Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2156/20 (K. D., S.Z. i L.K.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2156/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2156/20, rješavajući apelaciju K. D. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele K.
D., S.Z. i L.K. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Rs 004282 19 Rsž od 27. septembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Rs 004282 19 Rsž od 29. augusta 2019. godine, Dopunske presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 054291 14 Rs od 13. novembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 054291 14 Rs od 1.
oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. K. D., S.Z. i L.K. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijele su 26. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 052099 19 Rev od 5. marta 2020. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 Rs 004282 19 Rsž od 27. septembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda broj 08 0 Rs 004282 19 Rsž od 29. augusta 2019. godine, Dopunske presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 054291 14 Rs od 13. novembra 2014. godine i Presude Općinskog suda broj 53 0 Rs 054291 14 Rs od 1. oktobra 2014. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2668/19 od 15. januara 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelantice podnijele protiv Presude Kantonalnog suda broj 08 0 Rs 004282 19 Rsž od 29. augusta 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 08 0 Rs 004282 19 Rsž od 27. septembra 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelantice S.Z. odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda broj 53 0 Rs 054291 14 Rs od 1. oktobra 2014. godine obavezan je tuženi Hercegovačko neretvanski kanton, Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, da apelantici K.D. isplati na ime naknade za ishranu, na ime dijela plaće zbog umanjene plaće ispod zagarantovane plaće i na ime naknade za prevoz novčane iznose za navedene periode sa zakonskim zateznim kamatama, dok je iznad dosuđenih iznosa na ime naknade za ishranu apelantica odbijena. Obavezan je tuženi da apelanticama S.Z. i L.K. isplati na ime naknade za ishranu i na ime dijela plaće zbog umanjene plaće ispod zagarantovane plaće novčane iznose za navedene periode sa zakonskim zateznim kamatama, dok su iznad dosuđenih iznosa na ime naknade za ishranu apelantice odbijene. Odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile naknadu na ime povećanja plaće po osnovu godina radnog staža i to za svaku godinu radnog staža po 0,6% ( a ne 0,5% koliko im je isplaćivano) odnosno u kojem procentu im je plaća povećana. Obavezan je tuženi apelanticama nadoknaditi parnične troškove.
4. Dopunskom presudom Općinskog suda broj 53 0 Rs 054291 14 Rs od 13. novembra 2014. godine odbijene su apelantice s tužbenim zahtjevom preko dosuđenog presudom ovog suda od 1. oktobra 2014. godine, a kojim su tražile da sud obaveže tuženog da im isplati na ime dijela povećanja plaće po osnovu godina radnog staža novčane iznose za navedene periode sa zakonskim zateznim kamatama.
5. Presudom Kantonalnog suda od 29. augusta 2019. godine odbijene su žalbe apelantica protiv prvostepene presude i dopunske presude godine kao neosnovane, dok je uvažena žalba tužene protiv prvostepene presude i prvostepena presuda je preinačena na način da se tužbeni zahtjev apelantica za isplatu plaće za utuženi period, naknade za ishranu zaključno s 28. septembra 2012. godine, kao i naknade troškova prevoza dosuđenih apelantici K.D. zaključno sa 28. septembra 2012. godine, odbija kao neosnovan, dok se u pogledu naknade za ishranu nakon 28. septembra 2012. godine i u pogledu troškova postupka prvostepena presuda ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
6. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 1. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u F BiH, propisano da se tim zakonom utvrđuju plaće, naknade i druga materijalna prava sudaca, tužitelja i stručnih saradnika u F BiH. Prema odredbi člana 5. istog zakona osnovna mjesečna plaća svakog suca, tužitelja i stručnog saradnika povećava se za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, najviše do 40 godina. Kantonalni sud je naveo da prema odredbama člana 17. navedenog zakona odluke sadržane u drugim zakonima, propisima ili odlukama F BiH koje su u suprotnosti s odredbama tog zakona prestaju vrijediti danom stupanja na snagu Zakona o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u F BiH, tj. 1. januara 2006 godine. Kantonalni sud je naveo da su iz tog razloga bez uticaja sva suprotna razlaganja u žalbama apelantica i njihova pozivanja na Opći kolektivni ugovor za teritorij F BiH. Kantonalni sud je naveo da su osnovani navodi tužene da tada važećim Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u F BiH (Sl. novine FBiH br. 72/05 i 22/09), nije bilo propisano pravo sudaca i stručnih saradnika na ishranu u toku radnog vremena (topli obrok), kao ni pravo na naknadu troškova prijevoza s posla i na posao. Kantonalni sud je ukazao i da je Odlukom Ustavnog suda F BiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđeno da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u F BiH u dijelu koji se odnosi na naknade sudaca i tužitelja nije u saglasnosti sa Ustavom F BiH, te je Parlamentu F BiH naloženo da u roku od 6 mjeseci, od dana objavljivanja presude u Službenim novinama F BiH dopuni navedeni zakon, koji se primjenjivao sve do 28. septembra 2012. godine. Kantonalni sud je naveo da je stoga, u pogledu potraživanja naknade toplog obroka i troškova prijevoza do 28. septembra 2012. godine te razlike plaće za uloženi period, valjalo žalbu tužene uvažiti, preinačiti prvostepenu presudu u tom dijelu i odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica za isplatu razlike plaće za utuženi period, naknade toplog obroka kao i naknade troškova prijevoza. Kantonalni sud je naveo da, što se tiče dosuđene naknade troškova ishrane -toplog obroka za period nakon 28. septembra 2012. godine, obrazloženje pobijane presude ne sadrži odgovarajuće razloge kako se dolazi do dosuđenog iznosa, dok je u pogledu dosuđene naknade troškova prijevoza apelantici K.D. za period nakon 28. septembra 2012 godine izostalo bilo kakvo obrazloženje.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 08 0 Rs 004282 19 Rsž od 27. septembra 2019. godine, ispravljena je očita pogreška u kucanju datuma u izreci presude Kantonalnog suda od 29. augusta 2019. godine.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantice, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantice navode da je pogrešna tvrdnja redovnih sudova da se na predmetni pravni odnos ne može primijeniti Opći kolektivni ugovor za područje F BiH u odnosu na povećanje plaće po osnovu godina radnog staža. Također, apelantice navode da su dovedene u neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlenike koji ostvaruju pravo na naknadu za ishranu, te da se u konkretnom predmetu ne radi o primjeni odluke Ustavnog suda Federacije BiH, već o pravu apelantica koje su diskriminisane.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična ili ista činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4148/12 od 17. juna 2015. godine, te odluke o dopustivosti br. AP-4339/17 od 23. aprila 2017. godine i AP- 906/19 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević