Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7029/18 (Ž. P., bivši vlasnik javnog prevoza „Đulić“ Teslić)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-7029/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7029/18, rješavajući apelaciju Živka Popovića, bivšeg vlasnika javnog prevoza „Đulić“ Teslić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Živka Popovića, bivšeg vlasnika javnog prevoza “Đulić” Teslić, podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 016823 18 Pž 3 od 31.
avgusta i Presude Okružnog privrednog suda u Doboju broj 60 0 Ps 016823 14 Ps 2 od 18. decembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Živko Popović, bivši vlasnik javnog prevoza „Đulić“ Teslić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnio je 28. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 016823 18 Pž 3 od 31. avgusta 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 60 0 Ps 016823 14 Ps 2 od 18. decembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i punomoćnika tuženog „Elgrada“ Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. februara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni privredni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 11, odnosno 20. marta 2020. godine. Viši privredni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Postupajući u ponovnom postupku, Okružni privredni sud je Presudom broj 60 0 Ps 016823 14 Ps 2 od 18. decembra 2017. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu, kao vlasniku javnog prevoza stvari „Đulić“, isplati iznos od 30.000,00 KM zajedno sa kamatama i troškovima postupka. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se obaveže apelant na isplatu iznosa od 70.110,46 KM zajedno sa kamatama, te troškovima postupka. U odnosu na troškove postupka, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Tokom prvostepenog postupka proveden je veliki broj materijalnih dokaza, vještačenje vještaka građevinske struke (nalaz i mišljenje vještaka i njegova dopuna), te su saslušani svjedoci, kao i parnične stranke u svojstvu svjedoka (svi provedeni dokazi su taksativno nabrojani na str. 3-5 obrazloženja), koje je prvostepeni sud ocijenio u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Okružni privredni sud je, slijedeći upute drugostepenog suda u pogledu onoga šta u ponovnom postupku treba utvrditi da bi se konačno mogla donijeti odluka povodom tužbe, odnosno protivtužbe, odlučio kao u izreci presude, nalazeći utvrđenje za takav stav u provedenim dokazima, te činjenici da su stranke dužne da predlože dokaze i dokažu sve činjenice i tvrdnje na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, u smislu odredbe čl. 7. i 123. ZPP. Osim toga, kako je istakao prvostepeni sud, stranke su dužne da dokažu osnovanost i visinu svog potraživanja, a sud je, ocjenjujući sve provedene dokaze, zaključio da je u konkretnom slučaju izostao bilo kakav pravni odnos zasnovan na zakonu između parničnih stranaka u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev, te da tuženi nije dokazao da je izgradnja objekta, zvanog „stočna pijaca“, bila u apelantovu korist, kao poslovnog partnera, pa je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP) i odlučio u konkretnoj pravnoj stvari.
7. U odnosu na neosnovanost tužbenog zahtjeva kojim apelant od tuženog zahtijeva isplatu iznosa od 30.000,00 KM, Okružni privredni sud je, između ostalog, naveo da nije sporno da je apelant na račun tuženog uplatio potraživani iznos od 30.000,00 KM i da je uplata tretirana kao avansna, kako je to utvrdio vještak finansijske struke u svom nalazu i mišljenju. Međutim, kako je naveo Okružni privredni sud, preknjižavanje navedenog iznosa nije bilo u skladu sa računovodstvenim standardima i Zakonom o računovodstvu, zbog nejasnog tretiranja obaveze PDV i nepostojanja dokumentiranog osnova za propisno knjiženje, zbog čega je navedeni iznos ostao sporan i proknjižen na neodgovarajući konto. Okružni privredni sud je prilikom odlučenja uzeo u obzir da sporna uplata nije imala pravni osnov, odnosno da tokom postupka nije dokazana pravna priroda sporne uplate, osim apelantovih tvrdnji da je to bio njegov doprinos za izgradnju zajedničke hale u krugu preduzeća tuženog, ali da ti navodi nisu potvrđeni drugim dokazima koji bi potvrđivali postojanje ugovornog odnosa u vidu poslovno-tehničke saradnje ili nekog drugog ugovora kojim su parnične stranke usaglasile međusobna prava i obaveze radi finansiranja izgradnje i korištenja navedenog objekta. Stoga se, kako je obrazložio Okružni privredni sud, sporna uplata ne može posmatrati kao uplata po osnovu nekog ugovornog odnosa, već kao avansna uplata na koju se primjenjuju odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
8. Shodno takvom rezonovanju, Okružni privredni sud je, imajući u vidu da je sporna uplata izvršena 29. jula 2008. godine, a da je tužba podnesena 29. juna 2012. godine, te činjenicu da je tuženi istakao prigovor zastare potraživanja, zaključio da je primjenom člana 374. ZOO protekao rok od tri godine od izvršene uplate, pa do podnošenja tužbe, usvojivši prigovor zastare potraživanja. U vezi s tim, Okružni privredni sud je podsjetio da apelant nije dokazao da je prije podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari na drugi način prekinuo rok zastare potraživanja koja bi utjecala na odluku suda, jer na tu okolnost tokom postupka nije proveden niti jedan dokaz. Pri tome je Okružni privredni sud naglasio da prekid poslovne saradnje apelant nije doveo u vezu sa uplaćenim avansom, jer on nije imenovan, već je uplaćen direktno na račun tuženog, pa je samo potraživanje traženog iznosa po proteku zakonom propisanog roka uz istaknuti prigovor tuženog i bio osnov za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu.
9. Neosnovanost protivtužbenog zahtjeva kojim je tuženi tražio da mu apelant isplati iznos od 70.110,46 KM Okružni privredni sud je obrazložio na str. od 8 do 10 obrazloženja prvostepene presude. Tako je Okružni privredni sud, između ostalog, naveo da iskaz svjedoka N.P. nije mogao utjecati na drugačiju odluku suda ni po osnovu tužbenog, ni protivtužbenog zahtjeva, jer je očigledno da je navedeni svjedok, ustvari, zainteresiran za ishod postupka, kao apelantova supruga, jer je i sama učestvovala u svim transakcijama i poslovanju apelanta i tuženog dok je poslovna saradnja trajala, i to obavljajući poslove i za apelanta i za tuženog kod kojeg je bila u radnom odnosu. Iskazi ostalih svjedoka koji su saslušani, odnosno iskazi pročitani u toku ponovljenog postupka, po ocjeni Okružnog privrednog suda, nemaju utjecaj na drugačiju odluku suda, pa ni iskaz Z.Š., koji je vodio računovodstvene poslove za apelanta, jer se on samo mogao izjasniti o izvršenoj uplati avansa od 30.000,00 KM, što i nije sporno da je uplata izvršena bez prateće dokumentacije i da nema ličnih saznanja da li je tražen povrat novca, niti koja je bila svrha uplate, osim što mu je Ž.P. rekao da je za izgradnju zajedničke hale u krugu fabrike tuženog. Okružni privredni sud je, također, naveo da međusobni privatni odnosi između zakonskih zastupnika parničnih stranaka, kao i njihovih supruga ne mogu utjecati na rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari kada se posmatra sa aspekta poslovnog odnosa apelanta kao privrednika, u smislu člana 6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti. Poslovni odnos koji nastaje između privrednih subjekata reguliran je posebnim propisima, a poistovjećivanje zakonskog zastupnika tuženog sa pravima društva i njegovim pravima kao fizičkog lica u poslovnom odnosu sa drugim licima nema uporišta u Zakonu o privrednim društvima.
10. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Viši privredni sud je Presudom broj 60 0 Ps 016823 18 Pž 3 od 31. avgusta 2018. godine žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio uz istovremeno odbijanje zahtjeva parničnih stranaka za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.
11. Viši privredni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno u kakvom su se poslovnom odnosu nalazile, kakav je dogovor za gradnju objekta i čija sredstva i na koji način su uložena u gradnju predmetnog objekta, a sporne činjenice od kojih zavisi razrješenje spora po zahtjevima parničnih stranaka stranke su obavezne da dokažu saglasno teretu dokazivanja, kako je to propisano čl. 7. i 123. ZPP.
12. Drugostepeni sud je iz provedenih dokaza zaključio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o ortakluku koji je definiran odredbom paragrafa od 1175 do 1216 Opšteg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ) koji se primjenjuje kao pravno pravilo na osnovu Zakona o nevažnosti pravih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije, a u RS se primjenjuje na osnovu odgovarajućih propisa.
13. U konkretnom slučaju parnične stranke su se dogovorile da će zajednički raditi svojim sredstvima koja posjeduju i na taj način ostvariti zaradu, te da će po odbitku svih troškova koje su imali u tom poslu dijeliti ostvarenu zaradu prema uloženom. Ugovor o ortakluku nastaje kada su se stranke dogovorile o ortačkom udjelu, cilju koji žele postići i vremenu trajanja, te s obzirom na to da „ortakluk nije pravno lice“, on nema vlastitu imovinu, pri čemu takav poslovni odnos prestaje istekom vremena na koje je ugovoren, a može i istupanjem jednog od ortaka iz te zajednice. U konkretnom slučaju poslovna saradnja, ortački ugovor između parničnih stranaka je prestao početkom 2011. godine, što među parničnim strankama nije sporno, ali je sporno raspravljanje imovinskih odnosa između ortaka, tj. kako izvršiti likvidaciju unesene imovine u taj posao, kao i imovine koja je stečena poslovanjem ortakluka, te kako regulirati obaveze koje su treća lica stekla prema ortacima tokom poslovanja ortakluka. Iz navedenog slijedi da se prvo namiruju sve nastale obaveze, pa se tek onda odvajaju ortački udjeli i vraćaju se ortacima, a ukoliko se ne zna koliki su ortački udjeli koji su uneseni, pretpostavlja se da su jednaki, a ono što ostane poslije smatra se zaradom, dobiti ortakluka.
14. U skladu sa navedenim definicijama poslovne zajednice u kojoj su se nalazile parnične stranke, na njima je bio teret dokazivanja da li i na koji način je došlo do podjele ortačkih udjela, a po ocjeni Višeg privrednog suda, parnične stranke nisu dokazale svoje zahtjeve. U vezi s tim, apelant u svom zahtjevu traži vraćanje datog u gradnji zajedničkog objekta, pa je, shodno tome, njegova obaveza bila da dokaže kakav je bio dogovor u vezi sa gradnjom zajedničkog objekta, tj. da li je objekat građen za potrebe zajedničkog posla, te da li je i kada objekat završen, koja je vrijednost predmetnog objekta, koja sredstva su parnične stranke uložile u gradnju objekta, odnosno u kom iznosu i na koji način, te kakav je dogovor o korištenju objekta nakon izgradnje. Ništa od navedenog apelant tokom postupka nije dokazao.
15. Plaćanje avansa (za izgradnju, kako to apelant tvrdi) predstavlja plaćanje akontacije radi ispunjenja obaveze plaćanja dijela cijene izvedenih građevinskih radova, pa ukoliko ih druga strana zadrži suprotno ugovoru, onda ih drži bez osnova, tako da zahtjev za povrat tih sredstava, koji treba posmatrati kroz institut stjecanje bez osnova iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), nije utemeljen.
16. U vezi sa stavom prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev zastario primjenom člana 374. ZOO, Viši privredni sud je naveo da je takav zaključak prvostepenog suda pogrešan, jer citirana odredba nije primjenjiva u konkretnom slučaju, a i tužbeni zahtjev se odnosi na stjecanje bez osnova zbog čega se primjenjuje opšti zastarni rok. Međutim, prema ocjeni Višeg privrednog suda, pogrešna primjena materijalnog prava u razrješenju ovog zahtjeva nije utjecala na pravilnost prvostepene odluke.
17. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, zahtjevi iz tužbe i protivtužbe ne mogu se posmatrati posebno iz razloga što je gradnja oba objekta vezana za poslovni odnos, ortakluk parničnih stranaka. Na parničnim strankama, shodno teretu dokazivanja, bila je obaveza da dokažu kakav je bio dogovor parničnih stranaka u pogledu gradnje objekata. Činjenice koje su bile odlučne za razrješenje spora parnične stranke nisu dokazale, te je utvrđenje prvostepenog suda o neosnovanosti njihovih zahtjeva pravilno.
18. Na kraju je Viši privredni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu odlučivanja o prigovoru zastare potraživanja, što nije utjecalo na pravilnost prvostepene presude, te kako osporenom presudom nisu počinjene povrede postupka na koje parnične stranke ukazuju i na koje sud pazi po službenoj dužnosti, žalbe su odbijene, te je prvostepena presuda potvrđena primjenom člana 226. ZPP. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnim navodima apelacije apelant, između ostalog, navodi da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne ocjene dokaza, odnosno da redovni sudovi tokom postupka nisu sa dovoljno pažnje ocijenili činjenicu da je apelant na račun tuženog na ime avansa uplatio iznos od 30.000,00 KM. Razlozi zbog kojih je tužbeni zahtjev odbijen su nejasni, nerazumljivi, kontradiktorni i proizvoljni, jer iz pravnog stava drugostepene presude proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnova iz člana 210. ZOO, što protivrječi stavu tog suda da je pravni odnos stranaka trebalo rješavati po osnovu ugovora o ortakluku pod uslovima iz paragrafa 1175-1216 Opšteg građanskog zakonika, pa je zbog takvog pravnog stava, proizvoljan zaključak drugostepenog suda da apelant nije dokazao svoj zahtjev. U tom pravcu apelant naglašava da je tužbeni zahtjev dokazao i to izjavama svjedoka, te parničnih stranaka i vještačenjem da je na račun tuženog na ime avansa uplatio potraživani novčani iznos, pa zbog tog razloga odluka drugostepenog suda nema uporište u provedenim dokazima. Presuda drugostepenog suda je protivrječna, prije svega, razlozima prvostepene presude u pogledu primjene instituta zastarjelosti, a zatim je i proizvoljna, jer iako drugostepeni sud zauzima stav da se radi o stjecanju bez osnova, taj sud pogrešno prihvata da se radi o ugovoru o ortakluku. Na taj način drugostepena presuda krši apelantovo pravo na imovnu, jer je tokom postupka utvrđeno da je apelant uplatio potraživani iznos koji tuženi i dalje drži bez namjere da apelantu vrati uplaćeni avans, te je takva odluka donesena na temelju proizvoljne primjene prava, i to čl. 15, 16, 17, 26, 132. i 210. ZOO, jer je osporena presuda pogrešno i proizvoljno ocijenila pravnu prirodu poslovnog odnosa apelanta i tuženog. Za apelanta je očito da se konkretni slučaj trebalo da rješava u skladu sa članom 210. ZOO, jer tuženi bez pravnog osnova drži kod sebe iznos od 30.000,00 KM, tako da se tuženi za navedeni novčani iznos neosnovano obogatio.
b) Odgovor na apelaciju
20. Okružni privredni sud je u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim. Između ostalog, Okružni sud je naveo da apelantovi navodi nemaju uporište u materijalnim propisima, niti u dokazima koji su provedeni tokom postupka, jer je prvostepeni sud, u skladu sa ZPP, proveo sve potrebne radnje tokom postupka, a stranke su provele sve predložene dokaze na glavnoj raspravi, uključujući i vještačenje, te je na temelju provedenih dokaza donesena odluka. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Tuženi je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da su navodi apelacije protivrječni i proizvoljni i da nisu ničim potkrijepljeni, pa ih Ustavni sud upravo tako i treba ocijeniti. Prema ocjeni tuženog, apelacija je posljedica apelantovog nezadovoljstva činjenicom da je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.
58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
DOKAZI
1. Opšte odredbe Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
23. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 210.
(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi. (2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda broj 60 0 Ps 016823 18 Pž 3 od 31. avgusta 2018. godine u dijelu kojim je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 28. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija presudu Višeg privrednog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
31. U konkretnom slučaju radi se o sporu proisteklom iz poslovnih odnosa dva pravna subjekta u vezi sa gradnjom objekta, pa je nesporno da se radi o postupku građanskopravne prirode na koji je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji iznio brojne prigovore osporavajući presude redovnih sudova, smatrajući da su osporene presude rezultat proizvoljne ocjene dokaza, pa se u tom pravcu poziva na kršenje člana 8. ZPP, da je obrazloženje Višeg privrednog suda kontradiktorno, nejasno i nerazumljivo, posebno u svjetlu odluke prvostepenog suda koji je prihvatio prigovor zastarjelosti potraživanja, zatim, da je tokom postupka dokazao da je na račun tuženog uplatio potraživani iznos, da su redovni sudovi pogrešno utvrdili kakav je bio poslovni odnos između parničnih stranaka, odnosno da je pozivanje na odredbe Opšteg građanskog zakonika neosnovano, te da se predmetni spor trebalo da riješi primjenom člana 210. ZOO.
33. Shodno iznesenim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
35. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
36. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
37. Imajući u vidu iznesene prigovore Ustavni sud zapaža da je suštinski tužbeni zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7, 123. i 126. ZPP). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da odredbe ZPP obavezuju stranke da sudu predoče sve činjenice na kojima zasnivaju zahtjev i da izvedu dokaze na kojima se utvrđuju te činjenice (član 7. stav 1. ZPP), pri čemu su stranke dužne dokazati činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev (član 123. stav (1) ZPP). Ukoliko stranka ne uvjeri sud da egzistiraju određene činjenice na kojima se zasniva zahtjev stranke, sud će zahtjev odbiti. Polazeći od navedenog pravila procesnog prava Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude zapaža da parnične stranke nisu ponudile dokaze na temelju kojih bi redovni sudovi utvrdili relevantne činjenice za razrješenje predmetnog spora, odnosno kakav je bio dogovor parničnih stranaka u pogledu međusobne poslovne saradnje. Imajući u vidu apelacione prigovore u svjetlu obrazloženja Višeg privrednog suda, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, a koji je korigovao stav prvostepenog suda u vezi sa primjenom materijalnog prava, Ustavni sud u datom obrazloženju (vidi tač. od 12 do 19 ove odluke) ne zapaža ništa što bi opravdalo iznesene prigovore u vezi sa obrazloženjem tog suda da apelant nije dokazao odlučne činjenice relevantne za razrješenje predmetnog spora. U vezi sa apelantovim prigovorom kojim tvrdi da je tokom postupka dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, jer je utvrđeno da je na apelantov račun uplatio avans u visini potraživanog iznosa, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili tu činjenicu, ali da iz provedenih dokaza nisu mogli utvrditi osnov za tu uplatu, odnosno kakav je dogovor parničnih stranaka prethodio toj uplati, što je u konačnici i rezultiralo donošenjem odluke o odbijanju tužbenog zahtjeva. Navedeno posebno u svjetlu činjenice da je tuženi podnio protivtužbeni zahtjev, tako da su se zahtjevi parničnih stranaka morali sagledavati i rješavati u međusobnoj vezi, što je naglasio Viši privredni sud prilikom odlučenja. U vezi sa apelantovim pozivanjem da su redovni sudovi prilikom odlučenja trebali primijeniti odredbu člana 210. ZOO, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 2. stav (3) ZPP (vidi Relevantne propise). Konačno, Ustavni sud ne zapaža da apelant prigovara da mu je tokom postupka bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom, odnosno da raspolaže tužbenim zahtjevom, da predlaže dokaze, da se očituje o dokazima suprotne strane i sl.
38. Dakle, polazeći od svoje nadležnosti i relevantnih stavova iznesenih u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud ne može prihvatiti kao opravdane apelantove prigovore kojim pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje u segmentima na koje je ukazao, pa stoga Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora u vezi sa navodnim kršenjem prava na pravično suđenje, Ustavni sud, shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, zbog istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi opravdalo brojne prigovore apelanta koji tokom postupka nije uspio da dokaže navode iz tužbe, što je bio razlog da se tužbeni zahtjev odbije primjenom pravila o teretu dokazivanja, u smislu čl. 7, 123. i 126. ZPP.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević