Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2205/20 (A. J.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2205/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-2205/20, rješavajući apelaciju Abdulaha Jašarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Abdulah Jašarević protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 108214 20 Gž od 20. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Abdulah Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 30. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 108214 20 Gž od 20. maja 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Apelacionog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi (H.B.) kao vlasnik određene nekretnine, da prestane sa izlijevanjem otpadnih voda iz svog domaćinstva u položene kanalizacione cijevi u svom dvorištu, a koje cijevi se pružaju od šahta u dvorištu tuženog do ulijevanja u otvoreni kanal pored ulice u naselju, te da ukloni kanalizacione cijevi u svom dvorištu, a koje cijevi se pružaju od šahta u dvorištu tuženog do ulijevanja u otvoreni kanal pored ulice u naselju. Obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude, Apelacioni sud je naveo da je stečeno uvjerenje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud utemeljio na činjenicama koje su utvrđene u toku prvostepenog postupka (da se otpadne vode iz domaćinstva tuženog ne ulijevaju u oborinski kanal pored puta) za koje je imao podlogu u provedenim dokazima i opravdao je dovoljnim i pravilnim razlozima činjenične i materijalnopravne naravi. Apelacioni sud je naveo da se, prema odredbi člana 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, vlasnik nekretnine mora suzdržavati od radnji koje su posljedica imisija i otklanjati uzroke koji potiču s njegove nekretnine, a izazivaju imisije, tj. fizičke smetnje koje dolaze s jedne nekretnine i ometaju korištenje (služenje) drugom nekretninom. Dakle, da bi sud mogao donijeti odluku o pravnoj posljedici predviđenoj u odredbi člana 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, mora prethodno utvrditi postojanje prekomjernih imisija sa jedne nekretnine kojima je otežano ili onemogućeno korištenje druge nekretnine, kao pravno relevantnih činjenica, uz koje ta odredba veže nastanak propisane posljedice, što se utvrđuje dokazivanjem. Apelacioni sud je naveo da je teret dokazivanja tih činjenica na tužitelju (apelantu), prema odredbi člana 236. Zakona o parničnom postupku. Apelacioni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da tuženi kroz cijevi, čije uklanjanje apelant traži, ne ispušta otpadne i fekalne vode iz svoga domaćinstva, da je za otpadne i fekalne vode, tuženi napravio septičku jamu koja nije povezana sa cijevima čije uklanjanje traži apelant, ni sa oborinskim kanalom. Apelacioni sud je ukazao da, prema tome, kad pruženim dokazima apelant nije dokazao postojanje relevantnih činjenica za presuđenje o tužbenom zahtjevu sa aspekta odredbe člana 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (da tuženi kroz cijevi ispušta otpadne i fekalne vode iz svoga domaćinstva u oborinski kanal, koje izazivaju štetne imisije), snosi rizik nedokazanosti i gubi parnicu, pri čemu iskazi svjedoka na koje se poziva u žalbi nemaju značaj za osnovanost tužbenog zahtjeva kod činjenica utvrđenih vještačenjem, činjenica utvrđenih u upravnom postupku i kod toga da je svjedok „jednom osjetio neugodan miris“ i da nije potvrđeno prisustvo otpadnih (fekalnih) voda u oborinskom kanalu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Apelacioni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje. Apelant navodi da je Apelacioni sud propustio da činjenično stanje utvrdi na osnovu dokaza provedenih u parničnom postupku, na štetu apelanta. Apelant navodi i da mu nije omogućeno da činjenice dokumentuje sudu pokazom na licu mjesta, čime je došlo do povrede prava apelanta na pravično saslušanje u građanskim stvarima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Apelacioni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost. U pogledu apelantovih navoda da mu nije omogućeno da činjenice dokumentuje sudu pokazom na licu mjesta, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant u toku postupka pred Apelacionim sudom, koji je donio odluku o apelantovoj žalbi, isticao da je prvostepeni sud onemogućio apelanta da izvede dokaz uviđajem na licu mjesta, pa se o tom prigovoru Apelacioni sud nije mogao ni izjasniti. Stoga, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2205/20 (A. J.) | Sudska praksa | Aktio