Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5016/18 („Agrocoop Export-Import“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Stečaj
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5016/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5016/18, rješavajući apelaciju „Agrocoop Export-Import“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Agrocoop Export- Import“ d.o.o. Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Rs 026660 17 Rev od 6. juna 2018.

godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 026660 17 Pž2 od 12. jula 2017. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 59 0 Ps 026660 16 Ps 2 od 26.

decembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Agrocoop Export-Import“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ognjen Avlijaš, advokat iz Bijeljine, podnio je 31. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Rs 026660 17 Rev od 6. juna 2018. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 026660 17 Pž2 od 12. jula 2017. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 026660 16 Ps 2 od 26. decembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Višeg privrednog i Okružnog privrednog suda, te Fabrike šećera a.d. Bijeljina u stečaju (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. aprila 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni privredni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. aprila 2020. godine, tužena 7. maja 2020. godine, Vrhovni sud 8. maja 2020. godine, a Viši privredni sud 21. maja 2020. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 026660 16 Ps 2 od 26. decembra 2016. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje kao stečajnog povjerioca prema tuženoj kao stečajnom dužniku u ukupnom iznosu od 12.571,710,63 KM od čega iznos od 6.801.274,66 KM predstavlja glavni dug, a iznos od 5.770.435,97 KM predstavlja kamatu, te da se to potraživanje uvrsti u opšti isplatni red. Istom presudom apelant je obavezan da na ime troškova postupka isplati tuženoj iznos od 2.620,00 KM.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Okružni privredni sud u toku postupka izveo brojne dokaze (koje je pobrojao na str. 3 i 4 presude), čiji je sadržaj prezentovan u obrazloženju presude (str. od 4 do 9). U vezi s tim je ukazao na odredbe člana 7 st. 1, člana 8, člana 123 stav 1 i člana 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te ponovio predmet tužbenog zahtjeva (da se utvrdi da je osnovano apelantovo potraživanje u preciziranom iznosu, te da se naloži stečajnom upravniku da u tabelu priznatih potraživanja u opšti isplatni redu uvrsti apelantovo potraživanje). Nadalje je naveo odredbe čl. 59 stav 4 te čl. 60 i 120 Zakona o stečajnom postupku, te je u vezi s tim naveo da je apelant tužbu protiv tužene podnio prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženom s kondemnatornim tužbenim zahtjevom, koji je u toku postupka, u smislu člana 120 Zakona o stečajnom postupku, a nakon što je njegovo potraživanje osporeno od stečajnog upravnika, uredio u formu deklaratornog tužbenog zahtjeva.

7. Okružni privredni sud je ocjenom dokaza izvedenih u predmetnom parničnom postupku utvrdio da je u stečajnom postupku otvorenom nad tuženom 15. januara 2010. godine doneseno rješenje kojim je potvrđen plan reorganizacije tužene iz 2009. godine, te da je tim planom apelant preuzeo obavezu da plati dugove tužene prema njenim povjeriocima, da izvrši remont postrojenja tužene, da nadležnim organima uplati poreze i doprinose, da nabavi sirovine, zaposli određen broj radnika i pokrene proizvodnju. Zauzvrat je apelant trebao postati većinski vlasnik tužene i steći upravljačka prava, s tim da je imovinom tužene mogao da raspolaže samo uz saglasnost njenog stečajnog upravnika. Na osnovu ulaganja u tuženu i ispunjavanja obaveza iz stečajnog plana, apelant je stekao 63,75% akcijskog kapitala tužene. Apelant je kao ustupalac prava s Poljoprivrednom zadrugom Jankovci iz Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Zadruga) kao preuzimaocem prava 19. jula 2010. godine zaključio predugovor o regulisanju međusobnih odnosa povodom preuzimanja svojinskih prava nad tuženom. Tim ugovorom je apelant uz naknadu prenio na Zadrugu svoj svojinski udio u kapitalu tužene. Nakon upisa akcija u registar hartija od vrijednosti apelant i Zadruga su trebali zaključiti glavni ugovor, apelant vratiti Zadruzi isplaćena sredstva, a u protivnom će joj prenijeti cjelokupno potraživanje prema tuženoj u iznosu od 5.270.576,27 KM, uvećano za troškove remonta i stečaja. Navedeni ugovor nije realizovan jer nije došlo do zaključenja glavnog ugovora, a naknadno zaključenim ugovorom su se apelant i Zadruga saglasili da ukupno potraživanje Zadruge prema apelantu iznosi 5.529.050,93 KM. Zadruga je nadležnom privrednom sudu podnijela tužbu protiv apelanta radi isplate navedenog iznosa. Zapisnikom o sravnjenju međusobnih potraživanja i obaveza od 19. juna 2014. godine i njegovom dopunom konstatovano je da dugovanja tužene prema apelantu iznose 8.268.392,68KM. Vještak ekonomske struke, čiji je zadatak vještačenja bio da prikaže visinu međusobnih potraživanja između apelanta i tuženog sa stanjem na dan vještačenja, a u vezi s potraživanjima iz predmetne tužbe, po zapisniku o sravnjenju međusobnih potraživanja apelanta i tužene, na bazi analitičkih kartica i izvoda otvorenih potraživanja, dao je mišljenje da usaglašeno stanje obaveza tužene prema apelantu na dan 31. decembar 2014. godine iznosi 6.801.274,66 KM. Pri tome, vještak je u iskazu na glavnoj raspravi naveo da se u svom vještačenju nije bavio fakturama koje su se knjižile na analitičkim karticama, te da je moguće da se knjižio i dokument koji nije valjan, a kako je smatrao da se knjigovodstvena dokumentacija nalazila u spisu, te stoga nije vršio uvid u knjigovodstvenu evidenciju strana u sporu. Nad tuženom je 11. decembra 2015. godine ponovo otvoren stečajni postupak, a u tom postupku apelant je zajedno s preduzećem koje ima sjedište na Britanskim Djevičanskim Ostrvima prijavio potraživanje u iznosu od 12.571.710,63 KM, od čega glavnica iznosi 6.801.274,66 KM, dok kamata iznosi 5.770.435,97 KM. Stečajni upravnik tužene je u cijelosti osporio to potraživanje uz obrazloženje da je apelant izvršavao obaveze iz stečajnog plana i da je zauzvrat stekao većinski udio u kapitalu tužene, a pored toga je sva svoja prava i potraživanja prema tuženoj prenio na treća lica putem ugovora o asignaciji i cesiji, slijedom čega su ta treća lica podnijela tužbe protiv tužene radi ostvarivanja ustupljenih potraživanja, a nekim od njih je tužena isplatila dio duga, dok je stečajni upravnik priznao stečajna potraživanja tih trećih lica.

8. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni privredni sud je zaključio da apelant nije dokazao osnovanost i visinu spornog zahtjeva, kako u pogledu glavnog duga tako i u pogledu obračunate kamate. Naime, izvodi otvorenih stavki kojima je apelant pokušao da dokaže osnovanost i visinu svog potraživanja prema tuženoj su samo knjigovodstvene radnje koje se obavljaju s ciljem obezbjeđivanja potpunog i tačnog knjiženja međusobnog potraživanja stranaka iz njihovog poslovnog odnosa i treba da sadrži spisak nezatvorenih obaveza (dugovanja/potraživanja) jednog komitenta (kupca/dobavljača) po jednom analitičkom kontu. Njihovim potpisivanjem ne nastaje obligacioni odnos, već se potvrđuje u cijelosti ili djelimično izvršenje obaveze jedne strane, odnosno neizvršenje obaveze druge strane, i to sve na osnovu nekog ranije zasnovanog pravnog odnosa. Svaki izvod otvorenih stavki, kako je obrazloženo, mora imati osnov izdavanja, odnosno sačinjavanja, a u konkretnom slučaju prema podacima iz sadržaja izvoda otvorenih stavki sačinjenih 12. februara 2015. godine može se utvrditi da je pošiljalac ovih izvoda apelant tražio od tužene saglasnost za otvorene stavke na dan 31. decembar 2014. godine (i to za date avanse, za potraživanja za prenos troškova, kao i iz osnova – kupci u zemlji sve tri stavke u precizno iskazanim iznosima), a da u prilog tim izvodima otvorenih stavki do zaključenja glavne rasprave nije dostavio niti jednu knjigovodstvenu ispravu kojom bi potvrdio te, prema njegovom izvodu, otvorene stavke. Dakle, uz te izvode nisu priložene fakture, otpremnice ili drugi vjerodostojni dokumenti koji bi predstavljali punovažan osnov spornog potraživanja, niti je tražena dopuna ekonomskog vještačenja kojim bi se na jedan sveobuhvatan način iznijela analiza međusobnog poslovnog odnosa parničnih stranaka bazirana isključivo i jedino na vjerodostojnoj dokumentaciji. Sprovedeno ekonomsko vještačenje i mišljenje vještaka ekonomske struke nije mjerodavan dokaz o osnovanosti potraživanja koje je predmet tužbenog zahtjeva tužioca, jer je vještak ekonomske struke svoje mišljenje bazirao na IOS-ima koji ne sadrže pregled otvorenih stavki, tačnije o kojim otvorenim stavkama je riječ.

9. S obzirom na to da je tužena još na pripremnom ročištu 28. maja 2015. godine, dakle prije prekida postupka zbog otvaranja stečajnog postupka nad tuženom, u spis predmeta priložila kao svoj dokaz i predložila da se on izvede na glavnoj raspravi dopis tužene od 10. avgusta 2015. godine kojim je apelanta obavijestila da se vrši storniranje izvoda otvorenih stavki s određenih konta, i to zbog toga što je naknadnom provjerom dokumentacije u knjigovodstvu utvrđeno da ne postoje jasno definisani finansijsko-pravni dokumenti koji nedvosmisleno dokazuju ispravnost sravnjenja međusobnih potraživanja između apelanta i tužene. Okružni privredni sud je smatrao da je tužena dopisom od 10. avgusta 2015. godine, dakle praktično osporila osnov utuženog potraživanja. Zbog toga je teret dokazivanja, u skladu s odredbom člana 123 stav 1 ZPP-a, postojanja duga tuženog prema apelantu u utuženom iznosu bio na apelantu, odnosno apelant je bio u obavezi da kao svoje dokaze priloži pisanu materijalnu knjigovodstvenu poslovnu dokumentaciju kojom bi dokazao osnovanost iskazanog salda otvorenih stavki na koje se iskazan saldo odnosi (fakture i sl.), a što nije učinio do zaključenja glavne rasprave.

10. Kako je apelant u svom knjigovodstvu obaveze koje je preuzeo stečajnim planom samo prefakturisao na tuženu, prvostepeni sud je odbio njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

11. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 026660 17 Pž2 od 12. jula 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena Presuda Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 026660 16 Ps 2 od 26. decembra 2016. godine. Viši privredni sud je u potpunosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke Okružnog privrednog suda.

12. Viši privredni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode u odnosu na dopis od 10. avgusta 2015. godine kojim je tužena osporila izvod otvorenih stavki od 12. februara 2015. godine. Viši privredni sud je smatrao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se, s obzirom na to da je tužena dopisom obavijestila apelanta da vrši storniranje otvorenih stavki, prethodno potpisani izvod otvorenih stavki ne može uzeti u obzir kao dokaz o postojanju duga jer svojom izjavom tužena je odustala od svoje ranije izjave o postojanju duga. Stoga je ocijenjeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant bio u obavezi da dokaže postojanje duga i činjenice o postojanju duga na osnovu drugih dokaza iz kojih bi proizlazio materijalnopravni odnos stranaka u sporu, kao što su računi, otpremnice i slično.

13. Ocijenjeni su neosnovanim apelantovi navodi u vezi s vještačenjem vještaka ekonomske struke jer je apelant svoje potraživanje zasnovao prvenstveno na izvodima otvorenih stavki od kojih je tužena naknadno odustala, a vještačenje je rađeno prvenstveno na osnovu izvoda iz otvorenih stavki. Dakle, apelant je bio u obavezi da, bez obzira na izvedeno vještačenje, pouzdano dokaže postojanje materijalnopravnog odnosa između parničnih stranaka iz kojeg bi onda proizlazile obaveze tuženog koje su predmet postupka. Takođe je istaknuto da nije bilo obaveze prvostepenog suda da naloži vještaku dopunu vještačenja jer je apelant nakon saslušanja vještaka ekonomske struke na glavnoj raspravi izjavio da nema primjedbi na ekonomsko vještačenje.

14. Nadalje, Viši privredni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da su potpisivanjem zapisnika o sravnjenju međusobnih potraživanja i obaveza od 19. juna 2014. godine stranke potpisale takav zapisnik koji ima formu potvrde o priznanju duga i da prvostepeni sud nije obrazložio zbog čega se date izjave dužnika smatraju priznatim ili osporenim, kao i da navedeni zapisnik ima elemente ugovora dvostrano obavezujućeg posla u skladu s odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim je istaknuto da je tužena dopisom od 10. avgusta 2015. godine osporavanjem izvoda otvorenih stavki od 12. februara 2015. godine o iskazanom saldu otvorenih stavki na dan 31. decembar 2014. godine ustvari osporila osnov potraživanja koji je predmet spora, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da je teret dokazivanja postojanja duga tužene prema apelantu bio na apelantu, kako je to propisano odredbama čl. 123 stav 1 ZPP-a.

15. Konačno, ocijenjeno je neosnovanim apelantovo pozivanje na stavove sudske prakse, uz dostavljanje presuda iz drugih predmeta, navodeći da sudska praksa nije izvor prava pa ovaj sud nije posebno cijenio ove navode.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Rs 026660 17 Rev od 6. juna 2018. godine odbijena je apelantova revizija protiv Presude Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 026660 17 PŽ2 od 12. jula 2017. godine.

17. Vrhovni sud je smatrao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant nije dokazao osnovanost, a time ni visinu spornog potraživanja jer izvodi otvorenih potraživanja i analitičke kartice, sami po sebi, ne dokazuju osnovanost potraživanja, a u smislu člana 7 stav 1 i člana 123 ZPP-a apelantova obaveza je bila da dokaže činjenice koje se odnose na postojanje i visinu spornog potraživanja.

18. Vrhovni sud je dalje naveo da apelant tvrdi da je bio u poslovnom odnosu s tuženom, ali da to nije bio odnos zasnovan na prometu roba i usluga, kako je on to želio da predstavi, već odnos koji je inicirao sam apelant kada je 2009. godine, nakon što je nad tuženom otvoren prvi stečajni postupak, tuženoj uputio pismo namjere u kojem je izrazio namjeru da preuzme većinski kapital tužene, a da zauzvrat izmiri potraživanja svih povjerilaca tužene, koja iznose preko osam miliona KM. U tom pismu apelant je obavijestio tuženu da je već otkupio njen dug u Pavlović banci koji je iznosio preko tri miliona KM, kao i /4 dijela njenog duga prema zaposlenim radnicima. Takođe, apelant je u pismu namjere iskazao spremnost da obezbijedi sirovine i obrtna sredstva kako bi tužena nastavila proizvodnju, da obezbijedi plate za radnike, te da snosi troškove remonta i revitalizacije postrojenja tužene. Tužena je prihvatila tu apelantovu ponudu i na osnovu nje sačinila plan u kojem su detaljno regulisani prava i obaveze obje strane. U tom planu je jasno rečeno da će po osnovu ulaganja u tuženu i ispunjavanju njenih obaveza prema trećim licima apelant steći većinski akcijski kapital tužene, odnosno postati njen većinski vlasnik s pravom upravljanja. Dalje je navedeno da iz podataka u predmetnom parničnom spisu, kao i stečajnom spisu proizlazi da je tužena izvršila obaveze prema apelantu jer mu je prenijela 63,75% akcija, čime je apelant postao njen većinski vlasnik. S druge strane, apelant nije izvršio svoje obaveze preuzete planom, već je nakon samo pola godine prenio na pravno lice iz Hrvatske sva svoja svojinska prava, za šta mu je isplaćena naknada od nekoliko miliona KM. Apelant nije izvršio obavezu obnavljanja tužene, zbog čega je nad tuženom 2015. godine po drugi put otvoren stečajni postupak.

19. Iz svega navedenog Vrhovni sud je zaključio da tužena ništa ne duguje apelantu jer mu je po osnovu izvršenja njenih obaveza prema trećim licima prenijela 51% akcija u nominalnom iznosu od 10.880.385,00 KM, da bi mu po osnovu njegovih ulaganja u remont i revitalizaciju postrojenja prenijela još 12,75% akcija u nominalnoj vrijednosti od 7.499.518,00 KM. Dakle, nominalna vrijednost akcija koje je stekao apelant kao većinski vlasnik tužene premašuje iznos koji je on, izvršavajući obaveze iz stečajnog plana, uložio u tuženu.

20. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovana apelantova tvrdnja da je tužena potpisivanjem zapisnika o sravnjenju međusobnih potraživanja i obaveza od 19. juna 2014. godine faktički priznala sporni dug. Istaknuto je da je apelant kao većinski vlasnik tužene imao upravljačka prava i presudno uticao na sadržaj akata koje je sačinjavala i potpisivala tužena. Vrhovni sud je dalje naveo da je do potpisivanja navedenog zapisnika došlo nakon što je pravosnažno okončan krivični postupak protiv Z. Ć. i D. N., koji su osuđeni zbog krivičnog djela pranja novca, te da je izrekom presude donesene u tom postupku, za koju je i Vrhovni sud vezan odredbom člana 12 ZPP-a, između ostalog, konstatovano da je apelantov direktor, postupajući po nalogu Z. Ć., predsjednika upravnog odbora firme iz Novog Sada koja je 100% apelantov vlasnik, novac stečen prodajom droge ulagao u tuženu i tim novcem otplaćivao dugove tužene prema trećim licima, pri čemu je potpisivao fiktivne profakture za navodnu isporuku kukuruza, dok uplate avansa nije pratio stvarni poslovni odnos, tj. isporuka robe. Zato, kako je dalje naveo Vrhovni sud, materijalni dokazi koje je apelant priložio u ovoj parnici (izvodi otvorenih stavki i analitičke kartice) nisu isprave koje dokazuju osnovanost apelantovog potraživanja prema tuženoj jer je u navedenom krivičnom postupku utvrđeno da se radi o fiktivnim dokumentima. Nalaz i mišljenje vještaka se zasnivao na tim fiktivnim dokumentima, pa je tužena u pravu kada tvrdi da je taj nalaz „neupotrebljiv“, pogotovo što vještak nije ispitivao valjanost tih dokumenata, niti je provjeravao pravilnost izvršenih knjiženja u poslovne knjige stranaka, već je samo prepisao podatke iz izvoda otvorenih stavki i sabrao iznose iz tih stavki.

21. Na osnovu svega navedenog, zaključeno je da je neosnovano apelantovo potraživanje po osnovu glavnog duga, pa samim tim je i neosnovano i njegovo potraživanje na ime obračunatih zakonskih kamata jer su kamate akcesorna potraživanja, te stoga u ovoj parnici nije bilo ni potrebno da se utvrđuje visina obračunate kamate.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

23. Apelant navodi da su stavovi redovnih sudova pogrešni i neispravni. U vezi s tim, ističe da su prvostepeni i drugostepeni sud kao odlučnu činjenicu na kojoj su zasnovali svoj zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva smatrali dopis tužene od 10. avgusta 2015. godine kojim je tužena jednostrano osporila izvod otvorenih stavki od 12. februara 2015. godine i kojim je tužena navodno obavijestila apelanta da se vrši storniranje otvorenih stavki za određena konta, i to zbog toga što je naknadnom provjerom u dokumentaciji u knjigovodstvu utvrđeno da ne postoje jasno definisani finansijski pravni dokumenti koji nedvosmisleno dokazuju ispravnost sravnjenja međusobnih potraživanja između apelanta i tužene, iz čega proizlazi da je za sud bilo dovoljno prostom izjavom volje, pismenim podneskom, obavijestiti povjerioca (apelanta) da mu tužena više nije dužna i osloboditi se obaveze. Takođe, smatra da je proizvoljna i odluka revizionog suda koja se bazira na tvrdnji da izdati izvodi otvorenih stavki predstavljaju „knjigovodstvenu radnju“ koja ne stvara obligacioni odnos između lica koja su označena kao povjerilac i dužnik.

24. Apelant ukazuje na zapisnik o sravnjenju međusobnih potraživanja i obaveza kojem prvostepeni i drugostepeni sud ne poklanjaju bilo kakvu pažnju, koji je sačinjen i potpisan nakon podnošenja tužbe i dostavljanja tužbe na odgovor, odnosno nakon trenutka otpočinjanja parnice. Tužena je, dakle, znala da spor postoji i potpisivanjem zapisnika nakon prijema tužbe predmet tužbenog zahtjeva je učinila nespornim. Dejstvo priznanja duga putem potpisivanja zapisnika ne može biti opozivo. Najprije zbog toga što se radi o odnosu između pravnih lica koja postupaju s pojačanom pažnjom, kao i zbog dugotrajnog i obimnog poslovnog odnosa u kojem su strane u kontinuitetu i koje su upoznate sa svim činidbama, kako svojim tako i činidbama druge strane. Tužena je imala uvid u tužbu i priloženu dokumentaciju, imala je uvid u sopstvenu dokumentaciju i dokumentaciju tužioca prije potpisivanja zapisnika, te da je zapisnik i potpisala. Stoga, u cijelosti je pogrešan stav revizionog suda da izvod otvorenih stavki zapravo nema nikakvo dejstvo u pravnom prometu. Zapisnik o sravnjenju međusobnih potraživanja i obaveza pored funkcije izjave o priznanju duga ima sve potrebne elemente ugovora, kao dvostrano obavezujućeg posla u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima.

25. Takođe, navodi da je nejasno obrazloženje drugostepenog suda da vještačenje vještaka ekonomske struke nije mjerodavan dokaz s obzirom na to da se bazira na izvodima otvorenih stavki jer, ukoliko se izvrši uvid u predmetno vještačenje, ali i u iskaz samog vještaka, lako je utvrditi da je vještak, pored uvida u sporne izvode otvorenih stavki, izvršio uvid u analitičke kartice apelanta i tužene, kao i u zapisnik o sravnjenju međusobnih obaveza tužioca i tužene.

26. Zatim, navodi da iz stečajnog spisa Okružnog privrednog suda broj 59 0 St 028666 15 St proizlazi da je stečajni upravnik tužene 24. februara 2016. godine stečajnom sudu podnio izvještaj o ekonomskom stanju tužene, te da je u tabeli povjerilaca apelant naznačen pod brojem 1 i evidentirano je njegovo potraživanje prema tuženoj u iznosu od 6.743.274,66 KM, pa je nesporno da tužena u svojim poslovnim knjigama još uvijek vodi predmetno dugovanje prema apelantu, tj. da ga nije isknjižila.

27. Pored toga, s obzirom na to da je kao materijalni dokaz na glavnoj raspravi, pored apelantovih analitičkih kartica izvršen uvid i u analitičke kartice tužene, u kojima je takođe evidentiran dug, neshvatljivo je neprihvatanje analitičkih kartica kao materijalnih dokaza od suda, pogotovo ukoliko se uzme u obzir da tužena nijednim materijalnim ili drugim dokazom nije dokazala da su isprave unesene u poslovne knjige neispravne i nepotpune.

28. Konačno, apelant se pozvao na sudsku praksu u predmetima u kojima su tuženi takođe osporavali pravni osnov i visinu potraživanja, a tužbeni zahtjevi su usvojeni, gdje je kao odlučnu činjenicu za postojanje i visinu potraživanja sud uzeo kao dokaz analitičke kartice komitenata i zapisnik o sravnjenju međusobnih obaveza.

b) Odgovor na apelaciju

29. Vrhovni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da nije tačna apelantova tvrdnja da je Vrhovni sud odbio njegovu reviziju zbog toga što dokaz na kojem zasniva svoje potraživanje (izvod otvorenih stavki) ne proizvodi obligaciju. Naime, radi se o dokazu koji sud cijeni kao i sve druge dokaze, može ih prihvatiti kao validne ili ne. U konkretnom slučaju, uz izvod otvorenih stavki nije priložen niti jedan prateći dokument na osnovu kojeg je taj izvod sačinjen (faktura, narudžbenica, otpremnica i slično) zbog čega nižestepeni sudovi taj dokaz nisu opravdano prihvatili kao vjerodostojan, pogotovo što je u pravosnažno okončanom krivičnom postupku utvrđeno da se radi o fiktivnom dokumentu. Stoga, opravdano nije prihvaćen ni nalaz i mišljenje finansijskog vještaka u dijelu koji se zasniva na fiktivnoj dokumentaciji čiju validnost vještak nije prethodno provjerio. Vrhovni sud je dalje naveo da se ne može prihvatiti ni apelantova tvrdnja da je vještak dokazao postojanje spornog duga tužene. Naime, postojanje duga utvrđuje sud, dok vještak utvrđuje visinu duga budući da sud za to nema potrebno stručno znanje. Potpisivanjem zapisnika o sravnjenju međusobnih potraživanja i obaveza tužena nije priznala dug, a Vrhovni sud je u presudi koja se osporava apelacijom obrazložio okolnosti pod kojim je sačinjen taj zapisnik. Kao većinski vlasnik tužene, apelant je odlučivao o sadržaju svih potpisanih dokumenata, pa tako i onih o navodnom dugu tužene. Iznos koji apelant traži u ovoj parnici odgovara iznosu koji mu je oduzet pravosnažnom sudskom presudom, iz čega se posredno može zaključiti da podnošenjem tužbe on želi anulirati štetu koju je pretrpio zbog navedene mjere koju mu je izrekao krivični sud.

30. Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužena su takođe naveli da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na imovinu na koje se poziva u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

31. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 12. stav 3.

U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

32. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Priznanje duga Član 387. stav 2.

(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom poveriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbeđenja.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Rs 026660 17 Rev od 6. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 31. avgusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant pobija osporene presude Vrhovnog suda tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1uz Evropsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud zapaža, iako se to u apelaciji eksplicitno ne navodi, da iz navoda apelacije proizlazi da apelant suštinski ukazuje na kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3598/15 od 6. decembra 2017. godine, tačka 31, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

38. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

40. U vezi s apelantovim prigovorima kojim osporava presude redovnih sudova zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da zadatak Ustavnog ili Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

41. Ustavni sud se, dakle, shodno navedenom, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su izneseni prigovori osnovani.

42. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je suština predmetnog postupka apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje kao stečajnog povjerioca prema tuženoj kao stečajnom dužniku, te da se to potraživanje uvrsti u opšti isplatni red. Osnovanost tužbenog zahtjeva apelant je dokazivao izvodima otvorenih stavki između apelanata i tužene, zapisnikom o sravnjenju međusobnih potraživanja, te nalazom i mišljenjem vještaka u pogledu visine apelantovih potraživanja prema tuženoj.

44. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno cijenili zapisnik o sravnjenju međusobnih potraživanja između njega i tužene, odnosno da su zanemarili da taj zapisnik ima svojstvo izjave o priznanju duga koja je neopoziva, pa stoga dopis od 10. avgusta 2015. godine nije mogao biti cijenjen kao izjava o osporavanju duga, kao i da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da izvodi otvorenih potraživanja i analitičke kartice, sami po sebi, ne dokazuju osnovanost potraživanja jer uz te izvode nisu priložene fakture, otpremnice ili drugi vjerodostojni dokumenti koji bi predstavljali punovažan osnov spornog potraživanja.

45. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 2021/14 razmatrao navode u odnosu na zapisnik o usaglašavanju poslovnih knjiga apelanta i tuženog-protivtužioca koji, prema mišljenju redovnih sudova, nije nikada sproveden kod tuženog, te da se zbog toga nije mogao smatrati priznanjem duga s pravnim posljedicama iz člana 387 ZOO.

46. U vezi s tim, u tom predmetu je navedeno: „Ustavni sud primjećuje da su navedeni zapisnik potpisala ovlašćena lica apelanta i tuženog-protivtužioca, kao i da je ovjeren pečatima parničnih stranaka. Takođe, redovni sudovi u predmetnom postupku nisu uzeli u obzir činjenicu da direktor tuženog-protivtužioca nije imao bilo kakvih primjedaba na navedeni zapisnik iz čega slijedi da se on saglasio sa tim zapisnikom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je navedeni zapisnik sačinjen na bazi vjerodostojne dokumentacije. Stoga, proizlazi da je proizvoljan zaključak redovnih sudova u pogledu navedenog zapisnika.“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2021/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 55, dostupna na www.ustavnisud.ba).

47. Dakle, i u navedenom predmetu za Ustavni sud je bila relevantna činjenica da li je zapisnik o usaglašavanju poslovnih knjiga sačinjen na bazi vjerodostojne dokumentacije.

48. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud u svojoj presudi ukazao da je do potpisivanja zapisnika o sravnjenju međusobnih potraživanja između apelanta i tužene došlo nakon što je pravosnažno okončan krivični postupak protiv Z. Ć. i D. N., koji su osuđeni zbog krivičnog djela pranja novca, te da iz izreke presude donesene u tom postupku, za koju je i Vrhovni sud vezan odredbom člana 12 ZPP-a, proizlazi da materijalni dokazi koje je apelant priložio u konkretnoj parnici (izvodi otvorenih stavki i analitičke kartice) nisu isprave koje dokazuju osnovanost apelantovog potraživanja prema tuženoj jer je u navedenom krivičnom postupku utvrđeno da se radi o fiktivnim dokumentima. Iz tog razloga nije prihvaćen ni nalaz i mišljenje finansijskog vještaka u dijelu koji se zasniva na fiktivnoj dokumentaciji čiju validnost vještak nije prethodno provjerio. Vrhovni sud je takođe obrazložio okolnosti pod kojima je sačinjen taj zapisnik navodeći da je kao većinski vlasnik tužene apelant odlučivao o sadržaju svih potpisanih dokumenata, pa tako i onih o navodnom dugu tužene. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka detaljno obrazložili zašto, suprotno apelantovim navodima, zapisnik o sravnjenju međusobnih potraživanja i obaveza nema karakter priznanja duga.

49. Slijedom navedenog, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da, u smislu stavova Evropskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da su sudovi izvršili procjenu na proizvoljan način, da su učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

51. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant to pozivanje dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom prava i proizvoljnom ocjenom dokaza, o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da nije bilo proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede ovog prava, Ustavni sud smatra da su i apelacioni navodi o povredi prava na imovinu neosnovani.

VIII.Zaključak

52. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo kada je odbijen apelantov tužbeni zahtjev i kada je pri tome dato jasno i argumentovano obrazloženje koje je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

53. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

54. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5016/18 („Agrocoop Export-Import“ d.o.o. Banja… | Sudska praksa | Aktio