Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2178/20 (D. D. i D. D.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Posjed
- Vlasničko-pravni odnosi
- Suvlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2178/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-2178/20, rješavajući apelaciju Džemila Dževlana i Džemile Dževlan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Džemil Dževlan i Džemila Dževlan protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 244133 19 Rev od 15. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 244133 16 Gž od 16. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 244133 14 P 2 od 28. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Džemil Dževlan i Džemila Dževlan (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Murisa Makarević advokat iz Sarajeva, podnijeli su 29. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 244133 19 Rev od 15. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 244133 16 Gž od 16. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 244133 14 P 2 od 28. oktobra 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je primarni tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da su apelanti dosjelošću stekli pravo suvlasništva, svaki sa dijelom od 1/2 na jednosobnom stanu u Sarajevu, bliže označenom u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), pa je tuženi (Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo) dužan priznati i trpiti da apelanti polaganjem ove presude kod Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu-Odsjek KPU postanu suvlasnici predmetnog stana svaki sa dijelom od 1/2 i kao suvlasnici u pripadajućem dijelu zajedničkih dijelova i uređaja koji pripadaju i služe stanu kao cjelini kao i pripadajućem dijelu zemljišta. Osim toga, odbijen je i eventualni tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da je predmetni stan dom apelanata, da se slijedom toga utvrdi da apelantima pripada pravo nesmetanog korištenja predmetnog stana, što je tuženi dužan trpiti. Također, odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog da se naloži apelantima da u ostavljenom roku oslobode od lica i stvari predmetni stan i predaju ga na dalje raspolaganje tuženom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelanti žive u zajedničkom domaćinstvu i da bez pravnog osnova koriste predmetni stan, da je tuženi evidentiran kao vlasnik predmetnog stana, da je rješenjem od 19. jula 1994. godine predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje A.Ć., a da je raniji nosilac stanarskog prava bila I.O. Vrhovni sud je naveo da su u predmetnom stanu jedno vrijeme skupa živjeli A.Ć., njegova porodica te apelanti, da je A.Ć. u predmetnom stanu živio oko pola godine i da je onda napustio stan, a da tužitelji u predmetnom stanu žive od 1996. godine do danas. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev apelanata osnovom relevantnih odredaba Zakona o vlasničko pravnim-odnosima. Naime, da su pravilno zaključili da je primarni zahtjev neosnovan jer nisu ispunjeni uslovi za utvrđenje sticanja prava vlasništva dosjelošću propisani članom 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a nije osnovan ni eventualni tužbeni zahtjev zato što je okolnost da li je predmetni stan dom apelanata faktičko pitanje (činjenica) i ne radi se o pravnom odnosu između lica, pa da nisu ispunjene procesno pravne pretpostavke za postojanje takvog zahtjeva. Vrhovni sud je ukazao da je članom 32. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima određeno da posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda, a stavom 2. da posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom dvadeset godina savjesnog posjeda. S obzirom da je utvrđeno da su apelanti u posjedu predmetnog stana počev od 1996. godine, da su bespravni korisnici i da njihov posjed nije zakonit, te da su podnijeli tužbu sudu 3. aprila 2012. godine, Vrhovni sud je naveo da se nisu stekli uslovi iz člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima za sticanje prava vlasništva dosjelošću, te da su pravilno nižestepeni sudovi odbili takav tužbeni zahtjev apelanata. Također, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi odbili eventualni tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naveo da je faktičko pitanje da li je predmetni stan dom apelanata, odnosno da je činjenica, a nije pravo niti pravni odnos (član 54. st 1. i 2. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je naveo da deklaratorna pravna zaštita ne stvara nove pravne odnose niti preinačuje postojeće, već se njome samo konstatuje postojeće pravno stanje, te naglasio da se njome tužena strana ne može obavezati ni na kakvu činidbu, niti se na osnovu takve presude može tražiti prinudno izvršenje (a što apelanti upravo traže), jer takva presuda sadrži samo utvrđenje suda o postojanju, odnosno nepostojanju nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. Vrhovni sud je naveo da su paušalni i neprihvatljivi navodi apelanata da je pobijanom odlukom apelantima povrijeđeno pravo na dom, zato što je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog da apelanti predmetni stan oslobode od lica i stvari i da ga predaju u posjed i raspolaganje tuženom, što znači da su apelanti i dalje u posjedu stana i da imaju mogućnost korištenja istog.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je od 10 mjeseca 1995. godine do 2005. godine proteklo više od 10 godina savjesnog posjeda predmetnog stana jer su apelanti zakonito uselili u predmetni stan pa su ispunjeni uslovi predviđeni članom 32 Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Apelanti navode da je predmetni stan jedini dom apelanata, te da apelanti žive od socijalne pomoći jer su oboje nezaposleni, zbog čega nisu u stanju da na bilo koji drugi način riješe stambeno pitanje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u apelaciji uglavnom ponavljaju navode koje su isticali u reviziji izjavljenoj protiv drugostepene odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević