Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2165/20 (D. T.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2165/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2165/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Drago Trbić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Drago Trbić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 022292 19 Uvp od 27. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Trbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Gordana Erceg advokat iz Banjaluke, podnio je 26. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 022292 19 Uvp od 27. februara 2020. godine.

2. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 022292 18 U od 5. decembra 2018. godine uvažena je tužba apelanta i poništeno Rješenje tuženog (Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske) broj 1029355335 od 5. januara 2018. godine kojim rješenjem je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Filijale tuženog u Banjaluci broj 1029355335 od 26. oktobra 2017. godine. Navedenim rješenjem apelantu je utvrđen novi iznos starosne penzije.

3. Odlučujući o zahtjevu tuženog za vanredno preispitivanje sudske odluke, Vrhovi sud je osporenom presudom uvažio predmetni zahtjev i preinačio presudu Okružnog suda od 5. decembra 2018. godine tako da je odbio tužbu apelanta kao neosnovanu, te je odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova predmetnog postupka.

4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u obrazloženju rješenja tuženog od 5. januara 2018. godine nije navedeno da je apelant korisnik srazmjerne starosne penzije, kako Okružni sud neosnovano navodi u pobijanoj presudi, već je navedeno da su otklonjeni nedostaci vezani za obračun penzijskog osnova od koga se određuje visina penzije u procentu utvrđenom od dužine ostvarenog penzijskog staža. Vrhovni sud je dalje ukazao da je u tom smislu u predmetnom rješenju navedeno da je obračun penzijskog osnova utvrđen na osnovu čl. 77. do 81. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelant ostvario pravo na starosnu penziju i predstavlja prosječan iznos neto plata, odnosno neto osnovica osiguranja novčanih i nenovčanih prihoda i naknada koje je apelant ostvario u „bivšoj SR Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj“, a na koje je obračunat i plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje u godinama pobliže označenim navedenim rješenjem. Vrhovni sud je dalje naveo da iz predmetnog rješenja proizlazi da se primanja koja je apelant ostvario za vrijeme rada u Republici Hrvatskoj, bez obzira što je penzijski staž ostvaren u toj državi uračunat u ukupan penzijski staž na osnovu koga je i priznato pravo i određena visina penzije na teret tuženog (iako za ista razdoblja apelantu nije priznato pravo na penziju prema hrvatskim propisima od strane hrvatskog nosioca penzijskog i invalidskog osiguranja) nisu mogla uzeti u obračun penzijskog osnova jer je to protivno odredbama člana 77. do 81. (kojima je regulisano utvrđivanje penzijskog osnova za određivanje starosne penzije) navedenog zakona.

5. Vrhovni sud je u vezi s navedenim ukazao da iz stanja spisa jasno proizlazi da je apelantu određena starosna penzija prvostepenim rješenjem od 20. oktobra 2014. godine, odnosno da mu je prvim rješenjem od 31. januara 2000 godine priznato pravo na starosnu penziju počev od 1. januara 2000. godine, zbog ispunjenih uslova za starosnu penziju propisanih odredbom člana 114. Zakona o vojsci, a po osnovu penzijskog staža od 29 godina 8 mjeseci i 28 dana. Vrhovni sud je naveo da, budući da za nižestepeni sud nije sporno da se primanja ostvarena u Republici Hrvatskoj ne uzimaju u penzijski osnov, te kako za apelanta i tuženog nije sporno da je tužilac od 2000. godine ostvarivao starosnu penziju, proizlazi da su odlučne činjenice u predmetnom upravnom postupku potpuno i pravilno utvrđene. Vrhovni sud je dalje naveo da su na odlučne činjenice pravilno primijenjene odredbe čl. 77. do 81. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelant prvi put ostvario starosnu penziju, kao i odredbe člana 172. stav (4) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju na osnovu kojih je doneseno prvostepeno rješenje. Vrhovni sud je naveo da je, imajući navedeno u vidu, uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje presude i predmetnu presudu preinačio tako da je tužbu odbio kao neosnovanu, shodno odredbama člana 40. Zakona o upravnim sporovima.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da je pogrešan stav Vrhovnog suda da se primanja koja je apelant ostvario za vrijeme rada u Republici Hrvatskoj nisu mogla uzeti u obračun penzijskog osnova.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2165/20 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio