Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7367/18 (S.P.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u porodični život
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Kleveta
  • Legitiman cilj
  • Internet
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Privatni život
  • Sloboda izražavanja
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7367/18

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7367/18, rješavajući apelaciju S. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija S. P.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 308339 15 Gž od 14.

novembra 2018. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevu, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da S. P. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati S. P. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija S. P podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 308339 15 Gž od 14. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 308339 12 P od 2. septembra 2014. godine u odnosu na pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ostale navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Admir Đulić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 308339 15 Gž od 14. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 308339 12 P od 2. septembra 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih Aleksandre Pandurević i Srpske demokratske stranke iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) zatraženo je 13. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 7. aprila 2020. godine, Općinski sud 6. maja 2020. godine, dok tužene nisu dostavile odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 308339 12 P od 2. septembra 2014. godine, donesenoj po apelantovoj tužbi protiv tuženih zbog klevete, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, koji je tražio da se obavežu tužene da mu solidarno naknade nematerijalnu štetu u iznosu od 6.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja, uz naknadu troškova postupka. Istom presudom obavezan je apelant da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom kao u izreci presude.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant podnio tužbu protiv tuženih 27. novembra 2012. godine zbog klevete u vezi s prilogom objavljenim 4. septembra 2012. godine u centralnim vijestima Radio-televizije Republike Srpske. Apelant je u tužbi naveo da je iz interpretacije i nastupa prvotužene u navedenom prilogu očigledno zloupotrijebljena sloboda izražavanja te je nanesena šteta apelantovom ugledu i časti. Ocjenom izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio: da je u Glasu Srpske 5. septembra 2012. godine objavljen tekst „Disciplinski postupak i krivična prijava protiv S. P.“; da je u Nezavisnim novinama 5. septembra 2012. godine objavljen natpis „S. P. na Facebook-u prijetio Aleksandri Pandurević“; da je također 5. septembra 2012. godine na web portalu Slobodna Bosna objavljeno „S. P., kao uposlenik Vlade F BiH, pozvao na ubojstvo Aleksandre Pandurević“; da je iz naloga Sekretarijata Vlade FBiH i Informatičke službe Vlade utvrđeno da je svim zaposlenicima Vlade FBiH onemogućen pristup web stranici Facebook; zatim da je apelant 25. oktobra 2012. godine podnio krivičnu prijavu protiv prvotužene Tužilaštvu BiH i SIPA-i zbog osnovane sumnje da je u periodu od 1992. do 1995. godine počinila krivično djelo iz člana 173. Krivičnog zakona BiH; da je drugotužena, u vezi s prepiskom na apelantovom Facebook profilu, 16. augusta 2012. godine, Tužilaštvu BiH podnijela krivičnu prijavu protiv apelanta zbog krivičnog djela ubistva predstavnika najviših institucija BiH; da je povodom istog događaja Tužilaštvo BiH primilo Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu od Agencije za istrage i zaštitu od 25. septembra 2012. godine, te da je Tužilaštvo 9. oktobra 2012. godine donijelo Naredbu o provođenju istrage protiv apelanta zbog krivičnog djela izazivanja nacionalne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti.

7. Općinski sud je ukazao da je apelant u tužbi tvrdio da je prvotužena, kao predstavnica drugotužene u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, u centralnim vijestima RTRS 4. septembra 2012. godine izjavila da je apelant posredstvom svog profila na društvenoj mreži Facebook podstrekavao na njeno ubistvo. Dalje je navedeno da je apelant u tužbi naveo sadržaj sporne rečenice koju je iznijela prvotužena te ukazao da je u prilogu navedeno da je drugotužena protiv apelanta podnijela krivičnu prijavu za počinjenje krivičnog djela „podstrekivanje na ubistvo predstavnika najviših institucija BiH“. Istaknuto je da apelant „tužbom tvrdi da mu je iznošenjem navedenih navoda pričinjena nematerijalna šteta zbog povrede časti i ugleda“. U obrazloženju presude je dalje navedeno da su parnične stranke na glavnoj raspravi predložile da se ne vrši uvid u video prilog od 4. septembra 2012. godine, pa je uvidom u tekst priloga emitiranog u Dnevniku 2 RTRS od 4. septembra 2011. godine /Prijetnja poslaniku A. Pandurević/ utvrđeno da je predstavnica drugotužene u Predstavničkom domu Parlamenta BiH u centralnim vijestima Radio-televizije Republike Srpske u 19.30 sati 4. septembra 2012. godine izjavila: „Ja čekam da institucija uradi svoj posao, u ovom slučaju Tužilaštvo BiH, jer je riječ o vrlo ozbiljnom krivičnom djelu, koliko su ozbiljne, ako je neko toliko bolestan ko čini, ko je državni službenik da vam javno prijeti sačekušom, onda ja ne znam na šta je on sve spreman i sposoban da učini.“ U vezi s tim Općinski sud je ukazao na relevantne odredbe člana 1, člana 4. stav 1. tačka d) te čl. 6. stav 1. i 7. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), te istakao da sloboda izražavanja prema članu

10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) predstavlja jedan od osnovnih temelja demokratskog društva, te da prava koja su ovim članom zagarantirana u sebi sadrže dužnost i odgovornost, pa novinari i izdavači uživaju veća prava od drugih zbog važnosti njihovih pozicija za prenošenje informacija javnosti, te da i pored zaštite štampe koja je od posebnog značaja, štampa ne smije prekoračiti granice postavljene s ciljem zaštite ugleda i prava drugih.

8. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da je u konkretnom slučaju sporno postojanje nematerijalne štete na strani apelanta te da li predmetno izražavanje u navedenoj informativnoj emisiji RTRS Dnevnik 2 od 4. septembra 2012. godine „predstavlja činjenice (informacije) ili mišljenje (vrijednosne ocjene), kao i postojanje odgovornosti tuženih“. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza, primjenom relevantnih odredbi ZZK, „stao na stanovište da je u konkretnom slučaju prvotužena Aleksandra Pandurević izrekla svoje mišljenje i vrijednosni sud, na osnovu činjenica koje su joj bile dostupne. Imajući u vidu navedeno, sud je utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti propisani [ZZK] za odgovornost tuženih. Član 7. stav 1. istog zakona je propisao da ne postoji odgovornost za klevetu a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje. Ovdje se radi o iznesenom mišljenju i vrijednosnom sudu i ne radi se o iznošenju neistinitih činjenica“. Također je ukazano da je odredbom člana 7. stav 1. tačka b) ZZK propisano da ne postoji odgovornost za klevetu ako je štetnik po Zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka. U vezi s tim je istaknuto: „Krivična prijava i navodi iz krivične prijave predstavljaju izražavanje izneseno u zakonodavnom, sudskom ili upravnom postupku. Nesporno je da je drugotuženi podnio krivičnu prijavu 16. 8. 2012. godine“ protiv apelanta. S obzirom na navedeno, sud je, primjenom odredbi ZZK, odbio apelantov tužbeni zahtjev. Odluku o troškovima Općinski sud je donio na osnovu člana

386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

9. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 308339 15 Gž od 14. novembra 2018. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda.

10. Kantonalni sud je naveo da je apelant protiv presude prvostepenog suda blagovremeno izjavio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim je istakao da je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud u presudi naveo sve dokaze koje su stranke predložile na pripremnom ročištu i izvele na glavnoj raspravi te ih cijenio u smislu člana 8. ZPP. Kantonalni sud je dalje obrazložio da, suprotno apelantovim žalbenim navodima, smatra da je prvostepeni sud na potpuno pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odredbu člana 7. ZZK. U vezi s tim je ukazao da je odgovornost za klevetu propisana članom 6. ZZK u smislu da je svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog i pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu i za štetu ako je namjerno ili iz krajnje nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. Zatim je ukazano na sadržaj člana 7. stav 1. ZZK u kojem su regulirani izuzeci od odgovornosti za klevetu. Kantonalni sud je dalje ukazao da se kleveta, u smislu navedenih odredbi ZZK, sastoji od izjave koja sadrži neistinite činjenične tvrdnje, tj. tvrdnje da neka činjenica postoji iako ona ne postoji, a takva izjava, s obzirom na svoju sadržinu i okolnosti pod kojima je data, može škoditi časti i ugledu lica na koje se odnosi. Obrazloženo je da je pojam činjenične tvrdnje bitno obilježje klevete, čija se istinitost, odnosno neistinitost može dokazati i uglavnom za svakoga prihvatljivo utvrditi. „Stoga je bitno u svakom konkretnom slučaju ocijeniti da li se radi o okolnosti koja se javlja u stvarnosti i čije se postojanje, odnosno nepostojanje može objektivno utvrditi, ili je u pitanju opći sud o vrijednosti, odnosno uopćena subjektivna ocjena, zaključak ili mišljenje o drugom licu, o čemu mogu da postoje različita shvaćanja, pa stoga utvrđivanje istinitosti odnosno neistinitosti sadržaja takve izjave nije moguće.“ Polazeći od odredbi ZZK, kojim je decidirano određeno značenje klevete, Kantonalni sud je ocijenio „da se u konkretnom slučaju navedeno izražavanje [prvotužene] ne može smatrati činjenicama čija se istinitost ili neistinitost mogla utvrđivati u postupku, nego se radilo o vrijednosnim ocjenama, kako prvostepeni sud pravilno zaključuje. Vrijednosni sudovi predstavljaju zaključke, a koji ne mogu biti dokazani na bilo koji način. Prema tome, i po ocjeni ovog suda, za iznijeto mišljenje, kao što je u konkretnom u smislu odredbe člana 7. stav 1. tačka 1. [ZZK], nije predviđena odgovornost“. U vezi s tim je ponovljeno da za izneseno mišljenje, odnosno vrijednosnu procjenu tuženi nije dužan dokazati istinitost jer je to nemoguće za razliku od postojanja činjenica. Ukazano je da je zahtjev da tuženi dokaže istinitost vrijednosne ocjene Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) „ocijenio kao povredu slobode izražavanja, odnosno mišljenja“. Kantonalni sud je također naveo da je ostale apelantove žalbene navode ovaj sud cijenio, ali da ih neće obrazlagati budući da nisu od značaja za donošenje drugačije odluke suda u ovoj pravnoj stvari (član 231. ZPP). Prema tome, kako je činjenično stanje pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, te kako nisu počinjene ni povrede odredbi parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je Kantonalni sud, primjenom odredbe iz člana

226. ZPP, odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz čl. II/3.e) i II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant dovodi u vezu s povredom prava na obrazloženu presudu jer smatra da je prvostepeni sud svoju presudu obrazložio očigledno proizvoljno, na uopćen i neuvjerljiv način, sumirajući je u dvije rečenice kao i drugostepeni sud koji je njegovu žalbu odbio, kako navodi, uz uopćeno i nedovoljno uvjerljivo obrazloženje, te da stoga donesene odluke, kako navodi, ne zadovoljavaju standard obrazložene presude, što je u domašaju prava na pravično suđenje. Smatra da su sudovi na nepravilno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su njegov tužbeni zahtjev odbili. U vezi s tim smatra da, suprotno odlukama sudova, tužbu nije podnio zbog izjave prvotužene „u programu vijesti RTRS-a“ od 4. septembra 2012. godine, niti zbog toga što je drugotužena protiv njega podnijela krivičnu prijavu Tužilaštvu BiH i SIPA-i, čime je apelant, kao počinilac teškog krivičnog djela, identificiran od strane tuženih trećim licima, a posredstvom medija i cjelokupnoj javnosti, što čini obilježje klevete u smislu zakonskih odredbi „iznošenja“ i „prenošenja“ neistinitih činjeničnih tvrdnji u „pisanom“ obliku. Naime, apelant tvrdi da je u postupku pred prvostepenim sudom proveden niz drugih dokaza u formi medijskih članaka i napisa u kojima je dokazano da je sadržaj krivične prijave tuženih doslovno citiran i dalje iznošen i pronošen, kao što je izveden i dokaz uvidom i čitanjem krivične prijave. Ključna tvrdnja u navedenoj krivičnoj prijavi, koju su tužene iznosile i pronosile u medijima i koja je predmet tužbe za klevetu, jeste da je apelant počinio krivično djelo „podstrekavanja na ubistvo najviših predstavnika institucija vlasti“ iz člana 167. KZBiH. U vezi s navedenim apelant je ukazao na Odluku Ustavnog suda (AP 2602/17), a suprotno mišljenju sudova, optužba za počinjenje krivičnog djela ne predstavlja mišljenje ili vrijednosni sud, već činjenične tvrdnje podložne ispitivanju i dokazivanju jer je Tužilaštvo nakon višegodišnje istrage obustavilo postupak zbog, kako navodi, „nepostojanja dokaza da je počinio navedena krivična djela“, o čemu je, kako dalje ističe, i sam obaviješten posredstvom Ustavnog suda BiH. Također smatra i da mu je postupanjem sudova povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer je, kako navodi, postupak u cijelosti trajao punih šest godina iako je riječ o predmetu koji zahtijeva hitno postupanje (član 14. stav 1. ZZK).

Odgovori na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje, te da ostaje pri obrazloženju iz osporene presude. Stoga predlaže da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.

13. Općinski sud apelantove navode također smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4. stav 1. tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Okvir djelovanja zakona Član 5. stav 1.

(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.

Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

Izuzeci od odgovornosti Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 14. stav 1.

(1)Postupak po tužbama za naknadu štete zbog klevete iznesene u sredstvima javnog informiranja smatra se hitnim.

[…] VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 308339 15 Gž od 14. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog povrede prava na obrazloženu presudu, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

20. Ustavni sud u vezi s apelacionim navodima prvenstveno ima u vidu da je Presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužene solidarno obavežu na naknadu nematerijalne štete zbog klevete i povrede ugleda.

21. Shodno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“ koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati da li je Kantonalni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

22. Povredu prava na „privatnost“ apelant obrazlaže na način da predmetnu tužbu nije podnio zbog izjave prvotužene „u programu vijesti RTRS-a“ od 4. septembra 2012. godine, niti zbog toga što je drugotužena protiv njega podnijela krivičnu prijavu Tužilaštvu BiH i SIPA-i, čime je kao počinilac teškog krivičnog djela identificiran od strane tuženih trećim licima, već zato što je sadržaj krivične prijave posredstvom medija prezentiran cjelokupnoj javnosti „iznošenjem“ i „prenošenjem“ neistinitih činjeničnih tvrdnji u „pisanom“ obliku“.

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

24. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

25. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Evropskog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI; Pfeifer protiv Austrije broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom

8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju tražio zaštitu zbog navodne klevete, što znači da je, u suštini, tražio da se radi zaštite njegovog ugleda ograniči pravo tuženih na slobodu izražavanja koje je garantirano članom 10. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da se radi o „konfliktu“ dva prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantovom pravu na ugled koje je kroz pravo na privatni život zaštićeno članom 8. Evropske konvencije i pravu tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor na pitanje da li predmetni postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“, odnosno apelantovog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud smatra, budući da se predmetni postupak odnosio na povredu apelantovog prava na ugled, a što je dovedeno u pitanje izjavom prvotužene date u Dnevniku 2 RTRS od 4. septembra 2012. godine kojom je ona komentirala apelantove izjave na njegovom Facebook profilu, u kojem prilogu je, između ostalog, navela: „Ja čekam da institucija uradi svoj posao, u ovom slučaju Tužilaštvo BiH, jer je riječ o vrlo ozbiljnom krivičnom djelu, koliko su ozbiljne, ako je neko toliko bolestan ko čini, ko je državni službenik da vam javno prijeti sačekušom, onda ja ne znam na šta je on sve spreman i sposoban da učini“, kao i podnošenjem krivične prijave od strane drugotužene protiv apelanta zbog krivičnog djela „podstrekavanje na ubistvo najviših predstavnika vlasti“, koje tvrdnje su tužene iznosile u medijima, ulazi u sferu apelantovog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije.

28. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li osporena presuda Kantonalnog suda predstavlja „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama apelant odbijen sa zahtjevom da se tužene obavežu da mu solidarno naknade nematerijalnu štetu koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpio zbog klevete. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene odluke redovnih sudova nesumnjivo predstavljaju „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u apelantovo pravo na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije bilo opravdano ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu s načelom proporcionalnosti.

29. Dakle, prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na poštovanje ugleda u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant, a kako to proizlazi iz početnog dijela obrazloženja presude prvostepenog suda, tužbu podnio upravo u vezi s prilogom emitiranim 4. septembra 2012. godine u centralnim vijestima Radio-televizije Republike Srpske, te da su se redovni sudovi upravo bavili tim pitanjem i u tom kontekstu, ocjenom dokaza koje su predložile parnične stranke, ocijenili da je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio solidarnu odgovornost tuženih za klevetu neosnovan. Pri tome, proizlazi da su redovni sudovi, iako to nisu eksplicitno obrazlagali, imali u vidu status apelanta (kao zaposlenika Vlade FBiH) i status tuženih (prvotužene kao predstavnice drugotužene u Predstavničkom domu Parlamenta BiH), te da proizlazi da je sporni prilog trebao doprinijeti debati od javnog interesa vezano za apelantovo ponašanje kao državnog službenika i u vezi s tim informiranje javnosti o podnesenoj krivičnoj prijavi. Dakle, slijedom navedenog, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da sporno izražavanje prvotužene ne predstavlja činjenice, već mišljenje, odnosno vrijednosni sud, izneseno na osnovu činjenica koje su joj bile dostupne, čija se istinitost ne može dokazivati, za razliku od činjenica čije se postojanje može dokazivati, a da se, u vezi s krivičnom prijavom i navodima iz krivične prijave koju je drugotužena podnijela protiv apelanta zbog spornih objava, radi o izražavanju iznesenom u zakonodavnom, sudskom ili upravnom postupku. Stoga, prema ocjeni redovnih sudova, u smislu člana 6. i člana 7. stav 1. tač. a) i b) ZZK nisu ispunjeni uvjeti za odgovornost tuženih, zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. S druge strane, s obzirom na sadržaj apelantovog tužbenog zahtjeva, nema nikakve sumnje da je na konkretan slučaj (spor radi naknade štete zbog klevete) trebalo primijeniti upravo navedene odredbe ZZK, a na to eksplicitno upućuje i član 5. tog zakona. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da su relevantne odredbe navedenih zakona bile dostupne i predvidive, odnosno da su formulirane sa dovoljno preciznosti (vidi Evropski sud, Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, stav 28). S obzirom na navedeno, nesporno je da je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovo pravo bilo zakonito budući da je zasnovano na odredbama ZZK.

30. Pri tome, budući da apelant to pitanje dodatno problematizira, Ustavni sud ukazuje da podnošenje krivične prijave, samo po sebi, ne može predstavljati klevetu (vidi AP 4825/18 od 22. juna 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 35). Ovo zato što su se i drugotužena, koja je podnijela krivičnu prijavu protiv apelanta, i apelant, koji je, kako proizlazi iz činjenica predmeta, podnio krivičnu prijavu protiv prvotužene, samo koristili pravima koja proizlaze iz pozitivnog zakonodavstva (odredbi ZKP-a) kojim je regulirano da svaki građanin ima pravo i obavezu prijaviti izvršenje krivičnog djela ukoliko ima saznanja o njemu. Osim toga, Ustavni sud smatra da su se sudovi u okolnostima konkretnog predmeta isključivo bavili pitanjem da li sporno izražavanje prvotužene predstavlja činjenice ili vrijednosni sud, a u pogledu krivične prijave drugotužene su isključivo ukazali da je ona protiv apelanta podnijela krivičnu prijavu zbog krivičnog djela „podstrekavanja na ubistvo predstavnika najviših institucija BiH“, što predstavlja činjenicu koju ne spori ni sam apelant. Osim toga, u vezi s apelantovim pozivanjem na Odluku Ustavnog suda broj AP 2602/17 od 11. oktobra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud ukazuje da ona, s obzirom na pitanja kojim se bavila (dužina istrage), nije relevantna u konkretnoj pravnoj stvari. Naime, tom odlukom je odbijena kao neosnovana apelacija istog apelanta podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u istražnom postupku vođenom povodom predmetne krivične prijave drugotužene protiv apelanta, a koji postupak je okonačan naredbom o obustavljanju istrage od 10. novembra 2015. godine. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da upravo iz navedene odluke proizlazi da je ocjena sadržaja krivične prijave u isključivoj nadležnosti tužilaštva i suda u krivičnom postupku, a ne u predmetnom parničnom postupku.

31. Ustavni sud, također, smatra da u okolnostima predmetnog slučaja nije sporno da je miješanje u konkretnom slučaju imalo legitiman cilj, odnosno da je težilo jednom od ciljeva navedenih u članu 8. stav 2. Evropske konvencije, tj. miješanje je imalo za cilj „zaštitu prava i slobode drugih“, u konkretnom slučaju tuženih.

32. Također, u vezi s pitanjem da li sporno izražavanje prvotužene predstavlja činjenice ili vrijednosni sud, odnosno mišljenje prvotužene koje se ne može dokazati, Ustavni sud podsjeća na to da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s tim pitanjem već istakli da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome je Evropski sud ukazao na to da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

33. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da razlika između činjenica i vrijednosnih sudova leži u količini činjeničnih dokaza koje je potrebno utvrditi. Drugim riječima, dok je zahtjev za dokazivanje istinitosti vrijednosne prosudbe gotovo nemoguće ispuniti, te time dolazi do kršenja člana 10. Evropske konvencije, zahtjev da se u skladu s razumnim standardom dokazivanja dokaže da je izjava o činjenicama supstancijalno istinita nije u suprotnosti sa članom 10. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3764/14 od 18. jula 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 52).

34. Razmatrajući pravnu prirodu spornog izražavanja Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj izjave prvotužene, ne vidi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da sporno izražavanje prvotužene ne predstavlja činjenice u smislu ZZK, već vrijednosni sud zasnovan na činjeničnim osnovima, a kako su to, u suštini, utvrdili redovni sudovi, odnosno da je nesporna činjenica da je drugotužena podnijela krivičnu prijavu protiv apelanta. Stoga, Ustavni sud zapaža da su sudovi, u smislu standarda Evropskog suda, ispitali objavljeni sporni prilog, te zaključili da sporno izražavanje prvotužene nema elemente klevetničkog izražavanja, odnosno klevete kako je definira odredba člana 7. stav 1. ZZK, koja bi uzrokovala štetu apelantovom ugledu i dostojanstvu.

35. Konačno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka obavili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava na ugled kao dijela prava na privatnost zaštićenog članom 8. Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja garantiranu članom 10. Evropske konvencije, te da je u okolnostima konkretnog slučaja, odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva, zadovoljeno načelo proporcionalnosti postizanjem pravične ravnoteže između ova dva prava – prava na ugled i prava na slobodu izražavanja.

36. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovog prava na ugled iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

37. Apelant je ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedovoljnog obrazloženja osporenih presuda, kao i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Apelant je ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedovoljnog obrazloženja osporenih presuda, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

42. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

43. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i razumno obrazložili osporene odluke kako u pogledu činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te da u tom obrazloženju Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost na način na koji to ukazuje apelant u apelaciji. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su, cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, izveli jasan zaključak da u konkretnom slučaju nema odgovornosti tuženih za klevetu, zbog čega je odbijen i apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete Naime, činjenica da je apelant u konkretnom slučaju nezadovoljan ishodom predmetnog postupka ne može voditi ka zaključku da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.

44. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na obrazloženu presudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.

U odnosu na apelacione navode u vezi s donošenjem odluke u razumnom roku

45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započet 27. novembra 2012. godine, kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih zbog klevete, koji postupak je okončan presudom Kantonalnog suda od 14. novembra 2018. godine. Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud uzeti u obzir pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka jeste period od pet godina i 11 mjeseci. Ustavni sud zapaža da su u tom periodu donesene dvije meritorne odluke na dvije sudske instance. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi naknade nematerijalne štete zbog klevete, te u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud konstatira da nisu uočeni elementi koji bi ukazivali da se radi o složenom postupku. Ocjenjujući apelantovo ponašanje i ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije i apelacionih navoda proizlazi da je postupak pred prvostepenim sudom trajao nešto više od jedne godine i devet mjeseci (2. septembra 2014. godine), a postupak povodom apelantove žalbe pred drugostepenim sudom trajao je oko četiri godine i dva mjeseca (14. novembra 2018. godine). Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, odnosno imajući u vidu da je postupak ukupno trajao više od pet godina i 11 mjeseci, te da je dužini trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud, imajući u vidu da se radi o postupku koji se po zakonu smatra hitnim (član 14. stav 1. ZZK), pa i pored činjenice da se nije radilo o složenom postupku, nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

47. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

48. U odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

49. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

50. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Sarajevskog kantona, s obzirom na sjedište Kantonalnog suda pred kojim je najduže vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na djelotvoran pravni lijek

51. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje u segmentu nedovoljno obrazloženih odluka. U vezi s navedenim Ustavni sud ukazuje da je apelant koristio zakonom raspoložive pravne lijekove (pravo na izjavljivanje žalbe). Činjenica da korištenje navedenog pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su ovi apelacioni navodi neosnovani. VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da su sudovi u osporenim odlukama dali jasno obrazloženje svojih zaključaka o tome da sporno izražavanje ne predstavlja činjenice, već vrijednosni sud – mišljenje kod nesporne činjenice podnošenja krivične prijave, te da je postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava na zaštitu ugleda i prava tuženih na slobodu izražavanja.

53. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što je dužini trajanja predmetnog postupka od pet godina i jedanaest mjeseci u odlučujućoj mjeri doprinijelo postupanje Kantonalnog suda.

54. Ustavni sud, dalje, zaključuje da ne postoji kršenje prava na obrazloženu presudu kao segmentu prava na pravično suđenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja tako ni u pogledu primjene relevantnih zakonskih propisa i prava na obrazloženu presudu.

55. Također, nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisani vanredni pravni lijek, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u predmetnom postupku per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.

56. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević