Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5993/18 (D. S.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Eksproprijacija
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vanparnični postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5993/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5993/18, rješavajući apelaciju Dragiše Savića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragiše Savića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 V 017856 18 Rev 2 od 22. maja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragiša Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mileta Kovačevića i Marice Đukanović iz Gradiške, podnio je 26. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 V 017856 18 Rev 2 od 22. maja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije) zatraženo je 5. odnosno 22. maja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Ustavni sud je 20. juna 2020. godine zatražio od Osnovnog suda da dostavi dodatnu dokumentaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i korisnik eksproprijacije su u periodu od 26. maja do 25. juna 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju i traženu dokumentaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Pravosnažnim rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Gradiška, broj 21.18/473.1-6/10 od 28. maja 2010. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o eksproprijaciji) usvojen je prijedlog korisnika eksproprijacije da se u predmetu potpune eksproprijacije nepokretnosti zbog promjena nastalih izgradnjom autoputa Banjaluka – Gradiška u njegovu korist potpuno eksproprišu nepokretnosti bliže opisane u tački 1 izreke rješenja jer je odlukom Vlade Republike Srpske od 11. decembra 2009. godine utvrđeno da je od opšteg interesa promjena nastala izgradnjom autoputa Banjaluka – Gradiška. Tačkom 2 predmetnog rješenja usvojen je apelantov zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti koje su bliže opisane u tački 2 izreke ovog rješenja, a tačkom 4 predmetnog rješenja odbijen je apelantov zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela određene parcele kao neosnovan.
Tok postupka
6. Nakon pravosnažnosti predmetnog rješenja na usmenoj raspravi stranke nisu postigle sporazum o naknadi za eksproprisane nepokretnosti u upravnom postupku (zaključak o usmenoj raspravi za sporazumno određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti od 11. oktobra 2010. godine), pa je kompletan spis primjenom člana 158 stav 1 Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP) i člana 70 stav 1 Zakona o eksproprijaciji 29. oktobra 2010. godine dostavljen Osnovnom sudu radi određivanja visine naknade za eksproprisane nepokretnosti.
7. Prvo ročište u predmetu je održano 4. aprila 2011. godine, nakon čega je tri puta izvršen uviđaj na licu mjesta (29. aprila i 7. oktobra 2011. godine, te 25. maja 2012. godine).
8. Osnovni sud je 1. oktobra 2012. godine donio rješenje o naknadi, koje je u žalbenom postupku ukinuto rješenjem Okružnog suda od 7. marta 2013. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.
9. Korisnik eksproprijacije je podnio reviziju protiv drugostepenog rješenja, koja je dostavljena 10. jula 2013. godine Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je dopisom od 5. februara 2015. godine zahtijevao od Okružnog suda da donese dopunsko rješenje jer nije odlučio u cijelosti o žalbi svojim rješenjem od 7. marta 2013. godine.
10. Vrhovni sud je 18. februara 2015. godine dostavio predmet u rad Okružnom sudu, koji je 25. novembra 2015. godine donio dopunsko rješenje, nakon čega je Okružni sud vratio predmet prvostepenom sudu.
Odluke redovnih sudova
11. U ponovnom postupku, Rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 V 017856 10 V 2 od 5. oktobra 2016. godine utvrđena je naknada za apelantove eksproprisane nepokretnosti navedene u stavu 1 tačke 1 i 2 izreke rješenja, u ukupnom iznosu od 72.438,90 KM, koji iznos je korisnik eksproprijacije dužan da isplati apelantu uz zakonsku zateznu kamatu počev od dana presuđenja pa do isplate. Rješenjem je dalje odbijen apelantov zahtjev za isplatu korektivnog faktora od 20% na dosuđeni iznos naknade, te određeno da svaka stranaka snosi svoje troškove postupka.
12. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je u smislu odredbi člana 2 i člana 7 stav 1 Zakona o eksproprijaciji izvršena potpuna eksproprijacija nepokretnosti opisanih u stavu 1 tačke 1 rješenja, te da je među strankama nesporno da te nepokretnosti imaju status poljoprivrednog zemljišta. Dalje je naveo da je na okolnosti određivanja visine naknade za predmetne nepokretnosti izveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku poljoprivredne struke. Istaknuo je da je vještak u zaključku nalaza i mišljenja konstatovao da je prosječna tržišna vrijednost poljoprivrednog zemljišta na nepokretnostima iz stava 1 tačke 1 izreke rješenja 21,00 KM/m², imajući u vidu položaj, strukturu i teksturu zemljišta, kao i reljefa oblika i veličine, odredbe člana 54 stav 1 i čl. 2 i 60 Zakona o eksproprijaciji, opšti društveni interes koji se dobija izgradnjom autoputa, te uzimajući u obzir prethodno procijenjene cijene poljoprivrednog zemljišta u neposrednoj blizini i okolini koje se eksproprisalo za potrebe izgradnje autoputa.
13. Osnovni sud je dalje citirao odredbe člana 12 stav 1, člana 53 stav 1, čl. 54 i 60 Zakona o eksproprijaciji. Ukazao je da su nepokretnosti opisane u stavu 1 tački 2 izreke rješenja eksproprisane na apelantov zahtjev primjenom člana 11 stav 1 Zakona o eksproprijaciji. U vezi s tim, obrazložio je da je među strankama u toku predmetnog postupka sporno da li te nepokretnosti imaju status poljoprivrednog ili građevinskog zemljišta, te da je nesporno da je za te nepokretnosti promijenjena namjena, i to iz statusa poljoprivrednog u građevinsko zemljište. Takođe je ukazao da je za korisnika eksproprijacije sporan postupak kojim je promijenjen status predmetnog zemljišta iz poljoprivrednog u građevinsko i u tom smislu je izveo dokaze, koji su opisani u obrazloženju rješenja. Tako je naveo da prema rješenju o urbanističkoj saglasnosti nadležnog organa Opštine Gradiška od 14. oktobra 2009. godine apelantu se daje urbanistička saglasnost radi izgradnje hotela na određenim nepokretnostima (druga zona ostalo građevinsko zemljište), a prema rješenju o poljoprivrednoj saglasnosti nadležnog organa Opštine Gradiška od 3. novembra 2009. godine daje se apelantu poljoprivredna saglasnost za korišćenje navedenog poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe – izgradnja hotela, te da je naknada za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe uplaćena u iznosu od 6.789,30 KM na poseban račun budžeta. Prema mišljenju Osnovnog suda, iz navedenih dokaza na nesumnjiv način proizlazi da predmetne nepokretnosti iz stava 1 tačke 2 izreke rješenja imaju status ostalog građevinskog zemljišta, pa je dužan primjenom člana 61 Zakona o eksproprijaciji utvrditi visinu naknade za eksproprisane nepokretnosti.
14. Osnovni sud je naveo da je na okolnosti procjene vrijednosti građevinskog zemljišta iz stava 1 tačke 2 izreke rješenje proveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku građevinske struke, na čiji nalaz i mišljenje primjedbe su u pogledu visine iznijele obje stranke. Istaknuo je da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u pogledu procjene vrijednosti zato što se na predmetnim nepokretnostima ne nalazi izgrađeni objekat – hotel. Dalje je ukazao da apelant, osim što je pribavio elektroenergetsku saglasnost i tehničke uslove KP ,,Vodovod“ Gradiška, nije pribavio građevinsku dozvolu za objekat hotel, niti je izvodio bilo kakve pripremne radove u pogledu izgradnje objekta hotel. Prema mišljenju Osnovnog suda, apelant bi imao pravo na naknadu izgubljene koristi u smislu člana 62 Zakona o eksproprijaciji pod uslovom da je objekat hotel izgrađen i priveden namjeni funkcije. Osnovni sud je dalje naveo da je u pogledu procjene vrijednosti navedenog građevinskog zemljišta prihvatio navode korisnika eksproprijacije u pogledu procjene vrijednosti građevinskog zemljišta u iznosu od 12 do 15,00 KM/m² prikazom uporednih podataka iz drugih predmeta i postupaka, u kojima se vrijednost građevinskog zemljišta procjenjuje na iznos od 12 do 15 KM po 1 m², te prihvatio navode i obrazloženja u podnesku korisnika eksproprijacije u pogledu određivanja visine naknade, što je sve detaljno naveo. U vezi s tim, obrazložio je da je predložena i dosuđena naknada koja je utvrđena na podacima iz Ugovora o prodaji broj OPU 872/08 (na osnovu kojeg je apelant kupio predmetne nepokretnosti) i podataka Poreske uprave adekvatna i predstavlja pravičnu novčanu naknadu ponuđenu od korisnika eksproprijacije u odnosu na prvobitno ponuđenu naknadu predloženu u upravnom postupku. S obzirom na to da je među strankama nesporno da je apelant platio naknadu za pretvaranje poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredno zemljište, Osnovni sud je, uvažavajući navode i dokaze korisnika eksproprijacije iz podneska od 7. juna 2016. godine, primjenom čl. 54, 60 i 61 Zakona o eksproprijaciji u vezi sa članom 163 stav 1 ZVP-a donio odluku kao u stavu 1 izreke rješenja.
15. Osnovni sud nije prihvatio apelantov zahtjev za određivanje naknade u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke i vještaka poljoprivredne struke jer apelant u smislu odredbe člana 123 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 2 stav 2 ZVP-a nije izveo dokaz dopunskim vještačenjem po imenovanim vještacima u skladu s rješenjem Okružnog suda od 7. marta 2013. godine. Osnovni sud je odbio apelantov zahtjev da se prema utvrđenoj vrijednosti prema nalazu i mišljenju vještaka doda korektivni faktor 20% zato što se nijedan od navedenih slučajeva iz člana 55 Zakona o eksproprijaciji ne odnosi na apelanta, pa mu se stoga ne može dosuditi korektiv povećanja visine utvrđene naknade. Osnovni sud je odluku o troškovima postupka donio primjenom člana 27 stav 2 ZVP-a u skladu sa stavovima Vrhovnog suda u drugim predmetima određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti.
16. Dopunskim rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 V 017856 6 V 2 od 31. januara 2017. godine odbijen je apelantov zahtjev za određivanje naknade za određenu nepokretnost s obzirom na to da korisnik eksproprijacije nije eksproprisao navedenu nepokretnost.
17. Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 V 017856 17 GŽ 2 od 16. maja 2017. godine odbijena je žalba korisnika eksproprijacije i potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 5. oktobra 2016. godine, dopunjeno rješenjem istog suda od 31. januara 2017. godine. Rješenjem je dalje djelimično usvojena apelantova žalba, preinačeno prvostepeno rješenje u dijelu odluke o troškovima postupka, te je obavezan korisnik eksproprijacije da naknadi apelantu određeni novčani iznos na ime troškova prvostepenog postupka, umjesto da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u ostalom dijelu apelantova žalba odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje u preostalom, odbijajućem dijelu. Rješenjem je takođe odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe.
18. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je apelant 2008. godine kupio zemljište, koje je predmet spora u ovom predmetu, te da od kupovine pa do eksproprijacije nije protekao veći period. Stoga je ocijenio da je pravilno prvostepeni sud zaključio da kao pokazatelj tržišne vrijednosti nepokretnosti za koje se određuje naknada u ovom predmetu može da posluži ugovor o prodaji ovjeren pod brojem OPU-872/08, na osnovu kojeg je apelant kupio predmetno zemljište i upisao se kao njegov posjednik. Dalje je obrazložio da iz navedenog ugovora proizlazi da je apelant kupio predmetno zemljište po cijeni od 11,64 KM/m², pa kada se pomnoži naprijed navedeni iznos sa ukupnom količinom eksproprisanog zemljišta, dobije se iznos od 65.489,60 KM. Okružni sud je dalje istaknuo da pored navedenog kod nesporne činjenice da je apelant platio naknadu u iznosu od 6.789,30 KM za pretvaranje poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe, pravilno je prvostepeni sud i apelantov navedeni izdatak prihvatio kao objektivno realan, za koji iznos je obavezao korisnika eksproprijacije da plati apelantu. Pri tome, istaknuo je da je prvostepeni sud dao obrazloženje zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, niti je u ostalom dijelu prihvatio nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke. Okružni sud je dalje naveo da je pravilno odbijen apelantov zahtjev za isplatu korektivnog faktora u iznosu od 20% na dosuđeni iznos naknade budući da za to nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 55 Zakona o eksproprijaciji. U vezi s tim, obrazložio je da, prema navedenoj zakonskoj odredbi, lične i porodične prilike ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti se uzimaju u obzir kao korektiv uvećanja visine utvrđene naknade, ako su te prilike od bitne važnosti za materijalnu egzistenciju ranijeg vlasnika. Dalje je obrazložio da apelant nije tokom prvostepenog postupka dokazao da su se kod njega stekli razlozi za dosudu korektivnog faktora, pa je stoga pravilno prvostepeni sud, primjenom odredbi čl. 7, 123 i 126 ZPP-a, a u vezi s odredbom člana Zakona o eksproprijaciji, odbio apelantov navedeni zahtjev kao nedokazan, odnosno kao neosnovan.
19. Okružni sud je ocijenio da je rješenje prvostepenog suda u dosuđujućem dijelu doneseno pravilnom primjenom odredbe člana 54 Zakona o eksproprijaciji. U vezi s tim, citirao je odredbe čl. 54 i 60 Zakona o eksproprijaciji, te istaknuo da je visina tržišne cijene nepokretnosti faktičko pitanje koje zavisi od niza konkretnih okolnosti. Prema mišljenju Okružnog suda, u konkretnom slučaju, prvostepeni sud je prihvatio navedeni ugovor, na osnovu kojeg je apelant kupio sporno zemljište, na koji iznos je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana presuđenja, pa do isplate. Ocijenio je neosnovanim žalbeni prigovor korisnika eksproprijacije da odluka o zakonskoj zateznoj kamati nije pravilna i zakonita, imajući u vidu sadržaj odredbe člana 277 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Okružni sud je naveo da je predmetni vanparnični postupak vođen radi određivanja naknade apelantu, po službenoj dužnosti, pa je bilo pravilno, u skladu s odredbom člana 27 ZVP-a, obavezati korisnika eksproprijacije da apelantu naknadi troškove postupka u skladu s odredbom člana 386 stav 1 i 387 stav 1 ZPP-a. U vezi s tim, istaknuo je da troškovnik apelantovog punomoćnika nije u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad, te da prema tarifnom broju 3, apelantu za zastupanje u ovakvoj vrsti spora pripada 150 bodova, uvećano za 25% na ime paušala, te je detaljno izračunao troškove. Takođe je ukazao da je, s obzirom na apelantov nepromijenjen uspjeh u ovom predmetu, odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe, primjenom odredbe člana 397 stav 1 ZPP-a.
20. Rješenjem Vrhovnog suda broj 72 0 V 017856 18 Rev 2 od 22. maja 2018. godine odbačena je revizija korisnika eksproprijacije, a odbijena apelantova revizija.
21. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Dalje je citirao odredbu člana 60 Zakona o eksproprijaciji kojom je propisano da se naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje u novcu, tako da ona bude pravična, a ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta. Istaknuo je da među parničnim strankama nije sporno da su eksproprisane nepokretnosti pobliže navedene u tački 1 prvostepenog rješenja poljoprivredno zemljište, te da je sporno da li su eksproprisane nepokretnosti pobliže navedene u tački 2 prvostepenog rješenja nepoljoprivredno, odnosno građevinsko zemljište. U vezi s tim, ukazao je da je ugovorom o kupoprodaji zaključenim 31. decembra 2008. godine apelant kupio parcele navedene u tački 2 izreke rješenja i još jednu parcelu, tj. ukupno 7.540 m², u naravi poljoprivredno zemljište za kupoprodajnu cijenu od 87.750,00 KM, te da je na osnovu rješenja Opštine Gradiška od 3. novembra 2009. godine data poljoprivredna saglasnost apelantu da navedeno poljoprivredno zemljište ukupne površine od 4.705 m² koristi u nepoljoprivredne svrhe radi izgradnje hotela. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, preostali dio tih parcela koje je kupio 2008. godine ukupne površine 2.805 m² nije obuhvaćen rješenjem Opštine Gradiška o poljoprivrednoj saglasnosti od 3. novembra 2009. godine, zbog čega je i dalje ostalo poljoprivredno zemljište, te na apelantov prijedlog i eksproprisano rješenjem o eksproprijaciji.
22. Stoga je Vrhovni sud ocijenio pogrešnim zaključak nižestepenih sudova da je preostali dio tih parcela ukupne površine 2.805 m² građevinsko zemljište jer iz rješenja Opštine Gradiška o urbanističkog saglasnosti od 14. oktobra 2009. godine proizlazi da pripada drugoj zoni ostalog građevinskog zemljišta. U vezi s tim, obrazloženo je da se rješenjem o urbanističkoj saglasnosti ne utvrđuje status zemljišta, već da je urbanistička saglasnost za gradnju pod uslovima propisanim zakonom. Kako je na osnovu rješenja Opštine Gradiška o urbanističkoj saglasnosti od 14. oktobra 2009. godine, rješenjem Opštine Gradiška o poljoprivrednoj saglasnosti od 3. novembra 2009. godine data saglasnost za pretvaranje poljoprivrednog zemljišta koje je apelant kupio 2008. godine ukupne površine 4.705 m² u nepoljoprivredne svrhe – izgradnja hotela, Vrhovni sud je zaključio da nema nikakve sumnje da je dio tih parcela ukupne površine 2.805 m², koje nisu pretvorene u nepoljoprivredno zemljište, ostao poljoprivredno zemljište. Istaknuo je da kada se ima u vidu da se predmetne nepokretnosti eksproprisane rješenjem o eksproprijaciji nalaze u Čatrnji, da su po svom karakteru poljoprivredno zemljište, te da je apelant 31. decembra 2008. godine na osnovu ugovora o kupoprodaji kupio jedan dio tih nepokretnosti ukupne površine 7.540 m² za kupoprodajnu cijenu od 87.750,00 KM, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da se ima uzeti da je tržišna vrijednost predmetnih nepokretnosti 11,64 KM po m². U vezi s tim, istaknuo je da iz stanja spisa ne proizlazi da je došlo do promjene tržišne cijene po m² poljoprivrednog zemljišta u periodu od kada je zaključen navedeni ugovor o kupoprodaji do prvostepenog presuđenja, a što je bitno s aspekta odredaba člana 60 u vezi sa članom 61 Zakona o eksproprijaciji. Kod takvog stanja stvari, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno sudili kada su na ime eksproprisanih predmetnih nepokretnosti ukupne površine od 5.640 m² utvrdili ukupnu naknadu u iznosu od 72.438,90 KM. Istaknuo je da, iako je u tu naknadu uračunat i iznos koji je apelant platio na ime pretvaranja poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredno, za šta nije bilo mjesta (jer zemljište koje je pretvoreno u nepoljoprivredne svrhe površine 4.705 m² nije ni eksproprisano), Vrhovni sud nije u mogućnosti da preinači odluku u tom dijelu jer u odnosu na pravosnažno rješenje doneseno u drugom stepenu nema revizije korisnika eksproprijacije u tom dijelu. Stoga je zaključio da se neosnovano apelantovom revizijom ukazuje da je poljoprivredno zemljište navedeno u tački 2 izreke prvostepenog rješenja pretvoreno u građevinsko zemljište, te da je apelantu na ime eksproprijacije tih parcela valjalo dosuditi naknadu za građevinsko zemljište, shodno nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke.
23. Takođe, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantovo isticanje da je na ime naknade za eksproprisane parcele navedene u tački 1 izreke prvostepenog rješenja valjalo dosuditi naknadu shodno nalazu i mišljenju vještaka poljoprivredne struke, tj. 21 KM po m² jer je vještak našao da se radi o zemljištu dobre pozicije i kvaliteta. U vezi s tim, obrazložio je da naknada za eksproprisane nepokretnosti, shodno odredbama člana 60 Zakona o eksproprijaciji, podrazumijeva pravičnu naknadu, ali ne nižu od tržišne vrijednost tih nepokretnosti. Dalje je obrazložio da su stoga nižestepeni sudovi pravilno sudili kada su na ime eksproprijacije predmetnog poljoprivrednog zemljišta odredili naknadu u visini njene tržišne cijene. Ukazao je da pri tome valja imati u vidu da je utvrđena tržišna vrijednost predmetnog poljoprivrednog zemljišta veća od tržišne vrijednosti poljoprivrednog zemljišta utvrđene na osnovu podataka Poreske uprave. Kako je naknada za eksproprisane nepokretnosti dosuđena prema tržišnoj cijeni, koja je očigledno vrijedila u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno dosudili zakonsku zateznu kamatu od presuđenja, zbog čega se revizioni prigovori istaknuti u tom pravcu ukazuju neosnovanim.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
24. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ističe da redovni sudovi prilikom utvrđivanja visine naknade nisu uzeli u obzir sve odlučne činjenice utvrđene u toku postupka, niti kriterijume koje koriste sudovi prilikom određivanja naknade, nego su naknadu utvrdili u iznosu cijene iz ugovora o kupoprodaji uvećan za iznos plaćen Opštini Gradiška. Apelant smatra nezakonitim stav nižestepenih sudova da se radi o poljoprivrednom zemljištu koje je dobilo status građevinskog zemljišta, te ističe da je Vrhovni sud u brojim predmetima zauzeo stav da kada se izvrši uplata za pretvorbu zemljište dobija karakter građevinskog zemljišta. Ističe i da sudovi bez ikakvog obrazloženja zauzimaju stav da je cjelokupno zemljište u kulturi poljoprivredno, što je netačno, jer je dio poljoprivredno, a dio građevinsko zemljište. U prilog svojim tvrdnjama u apelaciji apelant se poziva na pravno shvatanje Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine od 14. marta 2014. godine i odluke Vrhovnog suda br. 71 0 V 111 683 12 Rev od 17. decembra 2013. godine i 72 0 V 004357 14 Rev od 16. decembra 2014. godine.
25. Nadalje, apelant ističe da postupak dugo traje i da korisnik eksproprijacije koristi nepokretnosti, te da su stoga upitni stavovi sudova u pogledu određivanja početka toka zatezne kamata od dana presuđenja. I odluku o troškovima postupka smatra nezakonitom jer ničim nije doprinio vođenju postupka. U pogledu dužine trajanja predmetnog postupka, apelant navodi da postupak, iako je hitan, traje osam godina, te traži naknadu u iznosu od 5.000,00 KM.
b) Odgovori na apelaciju
26. Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava garantovana zakonom, Ustavom i Evropskom konvencijom.
27. Okružni sud smatra apelaciju neosnovanom, te navodi da u cijelosti ostaje pri obrazloženju drugostepenog rješenja.
28. Osnovni sud smatra prvostepeno rješenje pravilno i zakonito, te ističe da u cijelosti ostaje pri razlozima iznesenim u njemu. U pogledu dužine trajanja postupka, Osnovni sud ističe da apelant nije naveo da li je Osnovni sud odgovoran za dužinu i čime je doprinio. Osnovni sud dalje detaljno navodi tok predmetnog postupka, te smatra da je procesne radnje preduzimao u relativno razumnim rokovima u skladu sa zakonom i procesnim situacijama, pogotovo imajući u vidu da nije imao duže periode pasivnosti i da se radi o složenom predmetu. Posebno ističe da su dužini trajanja postupka doprinijele i objektivne okolnosti (više vještačenja, nemogućnost vještaka da u određenom roku izvrše uvid na licu mjesta i završe nalaz, ukidanje prvostepene odluke i vraćanje na ponovni postupak).
29. Korisnik eksproprijacije smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te predlaže da se apelacije odbije.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
31. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 36/09 i 91/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(1) Opšte odredbe ovog zakona primjenjuju se i u posebnim vanparničnim postupcima sadržanim u ovom zakonu ako nije drukčije određeno, kao i u drugim vanparničnim stvarima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila postupanja.
(2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drukčije određeno.
32. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ br. 112/06, 37/07, 66/08, 110/08, 121/10, 2/15 i 79/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.
Član 11. stav 1.
(1) Na zahtjev vlasnika eksproprisaće se i preostali dio nepokretnosti ako se pri eksproprijaciji jednog dijela nepokretnosti utvrdi da vlasnik nema privrednog interesa da koristi preostali dio, odnosno ako je usljed toga na preostalom dijelu onemogućena ili bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija ili mu je onemogućeno normalno korišćenje preostalog dijela nepokretnosti.
Član 12. stav 1.
(1) Za eksproprisanu nepokretnost vlasniku pripada naknada u drugoj nepokretnosti, a ako korisnik eksproprijacije ne može obezbijediti takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše.
Član 54.
(1) Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.
(2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.
Član 55.
Lične i porodične prilike ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti uzeće se u obzir kao korektiv uvećanja visine utvrđene naknade, ako su te prilike od bitne važnosti za materijalnu egzistenciju ranijeg vlasnika, a naročito u slučaju ako je zbog eksproprijacije većeg dijela i cijelog zemljišta ili poslovne prostorije u kojoj je raniji vlasnik obavljao dozvoljenu poslovnu djelatnost, ugrožena njegova materijalna egzistencija, kao i u slučaju kad se zbog eksproprijacije članovi poljoprivrednog domaćinstva moraju seliti iz područja gdje su prebivali ili boravili.
Član 60.
Naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje se u novcu, tako da ona bude pravična i ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta.
Član 61.
(1) Visina naknade za eksproprisanu nepokretnost u sudskom postupku određuje se prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi.
(2) Ako je korisniku eksproprijacije predata nepokretnost u posjed prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, vlasnik ima pravo da bira da mu se naknada odredi ili prema okolnostima u vrijeme predaje nepokretnosti ili u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi.
Član 62.
Raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorišćavanja eksproprisane nepokretnosti za vrijeme od dana predaje te nepokretnsoti u posjed korisniku eksproprijacije do dana prijema u posjed nepokretnosti date u zamjenu ili do isteka rokova određenih za isplatu, odnosno deponovanje novčane naknade.
Član 71.
Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost je hitan.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 72 0 V 017856 18 Rev 2 od 22. maja 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, na traženje Ustavnog suda, u dopisu od 25. juna 2020. godine naveo da je osporeno rješenje Vrhovnog suda 16. jula 2018. godine dostavljeno apelantovom punomoćniku (ovu dostavnicu Osnovni sud nije dostavio, već je dostavljena dostavnica o uručenju drugostepene odluke od 28. juna 2017. godine), da bi nakon toga apelantov punomoćnik podneskom od 16. avgusta 2018. godine zahtijevao da mu se ponovo dostavi osporeno rješenje, pa je izvršeno ponovo dostavljanje osporenog rješenja 3. septembra 2018. godine. Kako se Ustavni sud ne može upustiti u utvrđivanje urednosti spornih dostava (od 16. jula 2018. godine), Ustavni sud će u konkretnom slučaju uzeti datum dostave koji je povoljniji za apelanta, a to je 3. septembar 2018. godine. Dakle, kako je osporeno Rješenje Vrhovnog suda broj 72 0 V 017856 18 Rev 2 od 22. maja 2018. godine apelantov punomoćnik primio 3. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 26. oktobra 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
40. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na vanparnični postupak određivanja naknade za apelantove eksproprisane nepokretnosti, te u vezi s tim, slijedeći ustanovljenu praksu (vidi Ustavni sud, odluke o meritumu br. AP 836/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 27 i AP 2202/18 od 11. marta 2020. godine, stav 31, dostupne na www.ustavnisud.ba), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
41. Ustavni sud podsjeća da apelant tvrdi da su u predmetnom postupku određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda proizvoljno primijenjene odredbe materijalnog prava, kako u pogledu utvrđivanja visine naknade tako i u pogledu početka toka zatezne kamate i troškova postupka, te da je postupak nerazumno dugo trajao.
a)U odnosu na osporeno rješenje
42. U vezi s navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
43. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud proveo dokazni postupak i utvrdio činjenično stanje, te na osnovu relevantnih odredaba Zakona o eksproprijaciji odredio visinu naknade za apelantove eksproprisane nepokretnosti. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda proizlazi da je određen jedinstveni iznos naknade za nepokretnosti koje su u apelantovoj svojini i koje su nesporno poljoprivredno zemljište (nepokretnosti iz stava 1 tačka 1 izreke) i dio nepokretnosti koje je apelant kupio 2008. godine i za koje je sporno da li imaju status poljoprivrednog ili građevinskog zemljišta. U vezi s tim, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud kao sud koji je donio konačnu odluku u predmetu detaljno i jasno obrazložio razloge kojima se vodio kada je zaključio da su nepokretnosti, koje su eksproprisane u konkretnom slučaju, poljoprivredno zemljište. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je ugovorom o kupoprodaji zaključenim 31. decembra 2008. godine apelant kupio parcele navedene u tački 2 izreke rješenja i još jednu parcelu (ukupno 7.540 m²), u naravi poljoprivredno zemljište za kupoprodajnu cijenu od 87.750,00 KM, da mu je na osnovu rješenja Opštine Gradiška od 3. novembra 2009. godine data poljoprivredna saglasnost da navedeno poljoprivredno zemljište ukupne površine od 4.705 m² koristi u nepoljoprivredne svrhe radi izgradnje hotela, te da stoga preostali dio tih parcela ukupne površine 2.805 m² nije obuhvaćen navedenim rješenjem Opštine Gradiška, zbog čega je i dalje ostalo poljoprivredno zemljište, te na apelantov prijedlog i eksproprisano rješenjem o eksproprijaciji. S obzirom na to da se, prema navedenom, rješenja Opštine Gradiška o urbanističkoj saglasnosti i o poljoprivrednoj saglasnosti nisu ni odnosila na nepokretnosti koje su eksproprisane, Ustavni sud smatra da nema potrebe razmatrati apelantovo pozivanje na pravno shvatanja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine i odluke Vrhovnog suda. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji prilikom određivanja visine tržišne cijene eksproprisanih nepokretnosti, za koju je Vrhovni sud ukazao i da je veća od tržišne vrijednosti poljoprivrednog zemljišta utvrđene na osnovu podataka Poreske uprave. Nadalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili razloge kojima su se vodili kad su odbili i dio apelantovog zahtjeva koji se odnosio na isplatu korektivnog faktora od 20% na dosuđeni iznos naknade, odluku o troškovima postupka, kao i kada su odlučili da zakonska zatezna kamata teče od dana presuđenja, što korespondira stavu Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4539/14 od 18. jula 2017. godine, tačke 29–31 i AP 3581/17 od 24. aprila 2019. godine, tačka 27, dostupne na www.ustavnisud.ba). Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim presudama za svoje stajalište dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U takvim okolnostima nema uslova da Ustavni sud u smislu naprijed navedenih stavova svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenom rješenju.
b) U odnosu na navode o dužini postupka
44. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je spis predmeta 29. oktobra 2010. godine dostavljen Osnovnom sudu radi određivanja visine naknade za eksproprisane nepokretnosti i da je predmetni postupak okončan rješenjem Vrhovnog suda od 22. maja 2018. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog vanparničnog postupka jeste oko sedam godina i sedam mjeseci.
45. Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radilo o vanparničnom postupku u okviru kojeg je trebalo utvrditi visinu naknade za eksproprisane nepokretnosti, koji se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, te okolnost da je tokom postupka provedeno više vještačenja, te brojni drugi dokazi, može okarakterisati kao složen predmet, koja okolnost se suštinski i odrazila na dužinu predmetnog postupka.
46. Nadalje, Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi na tri instance donijeli sedam odluka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvo rješenje o naknadi Osnovni sud donio oko dvije godine nakon dostavljanja spisa na postupanje, koje je ukinuto u žalbenom postupku koji je kratko trajao i vraćeno na ponovni postupak. Nakon podnošenja revizije, uslijedio je nešto duži period postupka pred Vrhovnim sudom i Okružnim sudom, nakon čega je Okružni sud donio dopunsko rješenje i predmet vratio Osnovnom sudu na postupanje u ponovnom postupku. U ponovnom postupku, Osnovni, Okružni i Vrhovni sud su svoje meritorne odluke donijeli u relativno kratkim rokovima.
47. Sagledavajući navedeno, Ustavni sud smatra da je evidentna kontinuirana aktivnost redovnih sudova u ovoj pravnoj stvari, koji su u relativno kratkom vremenu donosili odluke iz svoje nadležnosti i gdje u okolnostima konkretnog predmeta ponovno razmatranje jednog predmeta poslije upućivanja na nižu sudsku instancu samo po sebi nije posljedica ozbiljnog sistemskog nedostatka (vidi Evropski sud, Stevanović protiv Srbije, presuda od 9. oktobra 2007. godine, broj predstavke 26642/05, stav 54), već određenih propusta procesne prirode koje su učinili nižestepeni sudovi, a na koje je, radi zaštite apelantovih prava u ovom postupku, odnosno donošenja pravilne i zakonite sudske odluke ukazala viša sudska instanca. Stoga, iako je postupak trajao oko sedam godina i sedam mjeseci, imajući u vidu sve navedene okolnosti konkretnog predmeta, posebno da se radilo o složenom predmetu, da su sudovi donijeli sedam odluka, kao i okolnost da je apelant do konačne odluke u predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili predmetni postupak, niti ima elemenata koji ukazuju da su oni zloupotrijebili svoja ovlašćenja, te na takav način suštinski ugrozili princip efikasnog rukovođenja (kontrolisanja) postupka na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
48. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
49. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede ovog prava, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je Vrhovni sud, koji je potvrdio odlučenje nižestepenih sudova, detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o eksproprijaciji, ZOO, ZVP-a i ZPP-a prilikom odlučivanja o visini naknade za apelantove eksproprisane nepokretnosti, početka toka zakonske zatezne kamate i troškova postupka, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao oko sedam godina i sedam mjeseci, u okviru kojeg perioda su sudovi kontinuirano preduzimali procesne radnje i donijeli sedam odluka na tri instance, što se, u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
52. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević