Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2189/20 (D. L.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2189/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. srpnja 2020. godine, u predmetu broj AP-2189/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Dino Limo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dino Limo protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 41 0 K 071654 19 Kž od 5. ožujka 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Visokome broj 41 0 K 071654 18 K od 14. siječnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dino Limo (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Visokoga, podnio je 30. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 071654 19 Kž od 5. ožujka 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Visokome (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 41 0 K 071654 18 K od 14. siječnja 2019. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se odloži izdržavanje kazne do donošenja odluke po ovoj apelaciji.

2. Presudom Općinskoga suda od 14. siječnja 2019. godine apelant je oglašen krivim što je, između ostaloga, 14. veljače 2018. godine, s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, sačekao oštećenog M.S. koji je izlazio iz autobusa i naredio mu da sa njim krene do vozila koje je bilo na parkingu u blizini autobusne postaje, tražeći mu novac u iznosu od 800,00 KM radi zapošljavanja njega i A.M. u tvrtki Prevent Visoko, za koje je zapošljavanje navodno intervenirao, nakon čega im je prišao oštećeni H.S. (brat M.S.), kojeg je apelant jednom rukom uhvatio za vrat, a drugom rukom izvadio čakiju iz džepa prijeteći da će istu uporabiti ako za njegovu uslugu mu ne donesu traženi novac, nakon čega su oštećeni pobjegli prema autobusnoj postaji, čime je apelant počinio kazneno djelo Iznude iz čl. 295. st. 2. Kaznenoga zakona (u daljnjemu tekstu: KZ) u svezi sa st. 1. i čl. 28 KZ. Nadalje, na temelju istoga propisa uz primjenu čl. 41. st. 1. toč. a), čl. 42., čl. 43. i čl. 49. KZ apelantu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Nadalje, na temelju čl. 64. st. 2. KZ opozvana je uvjetna osuda izrečena apelantu presudom Općinskoga suda od 2. veljače 2016. godine, koja je postala pravomoćna 24. svibnja 2016. godine, kojom je izrečena uvjetna osuda, kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, sa rokom provjere u trajanju od tri godine, pa je apelantu temeljem čl. 64. st. 3. KZ, primjenom čl. 54. st. 2. toč. b) KZ, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci.

3. Presudom Kantonalnoga suda od 5. ožujka 2020. godine odbijen je kao neutemeljen priziv braniteljice apelanta i potvrđena je presuda Općinskoga suda od 14. siječnja 2019. godine.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da se prizivom braniteljice apelanta prvostupanjska presuda pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenoga postupka. Kantonalni je sud istakao da takvi prizivni navodi nisu utemeljeni, da isti predstavljaju samo paušalno i proizvoljno iznošenje tvrdnji bez bilo kakve argumentacije i konkretizacije. Kantonalni je sud istakao da u prizivu nije navedeno konkretno u čemu se ogleda proturječnost izreke presude i njezinoga obrazloženja, niti je navedeno u čemu se to sastoji nerazumljivost izreke presude. Kantonalni je sud istakao da su neutemeljeni i prizivni navodi pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnoga stanja, s obzirom da je prvostupanjski sud činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio imajući u vidu vrijednosni značaj iskaza saslušanih svjedoka optužbe (oštećeni i A.M.) koje su dali u fazi istrage. Kantonalni je sud istakao da se prvostupanjski sud pravilno opredijelio da vjerodostojnim ocijeni iskaze koje su navedeni svjedoci dali u fazi istrage, a ne one na glavnome pretresu, jer iz iskaza koji su dati 14. veljače 2018. godine u Policijskoj postaji Visoko, svjedoci su na jasan, određen i detaljan način opisali ponašanje apelanta tog dana u odnosi na oštećene. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud imao dovoljno osnova da te iskaze prihvati, a ne iskaze sa glavnoga pretresa, koji su usmjereni na olakšavanje procesnoga položaja apelanta. Kantonalni je sud istakao da iz obrazloženja pobijane presude proistječe da je sud na strani apelanta imao u vidu i cijenio činjenicu da je apelant do sada osuđivan, kako za imovinska kaznena djela, tako i za kazneno djelo razbojništva, koja spadaju u istu grupu kaznenih dijela kao i kazneno djelo iznude, te je prvostupanjski sud također imao u vidu i na adekvatan način cijenio činjenicu ranije osuđivanosti apelanta zbog kaznenoga djela teške tjelesne povrede, pravilno zaključujući da se radi o osobi koja je višestruki povratnik u izvršenju teških kaznenih djela. Kantonalni je sud istakao da nasuprot stavu obrane, ovaj sud smatra da su razlozi koji su opredijelili prvostupanjski sud da opozove uvjetnu osudu, jasni, određeni i potpuno prihvatljivi, jer su ispunjeni svi zakonski uvjeti iz čl. 64. KZ. Kantonalni je sud istakao da će se jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci ostvariti opća svrha kaznenih sankcija iz čl. 7. KZ, tako i u okviru iste i svrha kažnjavanja iz čl. 42. KZ, dok se blažom kaznom to ne bi moglo ostvariti.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju pobijanih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući „da je ovom presudom došlo do povrede ljudskih prava, što je učinjeno opozivanjem uvjetne osude, jer sam na taj način onemogućen da koristim mogućnost izdržavanja kazne nošenjem elektronske narukvice“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku Ustavnoga suda u ovomu predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2189/20 (D. L.) | Sudska praksa | Aktio