Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-238/20 (B. R.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-238/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-238/20, rješavajući zahtjev Bojana Raonića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Bojana Raonića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Bojan Raonić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, podnio je 17. januara 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 024760 19 Kž 12 od 11. novembra 2019. godine.

2. Apelant je u podnesku od 25. juna 2020. godine postavio zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru „sa ciljem odlaganja izvršenja“ osporene odluke Suda BiH od 11. novembra 2019. godine.

3. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 024760 17 K od 12. jula 2019. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i drugih optuženih, apelant je oglašen krivim da radnjama pobliže opisanim u izreci presude počinio krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 342. stav (2) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa krivičnim djelima Krivotvorenje isprave iz člana 373. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH i Ovjeravanje neistinitog sadržaja iz člana 375. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH, pa ga je sud na osnovu navedenih zakonskih odredbi i odredbi člana 42, 43. i 49. KZ FBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru u označenom periodu. Presudom je apelant također obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka i to paušala u označenom iznosu, dok će visinu ostalih troškova sud utvrditi posebnim rješenjem po pribavljanju potrebnih podataka.

4. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 024760 19 Kž 12 od 11. novembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca, te žalba suoptuženog I.R. i Tužilaštva BiH, te je potvrđena prvostepena presuda.

5. Apelant navodi da su mu u postupku u kojem je donesena osporena odluka prekršena prava iz člana II/3.c), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. U svjetlu navoda o kršenju prava iz člana 6. Evropske konvencije, apelant ističe prije svega da mu je sudio nenadležan sud, te da mu je za predmetna krivična djela trebao suditi Kantonalni sud u Sarajevu. S tim u vezi, apelant ističe da u konkretnom slučaju nije ispunjen izuzetak propisan članom 7. stav 2. Zakona o sudu Bosne i Hercegovine, jer je „druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu“ Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) moralo dokazati kao prethodno pravno pitanje nadležnosti Suda BiH i tek nakon toga da se postupak nastavi pred tim sudom. Dalje apelant ističe da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog povrede njegovog prava da se brani šutnjom i povredom privilegije od samooptuživanja, jer je bez apelantovog pristanka korišten za vještačenje. Zatim apelant ukazuje da je do povrede prava na pravično suđenje došlo i zbog nerazumljivosti izreke presude i njene kontradiktornosti sa obrazloženjem. S tim u vezi se navodi da je nejasno kako je apelant kao navodni član grupe davao uputstva članovima grupe, odnosno „između ostalog i sam sebi!, a kroz postupak nije nigdje utvrđeno da je imao kakvu visoku hijerarhijsku poziciju u grupi, niti je Tužilaštvo BiH to ni potvrdilo“. Osim toga, apelant ističe i da u konkretnom slučaju nije „van razumne sumnje“ utvrdilo da je apelant počinio radnje koje su mu stavljene na teret, te da Tužilaštvo BiH nije dokazalo niti jedan element postojanja organizovane kriminalne grupe. Također se navodi da sud nije obrazložio ni direktni umišljaj u apelantovim radnjama, a posebno njegovu svijest i znanje o pripadnosti grupi koja je imala zajednički cilj, pa se stoga radi i o pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji. Pritom se navodi i da je značajno pomenuti i to da u apelantovim radnjama nigdje ne proizlazi obilježja djela Krivotvorenja isprava i Ovjeravanje neistinitog sadržaja. Nadalje apelant ističe da se sudska odluka zasniva i na iskazima pojedinih svjedoka koje imaju manjkavosti koje te iskaze čine nezakonitim ili makar oduzima pravnu snagu koju im sud daje. Isto tako se navodi da je sud osuđujuću odluku zasnovao i na pročitanom iskazu iz istrage svjedoka M.B. kojeg apelantova odbrana nije mogla unakrsno ispitati, pa se na tom dokazu nije mogla zasnovati sudska odluka.

7. Povredu čl. 6. i 8. Evropska konvencije vidi u tome što su u toku postupka, kao ključan dokaz optužbe, korišteni dokazi pribavljeni međunarodnom pravnom pomoći-posebne istražne radnje (presretnuti telefonski razgovori) provedene u Republici Srbiji, posljedično čemu se na tim dokazima nije mogla zasnovati sudska odluka.

8. Konačno se navodi da je kazna izrečena apelantu takva da grubo vrijeđa čl. 3. i 6. Evropske konvencije, jer je ista gruba, prestroga i potpuno neadekvatna onome što se apelantu stavlja na teret i svrsi kažnjavanja. U tom smislu apelant ističe da je sud propustio u smislu člana 49. KZ FBiH da cijeni lične i porodične prilike, njegovo korektno držanje pred sudom, te imovno stanje, kao i njegovu ulogu koja mu je stavljena na teret unutar grupe. S druge strane, apelant ukazuje da je otežavajućim okolnostima na strani apelanta dat prevelik značaj.

9. U podnesku od 25. juna 2020. godine punomoćnici apelanta navode da je apelantu u postupku izvršenja osporene odluke „odlukom Suda BiH odobreno odlaganje izvršenja kazne zatvora do 31. avgusta 2020. godine. Također je naglašeno da je „Sud BiH, u toku krivičnog postupka, ukinuo apelantu pritvor iz razloga što je isti položio jemstvo u označenom novčanom iznosu, a koje jemstvo egzistira sve do drugačije odluke suda odnosno do stupanja na izdržavanje kazne, ako navedena odluka ostane u pravnoj snazi shodno članu 128. ZKP BiH“. Konačno, u podnesku je zatraženo od Ustavnog suda da „ukoliko do navedenog datuma ne donese odluku u meritumu, donese odluku o privremenoj mjeri shodno Pravilima Ustavnog suda, sa ciljem odlaganja izvršenja navedene odluke Suda BiH broj S1 2 K 024760 19 Kž 12 od 11. novembra 2019. godine kojom je apelantu izrečena kazna zatvora, i odloži njeno izvršenje sve do rješavanja predmetne apelacije u meritumu“.

10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je (prema navodima apelacije-podneska od 25. juna 2020. godine) apelant prvenstveno lice koje se nalazi na slobodi, budući da je prvobitno određena mjera pritvora apelantu zamijenjena mjerom jamstva. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant nakon donošenja osporene odluke podnio Sudu BiH molbu za odgađanje izvršenja kazne zatvora i da je, prema apelantovim navodima, navedeni sud odobrio odlaganje izvršenja kazne zatvora do 31. avgusta 2020. godine. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da su Zakonom Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera (u daljnjem tekstu: ZIKS) propisano (čl. 145- 147.) propisani uslovi, odnosno okolnosti i postupak u vezi sa odgađanjem izvršenja kazne osuđenom licu koje se nalazi na slobodi. Naime, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da u apelantovom slučaju ukupan period odgađanja izvršena kazne po svim osnovama može trajati najduže 12 mjeseci, te da apelant ima pravo da nakon 31. avgusta 2020. godine ponovo podnese molbu za odgađanje izvršenja kazne zatvora, kao i da u slučaju da njegova molba bude odbijena ili odbačena podnese žalbu predsjedniku Suda, imajući pritom u vidu da takva žalba odgađa izvršenje kazne. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi razlog da smatra, u okolnostima konkretnog predmeta, navedeni propis neefektivnim pravnim lijekom u kontekstu apelantovog prava da traži odgađanje izvršenja kazne zatvora.

13. Također, Ustavni sud ukazuje da je članom 64. Pravila Ustavnog suda propisano postupanje Ustavnog suda vezano za odluke o privremenim mjerama te je stavom (5) tog člana propisano da „Zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom iz člana 16. ovih pravila pod uvjetom da je prethodno, u skladu s mogućnošću propisanom zakonom, tražio odgađanje izvršenja odluka redovnih sudova ili organa uprave u postupku koji je vođen pred tim sudovima, odnosno organima.“ Dakle, citiranim odredbama Pravila Ustavnog suda je decidno propisano da je apelant dužan tražiti odgađanje izvršenja odluke Suda BiH i na taj način dati redovnom sudu mogućnost da odgodi izvršenje kazne zatvora (vidi Odluka o privremenoj mjeri broj AP-1682/20 od 20. maja 2020. godine, stav 8, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant smatra da njegovi navodi o povredama ljudskih prava učinjenih u predmetnom krivičnom postupku, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.

15. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da se prema apelantovim navodima on nesporno nalazi na slobodi do 31. avgusta 2020. godine, kao i da nakon tog datuma ima na raspolaganju efektivan pravni lijek radi daljnjeg ostvarivanja prava na odgađanje izvršenja kazne zatvora (a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere), Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada o zahtjevu apelanta treba najprije odlučiti redovni, nadležni organ. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-238/20 (B. R.) | Sudska praksa | Aktio