Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4422/18 (ZMIF, u preoblikovanju „ZEPTER FOND“ A.D. Banja Luka, ZAIF, u preoblikovanju „EUROINVESTMENT” A.D. Banja Luka, ZAIF u preoblikovanju „BLB PROFIT” A.D. Banja Luka, AZIF, u preoblikovanju „JAHORINA KONSEKO KOIN” A.D. Pale i ZMIF “KRISTAL INVEST FOND” A.D. Banja Luka)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Stečaj
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Dionice
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4422/18
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4422/18, rješavajući apelaciju ZMIF u preoblikovanju „Zepter fond“ AD Banja Luka i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija ZMIF u preoblikovanju „Zepter fond“ AD Banja Luka, ZAIF u preoblikovanju „Euroinvestment” AD Banja Luka, ZAIF u preoblikovanju „BLB profit” AD Banja Luka, AZIF u preoblikovanju „Jahorina Konseko Koin” AD Pale i ZMIF “Kristal Invest fond” AD Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 087089 17 Rev od 13. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. ZMIF u preoblikovanju „Zepter fond“ AD Banja Luka, ZAIF u preoblikovanju „Euroinvestment” AD Banja Luka, ZAIF u preoblikovanju „BLB profit” AD Banja Luka, AZIF u preoblikovanju „Jahorina Konseko Koin” AD Pale i ZMIF “Kristal Invest fond” AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 4. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 023936 17 Rev od 3. maja 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i Fabrike glinice „Birač“ a.d. u stečaju Zvornik (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 25. marta 2020. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 023936 15 Ps 3 od 28. septembra 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je osnovano njihovo novčano potraživanje u iznosima preciziranim u izreci presude za svakog apelanta pojedinačno sa zakonskim zateznim kamatama, te da se naloži stečajnom upravniku tuženog da ih stavi na listu utvrđenih potraživanja stečajnih povjerilaca opšteg isplatnog reda za navedene iznose. Istom presudom obavezani su apelanti da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da su apelanti 28. januara 2012. godine podnijeli tužbu protiv tuženog sa tužbenim zahtjevom da se tuženi obaveže da apelantima isplati iznose preciznije naznačene u izreci presude za svakog apelanta pojedinačno, koji predstavljaju razliku između vrijednosti akcija apelanata koje je tuženi priznao u stečajnom postupku i tržišne vrijednosti akcija apelanata kao nesaglasnih akcionara sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troškova postupka. Okružni privredni sud je, nadalje, obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, koji su precizirani u presudi (na stranama od 7. do 16. obrazloženja), nesporno utvrđeno da su apelanti akcionari tuženog i vlasnici akcija, preciznije navedenog broja za svakog apelanta pojedinačno, te da je na održanoj vanrednoj Skupštini akcionara 22. novembra 2011. godine donesena odluka o davanju saglasnosti na Ugovor o prenosu osnivačkih udjela zavisnih privrednih društava ,,Alumina“ d.o.o Zvornik i „Mehanika“ d.o.o Zvornik u kapital tuženog. Također je utvrđeno da su apelanti na toj skupštini glasali protiv navedene odluke, te da su, kao nesaglasni akcionari, tuženom podnijeli zahtjeve za otkup akcija, shodno odredbama člana 435. stav 1. Zakona o privrednim društvima. Nadalje, utvrđeno je da je stečajni upravnik tuženog na ispitnom ročištu od 25. septembra 2013. godine djelimično priznao potraživanja apelanata u iznosima preciznije navedenim u obrazloženju presude za svakog apelanta pojedinačno, te za priznati iznos apelante svrstao u opšti isplatni red.
7. Nadalje, Okružni privredni sud je ukazao da je u predmetnoj pravnoj stvari bilo sporno da li apelanti, kao nesaglasni akcionari, imaju pravo na novčana potraživanje u iznosima preciziranim tužbenim zahtjevom, a koji predstavljaju razliku između vrijednosti akcija koje je tuženi priznao apelantima u stečajnom postupku i tržišne vrijednosti njihovih akcija. S tim u vezi, Okružni privredni sud je obrazložio da je u dokaznom postupku, shodno odredbama člana 436. Zakona o privrednim društvima, tržišna vrijednost akcija tuženog izvršena procjenom ovlaštenog sudskog procjenitelja, te da je tom procjenom utvrđeno da se u spornom periodu od 22. maja 2011. godine do 22. avgusta 2011. godine (period koji nije kraći od tri, niti duži od šest mjeseci od 22. novembra 2011. godine - donošenja sporne odluke Skupštine akcionara, shodno odredbama člana 436. stav 3. Zakona o privrednim društvima) trgovalo sa 179.840 akcija tuženog, a ukupan broj emitovanih akcija tuženog je bio 729.085.280, tako da je procenat broja trgovanih akcija u odnosu na ukupan broj akcija iznosio 0,02467%, dok je prosječna cijena akcije 0,049 KM. Također, Okružni privredni sud je naveo da se, prema procjeni ovlašenog procjenitelja, akcijama tuženog u relevantnom periodu nije redovno trgovalo, već svega devet od mogućih 66 dana, pa se, prema mišljenju procjenitelja, akcijama tuženog u relevantnom periodu trgovalo u malom obimu. S tim u vezi, Okružni privredni sud je ukazao da, prema izvještaju o procjeni ovlaštenog procjenitelja, tržišna vrijednost akcija tuženog, zasnovana na bilansnoj metodi procjene, najrealnije odražava rezultate poslovanja i visinu kapitala tuženog, te da je on, polazeći od nesporne činjenice da se trgovalo sa svega 179.840 akcija, odnosno 0,02467%, od ukupnog broja emitovanih akcija tuženog, utvrdio da se u konkretnom slučaju, umjesto tržišne vrijednosti akcija kao njihove prosječne cijene koja se objavljuje na berzi (kako su apelanti i opredijelili tužbeni zahtjev), vrijednost akcija tuženog treba utvrditi prema procijenjenoj vrijednosti kapitala tuženog primjenom odgovarajućih metoda procjene, po ovlašćenom sudskom procjenitelju (član 436. stav 2. Zakona o privrednim društvima). Ocjenjujući da apelanti u predmetnom postupku nisu predložili procjenu tržišne vrijednosti akcija, u skladu sa nalazom i mišljenjem ovlaštenog procjenitelja, Okružni privredni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva, shodno odredbama čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je donio odluku tako što je zahtjev tužitelja u cijelosti odbio kao neosnovan.
8. Odlučujući o žalbi apelanata, Viši privredni sud je donio Presudu broj 59 0 Ps 023936 16 Pž 2 od 20. juna 2017. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu. U obrazloženju presude Viši privredni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te je istakao da je prvostepeni sud, imajući u vidu odredbu člana 435. Zakona o privrednim društvima, pravilno postupio kada je utvrdio da su apelanti ispunili sve procesne pretpostavke za podnošenje tužbe sudu radi zaštite svojih prava kao nesaglasnih akcionara. Nadalje, Viši privredni sud je istakao da se nesaglasnom akcionaru vrijednost akcija isplaćuje prema utvrđenoj vrijednosti pred sudom na osnovu procjene ovlašćenog sudskog procjenitelja (član 436. stav 2. Zakona o privrednim društvima). S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da se, prema procjeni ovlašćenog procjenitelja, u vremenskom periodu od 22. maja 2011. godine do 22. avgusta 2011. godine (period relevantan u konkretnom slučaju, shodno članu 436. Zakona o privrednim društvima), akcijama tuženog trgovalo u veoma malom obimu, tako da je procent broja trgovanih akcija tuženog u odnosu na ukupan broj emitovanih akcija iznosio 0,02467 %, a prosječna cijena je iznosila 0.049 KM. Također, navedeno je da iz nalaza procjenitelja proizlazi da se u spornom periodu akcijama tuženog nije redovno trgovalo, jer je nesporno utvrđeno da se za navedeni period trgovalo svega devet dana od 66 mogućih dana trgovanja. Također, Viši privredni sud je ukazao da, prema mišljenju ovlašćenog procjenitelja, tržišna vrijednost akcija zasnovana na bilansnoj metodi procjene najrealnije odražava rezultate poslovanja i visinu kapitala tuženog, jer se u relevantnom periodu nije redovno trgovalo akcijama tuženog. Ocjenjujući da je odredbama člana ovlašteni procjenitelj u svom nalazu i mišljenju obrazložio sve relevantne činjenice koje je dodatno pojasnio na raspravi pred prvostepenim sudom, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je ocijenio da je nalaz ovlašćenog procjenitelja sačinjen u skladu sa odredbama člana 436. stav 3. Zakona o privrednim društvima, kojim je propisano da se vrijednost akcija društva utvrđuje putem procjene ovlaštenog procjenitelja. U vezi s tim, Viši privredni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanata da se vrijednost akcija tuženog u konkretnom slučaju utvrđuje na osnovu podataka iz potvrda Banjalučke berze od 11. januara 2012. godine, budući da je odredbom člana 436. stav 3. Zakona o privrednim društvima jasno propisano da se nesaglasnom akcionaru vrijednost akcija pred sudom utvrđuje i isplaćuje na osnovu procjene ovlašćenog procjenitelja, a ne samo na osnovu podataka koje daje Berza, kao što apelanti smatraju. Pored navedenog, Viši privredni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja pred prvostepenim sudom proizlazi da je tuženi postupio u skladu sa odredbama člana 436. stav 7. Zakona o privrednim društvima, te da je apelantima ponudio tržišnu vrijednost akcija prema procjeni koju je dala procjenjivačka kuća KPMG Beograd, koju je angažovao tuženi po prijemu zahtjeva apelanata kao nesaglasnih akcionara, budući da je tuženi, prema navedenoj odredbi, imao obavezu da prije održavanja Skupštine akcionara od 22. novembra 2011. godine utvrdi tržišnu vrijednost akcija koja je apelantima ponuđena i u kojoj vrijednosti je stečajni upravnik na ispitnom ročištu 25. septembra 2013. godine priznao apelantima njihovo potraživanje na ime tržišne vrijednosti njihovih akcija, te iznose precizirane u odnosu na svakog apelanta pojedinačno svrstao u opšti isplatni red.
9. Viši privredni sud je, također, ukazao da je ovlašteni procjenitelj u svom nalazu konstatovao „da nije moguće da se tržišna vrijednost akcija tuženog utvrdi na način kako su tražili apelanti, a to je na osnovu podataka iz potvrde Banjalučke berze, jer se, prema njegovoj procjeni, iz navedene potvrde ne može jasno utvrditi da li se radi o prosječnim cijenama koje su ostvarene trgovanjem, ili je to prosječna cijena koja se redovno objavljuje na Berzi. Također, prema mišljenju procjenitelja, u spornom periodu bila je ugrožena stalnost poslovanja tuženog, jer analize ukazuju na negativne trendove u poslovanju, te da su izražene nelikvidnost i niska rentabilnost, i da je stoga nepovoljna i finansijska ravnoteža“. S tim u vezi, Viši privredni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, u skladu sa procjenom ovlaštenog procjenjivača, utvrdio da se tržišna vrijednost akcija tuženog za relevantan period utvrđuje na osnovu bilansne metode procjene, jer ta metoda realno odražava rezultate poslovanja i visinu kapitala tuženog u spornom periodu.
10. Imajući u vidu sve navedeno, Viši privredni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi apelanata kojim ukazuju da se tržišna vrijednost njihovih akcija obračunava na osnovu potvrde Banjalučke berze a.d. Banja Luka od 11. januara 2012. godine, budući da je „Zakonom propisano da se nesaglasnom akcionaru vrijednost akcija isplaćuje prema utvrđenoj vrijednosti na osnovu procjene ovlašćenog procjenjivača, primjenom odgovarajućih metoda procjene“. Stoga, ocjenjujući da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe ZPP i Zakona o privrednim društvima, Viši privredni sud je donio odluku kao u izreci primjenom člana 226. ZPP.
11. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je Presudom broj 59 0 Ps 023936 17 Rev od 3. maja 2018. godine reviziju odbio. Istom presudom odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u predmetnoj pravnoj stvari zahtjev apelanata da se utvrde osnovanim njihova novčana potraživanja u utuženim iznosima, koji predstavljaju razliku između vrijednosti akcija tužitelja koje je tuženi priznao u stečajnom postupku i tržišne vrijednosti njihovih akcija kao nesaglasnih akcionara. Nakon što je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravne zaključke nižestepenih sudova, Vrhovni sud je, suprotno revizionim navodima apelanata, zaključio da su nižestepene presude zasnovane na pravilnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 435. stav 1. Zakona o privrednim društvima prema kojoj akcionar može da traži od društva plaćanje vrijednosti njegovih akcija ako glasa protiv, ili da se uzdrži od glasanja za odluke društva. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je odlukom Skupštine tuženog od 22. novembra 2011. godine, koja je donesena na 20. vanrednoj Skupštini akcionara, odobren Ugovor o prenosu osnivačkih udjela zavisnih privrednih društava ,,Alumina“ d.o.o Zvornik i „Mehanika“ d.o.o Zvornik u „Birač Europe“ a.d., čiji je 100% vlasnik tuženi, te da su apelanti u zakonskom roku (član 435. stav 6. Zakona o privrednim društvima) podnijeli tuženom zahtjeve za otkup akcija, koristeći se pravom nesaglasnih akcionara. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su, imajući u vidu odredbe člana 435. Zakona o privrednim društvima, stekli pravo na podnošenje tužbe sudu radi zaštite njihovih prava kao nesaglasnih akcionara.
12. Vrhovni sud je, nadalje, obrazložio da apelanti u navodima tužbe smatraju da se vrijednost njihovih akcija ima utvrditi prema potvrdi Banjalučke berze a.d. Banja Luka od 11. januara 2012. godine, po kojoj je prosječna tržišna cijena akcija tuženog u periodu od 22. maja 2011. do 22. avgusta 2011. godine iznosila 0,0434 KM. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tuženi u stečajnom postupku djelimično priznao potraživanje apelanata na temelju nalaza procjeniteljske kuće KPMG iz Beograda, koja je procjenu vršila primjenom prinosne metode, a po kojoj je utvrđeno da je vrijednost jedne akcije 0,006 eura, shodno odredbama člana 435. stav 7. Zakona o privrednim društvima.
13. Vrhovni sud je, nadalje, pozivajući se na odredbe člana 435. stav 3. i člana 436. stav 1. Zakona o privrednim društvima istakao da je navedenim zakonskim odredbama propisano pravilo da se, u situacijama kada se akcijama trguje redovno i kada postoji uređeno tržište, tržišna vrijednost akcija utvrđuje po njihovoj prosječnoj cijeni koja se redovno objavljuje na berzi ili drugom uređenom tržištu. Međutim, nesaglasnom akcionaru u postupku pred sudom se vrijednost akcija utvrđuje i isplaćuje prema utvrđenoj vrijednosti na osnovu procjene ovlašćenog procjenitelja na osnovu procijenjene vrijednosti kapitala društva i primjenom odgovarajućih metoda procjene.
14. Vrhovni sud je, nadalje, ukazao da je u predmetnom postupku procjena tržišne vrijednosti akcija tuženog izvršena prema ovlaštenom sudskom procjenitelju, te da, prema nalazu navedenog procjenitelja, jasno proizlazi da se u relevantnom periodu nije redovno i u punom obimu trgovalo akcijama tuženog, jer je nesporno utvrđeno da se trgovalo sa 179.840 akcija tuženog, a ukupan broj emitovanih akcija tuženog je bio 729.085.280, tako da je procenat trgovanih akcija tuženog u odnosu na ukupan broj akcija iznosio 0,02467 %. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su, prihvatajući nalaz i mišljenje ovlaštenog procjenitelja, zaključili da se tržišna vrijednost kapitala tuženog, shodno odredbama člana 436. stav
1. Zakona o privrednim društvima, treba utvrditi na osnovu procijenjene vrijednosti kapitala tuženog „primjenom odgovarajućih metoda procjene“, što apelanti nisu prihvatili. Naime, Vrhovni sud je ukazao da apelanti smatraju da se vrijednost njihovih akcija treba utvrditi prema potvrdi Banjalučke berze od 11. januara 2012. godine po kojoj je utvrđena prosječna tržišna cijena akcija tuženog u iznosu od 0,0434 KM, te da je, s tim u vezi, ovlašteni procjenitelj dao mišljenje da iz navedene potvrde nije vidljivo da li se radi o ostvarenoj cijeni akcija tuženog na berzi, ili prosječnoj cijeni koja se redovno objavljuje, te da je navedeni način na koji apelanti predlažu obračun vrijednosti akcija (na osnovu potvrde Bnjalučke berze od 11. januara 2012. godine) primjenjiv samo u slučaju postojanja redovnog trgovanja akcijama društva, što, prema mišljenju procjenitelja, u relevantnom periodu nije bio slučaj sa akcijama tuženog. Budući da se, prema nalazu ovlaštenog procjenitelja, u konkretnom slučaju tržišna vrijednost akcija imala utvrđivati na osnovu procijenjene vrijednosti kapitala tuženog primjenom odgovarajućih metoda procjene, prema procjenitelju, najadekvatnija je bilansna metoda procjene primjenom koje procjenitelj utvrđuje da vrijednost jedne akcije tuženog na 22. novembar 2011. godine iznosi 0,0047 KM, što je, po mišljenju Vrhovnog suda, manje od utvrđene tržišne vrijednosti jedne akcije po prinosnoj metodi procjene primijenjenoj u stečajnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan, budući da apelanti, shodno odredbama čl. 123. i 126. ZPP, nisu dokazali da im pripada tržišna cijena akcija u većim iznosima od iznosa priznatih u stečajnom postupku tuženog.
15. Shodno navedenom, Vrhovni sud je odbio reviziju apelanata primjenom odredaba člana 248. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelanti, u suštini, ukazuju da je proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelanti navode da su redovni sudovi ocijenili i prihvatili samo dokaze tuženog, a da njihove dokaze nisu niti ocijenili, niti prihvatili, pa ni potvrdu Banjalučke berze od 11. januara 2012. godine na kojoj su temeljili tužbeni zahtjev. S tim u vezi, ukazuju da je povrijeđen postupak u smislu odredbe člana 191. ZPP, „jer sud nije dao potpuno obrazloženje o navodima revizije, a posebno nije dao jasno i potpuno obrazloženje zašto ne prihvata potvrdu Banjalučke berze koja je javna isprava i koja je osnov predmetne tužbe“. Također, ukazuju da navedena potvrda nije poslužila ni ovlaštenom procjenitelju da utvrdi tržišnu vrijednost akcija tuženog, već je predloženo da se tržišna vrijednost akcija tuženog utvrdi primjenom odgovarajućih metoda procjene, što za njih nije prihvatljivo. Također, apelanti ukazuju da nisu prihvaćeni ni njihovi prigovori i primjedbe na nalaz ovlaštenog procjenitelja „da se u posmatranom periodu nije redovno trgovalo sa akcijama tuženog“, jer, po njihovom mišljenju, u spisu postoje dokazi koji na nesumnjiv način dokazuju da u Republici Srpskoj postoji uređeno tržište na kojem se redovno trguje, te da je stoga pogrešan zaključak da se akcijama tuženog nije redovno trgovalo i da se trgovalo u malom obimu u odnosu na ukupan broj emitovanih akcija tuženog, što je, prema navodima apelanata, dokazano potvrdom od 11. januara 2012. godine. Apelanti smatraju da je tuženi namjerno tokom postupka isticao malu vrijednost kapitala i teško stanje tuženog s ciljem „da se vrijednost tuženog u stečajnom postupku svjesno umanji i mali akcionari oštete“, te da su redovni sudovi, protivno pravilima o teretu dokazivanja, poklonili vjeru činjenicama koje su iznosili tuženi, a ne dokazima apelanata, čime je postupano protivno načelu ravnopravnosti stranaka u postupku. Stoga, apelanti smatraju da je pogrešan zaključak redovnih sudova da apelanti nisu dokazali da su osnovana njihova potraživanja koja predstavljaju tržišnu vrijednost njihovih akcija kao nesaglasnih akcionara, te da je na taj način učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 8. i 123. ZPP i odredaba čl. 435. i 436. Zakona o privrednim društvima na kojima je utemeljena osporena presuda.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi, jer taj sud nije postupao proizvoljno, budući da je na sve revizione prigovore dao argumentovane i logične razloge, i da je upravo zbog datih razloga, a uz pravilnu primjenu relevantnog procesnog i materijalnog prava, taj sud pravilno postupio prilikom donošenja osporene presude.
18. Viši privredni sud je naveo da su apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu usljed proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava neosnovani i predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
19. Okružni privredni sud je naveo da je sve dokaze savjesno i brižljivo ocijenio i dao obrazloženje odlučnih činjenica uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Također je naveo da iz stanja spisa proizlazi da su apelanti iskoristili redovna sredstva radi utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva, te da su u postupku kako po redovnom pravnom lijeku, tako i vanrednom pravnom lijeku sudovi višeg stepena ocijenili razloge pobijanja nižestepenih presuda, a sve u vezi sa procjenom tržišne vrijednosti akcija tuženog. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Tuženi je naveo da nema povrede ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
22. Zakon o privrednim društvima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13 i 100/17), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 435.
(1) Akcionar može da traži od društva da otkupi njegove akcije ako glasa protiv odluke ili se uzdrži od glasanja za odluku:
(...)
d) o pretvaranju otvorenog akcionarskog društva u zatvoreno u skladu sa ovim zakonom i propisima kojim se uređuje tržište hartija od vrijednosti,
đ) kojom se odobrava sticanje, odnosno raspolaganje imovinom velike vrijednosti, (...)
(6) Ako namjerava da ostvari pravo na otkup njegovih akcija, nesaglasni akcionar zahtjev iz stava 3. ovog člana može dostaviti društvu:
a) na sjednici skupštine akcionara na kojoj se donosi odluka iz stava 1. ovog člana i to predsjedniku skupštine ili licu koga predsjednik skupštine ovlasti ili
b) u roku od 15 dana od dana zaključenja sjednice skupštine akcionara na kojoj se donosi odluka iz stava 1. ovog člana.
(7) Društvo je obavezno da u roku od 60 dana od dana isteka roka iz stava 6. tačka b) ovog člana, nesaglasnom akcionaru isplati vrijednost akcija koje su predmet zahtjeva, koja je jednaka najvišoj vrijednosti iz stava 5. tačka b) ovog člana.
(...)
(9) Nesaglasni akcionar može tužbom nadležnom sudu protiv društva tražiti isplatu:
a) razlike do pune vrijednosti njegovih akcija utvrđene u skladu sa stavom 7. ovog člana, ako smatra da mu je na ime otkupne cijene za njegove akcije isplatilo iznos niži od te vrijednosti usljed toga što je bilo koja od tih vrijednosti iz stava 5. tačka b) ovog člana pogrešno utvrđena ili ako je društvo izvršilo samo djelimičnu isplatu i
b) pune vrijednosti njegovih akcija utvrđene u skladu sa stavom 7. ovog člana, ako mu društvo nije izvršilo isplatu po tom osnovu, a podnio je zahtjev u skladu sa stavom 6. ovog člana.
(10) Tužba iz stava 9. ovog člana podnosi se najkasnije u roku od 30 dana od dana izvršene isplate u skladu sa stavom 7. ovog člana, odnosno od isteka roka za isplatu ako isplata nije izvršena.
Član 436.
(1) Tržišna vrijednost akcija otvorenog akcionarskog društva u smislu ovog zakona utvrđuje se kao prosječna cijena ostvarena na berzi ili drugom uređenom tržištu u skladu sa zakonom kojim se uređuje tržište hartija od vrijednosti, u periodu od šest mjeseci koji prethodi danu donošenja odluke kojom se utvrđuje tržišna vrijednost akcija, ako je u tom periodu obim prometa akcijama te klase na tržištu hartija od vrijednosti predstavljao najmanje 3% ukupnog broja izdatih akcija te klase i da je najmanje u tri mjeseca tog perioda ostvareni obim prometa iznosio najmanje 1% ukupnog broja izdatih akcija te klase na mjesečnom nivou, izuzimajući ponude za preuzimanje i blok poslove.
(2) Vrijednost akcija otvorenog akcionarskog društva utvrđuje se putem procjene, u skladu sa članom 186. Zakona.
(3) Tržišna vrijednost akcija utvrđena u skladu sa stavom 1. ovog člana, odnosno procjena vrijednosti iz stava 2. ovog člana važe tri mjeseca od dana njihovog utvrđivanja, odnosno od dana na koji je procjena izvršena, i u oba slučaja moraju biti važeće na dan donošenja odgovarajuće odluke skupštine akcionara ako se tržišna vrijednost utvrđuje za potrebe te odluke.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 023936 17 Rev od 3. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 5. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 4. avgusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđivanja osnovanosti novčanog potraživanja na ime tržišne vrijednosti akcija. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe.
30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
32. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi na sve tri instance odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su tvrdili da im pripada tržišna cijena akcija u većim iznosima od iznosa priznatih u stečajnom postupku tuženog, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o privrednim društvima i ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude kojom je predmetni postupak okončan dao jasne i precizne razloge o tome zašto je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, te da je dao iscrpne razloge zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelanata, ispitujući drugostepenu presudu u skladu sa revizionim prigovorima apelanata koji su identični ovim iz apelacije, u cijelosti potvrdio odlučenje drugostepenog suda, a stavove o neosnovanosti revizije apelanata je detaljno obrazložio u osporenoj presudi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o privrednim društvima i ZPP. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke jasno naveo zbog kog razloga smatra da ponuđeni dokazi apelanata nisu bili dovoljni da bi se na nesumnjiv način dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva apelanata. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelanata, jasno obrazložio zašto smatra da se tržišna vrijednost akcija obračunata na osnovu potvrde Banjalučke berze, dakle, na način kako to apelanti traže, nije mogla prihvatiti, pri tome dajući argumentovano obrazloženje da se u konkretnom slučaju, shodno odredbama člana 436. stav 2. Zakona o privrednim društvima, vrijednost akcija tuženog utvrđuje na osnovu procjene ovlaštenog sudskog procjenitelja određenog u skladu sa odredbama člana 186. Zakona o privrednim društvima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance bili jedinstveni u stavu da je na osnovu procjene ovlaštenog procjenitelja u konkretnom slučaju, zajedno sa ostalim izvedenim materijalnim dokazima, utvrđeno da apelanti nisu dokazali da im pripada veća vrijednost akcija nego što im je stečajni upravnik tuženog priznao i uvrstio u opšti isplatni red u preciziranom iznosu za svakog apelanta pojedinačno, te da su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan, shodno odredbama člana 123. ZPP u vezi sa čl. 435. i 436. Zakona o privrednim društvima. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno činjenicu da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava, osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud navode apelanata po tom osnovu smatra neosnovanim.
33. U odnosu na navode iz apelacije da Vrhovni sud nije, u smislu člana 191. ZPP, dao potpuno obrazloženje o navodima revizije, a posebno da nije dao jasno i potpuno obrazloženje zašto ne prihvata potvrdu Banjalučke berze koja je javna isprava i koja je osnov predmetne tužbe, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi dao dovoljno jasno obrazloženje o svim navodima koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te zašto u konkretnom slučaju nije prihvaćena potvrda Banjalučke berze za procjenu tržišne vrijednosti kapitala tuženog, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
34. U vezi sa apelacionim navodima kojima apelanti ističu da je Vrhovni sud, protivno pravilima o teretu dokazivanja, poklonio vjeru činjenicama koje su iznosili tuženi, a ne dokazima apelanata, čime je postupano protivno načelu ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom („jednakost oružja“). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, u kontekstu građanskog postupka da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. maja 2002. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, tačka 24, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). U vezi s tim, te istaknutim prigovorima apelanata, Ustavni sud, prije svega, naglašava da činjenica da redovni sud nije prihvatio dokaze jedne strane u postupku sama po sebi ne znači da ta strana nije ravnopravno tretirana u odnosu na suprotnu stranu u postupku. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak u kojem su analizirani i ocijenjeni materijalni dokazi (koji po svojoj sadržini nisu bili sporni), a apelanti su imali mogućnost da predlažu izvođenje dokaza, što su i činili, te je ukazano na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana. Shodno navedenom, te imajući u vidu da apelanti, osim paušalnih tvrdnji, ničim nisu dokazali svoje navode da nisu ravnopravno tretirani u postupku, te imajući u vidu da u priloženoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantima uskraćena mogućnost da predlažu svoje dokaze, kao i da se izjašnjavaju i osporavaju dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da u predmetnom postupku nisu bili tretirani ravnopravno sa suprotnom stranom.
35. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te sadržaj relevantnih odredaba ZPP i Zakona o privrednim društvima na kojim je utemeljena osporena odluka, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasno i argumentovano obrazloženje u vezi sa primjenom materijalnog i procesnog prava, odnosno da je dao razloge zbog kojih je ocijenio da su revizioni navodi apelanata neosnovani. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
37. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovih prava temelje na istim tvrdnjama koje su apelanti isticali u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su apelanti koristili sve pravne lijekove koji su im, shodno zakonskim odredbama, bili na raspolaganju, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u korist apelanata ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Ovo stoga što standardi prava na djelotvoran pravni lijek ne garantuju da će korištenje pravnog lijeka dovesti do povoljnog rezultata po lice koje te lijekove koristi.
38. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP i Zakona o privrednim društvima kada je Vrhovni sud potvrdio stav nižestepenih sudova prema kojem tužbeni zahtjev apelanata nije osnovan, budući da nisu dokazali osnovanost potraživanja na ime vrijednosti njihovih akcija preko iznosa priznatih u stečajnom postupku, shodno relevantnim odredbama ZPP i Zakona o privrednim društvima, i kada je Vrhovni sud u svojoj presudi dao jasno i dovoljno obrazloženje kako o revizionim navodima koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari, tako i u odnosu na potvrdu Banjalučke berze.
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelanti tvrdnje o kršenju tih prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, i kada su apelanti koristilii sve pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević