Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6558/18 (R. T.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izvršni postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6558/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6558/18, rješavajući apelaciju Refika Tule, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Refika Tule podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 233821 17 Gži od 1. juna 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 233821 16 I 2 od 22. septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Refik Tule (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nermin Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je 14. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 233821 17 Gži od 1. juna 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 233821 16 I 2 od 22. septembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva pravosuđa, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik – tražilac protivizvršenja), zatraženo je 11. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i izvršenik – tražilac protivizvršenja su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 20. maja do 3. juna 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj I-6417/05 (CMS broj 65 0 I 233821 16 I 2 ) od 16. februara 2006. godine kojim je na osnovu izvršne isprave - presude Općinskog suda u Mostaru od 8. jula 2004. godine, koja je preinačena presudom Kantonalnog suda u Mostaru od 15. septembra 2005. godine, usvojio apelantov prijedlog i obavezao izvršenika – tražioca protivizvršenja da mu isplati ukupan iznos od 40.408,28 KM po osnovu materijalne i nematerijalne štete i troškova postupka.

6. Izvršenik – tražilac protivizvršenja je 19. januara 2007. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za protivizvršenje u kojem je naveo da je presudom Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 7. novembra 2006. godine preinačena presuda Kantonalnog suda u Mostaru od 15. septembra 2005. godine na osnovu koje je doneseno i provedeno Rješenje o izvršenju broj I-6417/05 (CMS broj 65 0 I 233821 16 I 2 ) od 16. februara 2006. godine na osnovu kojeg je apelantu isplaćen ukupan iznos od 40.408,28 KM.

7. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 I 233821 16 I 2 od 22. septembra 2017. godine usvojio prijedlog za protivizvršenje, pa je naložio apelantu da izvršeniku – tražiocu protivizvršenja vrati iznos od 7.000,00 KM na ime nematerijalne štete, iznos od 1.692,60 KM na ime troškova parničnog postupka, iznos od 3.500,00 KM na ime materijalne štete i iznos od 3.000,00 KM na ime troškova odbrane u krivičnom postupku.

8. Općinski sud je u obrazloženju rješenja, prije svega, naveo da nije osnovan prigovor neblagovremenosti prijedloga za protivizvršenje, jer uvidom u dopis Vrhovnog suda od 10. aprila 2007. godine utvrđeno je da je presudu od 7. novembra 2006. godine izvršenik – tražilac protivizvršenja zaprimio 8. januara 2007. godine, a prijedlog za protivizvršenje je podnesen 19. januara 2007. godine, što znači u zakonskom roku koji predviđa član 54. stav 3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

9. Nadalje, Općinski sud je ocijenio da nisu osnovani niti apelantovi navodi da izvršenik-tražilac protivizvršenja mora biti odbijen sa prijedlogom za protivizvršenje, imajući u vidu odredbu člana 216. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U tom smislu Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe ZOO koje govore o stjecanju bez osnova (čl. od 210. do 219), pa tako ni člana 216. ZOO, jer apelant nije imovinu - novčana sredstva koja je naplatio u predmetnom izvršnom postupku stekao bez osnova, već na osnovu presude Općinskog suda u Mostaru od 8. jula 2004. godine, koja je preinačena presudom Kantonalnog suda u Mostaru od 15. septembra 2005. godine. Dakle, za prelaz imovine sa izvršenika – tražioca protivizvršenja na apelanta postojao je osnov u navedenim presudama, tako da je u konkretnom slučaju isključena primjena navedenih odredaba ZOO koje govore o stjecanju bez osnova. Da bi se primijenile odredbe o stjecanju bez osnova, potrebno da imovina sa jedne osobe pređe u imovinu druge osobe, a da taj prelaz nema osnova u nekom pravnom poslu ili u zakonu, kao što je to regulisano odredbom člana 210. ZOO. Kako je presuda Kantonalnog suda u Mostaru od 15. septembra 2005. godine preinačena presudom Vrhovnog suda od 7. novembra 2006. godine, a kako je izvršenik novčana potraživanja iz izvršne isprave naplatio 23. maja 2006. godine, Općinski sud je ocijenio da je osnovan prijedlog za protivizvršenje koji je podnio izvršenik - tražilac protivizvršenja, shodno odredbi člana 54. ZIP-a kojom je propisano da, nakon što je izvršenje već provedeno, izvršenik može u istom izvršnom postupku zatražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je izvršenjem dobio, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez djelovanja, dok je odredbom člana 54. stav 2. ZIP-a propisano da, ako je tražilac izvršenja izvršenjem naplatio određeni novčani iznos, izvršenik u prijedlogu za protivizvršenje može tražiti plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana naplate tog iznosa. Općinski sud je, također, naveo da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu ni odredbe člana 57. ZIP-a koja govori o nemogućnosti protivizvršenja s obzirom na to da nisu nastupile stvarne i pravne promjene da vraćanje više nije moguće, pri čemu je pravno irelevantno za donošenje rješenja po prijedlogu za protivizvršenje da li apelant ima imovinu iz koje se može namiriti izvršenik – tražilac protivizvršenja.

10. Kantonalni sud je, rješavajući o apelantovoj žalbi protiv rješenja prvostepenog suda od 22. septembra 2017. godine, donio Rješenje broj 65 0 I 233821 17 Gži od 1. juna 2018. godine kojim je odbio kao neosnovanu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

11. Kantonalni sud je kratko ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda i istakao da apelantovim žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja. Pri tome Kantonalni sud je naveo da nije osnovan apelantov žalbeni navod da prijedlog za protivizvršenje nije podnesen u okviru subjektivnog roka od 30 dana, te da se takav zahtjev morao odbaciti kao neblagovremen. Naime, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio i obrazložio da se radi o blagovremenom prijedlogu za protivizvršenje s obzirom na to da je presudu Vrhovnog suda od 7. novembra 2006. godine izvršenik zaprimio 8. januara 2007. godine (uz dopis priložena i kopija dostavnice), a prijedlog za protivizvršenje podnesen je 19. januara 2007. godine, što znači u zakonskom roku koji propisuje član 54. stav 3. ZIP-a.

12. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani niti apelantovi žalbeni navodi kojim tvrdi da prvostepeni sud pogrešno tumači odredbu člana 216. ZOO. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je tačno da odredba člana 216. ZOO propisuje kada se može zadržati primljeno, pa je tako citiranom odredbom propisano da se ne može tražiti vraćanje iznosa isplaćenih na ime naknade štete zbog povrede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, što nije u konkretnom slučaju. Dosuđena naknada štete u konkretnom slučaju odnosi se na nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove zbog neosnovanog lišavanja slobode, zbog povrede ugleda i časti, pretrpljenog straha, te troškova odbrane u krivičnom i parničnom postupku, sve sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužbeni zahtjev za umanjenje životne aktivnosti odbijen kao neosnovan. Navedeno upućuje na zaključak da su naknade dosuđene za pretrpljenu duševnu bol zbog povrede ugleda i časti, te strah koji je trajao određeni vremenski period iz čega slijedi da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi tijela. Kantonalni sud je istaknuo da je odbijen apelantov zahtjev za isplatu naknade štete za umanjenje životne aktivnosti, što je tokom vođenog parničnog postupka utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju, a iz koje činjenice proizlazi da nema ni narušenja zdravlja (trajna kategorija) da bi bio ispunjen zakonski uvjet, da kao savjestan primalac može zadržati primljeno. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da ni zatezne kamate nisu dio naknade štete, pa se na iznos plaćen na ime zateznih kamata ne može primijeniti odredba člana 216. ZOO.

13. Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani niti apelantovi žalbeni prigovori o pogrešnoj primjeni člana 57. ZIP-a. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud vrlo jasno u prvostepenoj odluci objasnio zašto se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 57. ZIP-a, odnosno da nisu nastupile stvarne i pravne promjene zbog čega je vraćanje primljenog nemoguće. U tom smislu Kantonalni sud je ocijenio da nije došlo do stvarnih promjena koje nastupaju kada stvar izgubi svoj prvobitni identitet, kao ni pravnih promjena koje bi bitno utjecale na pravni režim.

14. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud „miješa“ stjecanje bez osnova i član 216. ZIP-a. Suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud u svojoj odluci upravo objašnjava zašto se u konkretnom slučaju ne radi o stjecanju bez osnova, te da je do naplate sredstava došlo po osnovu presude, a ne bez osnova, za koji zaključak je prvostepeni sud dao pravilne i potpune razloge. Kantonalni sud je u tom smislu istaknuo da ukazivanje na apelantovu tešku materijalnu situaciju nije značajno kod donošenja predmetne odluke, ali da je svakako obaveza suda da u izvršnom postupku, ako do njega dođe, utvrđuje imovina dužnika (član 37. ZIP-a). Naime, ovom odlukom je utvrđeno pravo na protivizvršenje, a u drugoj fazi slijedi eventualno podnošenje prijedloga za provođenje protivizvršenja (član 56. ZIP-a) u kojoj može doći i do obustave postupka ako se utvrdi da nema imovine na kojoj se može provesti protivizvršenje.

15. Konačno, Kantonalni sud je naveo da apelantovo pozivanje na sudsku praksu, te priložene odluke sudova nemaju utjecaja na drugačije rješavanje konkretne pravne stvari, jer sudske odluke nisu formalni izvor prava u BiH, nego su to zakoni kao primarni izvor prava. Pri tome Kantonalni sud je istaknuo da dostavljena Odluka Ustavnog suda broj AP 1190/10, koja je prima facie odbačena kao nedopuštena, jasno ukazuje da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava, već da je zadatak Ustavnog suda da ispituje eventualne povrede ili zanemarivanje ustavnih prava, a da rješenja koja su osporena navedenom apelacijom sadrže jasna obrazloženja i konzistentne razloge za primjenu odredaba ZOO.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Ističe da prvostepeni sud nije dao nikakvo obrazloženje na navode i prigovore iz brojnih podnesaka koje je podnio u toku postupka. Smatra da su redovni sudovi pogrešno tumačili odredbu člana 216. ZOO i člana 57. ZIP-a. Ističe da u konkretnom slučaju postoje pretpostavke za primjenu člana 57. ZIP-a, jer su nastale takve stvarne promjene da vraćanje više nije bilo moguće i dozvoliti zahtjev za protivizvršenje bi bilo protivno moralnim i svim drugim normama s obzirom na to da bi tada trpio dalju štetu, a sve to u vezi sa članom 216. ZOO (kada se može zadržati primljeno). Nadalje, ističe da prijedlog za protivizvršenje nije podnesen unutar subjektivnog roka od 30 dana koji je određen članom 54. ZIP-a. Smatra da izvršenik – tražilac protivizvršenja nema pravo tražiti iznose isplaćene na osnovu pravosnažnih presuda, jer je isplata izvršena savjesnom primaocu, pri čemu nije odlučno što je u revizijskom postupku preinačena presuda Kantonalnog suda na osnovu koje je doneseno i provedeno rješenje o izvršenju. Apelant je ukazao na presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Srbije u kojima je zauzet stav da se ne može tražiti vraćanje isplaćenih iznosa ako je isplata izvršena prema pravosnažnoj presudi. Osim toga, apelant je ukazao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 1190/10 u kojoj je bila slična pravna situacija kao u konkretnom slučaju.

b)Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da apelant samo paušalno navodi da je došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su odluke koje osporava apelant donesene u skladu sa navedenim odredbama materijalnog prava [ZIP-a i ZOO], da su detaljno obrazložene i da sadrže sve elemente propisane članom 8. u vezi sa članom 191. Zakona o parničnom postupku. Navedena sudska praksa, kao i Odluka Ustavnog suda broj AP 1190/10 su, također, obrazložene u pobijanoj odluci Kantonalnog suda, te, prema ocjeni Kantonalnog suda, nisu osnovani apelacioni navodi o učinjenim povredama iz citiranih odredaba Evropske konvencije.

19. Općinski sud je naveo da su svi apelantovi navodi izneseni u apelaciji neosnovani u cijelosti, da su ti navodi izneseni paušalno i s ciljem da apelant zadrži ono što mu ne pripada, a što mu je presudom Vrhovnog suda od 7. novembra 2006. godine naloženo da vrati. Nadalje, Općinski sud je naveo da odluke drugih sudova na koje se apelant poziva nisu izvor prava u BiH i da sud nije vezan za njih, već sud na osnovu stanja u spisu primjenjuje odredbe zakona koji regulišu danu oblast, u konkretnom slučaju to su ZIP, ZOO i ZPP, a koji su u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Imajući u vidu da su svi apelantovi navodi izneseni u apelaciji neosnovani u cijelosti, Općinski sud je ocijenio da ne postoji nijedan pravno relevantan razlog da se apelacija usvoji.

20. Federalno pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je predmetna apelacija neutemeljena i nedokazana u odnosu na Federaciju BiH, jer Federacija BiH nije povrijedila apelantova prava iz Ustava BiH, niti iz drugih propisa.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUSBiH, 74/11 - OUSFBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje USBiH, 46/16, 36/17 - OUSBiH, 55/18 - Rješenje USBiH i 25/20 - OUSBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUSBiH, 74/11 - OUSFBiH i 35/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 37. st. 1. i 2.

Utvrđivanje dužnikove imovine (1) Tražilac izvršenja može u prijedlogu za izvršenje koji se zasniva na izvršnoj ispravi zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju zatraži od samog izvršenika i od drugih u zahtjevu određenih fizičkih i pravnih lica, odnosno upravnih i drugih organa i organizacija da sudu dostave podatke o imovini izvršenika, ako tražilac izvršenja učini vjerovatnim da bi ova lica mogla imati ove podatke.

(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se istaći i nakon donošenja rješenja o izvršenju ako izvršenje na predloženom sredstvu izvršenja nije uspjelo.

Član 54. stav (3) Razlozi za protivizvršenje (3) Prijedlog za protivizvršenje iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kad je izvršenik saznao za razlog za protivizvršenje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončanja izvršnog postupka.

Član 56.

Rješenje o protivizvršenju (1) Na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja kojim je tražiocu izvršenja naloženo da izvršeniku vrati ono što je izvršenjem dobio sud će, na prijedlog izvršenika, da donese rješenje o protivizvršenju.

(2) Protivizvršenje se provodi prema odredbama ovog zakona o izvršenju.

Član 57.

Nemogućnost protivizvršenja Prijedlog za protivizvršenje neće se prihvatiti ako su u pogledu onoga što je tražilac izvršenja dobio izvršenjem nastupile takve stvarne i pravne promjene da vraćanje više nije moguće.

22. Zakon o obligacionim odnosima FBiH („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Kad se može zadržati primljeno Član 216.

Ne može se tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog povrede tela, narušenja zdravlja ili smrti, ukoliko je isplata izvršena savesnom pribaviocu.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 I 233821 17 Gži od 1. juna 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 29. oktobra 2018. godine a apelacija je podnesena 14. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. U odnosu na primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud primjećuje da su predmet ovog apelacionog postupka odluke donesene u postupku izvršenja u kojem apelant ima poziciju izvršenika. U vezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća da je, u pogledu primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije, stav Evropskog suda, kao i Ustavnog suda, generalno, da je on ratione materiae neprimjenjiv kada se radi o izvršnom postupku osim ako se u njemu utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske od 1. jula 1991. godine, broj 13800/88 OI 94, te Odluku Ustavnog suda broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine). Principijelan stav Evropskog suda i Ustavnog suda u pogledu neprimjenjivosti člana 6. Evropske konvencije, kada se radi o izvršnom postupku, odnosi se uvijek na to kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje.

29. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetu broj AP 2621/07 koja se može primijeniti na konkretan slučaj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2621/07 od 2. decembra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), smatra da su se u konkretnom izvršnom postupku pojavila nova pravna pitanja, što ukazuje na to da se u predmetnom izvršnom postupku osporenim odlukama odlučivalo o pitanjima koja imaju bitan značaj za prava i obaveze apelanta kao izvršenika. Ovo stoga što je apelant prvobitno bio tražilac izvršenja, dok je u toku postupka, nakon što je presudom Vrhovnog suda od 7. novembra 2006. godine preinačena presuda Kantonalnog suda u Mostaru od 15. septembra 2005. godine na osnovu koje je doneseno i provedeno rješenje o izvršenju, postao izvršenik. Stoga je član 6. stav 1. Evropske konvencije u okolnostima konkretnog slučaja primjenjiv, odnosno u konkretnom slučaju mogu da se primijene garancije člana 6. Evropske konvencije.

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Osim toga, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što prvostepeni sud nije dao nikakvo obrazloženje na navode i prigovore iz brojnih podnesaka koje je podnio u toku postupka. Također, apelant je ukazao i na presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Srbije u kojima je zauzet stav da se ne može tražiti vraćanje isplaćenih iznosa ako je isplata izvršena prema pravosnažnoj presudi, kao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 1190/10 iz koje proizlazi da je stav Ustavnog suda suprotan stavu redovnih sudova u konkretnom predmetu.

31. U vezi sa istaknutim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

33. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenim rješenjem Kantonalnog suda, odbijena apelantova žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda kojim je, nakon što je Vrhovni sud presudom od 7. novembra 2006. godine preinačio presudu Kantonalnog suda u Mostaru od 15. septembra 2005. godine po osnovu koje je bilo doneseno i provedeno rješenje o izvršenju i apelantu isplaćen iznos od 40.408,28 KM, usvojen prijedlog izvršenika – tražioca protivizvršenja za protivizvršenje. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je presudom Vrhovnog suda od 7. novembra 2006. godine apelantu naloženo da vrati dio sredstava koje je neosnovano naplatio u toku predmetnog izvršnog postupka, tako da apelant nije, niti može biti savjestan pribavilac iz odredbe člana 216. ZOO, te je apelantovo pozivanje na navedenu odredbu u cijelosti neosnovano, budući da se u konkretnom slučaju nije radilo o povredi tijela da bi bio ispunjen zakonski uvjet da apelant kao savjestan primalac može zadržati primljeno. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti ni odredbe člana 57. ZIP-a koje govore o nemogućnosti protivizvršenja, budući da se kod vraćanja novčanih obaveza i drugih zamjenjivih stvari ne može primijeniti citirana odredba, jer tu nisu nastupile stvarne i pravne promjene da vraćanje više nije moguće. Ustavni sud, dalje, primjećuje da apelant tvrdi da prijedlog za protivizvršenje nije podnesen unutar subjektivnog roka od 30 dana koji je određen članom 54. ZIP-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi bavili ovim pitanjem, te iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da se radi o blagovremenom prijedlogu za protivizvršenje s obzirom na to da je presudu Vrhovnog suda od 7. novembra 2006. godine izvršenik zaprimio 8. januara 2007. godine (uz dopis priložena i kopija dostavnice), a prijedlog za protivizvršenje podnesen je 19. januara 2007. godine, što znači u zakonskom roku koji propisuje član 54. stav 3. ZIP-a. U navedenom obrazloženju redovnih sudova, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud ne može uočiti bilo kakvu proizvoljnost u primjeni procesnog prava na apelantovu štetu. Stoga se, prema ocjeni Ustavnog suda, i ovi prigovori čine neosnovanim. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira razboritog tumačenja relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava. Osim toga, Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Stoga, suprotno apelantovim navodima, po mišljenju Ustavnog suda, u osporenim odlukama nema proizvoljnosti u načinu na koji je primijenjeno materijalno i procesno pravo.

34. U odnosu na navode iz apelacije da prvostepeni sud nije dao nikakvo obrazloženje na navode i prigovore iz brojnih podnesaka koje je podnio u toku postupka, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u apelacionom spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Općinski sud, suprotno navodima apelacije, u svojim rješenjima odgovorili na svaki žalbeni, odnosno navod iznesen u apelantovom prigovoru koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te da za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

35. Osim toga, Ustavni sud, u vezi sa apelantovim navodima da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti praksu Ustavnog suda o istim pitanjima, konkretno odluku u predmetu broj AP 1190/10 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1190/10 od 17. jula 2013. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), ukazuje da je u tom predmetu Ustavni sud odbacio apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona - Ministarstva unutrašnjih poslova Mostar kao očigledno (prima facie) neosnovanu. Pri tome Ustavni sud zapaža da je u navedenom predmetu izvršnom ispravom (presudom) utvrđeno umanjenje životne aktivnosti, odnosno povreda tijela i narušenje zdravlja, dok u konkretnom predmetu to nije slučaj, odnosno u konkretnom slučaju se ne radi o povredi tijela [naknada štete se u konkretnom slučaju odnosi na nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove zbog neosnovanog lišavanja slobode, zbog povrede ugleda i časti, pretrpljenog straha, te troškova odbrane u krivičnom i parničnom postupku], što je Ustavni sud obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Slijedom navedenog, Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučenja imao u vidu praksu Ustavnog suda na koju je ukazao apelant u apelaciji, ali da ona u okolnostima konkretnog slučaja nije mogla utjecati na drugačiju odluku u ovom predmetu.

36. U pogledu apelantovog pozivanja na drugačiju praksu sudova u drugim susjednim državama, Ustavni sud podsjeća da je prvenstveno na domaćim organima, posebno sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava. Imajući u vidu da je prethodno zaključeno da su apelacioni navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava neosnovani, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

37. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo na imovinu. Apelant kršenje navedenog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su usvojili prijedlog za protivizvršenje s obzirom na to da je presudom Vrhovnog suda od 7. novembra 2006. godine preinačena presuda Kantonalnog suda od 15. septembra 2005. godine na osnovu koje je doneseno i provedeno rješenje o izvršenju. Pri tome Ustavni sud zaključuje da su Kantonalni i Općinski sud u svojim rješenjima odgovorili na svaki žalbeni, odnosno navod iznesen u apelantovom prigovoru koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te kada su za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge.

39. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6558/18 (R. T.) | Sudska praksa | Aktio