Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6471/18 (A. H.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6471/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6471/18, rješavajući apelacije Asmira Hodžića i Suada Šahinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Asmira Hodžića i Suada Šahinovića podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 043488 18 Kž od 3. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 043488 14 K od 18.
jula 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Asmir Hodžić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Visokog, kojeg zastupa Suada Halilagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. novembra 2018. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 043488 18 Kž od 3. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 K 043488 14 K od 18. jula 2017. godine. Predmetna apelacija je evidentirana u Ustavnom sudu pod brojem AP 6471/18.
2. Suad Šahinović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 16. novembra 2018. godine apelacije Ustavnom sudu protiv istih presuda koje je osporio i prvoapelant, dakle, Presudu Kantonalnog suda broj 41 0 K 043488 18 Kž od 3. septembra 2018. godine i Presudu Općinskog suda broj 41 0 K 043488 14 K od 18. jula 2017. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 6679/18.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojevima AP 6471/18 i AP 6679/18 odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 6471/18.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zenica (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 30. aprila do 5. maja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Općinskog suda broj 41 0 K 043488 14 K od 18. jula 2017. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanata, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, apelanti su proglašeni krivim da su radnjama opisanim u stavu I izreke presude pod tač. od 1. do 3. (prvoapelant) i stavu II izreke presude pod tač. 1. i 2. (drugoapelant) počinili produženo krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Prvoapelantu je za izvršenje navedenog krivičnog djela izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i istovremeno određeno da se neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo, a drugoapelantu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo.
8. U obrazloženju presude je navedeno da je optužnica protiv apelanata potvrđena 21. oktobra 2013. godine, da je izmijenjena na glavnom pretresu, da su u toku glavnog pretresa provedeni dokazi optužbe (opširno pobrojani na str. od 6 do 11 obrazloženja presude) i dokazi odbrane (pobrojani na str. 12 i 13 presude) na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje iz kog proizlazi krivična odgovornost apelanata. Općinski sud je u obrazloženju naveo sadržaj materijalnih dokaza, zatim, iskaza svih saslušanih svjedoka, optužbe i odbrane u vezi s okolnostima povodom kojih su svjedočili i koji se u najvećem dijelu odnose na proceduru sklapanja ugovora o kupoprodaji od prvoapelanta koji je postupao u funkciji v.d. direktora KTK „Visoko“ i drugoapelanta koji je postupao kao predsjednik Nadzornog odbora. Nakon što je utvrdio da je prvoapelant postupao bez saglasnosti Nadzornog odbora pravnog lica čiji je direktor bio, a drugoapelant propuštajući dužnost nadzora, Općinski sud je izvršio analizu i ocjenu finansijskog vještačenja kojeg je po nalogu Tužilaštva izvršio vještak Omer Čabaravdić na okolnost vrijednosti spornih nekretnina koje su bile predmet prodaje u Srbiji (Kraljevo, Sjenica i Novi Pazar), pri čemu su kao tržišne cijene korištene one cijene koje se objavljuju na Internet-stranicama i koje su dostupne svima. Općinski sud je poklonio vjeru i prihvatio nalaz i mišljenje navedenog vještaka ocjenjujući da su oni sačinjeni po pravilima nauke i struke. S druge strane, nije prihvaćen nalaz i mišljenje finansijskog vještaka Nijaza Derviševića, kojeg su predložile odbrane apelanata, u dijelu u kom je suprotan prethodnom prihvaćenom nalazu i ostalim izvedenim dokazima, koji je ocijenjen kao kontradiktoran i dvosmislen. U pogledu prigovora odbrane prvoapelanta da se ne može koristiti njegov iskaz dat u istrazi, jer nije saslušan na glavnom pretresu, Općinski sud je istakao da je irelevantno da li je prvoapelant saslušan na glavnom pretresu ili nije, jer je prije saslušanja u fazi istrage upozoren o svojim pravima u smislu člana 92. stav 2. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), što podrazumijeva i to da se bez njegove saglasnosti iskaz može koristiti na glavnoj raspravi.
9. Konačno, Općinski sud je zaključio da iz utvrđenih činjenica i okolnosti značajnih i bitnih za utvrđenje krivičnog djela i krivične odgovornosti nedvojbeno proizlazi da su apelanti svojim radnjama i postupanjima ostvarili sva bitna obilježja krivičnih djela koja su im stavljena na teret, svjesni svojih radnji, pri čemu su navedena djela počinili sa svjesnim nehatom, što podrazumijeva znanje o zabranjenoj posljedici koja može nastupiti, ali olako smatrajući da ona neće nastupiti. U vezi sa neosnovanosti teze odbrane da apelanti nisu imali umišljaj za počinjenje krivičnog djela koje im je stavljeno na teret, Općinski sud je istakao da krivično djelo nesavjestan rad u službi može biti počinjeno i iz nehata i da su u okolnostima konkretnog slučaja apelanti bili svjesni svoje nesavjesnosti na što ukazuju izvedeni dokazi, naročito iskazi svjedoka optužbe.
10. Ocjenjujući težinu krivičnog djela i nastalih posljedica, te protek vremena od izvršenja krivičnog djela, Općinski sud je apelantima izrekao uvjetnu osudu ocjenjujući da će se na taj način ostvariti svrha kažnjavanja i postići ciljevi opće i specijalne prevencije.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 K 043488 18 Kž od 3. septembra 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata i potvrđena presuda Općinskog suda od 18. jula 2017. godine. U obrazloženju su, prije svega, istaknuti žalbeni prigovori kojima je ukazano na bitne povrede postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Kantonalni sud je ispitao prvostepenu presudu u vezi sa istaknutim žalbenim prigovorima i zaključio da nisu osnovani.
12. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji koje se odnose na bitne povrede postupka zbog nedostatka zakonitih dokaza u konkretnom predmetu, te kršenja presumpcije nevinosti i načela in dubio pro reo, Kantonalni sud je istakao da su u prvostepenoj presudi navedeni potpuno jasni i određeni razlozi u pogledu krivičnopravne odgovornosti apelanata pri čemu je prvostepeni sud utvrdio sve pravno relevantne činjenice, pa primjena navedenih principa nije dovedena u pitanje. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je prilikom donošenja pobijane presude prvostepeni sud u obrazloženju nabrojao sve dokaze kako optužbe, tako i odbrane koji su izvedeni u toku postupka, te je, također, iznio bitan sadržaj provedenih dokaza obiju stranaka u postupku, izvršio analizu i ocjenu bitnih dijelova iskaza svjedoka optužbe i odbrane, a, također, i dokaza materijalne prirode i o donesenim zaključcima u pogledu prihvatanja ili neprihvatanja određenih dokaza dao jasne i prihvatljive razloge. Osim toga, u žalbi se određenim dokazima daje drugačiji značaj na osnovu vlastite analize i ocjene, pri čemu se posebno problematizira nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Omera Čabaravdića. Prvostepeni sud, po ocjeni Kantonalnog suda, nije postupio nesavjesno prilikom izvođenja i ocjene dokaza optužbe i odbrane, jer ih je ocijenio i analizirao u smislu odredbe člana 296. ZKP, pa slijedom toga nije bilo osnova za primjenu principa in dubio pro reo.
13. Nadalje je u žalbi istaknuto da je prvostepena presuda zasnovana na dokazu na kome se, prema odredbama ZKP, ne može zasnivati presuda, jer je kao vjerodostojan i uvjerljiv prihvaćen nalaz vještaka optužbe koji je utvrđivao postojanje štete u vezi s prodajom nekretnina od apelanta (u Kraljevu, Sjenici i Novom Pazaru) pri čemu su podaci za uporedbu uzeti sa web-stranice Agencije za posredovanje koji su dostupni svima. U vezi s neosnovanošću ovog žalbenog prigovora, Kantonalni sud je istakao da se žalbom ne ukazuje na neistinitost podataka sa web-stranice, nego se neosnovano ukazuje da je zbog tih činjenica i podataka nezakonit nalaz i mišljenje finansijskog vještačenja. Osim toga, prvostepeni sud je pravilno ocijenio i analizirao dokaze kojima je utvrđena visina štete u inkriminiranom periodu a ta činjenica proizlazi, između ostalog, i iz apelantovog iskaza kojeg je dao u istrazi, i to da je prodaja nekretnina učinjena bez saglasnosti, odobrenja i odluka Nadzornog odbora KTK ,,Visoko". Te činjenice se ne mogu dovesti u sumnju suprotnim žalbenim prigovorima da je presuda zasnovana na nezakonitom dokazu, niti se može dovesti u pitanje vjerodostojnost i zakonitost finansijskog nalaza i mišljenja vještaka optužbe.
14. U pogledu žalbenih tvrdnji da je prvostepeni sud prihvatio izmijenjenu optužnicu na glavnom pretresu nakon što su izvedeni određeni dokazi i provedeno vještačenje vještaka optužbe i na prijedlog Tužilaštva izmijenjen činjenični opis prvobitne optužnice, te prekoračena optužba, Kantonalni sud je zaključio da su navedene tvrdnje neosnovane. S tim u vezi je istaknuto da se neosnovano u žalbi ističe da tužilac nije imao zakonsko uporište za izmjenu optužnice prije nego što budu izvedeni dokazi optužbe, odnosno odbrane, s obzirom na to da odredba člana 290. ZKP propisuje da kantonalni tužilac može izmijeniti optužnicu do okončanja dokaznog postupka. U tom slučaju se, kako je dalje navedeno, ne vrši potvrđivanje optužnice, a izmjena se može učiniti do okončanja dokaznog postupka.
15. Nasuprot tvrdnjama žalbe, Kantonalni sud smatra da nije izmijenjen činjenični opis radnji krivičnog djela koje se apelantima stavlja na teret, opisano u st. I i II izreke presude, na način da je apelantima na teret stavljena veća kriminalna količina radnji od one iz prvobitne optužnice, niti je promijenjena suština inkriminiranih radnji. Predmetnom izmjenom nisu vršene intervencije u dijelu činjeničnog opisa koji se odnosi na bitne elemente krivičnog djela, a izmjena blanketnog propisa ne predstavlja bilo kakvo proširenje optužbe, a pogotovo ne novu optužbu. Predmetnim izmjenama činjeničnog opisa je, po ocjeni Kantonalnog suda, činjenični opis učinjen jasnim i preciznijim, a u skladu sa činjenicama i okolnostima utvrđenim na osnovu izvedenih dokaza na glavnom pretresu, te je kantonalni tužilac svojim aktom o izmjeni optužnice samo iskoristio svoje zakonsko pravo propisano odredbom člana 290. ZKP pri čemu nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, niti je došlo do povrede subjektivnog ili objektivnog identiteta optužbe i presude.
16. Osim navedenog, Kantonalni sud je podsjetio da član 290. ZKP omogućava tužiocu da disponira optužbom sve do okončanja dokaznog postupka, a izmjena optužnice ne mora biti rezultat utvrđenog činjeničnog stanja na glavnom pretresu. U konkretnom slučaju izvršene izmjene i konkretizacija nisu imale kao posljedicu izmjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela, niti su izmijenjene radnje učinjenja krivičnog djela, a niti je takvim postupanjem tužioca otežan procesni položaj apelanata. Pri tome, kako je dalje navedeno, odbrani nije uskraćeno pravo da se izjasni na navedene izmjene, što je i učinjeno pisanim podneskom, a žalbeni navodi da se sud nije izjasnio u obrazloženju odluke o tim žalbenim navodima nisu prihvatljivi, jer cjelokupno obrazloženje prvostepene odluke dovodi do zaključka da je izmjena optužbe provedena zakonito.
17. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora o korištenju iskaza prvoapelanta datog u istrazi, Kantonalni sud je ukazao na jasno i argumentirano obrazloženje prvostepene presude iz kog nedvosmisleno proizlazi da je iskaz pribavljen na zakonit način i korišten kao osnov između ostalih dokaza u izvođenju pravno relevantnih zaključaka u pogledu protivpravnog postupanja prvoapelanta u konkretnom slučaju. Pri tome je apelant imao priliku da se lično i posredstvom branioca izjašnjava o izmijenjenoj optužnici, što je i učinio. Kantonalni sud je, u konačnici, zaključio da je prvostepeni sud u konkretnom predmetu pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio odredbe krivičnog zakona kada je radnje apelanata okvalificirao kao krivično djelo nesavjestan rad u službi i proglasio ih krivim.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija
18. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 7. Evropske konvencije. U vezi s kršenjem navedenih prava su istaknuti nedostaci procesnopravne i materijalnopravne prirode. S tim u vezi, u apelaciji se ističe da promjena optužnice nije izvršena u skladu s odredbama ZKP (član 290) i da je u pitanju nova optužnica koja je trebalo da bude vraćena sudu na potvrđivanje, da je promijenjen objektivni identitet optužbe, jer u postupku nije dokazan jedan od osnovnih elemenata bića krivičnog djela a to je nastala šteta, da nedostaju razlozi umišljaja u pogledu očigledno nesavjesnog postupanja, da je presuda zasnovana na finansijskom nalazu i mišljenju vještaka optužbe koji je vrijednosti za uporedbu navodne štete uzeo sa web-stranice zbog čega je takav nalaz nezakonit dokaz, da je nalaz sačinjen izvan okvira potvrđene a zatim izmijenjene optužnice, da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi i razlozima presude, jer su prihvaćene činjenice iz prvostepene presude kojima se apelantima na teret stavlja povreda blanketnog propisa i nesavjesnost prvoapelanta obrazlaže propustom da traži saglasnost Nadzornog odbora i Agencije za privatizaciju, a drugoapelanta propuštanjem vršenja nadzora, da su preferirani dokazi optužbe, da je prihvaćen iskaz prvoapelanta iz istrage koji je nezakonito pribavljen i stoga nije mogao biti korišten za osuđujuću presudu, te da su u postupku potpuno izostavljeni presumpcija nevinosti i načelo in dubio pro reo. Drugoapelant, osim navedenog, ukazuje i na povredu prava na imovinu jer je osporenim presudama utvrđeno za koji iznos je navodno oštećeno pravno lice (KTK „Visoko“), što bi moglo pokrenuti postupak naknade štete i umanjenje njegove imovine. Predloženo je da se apelacije usvoje.
b)Odgovor na apelacije
19. U odgovoru na apelacije Kantonalni sud je istakao da su u obrazloženju pobijane presude dati odgovori na žalbene prigovore koje apelanti ponavljaju i u apelaciji, te da navedenom presudom nisu povrijeđene ustavne i konvencijske odredbe na koje je apelacijama ukazano. Za svoje stavove i izvedene zaključke povodom istaknutih žalbenih prigovora su dati jasni i argumentirani razlozi kako u odnosu na postojanje krivičnog djela za koje su apelanti proglašeni krivim, tako i u odnosu na sve prigovore koji su se odnosili na istaknute bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje se žalbama ukazivalo. Ovo se posebno odnosi na žalbeni prigovor u vezi sa postupkom izmjene optužnice, a također i na prigovore koji su se odnosili na ocjenu zakonitosti izvedenih dokaza, posebno kada se radi o finansijskom nalazu i mišljenju vještaka optužbe, koji je prihvaćen kao vjerodostojan i zakonit dokaz, o čemu su dati razlozi kako u prvostepenoj, tako posebno i u drugostepenoj odluci. Predloženo je da se apelacije odbiju kao neosnovane.
20. Općinski sud smatra da su navodi apelacija neosnovani zbog razloga koje je sud detaljno obrazložio u prvostepenoj sudskoj odluci, koja je ocijenjena i kroz žalbeni postupak i nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene svih provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi odlučeno kao u izreci presude. Predloženo je da se apelacije odbiju kao neosnovane.
21. Tužilaštvo smatra da su apelacije neosnovane, jer su osporene presude zasnovane na zakonu a predočene činjenice iz presuda ne opravdavaju tvrdnje apelanata istaknute u apelacijama. V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 387.
Nesavjestan rad u službi (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja povredom zakona, drugog propisa ili općeg akta ili propuštanjem dužnosti nadzora, očito nesavjesno postupi u vršenju dužnosti, pa zbog toga pravo drugog bude teško povrijeđeno ili nastupi imovinska šteta koja prelazi 1.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana teško povrijeđeno pravo drugog ili nastupi imovinska šteta koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 92. stav (2) Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučiće se i o sljedećim pravima:
a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja,
b) da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez nadoknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,
c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branitelja da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnoj raspravi, (...)
Član 290.
Izmjena optužbe Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može do okončanja dokaznog postupka izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 312. stav (1) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
(...)
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;
(...)
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;
j) ako je optužba prekoračena;
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 K 043488 18 Kž od 3. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 18. septembra 2018. godine, a drugoapelant 20. septembra 2018. godine, dok su apelacije podnijeli 13. i 16. novembra 2018. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelanti pobijaju presude Kantonalnog i Općinskog suda tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kog su proizašle osporene presude ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata zbog izvršenja krivičnog djela nesavjestan rad u službi, pa proizlazi da apelanti u postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
32. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 115, str. 21, stav 54), dakle, uključujući i žalbeni postupak (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34). Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, koji se u suštini odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, ispitati navode apelanata u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.
33. U odnosu na navode apelanata da su osporene presude zasnovane na nezakonitom dokazu, jer je prihvaćen finansijski nalaz i mišljenje vještaka optužbe, a ne odbrane i jer je na glavnom pretresu korišten iskaz prvoapelanta dat u fazi istrage, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koje su u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
34. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaju interesa pojedinca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi, Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).
35. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da je presuda zasnovana na dokazu na kome se, prema odredbama ZKP, ne može zasnivati presuda, jer je prihvaćen finansijski nalaz vještaka optužbe koji je kao ulazne podatke za sačinjavanje nalaza koristio podatke sa internetske web-stranice o tržišnoj vrijednosti nekretnina u Srbiji, koji su dostupni svima. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, imajući u vidu identične žalbene prigovore apelanata, istakao da se žalbama ne ukazuje na neistinitost podataka koje je vještak koristio prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja, nego da se suštinski ukazuje da je zbog tih činjenica i podataka predmetni nalaz nezakonit, što je neosnovano. S tim u vezi je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i analizirao sve izvedene dokaze, između ostalog i finansijski nalaz kojim je utvrđena visina štete u inkriminiranom periodu, pa se utvrđene činjenice ne mogu dovesti u sumnju prigovorima da je presuda zasnovana na nezakonitom dokazu, niti se mogu dovesti u pitanje vjerodostojnost i zakonitost finansijskog nalaza i mišljenja vještaka koje je odbrana apelanata osporavala suprotstavljajući mu finansijski nalaz vještaka odbrane koji prvostepeni sud nije prihvatio jer je ocijenjen kontradiktornim i dvosmislenim.
36. Prvoapelant, također, smatra da u postupku nije mogao biti korišten njegov iskaz iz istrage budući da nije saslušan na glavnom pretresu. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud s posebnom pažnjom razmotrio ovaj prigovor, ukazujući na jasno i argumentirano obrazloženje prvostepene presude iz kojeg nedvosmisleno proizlazi da je iskaz pribavljen na zakonit način, jer je prije saslušanja prvoapelant upozoren o svojim pravima u smislu člana 92. stav 2. tačka c) ZKP koje podrazumijeva i to da se bez njegove saglasnosti iskaz može koristiti na glavnoj raspravi, te da je kao takav korišten kao osnov među svim ostalim dokazima u izvođenju pravno relevantnih zaključaka u pogledu protivpravnog postupanja apelanata u konkretnom slučaju.
37. Ustavni sud smatra da su, s obzirom na jasna i argumentirana obrazloženja osporenih presuda, neosnovani navodi apelanata u vezi sa nezakonitošću dokaza.
38. U odnosu na navode kojima se ukazuje na to da je prvostepeni sud prekoračio optužnicu i da je povrijedio identitet optužnice i izreke presude, jer izmijenjena optužnica nije vraćena sudu na potvrđivanje, Ustavni sud ukazuje da, prema krivičnopravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. Ustavni sud zapaža da je istovjetan prigovor bio predmet razmatranja Kantonalnog suda u žalbenom postupku koji je ispitan u okviru žalbenih navoda o bitnoj povredi postupka. S tim u vezi, Kantonalni sud je, obrazlažući neosnovanost ovog prigovora, istakao da konkretizacijom inkriminiranih radnji nije izmijenjen činjenični opis krivičnog djela koje se apelantima stavlja na teret, niti je promijenjena suština inkriminiranih radnji. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, predmetnim izmjenama je činjenični opis učinjen jasnijim i preciznijim, u skladu sa činjenicama i okolnostima utvrđenim na osnovu izvedenih dokaza na glavnom pretresu, a Tužilaštvo je aktom o izmjeni optužnice samo iskoristilo svoje zakonsko pravo propisano odredbom člana 290. ZKP pri čemu nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, niti je došlo do povrede subjektivnog ili objektivnog identiteta optužbe i presude. U tom kontekstu Kantonalni sud je podsjetio na sadržaj odredbe člana 290. ZKP koja omogućava tužiocu da disponira optužbom sve do okončanja dokaznog postupka, pri čemu odbrani nije uskraćeno pravo da se izjasni na navedene izmjene, što je odbrana i učinila pisanim podnescima. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da takvim postupanjem redovnih sudova nije narušen objektivni identitet optužnice i izreke presude na način koji bi mogao dovesti u pitanje uživanje apelanata u pravu na pravično suđenje.
39. U vezi sa prigovorima koji se tiču nedostataka razloga o odlučnim činjenicama zbog kojih su apelantima povrijeđeni presumpcija nevinosti i princip in dubio pro reo, a sve u vezi s ocjenom dokaza i izvođenjem proizvoljnog zaključka o krivici apelanata, Ustavni sud podsjeća da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U kontekstu ocjene dokaza u konkretnoj krivičnopravnoj stvari, apelanti su ukazali i na povredu načela in dubio pro reo. Navedeni princip u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39, i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog postupka da tužilac mora izvan razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi, Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji-dvojbi o postojanju pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela rješava u korist okrivljenog.
40. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana njegova krivica. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela ZKP da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u krivičnom zakonodavstvu BiH, konkretno ZKPFBiH, propisana je pretpostavka nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51).
41. U konkretnom slučaju apelanti tvrde da je prekršeno načelo in dubio pro reo jer u osporenoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama u pogledu njihovog umišljaja u vezi s izvedenim dokazima iz kojih je proistekao pogrešan zaključak o njihovoj krivici. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je konačnom i osporenom odlukom Kantonalni sud potvrdio presudu Općinskog suda kojom su apelanti proglašeni krivim što su radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinili krivično nesavjestan rad u službi, te im je uz primjenu relevantnih odredaba KZFBiH izrečena uvjetna osuda. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u svojoj odluci veoma detaljno obrazložio proces ocjene dokaza i utvrđivanja činjenica pri čemu su dokazi analizirani pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti. U tom pravcu su, kako proizlazi iz obrazloženja, analizirani sadržaji iskaza saslušanih svjedoka, zatim, nalazi i mišljenja vještaka na okolnosti koje su u postupku bile sporne, te materijalni dokazi nakon čega je proistekao zaključak da su apelanti krivično djelo počinili svjesnim nehatom (svjesni zabranjene posljedice, olako držeći da posljedica neće nastupiti). Pri tome je izvršena sveobuhvatna analiza dokaza izvedenih na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantima i njihovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporavaju. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza prvostepeno vijeće je utvrdilo odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane tvrdnje apelanata kojima se, u konačnici, problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, odnosno da su imali i najmanju sumnju o postojanju, odnosno nepostojanju neke od činjenica koje tvore obilježje krivičnog djela za koje su apelanti osuđeni, ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi odlučio presudom na način koji je povoljniji za apelante, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
42. Apelanti, dalje, navode da je povrijeđen princip jednakosti strana u postupku, jer su preferirani dokazi optužbe u odnosu na dokaze odbrane pri čemu ponovo ukazuju na finansijsko vještačenje koje je provedeno po prijedlogu optužbe. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je navedeni apelacioni prigovor analiziran u prethodnom dijelu odluke u vezi s nezakonitosti u pribavljanju dokaza, te da je zaključeno da su neosnovani. Osim toga, iz osporenih presuda i dokumentacije dostavljene uz apelacije Ustavni sud ne može zaključiti da je u okolnostima konkretnog slučaja postojala nejednakost ili neravnopravnost strana u postupku, te da su preferirani dokazi jedne strane u odnosu na drugu. Naime, odluka o krivičnoj odgovornosti apelanata je donesena na osnovu provedenog dokaznog postupka na glavnom pretresu kojem su prisustvovali apelanti i njihovi branioci, na kojem su apelanti imali mogućnost da osporavaju dokaze optužbe i da izvode svoje dokaze u svrhu dokazivanja tvrdnji odbrane. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporenih presuda navedeni eksplicitni razlozi zašto je prihvaćeno finansijsko vještačenje koje je provedeno po prijedlogu optužbe, odnosno zašto nije prihvaćen nalaz i mišljenje finansijskog vještaka kojeg je predložila odbrana. Dakle, Ustavni sud primjećuje da su optužba i odbrana izvele svoje dokaze, te samo zbog činjenice da je postupak rezultirao osuđujućom presudom za apelante Ustavni ne može da utvrdi povredu principa iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno ne nalazi da se radi o nejednakom tretmanu apelanata u odnosu na Tužilaštvo.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja krivičnopravne odgovornosti apelantima nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, niti je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje ili proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, niti je ocjenom dokaza dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
44. Apelanti su, također, ukazali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i kažnjavanja samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da prvoapelant, izuzev pozivanja na navedena prava, u obrazloženju apelacije nije naveo razloge zbog kojih smatra da su u konkretnom slučaju navedena prava povrijeđena. Drugoapelant, također, nije naveo razloge u pogledu člana 7. Evropske konvencije, dok je navodnu povredu prava na imovinu obrazložio mogućnošću da njegova imovina bude umanjena ukoliko oštećeno pravno lice to zatraži u postupku. Budući da navedenim presudama nisu dovedena u pitanje imovinska prava drugoapelanta, jer će se o tome eventualno raspravljati u drugom postupku, što predstavlja neizvjesnu radnju, proizlazi da navodi apelanata u pogledu člana 7. Evropske konvencije ne mogu biti ni razmatrani, odnosno da ne pokreću pitanje kršenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupanjem redovnih sudova nije narušen objektivni identitet optužnice i presude, kao i kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene procesnog i materijalnog prava, a iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantima stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelante.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević