Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7682/18 (I.K.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravo na pravnu sigurnost
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7682/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7682/18, rješavajući apelaciju I. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija I. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 150829 17 Rev od 11. oktobra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. I. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, kojeg zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 150829 17 Rev od 11. oktobra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 6. i 9. marta 2020. godine je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Pravobranilaštva Kantona Sarajevo kao zastupnika Kantona Sarajevo, Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 10. marta do 7. aprila 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs l50829 11 Rs 2 od 16. januara 2012. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da apelanta primi u stalni radni odnos u skladu sa tačkom I starog Ugovora o međusobnim pravima i obavezama MUP-a Kantona Sarajevo i polaznika upućenih na školovanje broj 01-507/04 od 17. septembra 2004. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), te da apelantu naknadi troškove sudskog postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je provedenim dokazima utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili predmetni ugovor u čijem je članu (tački) I bila utvrđena obaveza tuženog koja se sastojala od uplata mjesečnih troškova za školsku 2004/2005. godinu za apelanta i obaveza primanja apelanta u radni odnos po završetku školovanja. Zatim je naveo da su parnične stranke 31. oktobra 2006. godine zaključile aneks predmetnog ugovora (u daljnjem tekstu: aneks ugovora) u kojem u članu I „stoji“ da su se ugovorne strane saglasile da se član I predmetnog ugovora mijenja i ugovara se novi kojim se utvrđuje obaveza tuženog da apelantu za vrijeme trajanja školovanja od pet godina plaća mjesečne troškove od 200,00 KM i dvije povratne karte na relaciji Sarajevo-Istanbul- Ankara.
7. Općinski sud je istakao da prema članu 148. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ugovor stvara obaveze za ugovorne strane. Nadalje je istakao da u konkretnom slučaju član I predmetnog ugovora jeste član I iz aneksa ugovora. Naime, nakon zaključenja predmetnog ugovora stupio je na snagu Zakon o policijskim službenicima KS 2006. godine, nakon čega je tuženi kao jedna od ugovornih strana ponudio apelantu zaključenje novog ugovora, tačnije aneksa ugovora sa izmijenjenom odredbom člana I jer, prema mišljenju tuženog, zbog čl. 48, 49, 50. i 51. Zakona o policijskim službenicima KS (kojima je određen način zapošljavanja, oglašavanja radnog mjesta, testiranja i pravila postupka), tuženi više nije imao mogućnost postupiti zakonito i istovremeno ispuniti odredbu člana I predmetnog ugovora po pitanju prijema apelanta u radni odnos po završenom školovanju. Zatim je istakao da je apelantu usmeno pojašnjeno (što je i sam apelant izjavio pred sudom, kao i u tužbi) da ukoliko ne pristupi potpisivanju aneksa ugovora, predmetni ugovor će biti jednostrano raskinut, te tuženi više neće apelantu osiguravati školovanje na akademiji u Turskoj. U vezi s tim je istakao da apelant nije tražio ispunjenje predmetnog ugovora, već je svojom voljom pristupio potpisivanju aneksa ugovora koji je sadržavao izmijenjenu odredbu člana I.
8. Općinski sud je ukazao da je apelant kao razlog za potpisivanje aneksa ugovora naveo ostanak u akademiji i završetak školovanja. Dakle, apelant je znao što potpisuje, pristao je potpisati aneks ugovora, a zatim je, nakon što su protekle četiri godine, podnio tužbu za ispunjenje predmetnog ugovora. U vezi s tim je ukazao da je apelant svojom voljom pristupio potpisivanju nove odredbe ugovora, znajući da time tuženi više nema obavezu da ga nakon završetka školovanja primi u radni odnos, pristajući na novu obavezu tuženog prema njemu da bi završio školovanje, pri tome ostavljajući tuženog u uvjerenju da pristaje na novu obavezu, zbog čega mu je tuženi nastavio plaćati mjesečne troškove i putne karte, kako je to kao obaveza tuženog ugovoreno u aneksu ugovora.
9. Općinski sud je naglasio da je apelant mogao odbiti da potpiše aneks ugovora i tražiti od tuženog ispunjenje predmetnog ugovora kako glasi ili naknadu štete itd., odnosno tuženi je tada imao mogućnost raskinuti ugovor zbog promijenjenih okolnosti itd., međutim to se nije desilo. Nadalje je istakao da su parnične stranke u skladu sa članom 348. ZOO obavezu tuženog da apelantu isplati troškove za školsku 2004/2005. godinu i novac za povratnu kartu za tu godinu, te da po završetku školovanja primi apelanta u radni odnos zamijenile obavezom tuženog da apelantu do okončanja školovanja u trajanju od pet godina isplaćuje mjesečne troškove i troškove za dvije povratne karte. Pored navedenog, naglasio je da u članu I aneksa ugovora „stoji“ da su se stranke „saglasile da izmijene tačku I ugovora“, što znači da su ugovorne strane saglasnom izjavom volja izrazile namjeru da obavezu ugovorenu članom I predmetnog ugovora zamijene novom obavezom, što je u skladu sa članom 349. ZOO.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 150829 12 Rsž od 16. novembra 2016. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev s obrazloženjem da su parnične stranke aneksom ugovora svojevoljno izmijenile član I predmetnog ugovora, odnosno da su ugovorne strane saglasnom izjavom volja izrazile namjeru da obavezu tuženog ugovorenu članom I predmetnog ugovora zamijene novom obavezom tuženog, kako i glasi u aneksu ugovora, pozivajući se na odredbe čl. 348. i 349. ZOO. Naime, aneksom ugovora je noviran predmetni ugovor u članu I i to jeste novacija osnovnog ugovora u odnosu na obaveze tuženog. U vezi s tim je pojasnio da je obaveza tuženog da apelantu isplati troškove za školsku 2004/2005. godinu i novac za povratnu kartu, kao i da apelanta primi u radni odnos po završetku školovanja zamijenjena, saglasnom voljom stranaka, obavezom tuženog da apelantu do okončanja školovanja u trajanju od pet godina isplaćuje mjesečne troškove i povratne karte. Zatim je istakao da je tačno da je aneksom ugovora izmijenjen samo član I predmetnog ugovora jer se taj član i odnosio samo na obaveze tuženog. Naime, čl. II i III predmetnog ugovora nisu izmijenjeni, a oni se ne odnose na obaveze tuženog već samo na obaveze apelanta, koje nisu bile predmet aneksa ugovora.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 150829 17 Rev od 11. oktobra 2018. godine odbijena je apelantova revizija.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je bez osnova reviziono polemiziranje apelanta institutom novacije, smatrajući da „nije stavljena van snage tačka II osnovnog ugovora da će apelant po završetku školovanja zasnovati radni odnos na neodređeno vrijeme kod tužioca“ (očiglednom greškom navedeno tužilac umjesto tuženi), zbog čega se ne radi o noviranoj obavezi. U vezi s tim je istakao da je pravilan pravni stav nižestepenih sudova da se u konkretnom slučaju radilo o noviranoj obavezi, pa se apelantova tvrdnja „da tačka II ugovora uopće nije izmijenjena“ pokazuje neprihvatljivom. Naime, prema općeprihvaćenom stavu sudske prakse i pravne teorije novacija ili prenov obligacije je ugovor između povjerioca i dužnika po kojem oni umjesto postojeće obligacije zasnivaju novu. Novacionim ugovorom prestaje dotadašnja obligacija, a zasniva nova, koja istovremeno stupa na mjesto dotadašnje, pa tako ima dvostruko dejstvo, i to ukidanje stare i osnivanje nove obligacije. Zatim je pojasnio koji uvjeti trebaju da se ispune da bi došlo do novacije, odnosno da je potrebno da postoji punovažna stara obligacija, da su stranke zasnovale novu obligaciju, da se nova obligacija po nečemu razlikuje od stare obligacije i da su stranke imale volju ili namjeru da novom obligacijom zamijene staru. Nadalje je istakao da su u stavu 2. odredbe člana 348. ZOO pobrojane situacije koje se ne smatraju novacijom, iz čega se vidi da da bi nastala novacija, odnosno da bi se uopće moglo govoriti o tom institutu mora biti izmijenjen ili pravni osnov obaveze ili njegov predmet, što je bio slučaj u konkretnom sporu (tuženi je umjesto činidbe da zaposli apelanta preuzeo obavezu finansiranja njegovih ličnih potreba za duži period – pet godina). Dakle, radi se o bitno novom predmetu obaveze tuženog. Vrhovni sud je istakao da su u konkretnom slučaju svi naprijed pobrojani uvjeti bili ispunjeni, pa kako je zaključivanjem aneksa ugovora (pacta sund servanda – ugovor je zakon među strankama) apelant, umjesto finansiranja ličnih potreba za jednu školsku godinu i zapošljavanja kod tuženog po završetku školovanja, pristao na finansiranje cjelokupnog petogodišnjeg školovanja, ali bez obaveze njegovog zapošljavanja, to se neosnovanim cijene svi prigovori revizije isticani u tom smislu.
14. Pored navedenog, Vrhovni sud je ukazao da apelant nije u rokovima predviđenim u odredbama člana 117. ZOO (subjektivnom roku od jedne godine koji se računa od prestanka prinude, odnosno objektivnom – tri godine od zaključenja ugovora) iskoristio svoje pravo da zahtijeva poništenje aneksa ugovora, pa se ne može s uspjehom pozivati na postojanje mana volje pri zaključenju aneksa ugovora. Također je istakao da pozivanje revizije na slučajeve drugih lica (M. E. i B. E.) nema utjecaja na drugačije rješenje konkretne pravne stvari jer je paušalno (apelant se poziva na odluke sudova koje nije priložio uz reviziju), pa ih Vrhovni sud nije posebno ni obrazlagao.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Apelant je, između ostalog, istakao da je revizioni sud „proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa“. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio osnovna načela ZOO, sam taj zakon, a zatim i druge zakone. Naime, pravilnim tumačenjem odredbi čl. 12, 17, 18, 348. i 349. ZOO proizlazi da prilikom zaključenja predmetnog ugovora kojim su regulirana prava i obaveze parničnih stranaka, ne bi postojala saglasnost volje apelanta da na sebe preuzme obavezu školovanja na Policijskoj akademiji u Turskoj, a da ga zauzvrat tuženi ne primi u radni odnos. Međutim, zbog nesavjesnog i nepoštenog postupanja tuženog apelantu se nakon više od polovine školovanja nudi zaključenje aneksa ugovora u kojem je zadržan isti pravni osnov (zaključak Vlade Kantona Sarajevo od 15. jula 2004. godine) kojim tuženi u tački I predmetnog ugovora samo gasi svoju obavezu da apelanta primi u radni odnos, ali i dalje ostaje novčana obaveza plaćanja školovanja, kao i apelantova obaveza da sa uspjehom završi školovanje i po završetku školovanja zasnuje radni odnos na neodređeno vrijeme u Ministarstvu i ostane u službi najmanje koliko je trajalo školovanje (član II predmetnog ugovora), te da, osim toga, Ministarstvu naknadi štetu ukoliko po povratku sa stručnog usavršavanja svojom krivicom ne zasnuje radni odnos u tom ministarstvu i ne ostane u službi najmanje koliko je trajalo školovanje (član III predmetnog ugovora). Dakle, ugovoreni sadržaj nove obaveze nije različit od stare obaveze u smislu da je promijenjen predmet glavne činidbe ili pravni osnov, kako to određuje član 348. stav 1. ZOO i kako to proizvoljno tumači Vrhovni sud.
17. Pored navedenog, apelant je istakao da je donošenjem takve odluke Vrhovnog suda, koja je zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, stvorena pravna nesigurnost jer je u identičnoj pravnoj stvari donesena Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 150826 Rsž od 2. decembra 2016. godine kojom je naloženo tuženom da tužioca (u tom predmetu) primi u stalni radni odnos u skladu s ugovorom o međusobnim pravima i obavezama MUP-a Kantona Sarajevo i polaznika upućenog na školovanje (drugi broj u odnosu na konkretni predmet) od 17. septembra 2004. godine (dalje je ukazao na obrazloženje iz te odluke, bliže navedeno u apelaciji).
b)Odgovori na apelaciju
18. Vrhovni sud je istakao da u potpunosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci, koji se odnose na novaciju obaveza, ali i apelantov propust da u (prekluzivnom) roku od jedne godine zatraži „poništenje predmetnog ugovora“. Stoga, Vrhovni sud smatra da taj sud nije povrijedio prava na koja se apelant poziva u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.
19. Kantonalni sud je istakao da nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji jer je drugostepena odluka donesena na zakonit način, dajući jasno obrazloženje, pa je predložio da se apelacija odbije.
20. Općinski sud je istakao da u postupku donošenja odluke u konkretnom slučaju od strane tog suda nisu povrijeđena apelantova prava.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi: Načelo savesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava Član 18.
(1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahteva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).
(2) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne delatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).
(3) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da se u ostvarivanju svog prava uzdrži od postupka kojim bi se otežalo izvršenje obaveze drugog učesnika.
Izjava volje Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju. (2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Primena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99.
(1) Odredbe ugovora primenjuju se onako kako glase.
(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku nameru ugovarača i odredbu tako razumeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.
Kad je ugovor rušljiv Član 111.
Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
Prestanak prava Član 117.
(1) Pravo zahtevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude.
(2) To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.
PRENOV (NOVACIJA)
Uslovi Član 348.
(1) Obaveza prestaje ako se poverilac i dužnik saglase da postojeću obavezu zamene novom, i ako nova obaveza ima različit predmet ili različit pravni osnov. (2) Sporazum poverioca i dužnika kojim se menja ili dodaje odredba o roku, o mestu ili o načinu ispunjenja, zatim naknadni sporazum o kamati, ugovornoj kazni, obezbeđenju ispunjenja ili o kojoj drugoj sporednoj odredbi, kao i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu, ne smatraju se prenovom.
(3) Izdavanje mjenice ili čeka zbog neke ranije obaveze ne smatra se prenovom, izuzev kad je to ugovoreno.
Volja da se izvrši prenov Član 349.
Prenov se ne pretpostavlja, te ako strane nisu izrazile nameru da ugase postojeću obavezu kad su stvarale novu, ranija obaveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 150829 17 Rev od 11. oktobra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 26. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Člana II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Prije ispitivanja navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku po apelantovoj tužbi radi ispunjenja obaveze ugovorene predmetnim ugovorom. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
30. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu osporenom odlukom Vrhovnog suda. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, kao i da je došlo do povrede pravne sigurnosti.
31. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant svojim tužbenim zahtjevom tražio da se naloži tuženom da ga primi u stalni radni odnos, pozivajući se na obavezu ugovorenu članom I predmetnog ugovora, koji su redovni sudovi odbili, ukazujući da je član I predmetnog ugovora izmijenjen aneksom ugovora kojim je izmijenjena obaveza tuženog (ugovorena predmetnim ugovorom). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra kako u konkretnom slučaju ne bi postojala njegova saglasnost volje prilikom zaključenja predmetnog ugovora da na sebe preuzme obavezu školovanja na Policijskoj akademiji u Turskoj, a da ga zauzvrat tuženi ne primi u radni odnos, te da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radi o novaciji u smislu člana 348. ZOO.
33. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi, što apelant u apelaciji i ne osporava, da mu je prije zaključenja spornog aneksa ugovora usmeno pojašnjeno (što je i sam apelant izjavio pred sudom, kao i u tužbi) da ukoliko ne pristupi potpisivanju aneksa ugovora, da će predmetni ugovor biti jednostrano raskinut (da tuženi više neće apelantu osiguravati školovanje na akademiji u Turskoj), a da apelant nije tražio ispunjenje predmetnog ugovora, već je pristupio potpisivanju aneksa ugovora, koji je sadržavao izmijenjenu odredbu člana I predmetnog ugovora. Ustavni sud također zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda proizlazi da apelant nije u rokovima predviđenim u odredbama člana 117. ZOO iskoristio mogućnost da zahtijeva poništenje aneksa ugovora zbog mana volje pri zaključenju aneksa ugovora. Naime, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 111. ZOO proizlazi da je ugovor rušljiv, između ostalog, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, te da su odredbom člana 117. ZOO propisani rokovi u kojima se može zahtijevati poništenje rušljivog ugovora. Imajući u vidu navedene odredbe ZOO, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da se apelant ne može s uspjehom pozivati na postojanje mana volje pri zaključenju aneksa ugovora kad nije u zakonskom roku iskoristio svoje pravo da zahtijeva poništenje spornog aneksa ugovora.
34. Ustavni sud, također, primjećuje da je u konkretnom slučaju Općinski sud u obrazloženju svoje odluke naveo koji su dokazi provedeni u toku prvostepenog postupka, šta proizlazi iz tih dokaza, te da je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti su potvrdili i Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenoj odluci, ocijenivši da je Općinski sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova, odnosno osporene odluke Vrhovnog suda, proizlazi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju zaključili da je aneksom ugovora noviran predmetni ugovor u članu I, a u skladu sa čl. 348. i
349. ZOO jer je obaveza tuženog da apelantu isplati troškove za jednu školsku godinu i da apelanta primi u radni odnos po završetku školovanja zamijenjena, saglasnom voljom stranaka, obavezom tuženog da apelantu do okončanja školovanja u trajanju od pet godina isplaćuje mjesečne troškove. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 348. stav 1. ZOO propisano da obaveza prestaje ako se povjerilac i dužnik saglase da postojeću obavezu zamijene novom i ako nova obaveza, između ostalog, ima različit predmet, a da iz člana 349. ZOO proizlazi da se prenov – novacija ne pretpostavlja, nego da strane moraju izraziti namjeru da ugase postojeću obavezu kad su stvarale novu. Dovodeći navedene odredbe ZOO u vezu s obrazloženjem redovnih sudova, odnosno Vrhovnog suda u osporenoj odluci, koje je dao prilikom odbijanja apelantove revizije protiv odluke nižestepenog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev (između ostalog da je u konkretnom slučaju aneksom ugovora izmijenjen predmet obaveze, te da je zaključivanjem aneksa ugovora apelant pristao na izmijenjen predmet obaveze), Ustavni sud ne nalazi ništa proizvoljno u zaključku Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju radi o prenovu – novaciji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenom parničnom postupku, u obrazloženju svojih odluka, dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke.
35. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da se apelant poziva i na povredu načela pravne sigurnosti, ističući da je u identičnoj pravnoj stvari u drugom predmetu Kantonalni sud donio drugačiju presudu u odnosu na osporenu odluku Vrhovnog suda u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, ukazao na stav da načelo pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje i da je to načelo povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37). Imajući u vidu navedenu praksu, te da je predmet osporavanja u konkretnom slučaju bila presuda Vrhovnog suda, a da se apelant poziva na različitu praksu ukazujući na presudu Kantonalnog suda, Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama istog suda, odnosno apelant se poziva na odluku suda koji je niže instance, pri čemu Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud nije imao mogućnost ispitati apelantove navode u tom smislu jer apelant uz reviziju nije dostavio i odluke redovnih sudova na koje se pozivao.
36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
37. Apelant se u apelaciji pozvao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantova argumentacija u pravcu povrede ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, odnosno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, kao i da je došlo do povrede načela pravne sigurnosti. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na imovinu, u suštini, dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud, kod zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, pozivanje na povredu prava na imovinu, također, smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada su redovni sudovi, odnosno Vrhovni sud u osporenoj odluci, dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva, ukazujući da je član I predmetnog ugovora izmijenjen aneksom ugovora, odnosno da se u konkretnom slučaju radi o prenovu – novaciji u skladu sa članom 348. ZOO, koje obrazloženje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelant ukazao.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević