Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6734/18 (S.H.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Zastara
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6734/18

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6734/18, rješavajući apelaciju S. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija S. H.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 000982 14 Kžk od 11. maja 2018. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija S. H. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 000982 14 Kžk od 11. maja 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant S. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa advokatica Vukica Marjanović-Suljić iz Zenice, podnio je 20. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 000982 14 Kžk od 11. maja 2018. godine, te zbog dužine trajanja postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 27. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 31. januara do 11. februara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Optužnicom Kantonalnog tužilaštva od 16. marta 2009. godine (koju je 18. marta 2009. godine potvrdio sudija za prethodno saslušanje Kantonalnog suda) apelantu je stavljeno na teret krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav (1) u vezi sa članom 28, u stjecaju s krivičnim djelom prouzrokovanja smrti iz nehata iz člana 168. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), dok je optuženima F. J., Dž. M. i M. H. stavljeno na teret krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana 174. KZFBiH.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 000982 09 K od 29. septembra 2010. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva u pokušaju u stjecaju s krivičnim djelom prouzrokovanja smrti iz nehata, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine. Istom presudom, između ostalog, proglašeni su krivim optuženi F. J. i Dž. M. zbog krivičnog djela učestvovanja u tuči iz člana 174. KZFBiH, dok je optuženi M. H. oslobođen optužbe za krivično djelo učestvovanja u tuči.

7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 04 0 K 000982 11 Kž od 6. februara 2013. godine žalbe branioca optuženog apelanta i žalbe optuženih F. J. i Dž. M. su uvažene, pa je presuda Kantonalnog suda od 29. septembra 2010. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje (pozivanjem na član 330. stav (1) tačka a) Zakona o krivičnom postupku FBiH; u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da će u ponovnom postupku (prvostepeni) sud otkloniti učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje je ukazano ovim rješenjem, ponovit će ranije izvedene dokaze, a po potrebi izvesti i nove, pa će nakon brižljive i savjesne ocjene svih izvedenih dokaza moći donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

8. Odlučujući u ponovljenom postupku, Kantonalni sud je Presudom broj 04 0 K 000982 13 K 2 od 23. septembra 2013. godine, između ostalog, apelanta proglasio krivim za krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav (1) u vezi sa članom 28. i članom 26. stav (3) KZFBiH, u stjecaju s krivičnim djelom prouzrokovanja smrti iz nehata iz člana 168. KZFBiH, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine. Istom presudom su proglašeni krivim i optuženi F. J. i Dž. M. zbog krivičnog djela učestvovanja u tuči iz člana 174. KZFBiH.

9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 04 0 K 000982 13 Kž 2 od 9. aprila 2014. godine, uvažavanjem žalbi branilaca optuženog F. J. i Dž. M, te djelimičnim uvažavanjem žalbe apelantove braniteljice, ukinuta je presuda Kantonalnog suda od 23. septembra 2013. godine i određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u ponovljenom postupku nakon ukidanja prethodne prvostepene presude tog suda, pored ostalih iskaza, pročitan i iskaz svjedoka M. H. koji je kao svjedok bio ispitan na glavnom pretresu održanom 22. septembra 2010. godine. U vezi s tim je navedeno da je prvostepeni sud, zasnivajući presudu na iskazu navedenog svjedoka (koji iskaz je pročitan na glavnom pretresu suprotno članu 331. a) stav 5. ZKPFBiH), učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer je presudu od 23. septembra 2013. godine zasnovao na nezakonitom dokazu.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 04 0 K 000982 14 Kžk od 16. novembra 2017. godine razdvojen je krivični postupak pokrenut po optužnici Kantonalnog tužilaštva od 16. marta 2009. godine tako što će se postupak u odnosu na optužene F. J. i Dž. M. nastaviti pod novim poslovnim brojem, a postupak u odnosu na apelanta će se nastaviti i okončati pod brojem 04 0 K 000982 14 Kžk. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je Vrhovni sud prije otvaranja pretresa zakazanog za 16. novembar 2017. godine utvrdio da je prema činjeničnom opisu iz optužnice za krivično djelo koje se stavlja na teret optuženim F. K. i Dž. M. nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja. Međutim, kako je u ovom postupku u toku pretresa u odnosu na optuženog apelanta neophodno ponovno pozvati i saslušati svjedoke navedene u ukidnom rješenju Vrhovnog suda od 9. aprila 2014. godine, te provesti i druge dokaze, taj sud je istakao da je potrebno izvršiti razdvajanje postupka u odnosu na optužene F. J. i Dž. M. kako bi se donijela odgovarajuća odluka jer važeći procesni zakon ne propisuje mogućnost donošenja rješenja o obustavljanju postupka zbog nastupanja zastarjelosti krivičnog gonjenja. Također je navedeno da su se o razdvajanju saglasili kako optužba tako i svi optuženi i njihovi branioci, slijedom čega je po službenoj dužnosti odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 K 000982 14 Kžk od 11. maja 2018. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme (decembar 2006. godine) i u mjestu, te na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav (1) u vezi sa članom 28. KZFBiH, u stjecaju s krivičnim djelom prouzrokovanja smrti iz nehata iz člana 168. KZFBiH.

12. U obrazloženju presude je prvenstveno ukratko ukazano na sadržaj rješenja Vrhovnog suda od 16. novembra 2017. godine.

13. Dalje je Vrhovni sud istakao da su, u smislu člana 332. stav (2) ZKPFBiH, prihvaćeni pobliže označeni dokazi kako optužbe tako i odbrane (str. 4–6. presude) izvedeni tokom prvostepenog postupka pred Kantonalnim sudom, kao i da su na prijedlog tužioca na pretresu provedeni dokazi neposrednim ispitivanjem označenih svjedoka (stranica 6. presude). Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da je, u smislu odredbe člana 296. stav (2) ZKPFBiH, cijenio kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi dokaze preuzete iz prvostepenog postupka i dokaze neposredno izvedene na pretresu pred tim sudom, pa je odlučio kao u izreci ove presude. U vezi s tim je Vrhovni sud naveo da nije sporno da je kritične prilike apelant boravio u označenom ugostiteljskom objektu u vlasništvu F. J. i da je zajedno s ostalim označenim licima konzumirao alkohol, te da je, između ostalog, došlo do verbalnog sukoba između njih dvojice, nakon čega je F. J. zajedno s ostalim označenim licima apelanta i njegovo društvo izgurao iz objekta i da je između njih došlo do tuče. Dalje je navedeno da je nesporno i to da su se ubrzo začula najmanje dva pucnja iz vatrenog oružja, te da su se apelant i F. J. otimali za pištolj, da je F. J. uspio oduzeti pištolj apelantu, te da ga je tim pištoljem udario po glavi i potom pištolj unio u unutrašnjost ugostiteljskog objekta. Također je istaknuto da je nesporno da je oštećeni F. S. po izguravanju apelanta i njegovog društva izašao za njima, te da je, dok se nalazio na prostoru ispred navedenog ugostiteljskog objekta pogođen sa dva metka iz označenog pištolja uslijed čega je podlegao. U odnosu na te nesporne okolnosti, Vrhovni sud je naveo da one proizlaze iz iskaza svih ispitanih svjedoka, zapisnika o obdukciji leša F. S., nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine prof. dr. Zdenka Cihlarža, nalaza i mišljenja vještaka balističara Ermina Husejnagića i Davora Franjića, te iskaza navedenih vještaka na glavnom pretresu, zapisnika o uviđaju i ostalih materijalnih dokaza, kao i apelantovog iskaza datog u svojstvu svjedoka.

14. Zatim je Vrhovni sud ukazao da iz provedenih dokaza ne proizlazi osnovanost teza apelantove odbrane (negiranje da je apelant usmrtio F. S., da apelant kritične prilike nije imao pištolj kod sebe, da se kritične prilike pucalo „kao na ratištu“ i da je on samo želio pobjeći). U kontekstu navedenog zaključka, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj iskaza označenih svjedoka (pobliže navedeno na str. 7–14. presude), uključujući između ostalih i iskaze saslušanih svjedoka F.J . i Dž. M. Pritom je u tom dijelu presude Vrhovni sud analizirao sadržaj pojedinačnih iskaza svjedoka (cijeneći pritom njihovu vjerodostojnost) u kontekstu iskaza označenih vještaka i njihovih nalaza i mišljenja, prihvatajući ih kao objektivne.

15. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da je apelant u kritično vrijeme učinio predmetna krivična djela jer je u namjeri da liši života Dž. M. ispalio dva metka u njegovom pravcu, koji su ga promašili i pogodili F. S. Nadalje je istaknuto da je apelant krivično djelo ubistva iz člana 166. stav (1) u vezi sa članom 28. KZFBiH učinio s direktnim umišljajem jer je bio svjestan da pucanjem iz pištolja prema Dž. M. s udaljenosti od preko 90 cm, a prema zatečenim tragovima na udaljenosti do par metara, navedeno lice može usmrtiti, pa je to i htio, na što ukazuje njegovo ponašanje o kojem su svjedočili očevici događaja. U vezi s tim je dalje istaknuto da je apelant manifestirao svoju namjeru da liši života Dž. M. uzimanjem vatrenog oružja pištolja iz unutrašnjosti automobila, te iako je njegov sin bio spreman da vozi i čekao ga u vozilu kako bi se udaljili, on sjeda na mjesto suvozača, uzima pištolj i puca u pravcu Dž. M. Pri tome je navedeno da je apelant bio svjestan da pucanjem iz vatrenog oružja s takve udaljenosti metak može pogoditi i usmrtiti F. S. koji se nalazio neposredno iza Dž. M, ali je olako držao da do toga neće doći. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je zabranjena posljedica nastupila tako da su ispaljeni meci pogodili F. S. od čega je on preminuo. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je apelant krivično djelo prouzrokovanja smrti iz nehata na štetu F. S. učinio sa svjesnim nehatom. Shodno navedenom, Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiva tvrdnja apelantove odbrane da je apelant postupao u stanju nužne odbrane budući da je to i u suprotnosti s tezom odbrane kojom je tokom postupka osporavala da je apelant lice koje je kritične prilike pucalo i uslijed čijih radnji je došlo do usmrćenja oštećenog. Osim toga je ukazano da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je apelant upotrijebio pištolj i pucao u pravcu Dž. M. u namjeri otklanjanja istovremenog protivpravnog napada budući da je Dž. M. u tom momentu govorio apelantovom sinu da vozi i nije ih napadao, tako da ne postoji protivpravni napad. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je apelanta proglasio krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav (1) u vezi sa članom 28. KZFBiH i krivično djelo prouzrokovanja smrti iz nehata iz člana 168. istog zakona.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom, kao i zbog dužine predmetnog krivičnog postupka prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelant ukazuje i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, apelant, prije svega, opisuje i komentira hronološki tok predmetnog krivičnog postupka, navodeći da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku. U vezi s tim, apelant navodi da je sve vrijeme trajanja predmetnog postupka bio u neizvjesnosti zbog ishoda postupka, a nije bio u mogućnosti ni zasnovati radni odnos jer nije mogao dobiti potvrdu da se protiv njega ne vodi krivični postupak. Također, navodi da je zbog dužine predmetnog postupka došlo i do zastare krivičnog gonjenja za optužene F. J. i Dž. M. kao glavne aktere grupe koja je napala apelanta, te je protiv navedenih lica obustavljen postupak, slijedom čega je Tužilaštvu pružena prilika da se oni saslušaju kao svjedoci u suđenju koje se sada vodilo protiv apelanta. Na navedeni način je, prema apelantovim navodima, zbog dugotrajnog postupka on doveden u diskriminirajuću poziciju jer su protiv njega sada svjedočili upravo ljudi koji su ga napali i nanijeli mu povredu. Pritom apelant ističe da je iskaze navedenih lica (u svojstvu svjedoka) sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojna svjedočenja i donio osuđujuću presudu u odnosu na apelanta. Osim toga, apelant ukazuje da su u „ovom dugotrajnom postupku“ saslušavani mnogobrojni svjedoci i da nije bilo lako utvrditi istinu zbog različitih kazivanja, kao i činjenice da je većina svjedoka bila pod utjecajem alkohola. U vezi s tim, apelant ukazuje na sadržaj pojedinačno označenih iskaza u vezi s inkriminirajućim događajem, ukazujući i na postojanje niza propusta u provođenju istrage, što je, kako to apelant smatra, ostavilo posljedice i na konačno osuđujuću (osporenu) presudu. Dalje je navedeno da je neravnopravan tretman učesnika sukoba i bespogovorno prihvatanje svih navoda F. J. i njegovih prijatelja i rodbine, bez detaljne provjere i dokumentiranja njihovih navoda, stvorilo razumnu sumnju u tvrdnje iznesene u optužnici i u očigledno proizvoljnu ocjenu suda u ovom postupku. Također, apelant ističe i da sud nije dao odgovore na prigovore o nezakonitosti dokaza, niti na detaljno citirane iskaze svjedoka u žalbama i završnoj riječi, već samo selektivno citira iskaze svjedoka koji idu u prilog optužnici, dok s druge strane ne prihvata svjedočenja odbrane. Na navedeni način, prema apelantovoj ocjeni, sud nije dao jasno obrazloženje za svoja stajališta. Shodno navedenom, apelant smatra da su se protiv njega koristili nezakoniti dokazi i da je sud proizvoljno cijenio provedene dokaze. U svjetlu istaknutog, apelant ističe da se „osjeća povrijeđenim ovakvom odlukom suda nakon 12 godina od događaja“.

b)Odgovor na apelaciju

17. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Vrhovni sud je naveo da je pretres pred tim sudom započeo 16. novembra 2017. godine, odnosno 11 godina nakon inkriminiranog događaja. Pritom je ukazano da je iz same apelacije i obrazloženja osporene presude tog suda (od 11. maja 2018. godine) vidljivo kako su prvostepeni i Vrhovni sud u navedenom periodu (u okviru svojih nadležnosti) preduzimali radnje s ciljem okončanja predmetnog krivičnog postupka, koji je prvobitno vođen protiv više lica, kao i da se radilo o složenom predmetu. Kod postojanja navedenih okolnosti Vrhovni sud je istakao da je apelant svoje navode morao potkrijepiti uvjerljivim dokazima, osim prostog navođenja vremena u kojem su okončane pojedine faze ovog krivičnog postupka, slijedom čega je istaknuto da apelant nije dao validne dokaze koji bi prima facie ukazivali na vjerovatnoću da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Također je navedeno da apelant nije ni konkretizirao svoje navode o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pa stoga Vrhovni sud cijeni neosnovanim navode iz apelacije kojim se dužina trajanja postupka dovodi u vezu s pravom na nediskriminaciju. Na kraju je navedeno da se ostalim navodima iz apelacije ustvari osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja iz osporene presude, te da Vrhovni sud ostaje pri svim navodima iznesenim u obrazloženju presude, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

18. Kantonalni sud je naveo da, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak, te da „presuda nije donesena na nezakonitim dokazima“. Dalje je ukazano da je tačno da je postupak dugo trajao. Međutim, navedeno je da se ne radi o neopravdanom odugovlačenju postupka jer je sud kontinuirano postupao u predmetu. U vezi s tim je navedeno da se razlog zbog čega je postupak dugo trajao ogleda u tome što je prvostepena presuda dva puta ukidana, da bi Vrhovni sud okončao ovaj predmet osporenom presudom od 11. maja 2018. godine. Također je navedeno da se iz obrazloženja navedene osporene presude vidi na osnovu kojih dokaza je utvrđena apelantova krivica, te koje okolnosti su uzete u obzir prilikom odmjeravanja kazne, a što u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana jer prilikom donošenja kako prvostepene tako i drugostepene presude nije došlo do bilo kakvih povreda, a koje se tiču apelantove odbrane.

19. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je predmetna apelacija neosnovana i da je kao takvu treba odbiti. Također je navedeno da je većina „apelantovih navoda isticana u krivičnim postupcima koji su se protiv njega vodili pred redovnim sudovima“, i to pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom i da su se ti sudovi o njima očitovali u donesenim presudama. Pritom je navedeno da o apelantovim navodima ne treba odlučivati Ustavni sud jer se ne radi o pitanjima iz njegove nadležnosti.

V.Relevantni propisi

20. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).

21. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04 i 18/05) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme učinjenja krivičnih djela (decembar 2006. godine) koja su apelantu stavljena na teret, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 28.

Pokušaj (1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(2) Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

Član 166.

Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

Član 168.

Prouzrokovanje smrti iz nehata Ko prouzroči smrt drugog iz nehata, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 11. stav (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 14. st. (1) i (2) Pravo na suđenje bez odgađanja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.

(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav 7.

Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 330. stav (1) tačka b) Ukidanje prvostepene presude (1) Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje, odnosno odrediti održavanje pretresa pred drugostepenim sudom kada postoje opravdani razlozi da se predmet ne vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, ako utvrdi da:

b) je potrebno izvesti nove dokaze ili ponoviti već u prvostepenom postupku izvedene dokaze usljed kojih je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 K 000982 14 Kžk od 11. maja 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu odluku apelantova braniteljica je primila 1. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 20. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom Vrhovnog suda od 11. maja 2018. godine, kao i zbog dužine trajanja predmetnog krivičnog postupka prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog čega će Ustavni sud ispitati navode apelacije po ovom pravnom osnovu.

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

[...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporenu presudu

31. Kada su u pitanju navodi apelacije koji se tiču osporene presude Vrhovnog suda od 11. maja 2018. godine, Ustavni sud primjećuje da se ti navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da je Vrhovni sud proizvoljno i pogrešno ocijenio preuzete i novoizvedene dokaze na pretresu pred tim sudom, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru ovog segmenta člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima. Naime, kada je u pitanju način na koji je Vrhovni sud u predmetnoj krivičnoj stvari cijenio dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

33. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

34. Dalje, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to prije svega pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. To uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Zatim, prema stajalištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine).

35. Uopćeno posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). Pri tome, korištenje dokaza iz faze istrage neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3.d) člana 6. Evropske konvencije, koji garantiraju da se prava odbrane moraju poštovati, ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da ih osporava (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj predstavke 72967/01, stav 117. i Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54).

36. Osim toga, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključak Vrhovnog suda u pogledu njegove uloge u izvršenju krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav (1) u vezi sa članom 28. KZFBiH, u stjecaju s krivičnim djelom prouzrokovanja smrti iz nehata iz člana 168. KZFBiH, odnosno ukazuje na nepostojanje konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koje čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. U vezi s tim, iz stanja spisa predmeta proizlazi da apelant prvenstveno negira da je on izvršilac predmetnog krivičnog djela, odnosno ističe da je postupao u stanju nužne odbrane. Navedeno, prema ocjeni Ustavnog suda, pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja.

37. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda (koja je donesena nakon održanog pretresa pred tim drugostepenim sudom) nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Vrhovni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Pritom, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene odluke sadržani svi apelantovi prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno kvalitete i zakonitosti pojedinih dokaza, a posebno iskaza svjedoka očevidaca. Pri tome, iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ni da je Vrhovni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Na navedeni način Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud ispoštovao svoju obavezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku u odnosu na ovo pravno pitanje. Osim toga, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne nalazi proizvoljnost niti u načinu na koji je Vrhovni sud izveo nove dokaze na pretresu pred tim sudom, uključujući, između ostalog, i izvođenje dokaza saslušanjem F. J. i Dž. M. u svojstvu svjedoka, a u odnosu na koja lica je predmetni postupak razdvojen i u odnosu na koja lica je došlo do zastare krivičnog gonjenja za drugo krivično djelo (učestvovanje u tuči). U vezi s tim, Ustavni sud ima u vidu i činjenicu da nijedan od učesnika predmetnog postupka, uključujući i apelanta i njegovu braniteljicu, nije imao primjedbu da se postupak protiv navedenih optuženih razdvoji i da se provedu i drugi dokazi na pretresu pred Vrhovnim sudom (rješenje Vrhovnog suda od 16. novembra 2017. godine). U kontekstu navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, od odlučnog značaja je da li je apelantu i njegovoj odbrani bilo omogućeno da ravnopravno učestvuju u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno je li im pružena mogućnost da unakrsno ispitaju svjedoke i osporavaju sadržaj njihovih iskaza kako onih datih na (glavnom) pretresu tako i onih datih u fazi istrage, a nesporno je da su u odnosu na apelanta te garancije ispoštovane. S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao ni same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Stoga, u situaciji kada utvrđenje apelantove krivice nije isključivo zasnovano na izjavi navedenih svjedoka, već je zasnovano na sveukupnosti ocjene izvedenih dokaza kako optužbe tako i odbrane u smislu čl. 16. i 296. ZKPFBiH, te kada iz stanja spisa predmeta (niti apelacionih navoda) ne proizlazi da je apelantova odbrana bila lišena pred redovnim sudovima (na glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom i pretresu pred Vrhovnim sudom) mogućnosti osporavanja kako iskaza navedenih svjedoka tako i ostalih svjedoka kao i označenih vještaka, Ustavni sud smatra da apelantova odbrana nije bila u konvencijskom smislu ograničena i dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu.

38. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da je Vrhovni sud posebnu pažnju posvetio i elaborirao zašto se u konkretnom slučaju apelantove radnje ne mogu podvesti pod institut nužne odbrane, a koje se obrazloženje Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svoj zaključak o postojanju krivičnih djela (u stjecaju) koja su apelantu stavljena na teret optužnicom i za koje je u konačnici i osuđen, u kontekstu apelantovih radnji, izveo na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, uslijed čega se čine neosnovanim apelantovi navodi u vezi s pravnom kvalifikacijom i oblikom svijesti potrebnim za njihovo izvršenje.

39. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u predmetnom postupku (kako pred Kantonalnim sudom tako i pred Vrhovnim sudom), što bi rezultiralo kršenjem ovog aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da su dokazi za i protiv apelanta izvedeni na takav način da apelantu nisu osigurali pravično suđenje u predmetnom postupku. Isto tako, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije imao ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nije tumačio na način koji je bio povoljniji za apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantovoj odbrani, u kontekstu navoda iz apelacije, nisu uskraćene bilo kakve procesne garancije obuhvaćene članom 6. stav 3.d) Evropske konvencije.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu citiranih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini s aspekta primjene procesnog i materijalnog prava u odnosu na utvrđivanje apelantove krivičnopravne odgovornosti, nije bio pravičan u smislu poštovanja garancija člana 6. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku.

b)U odnosu na navode o dužini postupka

41. Apelant nadalje tvrdi da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 11. maja 2018. godine prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Osnovna načela

42. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

43. Ustavni sud, dalje, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda, pri ocjeni razumnog roka, početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, Presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19, Dobbertin protiv Francuske, Presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138, te Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, stav 47, dostupna na www.ustavnisud.ba).

44. Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Konačno odlučivanje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18).

45. U konkretnom slučaju, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je optužnica protiv apelanta podignuta 16. marta 2009. godine. Nesporno je da su podizanju optužnice morale prethoditi i druge radnje na osnovu kojih je apelant mogao saznati o postojanju optužbi protiv njega. Međutim, kako se apelant u tom smislu nije izjašnjavao, već je samo naveo vrijeme koje je proteklo od samog inkriminiranog događaja (12 godina), Ustavni sud je za početak relevantnog perioda uzeo 16. mart 2009. godine (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3994/18 od 20. maja 2020. godine, stav 72, dostupna na www.ustavnisud.ba). Postupak protiv apelanta je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 11. maja 2018. godine. Stoga je krivični postupak protiv apelanta u relevantnom periodu trajao oko devet godina i dva mjeseca.

Analiza razumnosti trajanja postupka

46. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom krivičnom postupku, pored apelanta, prvobitno bila optužena još trojica osumnjičenih. U odnosu na jednog od njih postupak je razdvojen, a jedan optuženi je u toku postupka pravosnažno oslobođen optužbi. Nadalje, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da su u toku cjelokupnog predmetnog krivičnog postupka izvedeni brojni dokazi kako po apelantovom prijedlogu tako i po tužiočevom prijedlogu. Pritom, Ustavni sud ima u vidu da je i sam apelant u svojim navodima ukazao na mnogobrojnost saslušanih svjedoka i da u predmetnom postupku nije bilo lako utvrditi istinu u kontekstu okolnosti u vezi s inkriminiranim radnjama koje su apelantu stavljene na teret. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu kako u pogledu činjeničnog stanja tako i pokrenutih pravnih pitanja.

47. Sljedeći kriterij koji je potrebno ispitati je ponašanje stranaka u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6. Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali da uspostavlja i opće načelo o pravilnom administriranju pravde. Da li su organi koji učestvuju u postupku uspostavili pravedan balans između tih načela ocjenjuje se prema okolnostima konkretnog slučaja (vidi Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, Presuda broj 12919/87 od 22. septembra 1992. godine, stav 39). Kada je u pitanju apelantovo ponašanje, odnosno ponašanje njegove odbrane, Ustavni sud ne može pronaći da je apelant bilo kojom svojom radnjom (osim korištenja pravnih sredstava koja su mu po zakonu stajala na raspolaganju) u bilo kojoj mjeri doprinio dužini predmetnog postupka. S druge strane, kada je u pitanju ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud prvenstveno konstatira da je nesporno da su oni u relevantnom periodu preduzimali niz radnji iz svoje nadležnosti kako u procesnom smislu tako i materijalnopravnom, pa u tom segmentu Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi svjesno i namjerno odugovlačili predmetni krivični postupak. Međutim, Ustavni sud ukazuje da prilikom ispitivanja navoda o povredi prava na suđenje u razumnom roku ispituje dužinu postupka u cjelini. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da je članom 14. ZKPFBiH propisano pravo na suđenje bez odgađanja prema kojem optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja, a najkasnije u roku od jedne godine od potvrđivanja optužnice. Dalje, Ustavni sud podsjeća da garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da svako ima pravo na suđenje u razumnom roku u krivičnim stvarima treba da osigura da osuđeno lice ne bude predugo pod optužbom i da optužba bude utvrđena. Neizvjesnost u kojoj se optuženi nalazi može biti otklonjena samo konačnom odlukom o optužbi. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prvostepenu presudu o apelantovoj krivnji nakon potvrđivanja optužnice donio u roku od oko jedne godine i sedam mjeseci, da bi potom Vrhovnom sudu bilo potrebno oko dvije i po godine da odluči o žalbi. Nakon toga je Kantonalni sud u ponovljenom postupku prvostepenu presudu donio u roku od oko sedam mjeseci, dok je odluka o žalbi donesena u roku od oko pola godine kada je Vrhovni sud odlučio održati pretres smatrajući da postoje opravdani razlozi u smislu člana 330. stav (1) tačka b) ZKPFBiH. Također, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je Vrhovnom sudu bilo potrebno preko tri i po godine (nakon donošenja rješenja od 9. aprila 2014. godine) da održi pretres pred tim sudom (istog dana je doneseno i rješenje o razdvajanju postupka u odnosu na optužene F. J. i Dž. M), da bi nakon održavanja pretresa konačna (osporena) odluka u ovoj krivičnoj stvari u odnosu na apelanta bila donesena u roku od oko pola godine. U svjetlu opisanih radnji redovnih sudova u predmetnom krivičnom postupku, Ustavni sud prvenstveno naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Također, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizira svoj pravni sistem na takav način da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući i obavezu postupiti u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129). U kontekstu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se ovdje nije radilo o stalnom vraćanju predmeta od višeg ka nižem sudu budući da je postupak samo jednom vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da je postupak pred prvostepenim sudom ukupno trajao oko dvije i po godine, dok je postupak pred Vrhovnim sudom (u dva navrata) trajao ukupno oko skoro sedam godina. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, iz stanja spisa predmeta ne proizlazi postojanje objektivnog opravdanja neaktivnosti Vrhovnog suda kako u pogledu odlučivanja po prvobitnoj žalbi, a potom i u postupku koji je prethodio do održavanja pretresa pred tim sudom. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena pasivnost je zahtijevala eksplicitan odgovor Vrhovnog suda i jake razloge koji bi eventualno mogli opravdati takvo (ne)postupanje tog suda. Međutim, Vrhovni sud se u svom odgovoru na apelaciju nije argumentirano očitovao u odnosu na ove periode neaktivnosti koji su, prema shvatanju Ustavnog suda, u najvećoj mjeri doprinijeli ukupnoj dužini predmetnog postupka u trajanju od devet godina i dva mjeseca u relevantnom periodu.

48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao aspekta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak (i pored njegove složenosti) o odlučivanju krivične optužbe protiv apelanta trajao oko devet godina i dva mjeseca na dvije sudske instance, a čemu je u odlučujućoj mjeri doprinio Vrhovni sud pred kojim je postupak trajao skoro sedam godina.

49. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naknada nematerijalne štete

50. U odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

51. Imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog predmeta, naročito činjenicu da je postupak okončan, da apelant u postupku pred Ustavnim sudom nije ni tražio naknadu nematerijalne štete (vidi npr. Evropski sud, Hrndalo protiv Hrvatske, presuda od 27. septembra 2011. godine, broj predstavke 23272/07, stav 87) zbog kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja apelantovog prava dovoljna satisfakcija za apelanta.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je krivični postupak protiv apelanta, koji je bio složen, trajao oko devet godina i dva mjeseca, a čemu je u odlučujućoj mjeri doprinio Vrhovni sud.

53. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, s aspekta primjene procesnog i materijalnog prava u odnosu na utvrđivanje apelantove krivičnopravne odgovornosti, a Vrhovni sud je za svoje utvrđenje i odlučenje u osporenoj odluci dao jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

54. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević