Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1837/20 („Mig Elektro“ d.o.o. Mrkonjić Grad)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1837/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine, u predmetu broj AP-1837/20, rješavajući apelaciju „Mig Elektro“ d.o.o. Mrkonjić Grad, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Mig Elektro“ d.o.o. Mrkonjić Grad protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Pr 049788 19 Pžp od 17. ožujka 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Mig Elektro“ d.o.o. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Lazo Radić i Mladen Baštinac iz Banjaluke, podnio je 25. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Pr 049788 19 Pžp od 17. ožujka 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog prekršaja iz članka 66. stavak 7. Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH (inspekcijskim nadzorom utvrđeno da apelant obavlja djelatnost na području grada Livna, a nije izvršio registraciju poslovne jedinice u Federaciji BiH, niti poreznu registraciju ili poreznu identifikaciju, sukladno čl. 12-24. Pravilnika o dodjeljivanju identifikacijskih brojeva, registraciji i identifikaciji i evidencijama poreznih obveznika na teritoriju FBiH), pa je na temelju članka 94b. stavak 1., a primjenom članka 19. Zakona o prekršajima kažnjen novčanom kaznom u određenom novčanom iznosu, te je obvezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka.

3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da odredbe čl. 66 st. 7. Zakona o poreznoj upravi FBIH, striktno nalažu registraciju poslovne jedinice u FBiH, odnosno poreznu identifikaciju sukladno čl. 12 do 24 Pravilnika o dodijeljivanju identifikacijskih brojeva, registraciji, identifikaciji i evidencijama poreznih obveznika na teritoriju FBiH, a što je dovoljna ilustracija obavezne primjene toga pozitivno pravnog propisa, koja ne dozvoljava interpretaciju propisa, nego njegovu provedbu. Imajući u vidu navedene odredbe, prvostupanjski sud je, poklonivši vjeru materijalnim dokazima predloženim od strane nadležnog organa nedvojbeno zaključio da je apelant počinio prekršaj i u svojim radnjama ostvario sva obilježja prekršaja.

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud svoju odluku donio na temelju iskaza predstavnika ovlaštenog organa i punomoćnika apelanta, kao i uvidom u ostale materijalne dokaze koji su prilog spisa, te došao do zaključka da je apelant kritične prilike počinio prekršaj. S tim u vezi, naveo je da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su se u radnjama apelanta stekla sva obilježja predmetnog prekršaja. Dalje je ukazao da se na temelju članka 84. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o prekršajima rješenje o prekršaju može pobijati zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršaju ili zbog odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinsko-pravnom zahtjevu, a svaki od ovih osnova može se u žalbi isticati pojedinačno ili svi zajedno, ali svaki od njih mora biti posebno obrazložen. U pogledu toga, naveo je da apelant u žalbi nije naveo žalbene osnove iz kojih pobija prvostupanjsko rješenje, već je samo naveo da je prvostupanjsko rješenje nezakonito i da je sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o prekršajima. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da žalba na temelju članka 310. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), a u svezi sa člankom 83. Zakona o prekršajima mora da bude sastavljena tako da može poslužiti kao osnovica za ispitivanje pobijanog rješenja, što između ostalog podrazumijeva i obvezu žalitelja da konkretizira žalbene osnove iz kojih pobija prvostupanjsko rješenje, jer se bez toga ne zna koji su zapravo njegovi žalbeni prigovori. Imajući u vidu da u žalbi apelanta nisu konkretizirani žalbeni osnovi, Kantonalni sud je naveo da se nije mogao upuštati u preispitivanje postojanja bitne povrede prekršajnog postupka i povrede materijalnog propisa o prekršaju, jer takva preispitivanja ne može vršiti po službenoj dužnosti s obzirom na ograničenja ispitivanja propisana odredbom članka 321. ZKP, a u svezi sa člankom 88. i člankom 18. stavak 2. Zakona o prekršajima.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant u suštini ističe da odluke sudova ne sadrže ozbiljne i relevantne razloge svoje ocjene dokaza (da se vidi način, put i vrednovanje pojedinih dokaza) što dovodi do proizvoljnosti u radu. Pri tome je istakao da je sud iz članka 70. stavak 1. Zakona o prekršajnom postupku iskoristio samo pravo na slobodnu ocjenu dokaza, ali nije preuzeo obvezu obrazlaganja odluke.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Europski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, odgovorio na relevantne navode i dao jasne i razumljive razloge za svoje odlučenje, tako da se apelantovi navodi koji su izneseni u tom pravcu pokazuju kao neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1837/20 („Mig Elektro“ d.o.o. Mrkonjić Grad) | Sudska praksa | Aktio