Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2201/20 (Osnovna škola Stolac)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Miješanje u imovinu
  • Izvršni postupak
  • Javna vlast
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2201/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-2201/20, rješavajući apelaciju Osnovne škole Stolac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Osnovna škola Stolac protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 045954 18 Rsži od 3. juna 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Osnovna škola Stolac protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 045954 18 Rsži od 3. juna 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. Osnovna škola Stolac (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnijela je 29. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 045954 18 Rsži od 3. juna 2020. godine.

2. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda Rješenje Općinskog suda u Čapljini broj 045954 17 I 2 od 20. decembra 2017. godine preinačeno je tako da glasi: Rješenje o izvršenju broj 53 0 Rs 045954 17 1 od 26. septembra 2017. godine kojim je odlučeno o visini stope zatezne kamate preinačava se tako da zakonska zatezna kamata na ime dijela naknade za ishranu i regresa za navedeni period iznosi 0,2 %. Izvršenje određeno rješenjem o izvršenju broj 53 0 Rs 045954 17 I od 26. septembra 2017. godine ograničava se samo na provođenje na računu apelantice kod UniCredit banke d.d. Mostar broj 338 100 220 042 4167, dok se stavlja van snage na ostalim računima izvršenika određenim rješenjem o izvršenju. U ostalom dijelu žalba je odbijena i Rješenje o izvršenju broj 53 0 Rs 045954 17 I od 26. septembra 2017.godine, ostalo je na snazi.

3. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je u ovom postupku tražitelj izvršenja (K.M.) podnio prijedlog za izvršenje protiv apelantice, na osnovu izvršne isprave-presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 045954 12 Rs od 8. jula 2012.godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 04595412 Rsž od 24. marta 2017.godine. Rješenjem o izvršenju broj 53 0 Rs 045954 17 I od 26. septembra 2017. godine prvostepeni sud je dozvolio izvršenje koje se ima provesti na transakcijskim računima Hercegovačko neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: HNK) Mostar, kod banaka određenih u rješenju o izvršenju. Kantonalni sud je naveo da je protiv ovog rješenja apelantica uložila prigovor koji je prvostepeni sud pobijanim rješenjem odbacio kao nedopušten. Kantonalni sud je naveo da izjavljenom žalbom Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar pobija rješenje o izvršenju kao punomoćnik apelantice, a ne kao treća osoba, pa nije bilo mjesta odbacivanju prigovora kao nedopuštenog. Kantonalni sud je naveo i da se osnovne škole finansiraju sredstvima iz budžeta kantona i dijelom sredstvima iz budžeta općina kako je to propisano odredbama člana 13. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju. Apelantica nema svoj račun, ali se sredstva potrebna za obavljanje djelatnosti osiguravaju u budžetu i doznačavaju na jedinstveni račun trezora, tako da apelantica nema drugi način finansiranja. Kantonalni sud je naveo da naprijed navedeno znači da je apelantica budžetski korisnik, odnosno korisnik kome sredstva za rad osigurava njegov dužnik HNK. Kantonalni sud je ukazao da su, prema sistemu trezorskog poslovanja ustanovljenog Zakonom o trezoru F BiH, apelantici, kao i svim ostalim budžetskim korisnicima, zatvoreni pojedinačni računi, pa ona kao budžetski korisnik može samo poslovati preko jedinstvenog računa trezora, odnosno, sva plaćanja može vršiti jedino preko transakcijskog računa kao dijela jedinstvenog računa trezora u skladu sa članom 24. Zakona o trezoru u F BiH. Kantonalni sud je naveo da, osim Ministarstva finansija, ni jedna druga osoba ili institucija nema pravo raspolaganja nad ovim računom, ukoliko nije drugačije utvrđeno u općim ili pojedinačnim instrukcijama koje daju ministarstva finansija, jedinstveni račun trezora HNK i sredstva na tome računu. Dakle, predstavljaju račun i sredstva svih proračunskih korisnika, odnosno, u konkretnom slučaju, račun i sredstva apelantice, a kojim ona odgovara za svoje obaveze, jer nema drugi način finansiranja i izmirivanja svojih obaveza osim putem trezora HNK. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelantice da je tražitelj izvršenja (K.M.) morao da dokaže da su obaveze prešle na treće osobe. Kantonalni sud je naveo i da je pregledom računa apelantice u rješenju o izvršenju i računa iz dopisa Ministarstva finansija HNK broj 04-01-10-339/18 od 20. februara 2018. godine, utvrđeno da su u rješenju o izvršenju, pored jednog računa s kojeg se može provoditi izvršenje, označeni i računi koji ne mogu biti predmet izvršenja, iz kog je razloga primjenom člana 137. i člana 138. stav 4. i 6. Zakona o izvršnom postupku, Kantonalni sud usvojio prigovor apelantice da se izvršenje ne može provesti na svim računima navedenim u prijedlogu za izvršenje i odlučio kao u izreci rješenja.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da je u predmetnom postupku došlo do pogrešne primjene prava, jer je prijedlog za izvršenje tražitelja izvršenja manjkav iz razloga što u istom nije naznačen predmet izvršenja koji je u vlasništvu izvršenika (apelantice) već je naveden predmet (transakcijski račun) koji je u stvari račun HNK i ne ispunjava uvjete iz č1ana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku. Apelantica je navela i da je tražitelj izvršenja, ako želi dokazati da je obaveza prešla na treće lice na koje ne g1asi izvršna isprava tj. sa apelantice na HNK, obavezan pokrenuti parnični postupak da dokaže da je obaveza prešla na treće lice.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da u predmetnoj apelaciji apelantica ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

7. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelantica ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

1. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o žalbi apelantice podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelantice na osnovu sudske presude. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelantice“, već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

a)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

2. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

3. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose, u suštini, na način na koji je Kantonalni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

4. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba Zakona o izvršnom postupku u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je miješanje u pravo apelantice na imovinu bilo proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njenog prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

5. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

6. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2201/20 (Osnovna škola Stolac) | Sudska praksa | Aktio