Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2195/20 (A. A.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 18
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-2195/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-2195/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Anto Andrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Anto Andrić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 006392 17 U od 16. aprila 2020. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Anto Andrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Gordan Stojić advokat iz Mostara, podnio je 29. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006392 17 U od 16. aprila 2020. godine.
2. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-2656/12 od 26. decembra 2012. godine apelantu je prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida sa 28. junom 2012. godine, te pravne i materijalne posljedice koje je proizvelo konačno rješenje Uprave za pitanja branilaca Mostar, Sektor za pitanja branilaca Hercegovačko-neretvanskog kantona od 31. jula 2007. godine.
3. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja Federalnog ministarstva od 26. decembra 2012. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 70 0 U 006392 17 U od 16. aprila 2020. godine predmetnu tužbu odbacio kao neblagovremenu. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 18. stav (2) Zakona o upravnim sporovima propisano da se tužba podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu. Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju rješenje Federalnog ministarstva od 26. decembra 2012. godine koje se pobija tužbom apelant primio 22. januara 2013. godine, što je potvrdio svojim potpisom na dostavnici o uručenju pobijanog rješenja, pa je rok za podnošenje tužbe radi osporavanja njegove zakonitosti istekao 21. februara 2013. godine. Vrhovni sud je ukazao da nije mogao prihvatiti kao istinite paušalne i ničim dokazane navode apelanta da osporeno rješenje nije nikada primio, odnosno da je predmetno rješenje „vjerovatno uručeno drugoj osobi“. Naime, naveo je da je potpis na dostavnici o uručenju osporenog rješenja istovjetan potpisu na zahtjevu apelanta za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida koji je podnesen nadležnom organu 26. januara 2007. godine, kao i na dostavnicama koje se nalaze u spisu, a kojima se potvrđuje potpis određenih drugih pismena koja su apelantu uručivana u toku upravnog postupka na istu adresu koju je naznačio i u zahtjevu za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. Vrhovni sud je zaključio da je, kako je apelant tužbu uputio sudu preporučenom pošiljkom putem pošte 13. septembra 2017. godine, predmetna tužba neblagovremena, jer je podnesena po isteku roka propisanog odredbama člana 18. stav (2) Zakona o upravnim sporovima, pa je istu, shodno odredbama člana 25. stav (1) tačka 1) Zakona o upravnim sporovima trebalo odbaciti.
Apelacioni navodi
4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Vrhovni sud „propustio da izvrši uvid u nesporni potpis apelanta, a nesporni potpis apelanta se sa zakonskog aspekta prvenstveno nalazi na njegovoj osobnoj iskaznici“. Apelant ukazuje da živi u izbjegličkom naselju u kojem živi više osoba sa istim imenom i prezimenom, te da postoji velika vjerovatnoća da predmetno rješenje nije dostavljeno njemu lično.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 18. stav (2) Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05), u propisanom roku podnese tužbu sudu. Ustavni sud zapaža, dakle, da je apelantova tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio tužbu nadležnom sudu, čime je propustio iscrpiti djelotvorne pravne lijekove. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević