Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6432/18 (Memnuna Kantardžić – Goro i N. J.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6432/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-6432/18, rješavajući apelaciju Memnune Kantardžić – Goro i Naile Jambrešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Memnune Kantardžić

– Goro i Naile Jambrešić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 166287 17 Rev od 18.

septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Memnuna Kantardžić – Goro i Naila Jambrešić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Edina Jahić, advokatica iz Sarajeva, podnijele su 12. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 166287 17 Rev od 18. septembra 2018. godine.

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-2066/16 od 7. marta 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-4535/16 koju su apelantice podnijele 5. decembra 2016. godine protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 166287 15 Gž 2 od 19. septembra 2016. godine, jer su apelantice protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavile reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatovao da, nakon njenog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelantice imaju mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-6432/18 od 22. maja 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao nedopuštenu apelaciju apelantica podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 166287 17 Rev od 18. septembra 2018. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

4. Nakon toga, Ustavni sud je donio Rješenje o preispitivanju odluke broj AP-6432/18 od 13. novembra 2019. godine kojim je usvojio zahtjev apelantica za preispitivanje odluke broj AP- 6432/18 od 22. maja 2019. godine, te utvrdio da će se ponoviti postupak po konkretnoj apelaciji.

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 166287 10 P od 18. novembra 2014. godine utvrđeno je da je tužiteljica M.K. (majka apelantica), stekla pravo da u svojstvu nosioca stanarskog prava kupi stan u Sarajevu (površine 57,92 m ), preciznije opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), čiji je vlasnik tužena Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), uz obavezu tužiteljice da tuženoj plati u certifikatima kupoprodajnu cijenu predmetnog stana, te je dužna tužena priznati te trpjeti da se tužiteljica po osnovu predmetne presude, nakon što plati kupoprodajnu cijenu predmetnog stana i nakon što se okonča postupak etažiranja, upiše u zemljišnoknjižnim evidencijama kao isključivi vlasnik predmetnog stana. Istom presudom je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da na osnovu predmetne presude izvrši upis prava vlasništva na predmetnom stanu u korist tužiteljice sa dijelom 1/1, uz obavezu tužene da tužiteljici naknadi i troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je tužiteljica nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji se nalazi u potkrovlju zgrade, da je predmetni stan tužiteljica dobila na korištenje na temelju Ugovora o korišćenju stana iz 1967. godine. Također je utvrđeno da je tužiteljica izvršila proširenje predmetnog stana na način da je bez saglasnosti tužene, izmijenila kvadraturu stana i to dogradnjom kupatila na način što je pripojila WC-u dio zajedničkih prostorija zgrade u dijelu tavanskog prostora, te je svojim postupanjem onemogućila ostalim stanarima zgrade da pristupaju i koriste tavanske prostorije, odnosno da je nezakonito proširila svoj stan na štetu zajedničkih prostorija zgrade (tavanskog prostora). Općinski sud je naveo da bi omogućivanjem ulaska u tavanske prostorije kroz stan tužiteljice, bilo povrijeđeno njeno pravo na dom osigurano Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu odredbe člana 30. st. 1, 2. i 5. Zakona o stambenim odnosima, kojim je propisano, da ako neko lice nezakonito useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Na osnovu takvog zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ donosi rješenje o ispražnjenju tih prostorija ako od tog nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine, a protekom tog roka ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtjeva ispražnjenje zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljih pet godina. Općinski sud je naglasio da u konkretnom slučaju sudu nisu ponuđeni dokazi da je takav postupak tužena i pokrenula pri čemu, niti istaknutim navodima tužene, niti izvedenim dokazima u toku postupka, tužena nije spornim učinila da tužiteljica te prostorije nezakonito koristi duže od osam godina. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je na osnovu odredbe člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji) zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da se presudom utvrdi da je u svojstvu nosioca stanarskog prava stekla pravo da kupi predmetni stan, ukupne površine 57,92 m , čiji je vlasnik tužena.

8. Odlučujući o žalbi tužene i žalbi umješača na strani tužene Almira Selimovića i Aminele Selimović, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 166287 15 Gž 2 od 19. septembra 2016. godine, žalbe uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio tužbeni zahtjev.

9. Nakon što je Kantonalni sud detaljno prezentirao činjenično stanje utvrđeno od strane prvostepenog suda, taj sud se pozvao na odredbe člana 7. Zakona o prodaji stanova koji je i citirao, naglasivši da iz utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da tužena nije vlasnik cijelog predmetnog stana, a iz razloga što je tužiteljica proširenjem svojih stambenih prostorija zahvatila i dio zajedničkih prostorija zgrade koji je u vlasništvu tužene i umješača na strani tužene. Nadalje, Kantonalni sud je istaknuo da tužena nije vlasnik predmetne nekretnine sa udjelom 1/1, nego je njen suvlasnik, zbog čega tužena, suprotno tvrdnjama tužbe, nema mogućnost prodaje stana i prenosa prava vlasništva na tužiteljicu sa udjelom 1/1. Kako tužena nije ovlaštena na prodaju 1/1 prava vlasništva, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i utvrdio da tužiteljica nije stekla pravo na otkup predmetnog stana i dijelova uređaja koji služe zgradi kao cjelini, te zemljišta ispod zgrade, te da je tužena dužna priznati te trpjeti da se nakon što tužiteljica uplati otkupnu cijenu stana ista uknjiži na stanu sa pravom vlasništva sa dijelom 1/1.

10. Apelantice su, kao nasljednice tužiteljice M.K, koja je u međuvremenu umrla, izjavile reviziju protiv presude Kantonalnog suda od 19. septembra 2016. godine, koja je Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 166287 17 Rev od 18. septembra 2018. godine, odbijena kao neosnovana.

11. Vrhovni sud je ocijenio da nije osnovan prigovor povrede odredaba parničnog postupka istaknuvši da je drugostepeni sud, prihvatajući u cijelosti ocjenu dokaza danu u prvostepenoj odluci, analizirao već utvrđene činjenice u prvostepenom postupku, i preinačio odluku (odbio tužbeni zahtjev) primjenjujući drugi materijalni propis, zbog čega nije osnovan prigovor povrede odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom. Po ocjeni Vrhovnog suda, pobijana presuda je jasna i razumljiva, logična i utemeljena na sadržaju isprava i zapisnika u spisu, tako da ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Neprihvatljiv je pokušaj apelantica da kroz prigovor pogrešne ocjene izvedenih dokaza pobijaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, jer prigovori činjenične prirode nisu relevantni u revizijskom postupku (član 240. stav 2. ZPP). U pogledu neosnovanosti prigovora pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je prije svega ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, istaknuvši da je drugostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelantica, jer usvajanje konkretnog tužbenog zahtjeva ne omogućava ni jedna norma materijalnog prava. Pri tome, Vrhovni sud je istaknuo da je pravilan pravni stav drugostepenog suda da, u situaciji kada je tužena općina u zemljišnoj knjizi upisana kao suvlasnik predmetnog stana, da ista nije ovlaštena da kao prodavač sama zaključuje ugovor o prodaji cijelog stana, jer bi na taj način na štetu ostalih upisanih suvlasnika raspolagala njihovim suvlasničkim dijelovima, a na apelantice prenijela više prava nego što ga i sama ima. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je tužiteljica u toku postupka postavila tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da je stekla pravo na otkup stana i da se na osnovu presude u zemljišno knjižnom uredu uknjiži kao vlasnik na predmetnom stanu sa dijelom 1/1, a kao tuženu stranu je označila samo jednog od upisanih zemljišno knjižnih suvlasnika. Da bi tužena u skladu sa odredbama člana 32. ranijeg važećeg Zakona o vlasničko pravnim odnosima, odnosno odredbom člana 58. sada važećeg Zakona o stvarnim pravima stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu na osnovu zakonitog i savjesnog posjeda (održaj) tužbom za utvrđenje moraju biti obuhvaćeni svi upisani zemljišno knjižni suvlasnici, pa se, prema ocjeni Vrhovnog suda, revizijski prigovor da je tužena po tom osnovu stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu ukazuje neosnovanim.

12. Apelantice smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelantice u suštini vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Također, apelantice navode da su diskriminirane budući da je Vrhovni sud u istom predmetu broj 46 0 P 000348 11 Rev od 22. marta 2013. godine, donio drugačiju odluku, odnosno zaključio da nije neophodno da se razvrgnuće zajednice nekretnina upiše u Zemljišnu knjigu da bi općina zaključila ugovor o prodaji stana koji se nalazi u zgradi na kojoj postoji suvlasništvo. Osim toga, apelantice smatraju da su diskriminirane i zbog toga što je tužena zaključila ugovor o otkupu stana koji se nalazi u prizemnoj etaži, iako suvlasnička zajednica između tužene i umješača nije razvrgnuta.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su Kantonalni sud i Vrhovni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude kao konačne odluke u konkretnom predmetu dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje da potvrdi presudu Kantonalnog suda kojom je preinačena prvostepena presuda i odbijen tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude, kao i presude Kantonalnog suda, sa relevantnim odredbama Zakona o prodaji stanova, te ranijeg važećeg Zakona o vlasničko pravnim odnosima, odnosno odredbama važećeg Zakona o stvarnim pravima na koje odrede su se pozvali Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženju osporenih presuda, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i poziva se na svoju praksu u predmetu koji je pokretao ista činjenična i pravna pitanja kao u konkretnom slučaju (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti: AP-4968/17 od 27. februara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je razmatrao apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda, u kojoj su u suštini dati isti razlozi i za odluku tog suda, kao u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda u konkretnom slučaju, a kojom je u konačnici odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tužiteljica u tom predmetu stekla pravo na kupovinu dvosobnog stana na kojem su tužena Općina Centar Sarajevo i fizička lica u zemljišnoj knjizi upisani kao suvlasnici sa suvlasničkim dijelovima na tom stanu. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U pogledu navoda apelantica da je Vrhovni sud u istim predmetima donio drugačiju odluku, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, kao i svoju praksu u predmetu AP 4968/17 koji se ticao istih činjeničnih i pravnih pitanja, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz čl. II/3.e) i k), te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6432/18 (Memnuna Kantardžić – Goro i N. J.) | Sudska praksa | Aktio