravo da bude vraćena na rad kod tužene, niti joj pripadaju navedena prava iz radnog odnosa (isplata naknada plata, uplata doprinosa obaveznog socijalnog osiguranja po osnovu radnog odnosa, isplata naknada regresa, zimnice i ogreva za određene vremenske periode) jer radni odnos s tuženom nije zasnovan u skladu sa zakonom, kao i da u tom smislu stoji i sudska praksa Vrhovnog suda kojom je ukazano da se u svim slučajevima radi o rješenjima s istim posljedicama po zaposlene u identičnoj situaciji, te stoga ishod sudskih sporova koje su pokrenuli o pravu na vraćanje na rad mora biti isti u svim slučajevima. Ustavni sud, takođe, uočava da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da se taj sud u navedenim upravnim sporovima nije ni bavio pitanjima da li je apelantkinja zasnovala radni odnos kod tužene na zakonit način i da li ima pravo da radi kod tužene i ostvaruje prava iz radnog odnosa, nego je samo konstatovao da nije bilo mjesta proglašavanju ništavim rješenja o prijemu u radni odnos pošto akt tužene o prijemu u radni odnos nije upravni akt. Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi bila proizvoljna.
50. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud nalazi da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku
51. U vezi s apelantkinjinim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I stav 38).
52. U konkretnom slučaju Ustavni sud će razmatrati dužinu trajanja postupka od 8. maja 2014. godine, kada je apelantkinja pokrenula parnični postupak podnošenjem tužbe protiv tužene, pa do 26. septembra 2018. godine, kada je Okružni sud donio presudu o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku, dakle nakon četiri godine i četiri mjeseca. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak bio prekinut od 17. februara 2015. do 30. juna 2017. godine, kada je doneseno rješenje o nastavku parničnog postupka. Dakle, relevantan period je dvije godine jer je predmet u periodu od dvije godine i četiri mjeseca bio na postupanju pred Okružnim sudom u upravnom sporu, što se ne može staviti na teret sudovima u parničnom postupku.
53. Nadalje, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je apelantkinja pokrenula radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu s odredbom člana 420 ZPP, hitne prirode. Takođe, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelantkinju.
54. U pogledu apelantkinjinog ponašanja, Ustavni sud nalazi da je apelantkinja uredila i preinačila tužbu (što jeste njeno procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira). U pogledu ponašanja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u relevantnom periodu donijeli četiri meritorne presude i dva procesna rješenja. Naime, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud donio presudu šest mjeseci od dana podnošenja tužbe, kao i da je žalbeni postupak trajao dva mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepene presude), te da je nakon toga 17. februara 2015. godine doneseno procesno rješenje kojim je predmetni postupak prekinut do okončanja upravnih sporova po apelantkinjinim tužbama, što predstavlja objektivnu okolnost zbog koje Osnovni sud nije mogao postupati u predmetnom postupku dok je prekid trajao, te da je nakon donošenja rješenja o nastavku postupka od 30. juna 2017. godine donio presudu 20. aprila 2018. godine, dakle nakon oko devet mjeseci. Ustavni sud dalje nalazi da je žalbeni postupak trajao pet mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude).
55. Dakle, sagledavajući postupak u cjelini i imajući u vidu da su redovni sudovi u relevantnom periodu od dvije godine donijeli četiri meritorne presude i dva procesna rješenja, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
56. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu
57. Apelantkinja smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se apelantkinjine tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantkinjina istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek
58. Apelantkinja navodi da joj je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje tog prava apelantkinja dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelantkinja u konkretnom slučaju koristila zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno žalbu protiv prvostepene presude, a taj pravni lijek je Okružni sud, suprotno apelacionim navodima, razmotrio i zaključio da je neosnovan, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantkinjinu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantkinjinog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ti navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije, kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantkinjinu štetu, odnosno kada se ima u vidu da je Okružni sud za svoju odluku dao argumentovane i jasne razloge. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje jer su redovni sudovi u okviru relevantnog perioda od dvije godine donijeli četiri meritorne presude i dva procesna rješenja.
60. Ustavni sud, takođe, zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je apelantkinja imala i koristila mogućnost zakonom propisanog pravnog lijeka u parničnom postupku, koji je Okružni sud razmotrio i zaključio da je neosnovan, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantkinjinu korist sama po sebi ne vodi kršenju tog prava.
61. Na osnovu člana 18 stav (1) i stav (3) tačka c) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević