Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2237/19 (J. V. i „Zvornikputevi“ a.d. Zvornik)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2237/19

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2237/19, rješavajući apelacije Jelenka Vasića i a.d. „Zvornikputevi“ Zvornik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Jelenka Vasića i a.d.

„Zvornikputevi“ Zvornik podnesene protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 024531 19 Kžž od 6. marta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

IUvod 1Jelenko Vasić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Dženita Osmanović advokat iz Advokatskog društva „Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 23. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 024531 19 Kžž od 6. marta 2019. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP - 2237/19.

2„Zvornikputevi“ a.d. Zvornik (u daljnjem tekstu: drugoapelant ili pravno lice) iz Zvornika, kojeg zastupa Nedim Ademović, advokat iz Advokatskog društva „Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 23. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv iste presude kao i prvoapelant. Apelacija je zavedena pod brojem AP - 2238/19.

IIPostupak pred Ustavnim sudom 3S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o dvije apelacije koje proizlaze iz istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-2237/19 i AP-2238/19 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti odluku pod brojem AP-2237/19.

4Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

5Pozvani su dostavili odgovore na apelacije.

IIIČinjenično stanje 6Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7Sud BiH - pretresno vijeće (u daljnjem tekstu: pretresno vijeće) je 23. aprila 2018. godine, donijelo Presudu broj S1 2 K 024531 17 K kojom su, na osnovu člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), prvoapelant i drugoapelant oslobođeni od optužbe da su radnjama opisanim u izreci presude počinili krivično djelo za koje su optuženi i to prvoapelant Porezna utaja ili prevara iz člana 210. stav 4. u vezi sa stavom 1. i članom

54. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), a drugoapelant krivično djelo Porezna utaja iz člana 210. stav 4. u vezi sa stavom 1. i čl. 54. i 124. KZ BiH, jer nije dokazano da su počinili navedeno krivično djelo.

8Odlučujući o žalbi Tužilaštva BiH, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) donijelo je Rješenje broj S1 2 K 024531 18 Kž od 27. jula 2018. godine, kojim je žalba uvažena i presuda od 23. aprila 2018. godine je ukinuta te je određeno održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem.

9Apelaciono vijeće je, nakon održanog pretresa, 6. decembra 2018. godine izreklo Presudu broj S1 2 K 024531 18 Kž. Tom presudom je prvoapelant proglašen krivim da je kao odgovorno lice - direktor u pravnom licu – drugoapelantu u periodu maj 2013. — decembar 2015. godine u kojem je vršen promet dobara i usluga na domaćem tržištu u skladu sa čl. 3. i 4. Zakona o PDV-u i u kojem je ostvaren oporezivi promet u navedenom ukupnom iznosu. Taj iznos nije u cijelosti prijavljen u mjesečnim PDV prijavama UIO BiH i na koji, suprotno odredbama Zakona o PDV-u, nije prijavljena porezna obaveza u navedenim iznosima po godinama, odnosno, u ukupnom iznosu od 208.296.00 KM. Na taj način je postupio suprotno odredbama člana 56. Zakona o PDV-u i člana

120. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV -u, i neprikazivanjem poreskih obaveza nije postupio u skladu odredbama čl. 38. i 39. Zakona o PDV - u, a odnose se na neprijavljene poreske obaveze proizašle iz poslovnih odnosa sa, u presudi navedenim pravnim subjektima i u navedenim iznosima. Dakle, izbjegao je da plati davanja propisana poreznim zakonodavstvom BiH pružanjem lažnih podataka o činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa obaveza, a iznos poreza čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 200.000,00 KM, čime je počinio produženo krivično djelo Porezna utaja ili prevara iz člana 210. stav 4 u vezi sa stavom 1. i članom 54. KZ BiH. Apelaciono vijeće je prvoapelanta za navedeno krivično djelo osudilo na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te mu je, na osnovu člana 41. stav 2. i člana 46. KZ BiH, kao sporednu kaznu, izreklo i novčanu kaznu u iznosu od 15.000,00 KM. Istom presudom, optuženo pravno lice – drugoapelant proglašeno je odgovornim što je raspolagalo protivpravno ostvarenom imovinskom koristi u iznosu od 208.296,00 KM koju je u ime, za račun i u korist iste ostvario prvoapelant u svojstvu direktora - odgovorne osobe u pravnoj osobi bez ograničenja ovlaštenja, na način opisan u tački 1. čime je počinilo produženo krivično djelo Porezna utaja ili prevara iz člana 210. stav 4. u vezi sa stavom 1. i čl. 54. i 124. KZ BiH. Apelaciono vijeće je za navedeno krivično djelo, uz primjenu čl. 48., 131, 132. i 135 KZ BiH, izreklo novčanu kaznu u iznosu od 40.000,00 KM, koje će odgovorno pravno lice uplatiti u korist Budžeta BiH roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ove presude. 10U obrazloženju presude, Apelaciono vijeće je navelo da je u skladu sa odredbom člana 317. stav 2. ZKP BiH, prihvatilo sve dokaze koji su izvedeni pred pretresnim vijećem, a koji su bili prihvaćeni od strane tog vijeća u prvostepenom postupku. Oni se odnose na krivičnopravne radnje koje se stavljaju na teret apelantima. U tom smislu prihvaćeni su dokazi Tužilaštva BiH izvedeni u prvostepenom postupku: iskaz svjedoka Miroslava Dakića i vještaka finansijske struke, nakon čijeg je neposrednog saslušanja i davanja stručnog mišljenja u sudski spis kao dokaz uvršten nalaz i mišljenje istog vještaka sačinjen 7. augusta 2017. godine. Kao dokaz Tužilaštva BiH, provedena je i u sudski spis uložena navedena materijalna dokumentacija (str. 9 - 14). Prihvaćeni su i dokazi odbrane, i to: u svojstvu svjedoka saslušane su Ljilja Spasojević i Jelka Jovanović, te je saslušan i vještak, nakon čijeg je neposrednog saslušanja i davanja stručnog mišljenja, u sudski spis uvršten njegov Nalaz i mišljenje sačinjen 21. marta 2018. godine. Pored toga u presudi su navedeni i materijalni dokazi apelanata (str. 15 i 16.). Apelaciono vijeće je navelo da su u ponovnom postupku prihvaćeni i svi novi prijedlozi stranaka, te je pred Apelacionim vijećem saslušan svjedok Tužilaštva BiH, Vedran Vinčić, a kao svjedok odbrane Miroslav Dakić, uposlenici UIO BiH. Kao dokaz Suda u ponovljenom postupku saslušan je svjedok Savo Erić savjetnik u pravnom licu – drugoapelantu. Navedeno je da je krivično djelo koje je apelantima stavljeno na teret, blanketnog karaktera, te su stoga primijenjene odredbe čl. 3., 4., 38., 39. i 56. Zakon o PDV-u kao i načela za vođenje knjigovodstva propisna članom 120. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV – u, koje su u presudi citirane.

11Apelaciono vijeće je navelo da je ocjenom materijalnih dokaza, a posebno nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, te prevashodno iskaza svjedoka Vedrana Vinčića, Miroslava Dakića i A.L., zaključilo da su apelanti počinili krivično djelo za koje su optuženi. Apelaciono vijeće je navelo da je iskaze svjedoka ocijenilo kredibilnim i vjerodostojnim jer su saglasni u pogledu odlučnih činjenica i pojašnjavaju proceduru prijavljivanja poreza na dodanu vrijednost uopće, kao i u konkretnom slučaju šta je pravno lice bilo dužno da učini u pogledu prijavljivanja PDV-a za period maj 2013 - decembar 2015. godine. Apelaciono vijeće je istaklo da je uslijed smrti svjedokinje A.L., njen iskaz iz istrage pročitan na glavnom pretresu u skladu sa odredbom člana 273. stav 2. ZKP BiH, te je došlo do izuzetka od neposrednog izvođenja dokaza. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da je iskaz ove svjedokinje kredibilan i vjerodostojan, te da se ova presuda ne temelji isključivo na njenom iskazu, jer su na okolnosti o kojima je ona govorila na zapisnik svjedočili i drugi svjedoci neposredno pred sudom, a sva bitna utvrđenja Apelacionog vijeća su utemeljena i u materijalnim dokazima. Pri tome je istaknuto kao bitno, da ni odbrane tokom postupka nisu imale negativno mišljenje o ličnosti i kompetencijama svjedokinje A.L., koja se dugi niz godina bavila računovodstvom i finansijama kod drugoapelanta. Također je istaknuto da je Apelaciono vijeće sa jednakom pažnjom cijenilo i dokaze odbrane, ali da isti nisu uspješno osporili dokaze Tužilaštva BiH iz kojih jasno proizlazi krivica prvoapelanta i odgovornost drugoapelanta za predmetno krivično djelo.

12Apelaciono vijeće je navelo da je vještaku finansijske struke naloženo finansijsko vještačenje dokumentacije izuzete po naredbi Suda BiH broj Si 2 K 024531 17 Km od 24. februara 2017. godine od pravnog lica – drugoapelanta kao i ostale dokumentacije, i da sačini nalaz i mišljenje u pogledu valjanosti dokumentacije sa aspekta poreskog zakonodavstva za drugoapelanta za period maj 2013. - decembar 2015. godine, odnosno da utvrdi da li je obveznik „na izvršeni promet u smislu čl. 3. i 4. Zakona o PDV-u postupio u skladu sa odredbama čl. 38. i 39. Zakona i tačno prijavio i platio obaveze za PDV u navedenom periodu.“ Iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da je vještak uvidom u relevantnu dokumentaciju utvrdio da je poreski obveznik – drugoapelant u knjigama izlaznih faktura (u daljnjem tekstu: KIF), KIF - situacije i KIF - avansi iskazao veću vrijednost ispostavljenih izlaznih faktura od iskazanih vrijednosti u PDV prijavama, te obračunata i neiskazana vrijednost isporuka u PDV prijavama za period vještačenja iznosi 1.225.268,54 KM, na koji iznos obračunati i neprijavljeni PDV iznosi 208.295.69 KM. Navedeno je da su neprijavljene isporuke u vrijednosti 1.225.268.54 KM naplaćene od kupaca i prihodovane u finansijskoj i knjigovodstvenoj dokumentaciji poreskog obveznika. Iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da u KIF-u za pojedine navedene mjesece poreski obveznik evidentirao izlazne fakture uz napomenu da se radi o „izmijenjenim“' fakturama, a da iskazane vrijednosti po tim fakturama nije prenio, odnosno iskazao u PDV prijavi za poreske periode za koje je u knjizi izlaznih faktura iste evidentirao. Ovim nalazom je obračunato da je poreski obveznik u periodu vještačenja ostvario oporezivog prometa izvršenog na domaćem tržištu u skladu sa čl. 3. i 4. Zakona o PDV-u u ukupnom iznosu od 1.225.268,54 KM, koji iznos nije iskazao u podnesenim PDV prijavama nadležnom državnom organu, te je izbjegao prijaviti obaveze po osnovu PDV-a koje su obračunate u ukupnom iznosu od 208.295.69 KM. Apelaciono vijeće nalazi da je ovakvim postupanjem poreski obveznik prekršio odredbu člana 38. stav 2. Zakona o PDV. Iz navedenog proizlazi da su u financijskim knjigama prikazani lažni podaci, te da je pravno lice postupalo prevarom, u cilju sticanja protivpravne imovinske koristi. Utvrđeno je da za navedene porezne periode u 2013. godini nije prijavljena porezna obaveza od 63.096.00 KM, zatim od 56.088,00 KM u 2014. godini i od 89.112,00 KM u 2015. godini.

13U pogledu odgovornosti prvoapelanta, Apelaciono vijeće je utvrdilo da postoji dovoljno dokaza koji dokazuju isključujući svaku razumnu sumnju da je imao jasnu predstavu o svim elementima svog djela i okolnostima pod kojima ga izvršava, odnosno da je bio svjestan karaktera i obima inkriminiranih radnji koje poduzima, te da time izbjegava poreska plaćanja u velikom iznosu, što nesumnjivo pokazuje da je pri njegovom izvršenju postupao sa direktnim umišljajem. Prvoapelant je rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini od 3. januara 2007. godine postao direktor drugoapelanta, odnosno lice ovlašteno za zastupanje pravnog lica, pa je s tim u vezi potrebno istaći da direktor, iako prvenstveno odgovoran prema privrednom društvu koje ga je imenovalo kao jednog od organa upravljanja, jednako je odgovoran i za poštovanje imperativnih normi koje su sadržane u propisima krivičnog zakonodavstva, gdje počinje njegova pravna odgovornost. Poštivanje pozitivno - pravnih propisa predstavlja oblik odgovornosti direktora koji je primarno vezan za zaštitu interesa države, odnosno, društva. U konkretnom slučaju svjedok A.L. je prvobitno bila šef računovodstva pravne osobe, a kasnije i izvršni direktor za finansije, te se bavila PDV prijavama, a generalni direktor je, kao što je već navedeno, bio prvoapelant. Iz iskaza svjedoka A.L., proizlazi da je prije odlaska na godišnji odmor 2015. godine obavijestila direktora – prvoapelanta i vlasnika Savu Erića da treba podnijeti izmijenjene PDV prijave, da su joj oni rekli da će prijave UIO dostaviti odmah po prilivu nekih novčanih sredstava koja su očekivali, jer u tom trenutku nisu imali novčana sredstva za platiti obaveze koje prijavljuju. Međutim, poslije toga im se najavila kontrola, tako da im je onemogućeno podnošenje izmijenjenih PDV prijava. Svjedokinja je također izjavila da je za svoj rad odgovorna generalnom direktoru - prvoapelantu, te da su direktor i vlasnik ti koji odlučuju o plaćanju obaveza, kao i da oni moraju biti upoznati s tim. Svjedokinje Ljilja Spasojević i Jelka Jovanović, koje su također radile u računovodstvu pravnog lica, nisu u svojim iskazima mogle potvrditi da li je direktor znao da treba podnijeti izmijenjene poreske prijave kao ni svjedok Savo Erić, koji je jedan od vlasnika u društvu i pravni savjetnik. Apelaciono vijeće njihove iskaze nalazi kredibilnim i vjerodostojnim, ali isti nemaju potrebna saznanja koja su potrebna za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom predmetu, kao što je umišljaj prvoapelanta.

14Navedeno je da je odbrana materijalnim dokazima ukazivala na činjenicu da je svjedokinja A.L. koristila pečat društva prilikom obavljanja računovodstveno finansijskih poslova te da je imala ovlaštenja ovjeravati naloge za plaćanje, izvode otvorenih stavki faktura, prijave kod poreske uprave RS i PDV prijave kod UIO BiH i slično, kao i potpisivati u ime prvoapelanta prijave, što su potvrdile i svjedokinje Ljilja Spasojević i Jelka Jovanović, što za Apelaciono vijeće nije sporno. Međutim, to ne znači da je svjedokinja bila ovlaštena da bez znanja generalnog direktora vrši bilo kakvo plaćanje, što je svjedokinja i izjavila, a Apelaciono vijeće joj je povjerovalo. Dakle, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je prvoapelant znao za neplaćene poreske obaveze u inkriminiranom periodu i da je svjesno odložio njihovo plaćanje na neodređeno vrijeme, a kako je već navedeno direktor je odgovoran za zakonitost rada pravnog lica.

15Istaknuto je da se dolaskom poreske kontrole u pravno lice svi poreski periodi „zaključavaju“ i to stanje se upoređuje sa stanjem na terenu, kako ne bi došlo do manipulacija odnosno izmjena i dopuna, kako je to detaljno opisao svjedok Vedran Vinčić, zaposlenik UIO BiH, kojem Apelaciono vijeće u cijelosti poklanja vjeru, jer je svjedok na detaljan i stručan način pojasnio postupak podnošenja i obrade redovnih i izmijenjenih PDV prijava i proces kontrole pravnih lica u vršenju njihovih obaveza od strane UIO BiH. Naime, svjedok Vedran Vinčić je izjavio kake redovne PDV prijave, kao prijave samooporezivanja, predstavljaju prijave koje obveznici sami podnose, pri tome naglašavajući da su dužni iste podnijeti najkasnije do 10-og u mjesecu, jer jedan mjesec, zapravo predstavlja jedan poreski period. Svjedok je pojasnio da je obaveza svakog savjesnog obveznika da nakon podnošenja redovne PDV prijave, ukoliko utvrdi da ista nije tačna, odmah i bez odlaganja podnese izmijenjenu PDV prijavu, kako bi to stanje, koje je sam prijavio, također sam „ispravio“. Na iste okolnosti je svjedočio i svjedok Miroslav Dakić, također zaposlenik UIO BiH, koji je kao i Vinčić iznio svoja saznanja o poreskim obavezama drugoapelanta u inkriminiranom periodu, kao i svoja iskustva u sličnim slučajevima, dajući odgovore na postavljena pitanja na profesionalan način. Svjedok je na osnovu naloga za kontrolu izvršio kontrolu poreskog obveznika – drugoapelanta, te je tom prilikom sačinjen i zapisnik. U konkretnom slučaju, sačinjeno je i rješenje u kojem je utvrđen razrez poreza u iznosu od 236.763 KM, pri tome akcentirajući da je bitan izlazni porez, s obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je manje plaćeno upravo izlaznog poreza. Svjedok je kazao da na rješenje nije bilo žalbe, te da je utvrđeni iznos neplaćenog poreza uplaćen. Svjedok je također kazao da se Izmijenjena poreska prijava podnosi u roku od pet godina od dana kada su prvobitno predate.

16Apelaciono vijeće je navelo da se razlike u iskazima ova dva svjedoka odnose samo na period u kojem je pravno lice bilo dužno da podnese izmijenjene poreske prijave, ali to se odnosi na tumačenje zakonskih propisa, što je isključivo dužan Sud da čini, odnosno da primjenjuje materijalno pravo na utvrđeno činjeničnu stanje. Na osnovu svega naprijed navedenog, Apelaciono vijeće nalazi da je pravno lice bilo dužno da podnese izmijenjene poreske prijave do 10. u mjesecu za prethodni mjesec, kao i u slučaju redovnih poreskih prijava, što je propisano u članu 39. Zakona o PDV-u.

17Apelaciono vijeće je zaključilo da, nakon što UIO BiH vrši kontrolu kontrolu poreskog obveznika, kada se stanje „zaključava”, da poreski obveznici ne mogu razrezati porez za neprijavljene poreske obaveze. U suprotnom bi svaka kontrola izgubila smisao i dolazilo bi do manipulacija od strane poreskih obveznika. Naime, utvrđeno je da je prvoapelant izvršilac krivičnog djela poreske utaje iz člana 210. KZ BiH, te se njegova krivična odgovornost temelji na radnjama izbjegavanja plaćanja davanja propisanih poreznim zakonodavstvom BiH, davanjem lažnih podataka o oporezivim prihodima poduzetih u ime, za račun ili u korist pravne osobe kontinuirano u periodu od maja 2013.

- decembra 2015. godine.

18Kada je u pitanju optuženo pravno lice, Apelaciono vijeće je također utvrdilo njegovu odgovornost isključujući svaku razumnu sumnju, jer je dokazano da je direktor pravnog lica počinio krivično djelo u ime, za račun i u korist pravnog lica, a pravno lice je raspolagalo protivpravno ostvarenom imovinskom koristi, shodno odredbi člana 124. tačka c) KZ BiH. Osnov odgovornosti pravne osobe za krivično djelo je povezanost pravne osobe s učinjenim krivičnim djelom, kroz utvrđivanje krivice prvoapelanta, kao direktora i odgovornog lica u pravnom licu. Efekti radnji koje je poduzeo prvoapelant pravno se mogu pripisati i pravnoj osobi. U konkretnom slučaju ovlaštenje prvoapelanta da djeluje u ime, za račun i u korist pravnog lica proizlazi iz zakonskih propisa, kao i internih propisa pravnog lica. U konkretnom slučaju krivično djelo Porezna utaja ili prevara je dovršeno kada je izbjegnuto plaćanje poreskih davanja, što je nesporno utvrđeno. Sa sigurnošću je također utvrđeno da je poreski obveznik kroz duži vremenski period, dakle kontinuirano, izbjegavao da plati dio poreskih obaveza, koju imovinsku korist je koristio kao određeni vid bez kamatnog kreditiranja za druge obaveze i potrebe privrednog društva. Argument odbrane da je pravno lice izmirilo poreske obaveze sa kamatama, te da utajeni iznos novca nije korišten kao vid kreditiranja, jer im svakako teku kamate, Apelaciono vijeće nije prihvatilo kao osnovan, s obzirom da utajenim novcem kroz period od 2013. do 2015. godine, pravno lice imalo mogućnost da taj novac umnožava i koristi na mnogo načina. Jedan od načina je kupovina skupocjenih luksuznih automobila, u periodu kada pravno lice nije u cijelosti izmirivalo poreske obaveze, na što je ukazala tužiteljica, a odbrana nije osporila. Shodno navedenom, Apelaciono vijeće je našlo odgovornim i pravno lice za krivično djelo koje mu Tužilaštvo BiH stavlja na teret.

19Dalje, Apelaciono vijeće je cijenilo da li postoje svi elementi konstrukcije produženog krivičnog djela, odnosno da li se radi o istim ili istovrsnim krivičnim djelima, vremenski kontinuitet i način činjenja i druge stvarne okolnosti koje djela međusobno povezuju tako da sva čine jedinstvenu cjelinu. U tom pogledu, Apelaciono vijeće je utvrdilo da kalendarska godina kao jedna cjelina, iako je poreski period za koji se obračunava PDV jedan kalendarski mjesec, te je obveznik dužan da obračuna PDV za odgovarajući poreski period na osnovu ukupnog prometa dobara ili usluga iskazanih u fakturama u tom poreskom periodu, ispunjava sve elemente krivičnog djela u njegovoj osnovi. Dakle, izbjegnuto je plaćanje poreznih davanja za svaku godinu u iznosu većem od 10.000 KM, a ukupni iznos ukazuje na kvalificirani oblik krivičnog djela, jer prelazi iznos od 200.000 KM. Kada je u pitanju vremenski kontinuitet za Apelaciono vijeće navedeni element nesporno postoji, s obzirom da je krivično djelo kontinuirano vršeno u periodu od maja 2013. - decembra 2015. godine (u navedenim poreskim periodima). Apelaciono vijeće nalazi ispunjenim i kriterij koji se odnosi na način izvršenja krivičnog djela, s obzirom da je identičan za svaki poreski period, kako je već naprijed navedeno, a djela su počinjena sa istim ciljem sticanja protivpravne imovinske koristi, a oštećen u svim slučajevima je Budžet Bosne i Hercegovine. Pored navedenih objektivnih kriterija u konkretnom slučaju je dokazan i subjektivni kriterij odnosno jedinstveni umišljaj na strani prvoapelanta, jer zatvoren krug dokaza tvori krivicu optuženog za produženo krivično djelo porezne utaje isključujući svaku razumnu sumnju. Upravo činjenica da svjesno nije prijavljena cjelovita poreska obaveza kroz tri godine u kontinuitetu, nego samo jedan njen dio, govori u prilog utvrđenju Apelacionog vijeća da je djelo počinjeno s direktnim umišljajem u cilju sticanja velikog iznosa protivpravne imovinske koristi.

20Apelaciono vijeće je istaklo da je na osnovu dokaza iz spisa predmeta, utvrđeno da je u skladu sa Rješenjem o razrezu poreza, broj 04/4-1/IV-17-1-UP-I-42-040-2/16 od 20. juna 2016. godine, dodatna obaveza sa pripadajućim kamatama u cijelosti izmirena, 21. jula 2016. godine uplatama u iznosu od 236.763,00 KM i 30.000,00 KM te stoga nije donijelo odluku o oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom.

21Trećestepeno vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Trećestepeno vijeće) je nakon održane javne sjednice, 6. marta 2019. godine donijelo Presudu broj S1 2 K 024531 19 Kžž kojom su, kao neosnovane, odbijene žalba branioca prvoapelanta i privremenog zastupnika drugoapelanta, te je potvrđena drugostepena presuda Suda BiH od 6. decembra 2018. godine. 22Trećestepeno vijeće je ocijenilo neosnovanim žalbene navode branioca prvoapelanta da se pobijana presuda nije mogla zasnovati na iskazu svjedoka Vedrana Vinčića, jer se radi o svjedoku koji je u svojstvu ovlaštenog službenog lica, i to pri UIO BiH, tokom istrage u ovoj krivičnoj stvari saslušao svjedoke optužbe A.L. i Miroslava Dakića kao i iz razloga što ovaj svjedok nije dao bilo kakve podatke o učiniocu krivičnog djela, krivičnom djelu, ili bilo kakvim okolnostima koje se odnose na konkretno krivično djelo, već je isti ispitan na okolnosti na koje je Tužilaštvo BiH trebalo provesti vještačenje. Trećestepeno vijeće je istaklo da branilac navedenom dokazu pristupa jednostrano, previđajući da je na iste okolnosti iskaz dao i svjedok Miroslav Dakić, također uposlenik UIO BiH, ali čiji iskaz odbrani očigledno odgovara u pogledu dokazivanja teze odbrane da je PDV prijava mogla biti podnesena u roku od pet godina. Istaknuto je da je tumačenje zakonskih propisa i prakse isključiva dužnost suda.

23Trećestepeno vijeće je preispitalo i navode žalbe drugoapelanta o kontradiktornosti u pogledu utvrđenja vezanog za imovinsku korist, to jest da je izrekom utvrđeno da je pravno lice raspolagalo imovinskom koristi, dok je u obrazloženju navedeno da je „moglo da raspolaže“, te zaključilo da nije osnovan. S tim u vezi je navedeno da je analizom osporene presude, u okviru postavljenog prigovora, Trećestepeno vijeće utvrdilo da je u paragrafu 78. te presude zaključeno da je pravno lice raspolagalo protupravno ostvarenom imovinskom koristi. Dok se riječ moglo, na kojoj zastupnik istrajava, spominje u sasvim drugom kontekstu, u stavu 82. pobijane presude, gdje se konstatira da je pravno lice imalo višestruke mogućnosti iskorištavanja novca nastalog od utajenog poreza. 24Dalje, Trećestepeno vijeće je razmotrilo žalbene prigovore apelanata o pogrešnom ili nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju, te je zaključilo da su neosnovani. Istaknuto je da se žalbama ukazuje da okosnicu osuđujuće presude predstavlja nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, ali Trećestepeno vijeće je ukazalo da se, iz pažljive analize pobijane presude, naročito stava 49. presude, prima facie može zaključiti da drugostepeni sud pobijanu presudu temelji na cjelini izvedenih dokaza, a da samo poseban naglasak stavlja na iskaz navedenog vještaka, i to konstatirajući njegovu korelaciju sa drugim izvedenim dokazima, prevashodno iskazima svjedoka Vedrana Vinčića, Miroslava Dakića i A.L. Naime, cijeneći navode iz obje žalbe, Trećestepeno vijeće nalazi da svaka žalba sa aspekta svog interesa u postupku, u suštini pokušava prvoapelanta ekskulpirati odgovornosti time što je svoje ingerencije u konkretnom slučaju prenio na tadašnjeg računovođu, u međuvremenu preminulu A.L., a što ostaje bez dovoljno argumentovane pravne i logične utemeljenosti, obzirom na nespornu činjenicu da je direktor odgovoran za zakonit rad pravnog lica. S tim u vezi je ocijenjeno da žalbene tvrdnje, kojima se preko navodnog svojstva preminule A.L. nastoji prikazati nedostajući faktor u znanju i svijesti prvoapelanta, Trećestepeno vijeće ocjenjuje kao neutemeljene. Položaj svjedokinje A.L. ne znači da je ista imala isključivu nadležnost za obavljanje računovodstveno finansijskih poslova, odnosno da je bez ikakvog odobrenja, po vlastitoj procjeni i inicijativi poduzimala radnje u vezi (ne)plaćanja finansijskih obaveza. Činjenica ovakve raspodjele poslova, a sve radi potpunijeg pravnog i poslovnog djelovanja pravnog lica, ne može ublažiti odgovornost direktora. Upravo zbog navedenog, Trećestepeno vijeće ukazuje da je nelogično da se porezne obaveze, kao najbitnija finansijska djelatnost određenog pravnog lica, obzirom na posljedice koje proizlaze iz kršenja odredaba, delegiraju određenom uposleniku bez ikakvog nadzora. Postojanje kauzaliteta između postupanja generalnog direktora i nastale posljedice, ukazuje činjenica da je prvoapelant jedina osoba koja je svojim položajem i autoritetom posredstvom podređenih uticao da se ne prijave stvarne poreske obaveze, te u takvoj situaciji za postojanje njegove odgovornosti nije nužno da je on morao lično poduzeti svaku radnju, a na čemu odbrana insistira. Na ovakav zaključak upućuju i žalbene tvrdnje kada ukazuju na potrebu pravilne ocjene iskaza svjedoka A.L., ističući dio navedenog iskaza da je ona obavijestila direktora o potrebi podnošenja izmijenjene PDV prijave, kada joj je saopćio da se prijave imaju dostaviti odmah po prilivu novčanih sredstava koja su očekivali. Upravo ovakvim navodima odbrana potvrđuje pravilno utvrđeno svojstvo prvoapelanta, a to je da se bez njegovog znanja i odobrenja nisu mogla vršiti bilo kakva plaćanja. Odbrana pokušavajući izbjeći odgovornost prvoapelanta upada u zamku vlastitih tvrdnji, previđajući da parcijalnim pristupom određenim dijelovima iskaza svjedoka, odnosno crpeći iz istih samo dijelove koji bi mogli potkrijepiti tezu odbrane, apsolutno ruši cjelinu stava koji podržava. Navedeni zaključak osim što potkrepljuje stav o ulozi prvoapelanta u pravnom licu, ukazuje i na namjeru za počinjenje krivičnog djela, obzirom da prvoapelant i nakon upozorenja o dužnosti izmjene PDV prijave daje nalog za uplatu po prilivu određenih sredstava a ne odmah i bez odlaganja, za što je imao obligatornu zakonsku obavezu. Isti faktičkim kreditiranjem pravnog lica iz novca od neprijavljenog dijela poreza ulazi u inkrimiranu zonu i čini krivično cijelo koje mu se stavlja na teret.

25Istaknuto je da odbrana griješi kod stava da je vještak ekonomske struke trebala navodno dati osvrt i na umišljaj prvoapelanta. Trećestepeno vijeće podsjeća do nadležnost vještaka nije da cijeni umišljaj lica optuženog za predmetno krivično djelo u bilo kakvom vidu i obimu, već da Sudu pruži dovoljno podataka na osnovu kojih isti može, kao jedino i isključivo nadležan, da odredi postoji li krivica optuženog kroz zakonom predviđeni oblik postupanja, a što je u konkretnom i učinjeno. Trećestepeno vijeće u pogledu namjere prvoapelanta nalazi indikativnim i samu činjenicu trajanja zabranjene aktivnosti, gdje se ista vrši u kontinuitetu od maja 2013. godine do decembra 2015. godine, što ukazuje na prihvaćen obrazac postupanja kojim se vrši utaja poreza, a ne da se radi o eventualnim ad hoc greškama u pojedinoj prijavi. Neosnovani su i prigovori odbrane kojim se inkriminirane radnje nastoje devalvirati navodima o zakonskom roku od pet godina, a u kojem postoje mogućnost izmjene PDV prijava.

26Pored prethodno iznesenih zaključaka o pravilnom činjeničnom utvrđenju na kojem se temelji krivica prvoapelanta, Trećestepeno vijeće analizom pobijane presude nesumnjivo nalazi i da je neupitna odgovornost pravnog lica. Trećestepeno vijeće konstatuje da je pravno lice pribavljenom imovinskom koristi u datom trenutku raspolagalo, i to na način da je neblagovremenim podnošenjem izmijenjenih prijava, odnosno podnošenjem neistinitih prijava, ista osoba raspolagala sa većom sumom novca od one s kojom bi u datom trenutku raspolagala da su podneseni istiniti podaci o činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa obaveze. Zadržavanjem tih sredstava u prometu pravnog lica, koje je njima nesumnjivo raspolagalo te je stoga neupitna i odgovornost optuženog pravnog lica, pa je Apelaciono vijeće pravilno postupilo kada je i pravno lice oglasilo odgovornim kako je to opisano u tački II izreke pobijane presude.

27Trećestepeno vijeće je ukazalo da naknadno izmirenje obaveza ne dovodi u pitanje postojanja zabranjenih aktivnosti in tempore criminis, te činjenica finalnog izmirenja obaveza ne dovodi u pitanje postojanja krivičnog djela u datom trenutku.

28Također, Trećestepeno vijeće je, analizirajući žalbeni prigovor u pogledu pitanja da li se u konkretnom slučaju može raditi o produženom krivičnom djelu iz stava 4. člana 210. KZ BiH, zaključilo da pristup institutu produženog krivičnog djela u vezi sa počinjenim inkriminacijama, na način kako to odbrana predočava, predstavlja pokušaj faktičkog izigravanja odredbi Krivičnog zakona koje sankcioniraju najteže oblike predmetnog krivičnog djela shodno visini utajenog poreza. Kada ovako zaključuje, Trećestepeno vijeće polazi od toga da prema odredbi člana 54. stav 2. KZ BiH kod produženog krivičnog djela radnje počinjene u određenom vremenskom kontinuitetu sa jedinstvenim umišljajem čine jedinstvenu cjelinu, te nalazi da se u konkretnom slučaju radi o tzv. “produženoj namjeri“ učinioca koja kao takva podrazumijeva da odluka za svaku novu radnju iz sastava produženog krivičnog djela predstavlja volju da se nastavi ukupna djelatnost. Sve pojedinačne odluke upućuju na postojanje psihičkog kontinuiteta pa kada taj kontinuitet u svojoj ukupnosti proizvede mnogo veće posljedice u odnosu na svaku pojedinačnu radnju, potpuno je opravdano zaključiti da u konačnici treba uzeti u obzir ukupan zbir štetne posljedice. S tim u vezi i Trećestepeno vijeće nalazi da prvoapelantu, obzirom na kontinuitet poduzetih radnji, nije moglo ostati nepoznato da se sa svakom narednom pogrešno evidentiranom poreznom prijavom povećava ukupna suma poreza čije je plaćanje izbjegnuto, pa sa aspekta kaznene politike ne bi bilo opravdano da se isti kazni samo djelimično, za faktički samo jednu, najtežu radnju izvršenja, a da preostali iznos, ostane nesankcioniran.

IVApelacija aNavodi iz apelacije 29Apelanti navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da se presude zasnivaju na paušalnom obrazloženju koje nema svoje utemeljenje u dokazima, niti je takvo utemeljenje jasno i nedvosmisleno obrazloženo pozivajući se na konkretne dokaze. Navode da, Sud BiH, ne samo da je donio nezakonite odluke, već je „pokazao nedostatak senzibiliteta za stvarnost i društvene odgovornosti“. Naime, u situaciji kada namjera utaje poreza apsolutno nije dokazana, kada iza navodnog krivičnog djela ne postoji šteta za državu (PDV sa drakonskim kamatama od 18% je plaćen čim je UIO BiH naložila plaćanje, prije krivičnog postupka), uništavati krivičnom osudom jedan bitan privredni subjekt i ugrožavati 200 porodica apsolutno je društveno neodgovorno. Apelanti navode da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u potpunoj proizvoljnosti tumačenja propisa iz KZ BiH koji se odnose na pravnu kvalifikaciju krivičnog djela koje je prvoapelantu stavljeno na teret, ali i način na koji je ona obrazložena (i smatrana dokazanom) u pobijanim odlukama. Također, apelanti ističu da su im povrijeđene i specifične garancije iz člana 6. st. 2. i 3. tačka d) EKLJP, a koje se prevashodno odnose na principe pretpostavke nevinosti i pravo na jednakost u postupku. Apelanti navode da je drugostepena presuda, u pogledu objektivnih elemenata krivičnog djela, prevashodno zasnovana na Nalazu i mišljenju vještaka, te saslušanju svjedoka Vedrana Vinčića i Miroslava Dakića (inspektora), dok u pogledu subjektivnog elementa na iskazu A.L. datog u istrazi. Apelaciono vijeće je utvrdilo krivicu i namjeru za počinjenje krivičnog djela od strane prvoapelanta na osnovu iskaza svjedoka A.L., koji je dat u istrazi i koja je umrla u međuvremenu, prije glavnog pretresa u prvostepenom postupku, tako da nije ni saslušana kao svjedok niti je odbrana imala mogućnost da preispita ovako dati iskaz. Jedini dokaz koji upućuje na navodnu krivnju i namjeru prvoapelanta da ne izvrši korekciju PDV prijava na koju je pravno lice bilo dužno, predstavlja iskaz svjedoka A.L., kojeg sud cijeni. Iskazi drugih svjedoka, koje je Trećestepeno i Apelaciono vijeće cijenilo kao ključne su iskazi inspektora UIO BiH. To su svjedoci koji su opisivali kako je tekao nadzor UIO. Oni nisu saslušavani na okolnost namjere i krivnje za utaju poreza od strane prvoapelanta. Pri tome, pogrešan je stav da je prvoapelant, kao direktor, dužan da odgovara za postupke koji provode njegovi zaposlenici u obavljanju svojih zakonskih ovlaštenja. Dalje, apelanti navode da nije dokazano postojanje vremenskog kontinuiteta izvršenja krivičnog djela iz člana 54. stav 1. KZ BiH, te da je arbitrarno tumačena ta pravna norma. Naime, biće krivičnog djela Porezne utaje iz člana 210. stav 4. koje se stavlja na teret apelantima predstavlja njegov kvalificirani oblik. Posljedično, namjera da se izvrši porezna utaja se mora odnositi na iznos koji obuhvata ovaj kvalificirani oblik, dakle, oštećenje države za preko 200.000,00 KM. Smatraju da je u osporenim odlukama pogrešno i arbitrarno je protumačeno vremensko učinjenje krivičnog djela. Naime, kontinuitet krivičnog djela ne može postojati kada se u jednom poreskom periodu navodna utaja desila samo za dva kalendarska mjeseca, a potom protekom 6 mjeseci desilo se treća navodna utaja, te daljnjim protekom 10 mjeseci utaja u drugom poreznom periodu. Pri tome, tako utajeni porez, u svakom pojedinačnom poreskom periodu, ne prelazi iznos od 200.000,00 KM, a što je biće krivičnog djela za koje su apelanti osuđeni. Dalje, ukazuju da čak i ako se uzme u obzir da je dozvoljeno cijeniti iskaz svjedoka A.L. za postojanje namjere, iz takvog iskaza namjera za poreznu utaju ne proizlazi za svaki od inkriminiranih perioda. Sud BIH je konstatirao da je tek krajem 2015. godine, A.L. obavijestila prvoapelanta, kao direktora, da se moraju izvršiti korekcije prijava PDV (nije utvrđeno niti kojih prijava, niti za koji period). Shodno tome, tek i samo u 2015. godini je prvoapelant eventualno saznao da je potrebno izvršiti korekcije prijave PDV. Prvoapelant ne spori, sada, kao ni u toku postupka, da su PDV prijave pogrešno popunjene, odnosno da PDV za sporni period nije pravilno obračunat. Međutim, takvo djelo nije mogao učiniti sa umišljajem nego iz nehata. Prvoapelant je cijenio da ima dovoljno vremena u zastarnom roku od pet godina da izvrši izmjenu PDV prijave. Apelant ne spori pravo da sud, tumačenjem odredbe člana 76. Zakona o postupku direktnog oporezivanja BiH zauzme stav da se PDV prijava mora korigirati odmah, a ne da obveznici disponiraju rokom od 5 godina da to učine. Međutim, očigledno iz teksta ovakve norme, moglo je proizaći i drugačije tumačenje. Osim toga, u obje presude Sud BiH je apsolutno arbitrarno obrazložio navodni direktni umišljaj „počinioca“ i teza da je pravno lice raspolagalo sa protivpravno stečenom imovinom. U cijelom predmetu, tokom cjelokupnog postupka, ne postoji niti jedan jedini dokaz da je drugoapelant raspolagao iznosom od 208.296,00 KM. Sud BiH zaključuje da je drugoapelant „imao mogućnosti" novcem raspolagati, ali nema dokaza da li je raspolagao. Stoga, cijeneći sve dokaze, uključujući i svjedočenja odbrane, sud je samo mogao doći do zaključka da su apelanti smatrali, i olako držali, da ima dovoljno roka da izvrši korekcije PDV. Tu nema djela umišljaja za krivično djelo Porezne utaje, nego samo elementa prekršajne odgovornosti, koja se kažnjava i u slučaju nehata u skladu sa članom 67. Zakona o PDV i članom 22. stav 1. Zakon o prekršajima RS, te da su apelanti mogli i trebali samo da budu odgovorni u smislu prekršajne odgovornosti, a nikako krivične. Slijedom toga, apelanti su zatražili da Ustavni sud usvoji podnesene apelacije; utvrdi povredu člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine; stavi van snage presude Suda BiH broj S1 2 K 02453118 Kžk od 6. decembra 2018. godine i broj S1 2 K 024531 19 Kžž godine od 6. marta 2019. godine; predmet vrati Sudu BiH koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku. Također, apelanti su zatražili da se naloži Bosni i Hercegovini da im naknadi troškove ovog postupka pred Ustavnim sudom u visini od po 914,00 KM, sa PDV od 17%, u visini od 153,00 KM.

bOdgovor na apelaciju 30U odgovoru na apelacije Sud BiH je naveo da je na osnovu analize sadržaja podnesenih apelacija proizlazi da se uglavnom radi o navodima koji su već isticani i u žalbi na drugostepenu presudu, o čemu se trećestepeno vijeće očitovalo u svojoj odluci. Pri tim razlozima i sada ostaje i ponovlja u odgovoru.

31U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je navelo da nasuprot navodima iz apelacija, Apelaciono vijeće nije učinilo ni jednu povredu odredaba ZKP-a BiH, te je pravilno primijenilo KZ BiH, pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, zbog čega ne stoje navodi iz apelacija. U odnosu na navode da se osuđujuća presuda, zasniva na iskazu svjedoka A.L., napomenuto je da je ova svjedokinja izjavila da je o svemu što je radila, morala upoznati (ona lično ili neko od uposlenika knjigovodstva) i dobiti saglasnost generalnog direktora – prvoapelanta, naročito oko visine poreske obaveze koju će iskazati u PDV prijavi. Prema tome, svako postupanje suprotno uputi generalnog direktora, tretiralo bi se kao neposluh, koji bi u krajnjoj mjeri mogao rezultirati otkazom. Dokaz da je to bila ustaljena praksa, što je i izjavila A.L. (umanjenje stvarnih poreskih obaveza), jeste činjenica da generalni direktor nikada nije pokrenuo bilo kakav postupak utvrđivanja odgovornosti za propuste uposlene, nakon što su te nepravilnosti utvrđene još u prvoj kontroli. Posebno je istaknuto da se odgovornost pravnog lica ogleda u činjenici da je ono raspolagalo protivpravno ostvarenom imovinskom koristi. Naime, sva naplaćena sredstva, uključujući i ona koja su trebala biti iskorištena za plaćanje poreskih obaveza lijegala su na transakcijski račun društva, što znači da se društvo iz njih „kreditiralo“ i preusmjeravalo u druge svrhe, poslovnog i neposlovnog karaktera. Činjenica je kako poreske obaveze imaju prioritet u izmirenju u odnosu na druge poslovne obaveze, te konstatacija apelanata da nisu imali dovoljno novčanih sredstava je u suprotnosti sa knjigovodstvenom dokumentacijom društva i svrhom utroška značajnih novčanih sredstava upravo u periodu za koji se tereti da nije izmirilo svoje poreske obaveze.

VRelevantni propisi 32Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka US BiH i 42/18-Rješenje US BiH, 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 273. stav (2) Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, [...].

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. 33Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, , 22/15, 40/15 i 35/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi: Umišljaj Član 35. st.(1) i (2) (1) Krivično djelo može biti učinjeno s direktnim ili eventualnim umišljajem.

(2) Učinilac postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.

Produženo krivično djelo Član 54. stav (2) (2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

Osnovi odgovornosti pravne osobe Član 124. stav 1. tač. c) i d) Za krivično djelo koje je učinilac učinio u ime, za račun ili u korist pravne osobe, odgovorna je pravna osoba:

c) ili kada pravna osoba raspolaže protupravno ostvarenom imovinskom koristi ili koristi predmete nastale krivičnim djelom;

d) ili kada su rukovodeći ili nadzorni organi pravne osobe propustili dužni nadzor nad zakonitošću rada radnika.

Porezna utaja ili prevara Član 210. st. (1) i (4) (1) Ko izbjegne da plati davanja propisana poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine nepružanjem zahtijevanih podataka ili pružanjem lažnih podataka o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa obaveza, a iznos poreza čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(4) Ko počini krivično djelo iz stava (1) ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, ili ko počini krivično djelo iz stava (2) ovog člana, a iskazani iznos povrata ili kredita po osnovu indirektnih poreza prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine."

34Zakon o porezu na dodatnu vrijednost ("Službeni glasnik BiH", br. 9/05, 35/05, 100/08 i33/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Predmet oporezivanja PDV se, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na:

1. promet dobara i usluga (u daljem tekstu: promet dobara i usluga) koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu;

2. uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu.

Član 38.

Period obračunavanja PDV-a Poreski period za koji se obračunava PDV je jedan kalendarski mjesec.

Obveznik je dužan obračunati PDV za odgovarajući poreski period na osnovu ukupnog prometa dobara ili usluga iskazanih u fakturama u tom poreskom periodu.

Član 39.

Podnošenje prijave za plaćanje PDV-a i plaćanje poreza Obveznici su dužni svoju PDV obavezu obračunatu za određeni poreski period navesti u mjesečnoj PDV prijavi.

Prijavu iz stava 1. ovog člana obveznik podnosi do 10-og u mjesecu po isteku poreskog perioda. […] VIDopustivost 35U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 37U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suad BiH broj S1 2 K 024531 19 Kžž od 6. marta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu, apelanti su primili 25. marta 2019. godine a apelacije su podnesene 23. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VIIMeritum 39Apelanti smatraju da su im osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

40Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

[...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

(…)

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...].

42U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim i osuđeni za krivična djela propisana zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

43Iz navoda apelanata u suštini proizlazi da smatraju da postupak protiv njih nije bio pravičan jer su redovni sudovi prihvatili kao dokaz iskaz svjedokinje A.L. iz istrage, a apelanti nisu mogli isti preispitati na glavnom pretresu/pretresu. Apelanti ističu da je iskaz ove svjedokinje odlučujući dokaz o umišljaju prvoapelanta, odnosno jedini dokaz koji upućuje na navodnu krivnju i namjeru prvoapelanta da ne izvrši korekciju PDV prijava koju je pravno lice bilo dužno učiniti. Najzad, po njihovom mišljenju iskaz svjedokinje A.L. nije potkrepljen niti jednim drugim dokazom. 44Ustavni sud podsjeća da su, prema stanovištu Evropskog suda koje je slijedi u svojoj praksi, garancije sadržane u članu 6. stav 3., uključujući ona navedena u tački d), sastavni elementi, među ostalima, pojma pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Bönisch protiv Austrije, 6. maj 1985. godine, stav 29., serija A, br. 92.). Njegov je osnovni cilj, kako je naznačeno riječima „pod istim uslovima“ jeste potpuna „proceduralna jednakost stranaka” u nekoj stvari. Pod tim uslovom, nadležnim nacionalnim tijelima se ostavlja odluka o važnosti predloženih dokaza u onoj mjeri u kojoj je ona u skladu s pojmom poštenog suđenja koje dominira čitavim članom 6. (vidi, Evropski sud, Engel i drugi protiv Holandije, 8. jun 1976. godine, stav 91., serija A, br. 22. Gregačević protiv Hrvatske, br. 58331/09, stav 60., 10. jun 2012. godine).

45Nadalje, dopuštenost dokaza je pitanje koje prvenstveno uređuje nacionalno pravo. Zadatak Ustavnog suda i Evropskog suda nije donositi presude o tome jesu li iskazi svjedoka valjano prihvaćeni kao dokaz u postupku, već utvrditi je li postupak u cjelini, uključujući način na koji su izvedeni dokazi, bio pošten (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Van Mechelen i drugi protiv Holandije, 23. april 1997. godine, stav 50., Izvještaji o presudama i odlukama, 1997-III). Kao opšte pravilo, na nacionalnim sudovima je da ocijene podnesene dokaze, kao i važnost dokaza koje okrivljenici žele predložiti.

46Najzad, pri utvrđivanju da li je postupak kao cjelina bio pravičan mora se imati u vidu i da li je poštovano pravo na odbranu. Naime potrebno je ispitati da li je podnosiocu zahtjeva bila dana mogućnost da osporava autentičnost dokaza i da se suprotstavlja njegovom korištenju. Pored toga, mora se imati u vidu kvalitet dokaza uključujući ukazuju li okolnosti u kojima je pribavljen na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti. Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija. S tim u vezi Evropski sud daje značaj činjenici da li je dokaz u pitanju bio ili nije bio od odlučujućeg značaja za ishod postupka (vidi, Evropski sud, Gäfgen protiv Njemačke, presuda od 1. juna 2010. godine, stav 164. sa referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). 47Ustavni sud zapaža da apelanti ne osporavaju odluku suda da se, kao dokaz pročita iskaz svjedokinje A.L. iz istrage, budući da je taj iskaz prihvaćen i proveden kao dokaz, u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP BiH. Međutim, apelanti smatraju da, zbog objektivne nemogućnosti da unakrsno ispitaju ovu svjedokinju, sud nije mogao svoju odluku zasnovati na tom dokazu. 48U vezi sa ovim dijelom navoda Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud definirao sljedeće principe u slučaju kada svjedok ne prisustvuje pretresu (vidi, Evropski sud, Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], aplikacije br. 26766/05 i 22228/06, st. 119-147, 15. decembar 2011. godine) a koji se mogu sumirati na sljedeći način: a) da li postoji dobar razlog zašto se podnosi iskaz odsutnog svjedoka, imajući u vidu opšte pravilo da svi dokazi moraju biti izvedeni na glavnom pretresu i da moraju biti učinjeni razumni napori da se osigura prisustvo svjedoka, b) da li postoje legitimni razlozi da svjedok ne prisustvuje (smrt, strah od osvete i sl.), c) kada svjedok nije ispitan u prethodnim fazama postupka, podnošenje iskaza ovakvog svjedoka mora biti jedina mogućnost, d) u principu, u krivičnom postupku mora biti data mogućnost optuženom da provjeri istinitost i vjerodostojnost iskaza svjedoka na način da se svjedok usmeno ispituje pred njim – bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, ili u nekoj kasnijoj fazi postupka, e) prema pravilu o „isključivom ili odlučujućem“ dokazu, ako je optužba pretežno ili u odlučujućoj mjeri zasnovana na iskazu svjedoka kog optuženi niti u jednoj fazi postupka nije imao mogućnost ispitati, onda će njegovo pravo na odbranu nesumnjivo biti ograničeno, f) termin „odlučujući“ treba shvatiti kao ukazivanje na dokaz koji je toliko važan da je odlučujući za ishod konkretnog slučaja, kada je neprovjereni iskaz svjedoka podnesen kao dokaz podržan drugim dokazima, ocjena da li je on odlučujući zavisit će od snage dokaza koji ga podržavaju-što su dokazi koji ga podržavaju jači, to će i ocjena da je iskaz svjedoka koji nije saslušan bio odlučujući biti manja, g) pravilo o isključivom ili odlučujućem dokazu ne može se tumačiti na nefleksibilan način i mora se sagledati u kontekstu pravičnosti postupka kao cjeline, i) kada se optužba pretežno ili u odlučujućoj mjeri temelji na iskazu odsutnog svjedoka, u svakom konkretnom slučaju postavlja se pitanje da li postoje procesne garancije koje dozvoljavaju pravičnu i odgovarajuću ocjenu pouzdanosti takvog dokaza.

49Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je svjedokinja A.L. preminula nakon davanja iskaza u istrazi te da su stoga bili ispunjeni uvjeti za čitanje njenog iskaza iz istrage. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi, da je iskaz svjedokinje A.L. iz istrage cijenjen u vezi sa iskazima ostalih saslušanih svjedoka. Ustavni sud konstatira da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je kod drugoapelanta sve radnje koje se odnose na podnošenje, popunjavanje i potpisivanje PDV prijava obavaljao šef računovodstva, svjedokinja A.L., koja je bila i izvršni direktor ekonomsko-pravnog sektora u pravnom licu – drugoapelantu. Dalje, Apelaciono vijeće je iskaz ove svjedokinje ocijenio kredibilnim i vjerodostojnim, te je zaključio da se drugostepena presuda nije temeljila isključivo na iskazu ove svjedokinje, jer su na okolnosti o kojima je ona govorila na zapisnik svjedočili i drugi svjedoci neposredno pred sudom, a sva bitna utvrđenja Apelacionog vijeća su utemeljena i u materijalnim dokazima. Pri tome je istaknuto, kao bitno, da ni odbrane tokom postupka nisu imale negativno mišljenje o ličnosti i kompetencijama svjedokinje A.L. Iz presuda proizlazi da je ova svjedokinja u svom iskazu navela da je prije odlaska na godišnji odmor 2015. godine obavijestila direktora – prvoapelanta i vlasnika Savu Erića da treba podnijeti izmijenjene PDV prijave, da su joj oni rekli da će prijave UIO dostaviti odmah po prilivu nekih novčanih sredstava, koja su očekivali, jer u tom trenu nisu imali novčana sredstva za platiti obaveze koje prijavljuju. Međutim, poslije toga im se najavila kontrola, tako da im je onemogućeno podnošenje izmijenjenih PDV prijava. Svjedokinja je također izjavila da je za svoj rad odgovorna generalnom direktoru - prvoapelantu, te da su direktor i vlasnik ti koji odlučuju o plaćanju obaveza, kao i da oni moraju biti upoznati. Navedeno je da je odbrana materijalnim dokazima ukazivala na činjenicu da je svjedokinja A.L. koristila pečat društva prilikom obavljanja računovodstveno finansijskih poslova te da je imala ovlaštenja ovjeravati naloge za plaćanje, izvode otvorenih stavki faktura, prijave kod poreske uprave RS i PDV prijave kod UIO BiH i slično, kao i potpisivati u ime prvoapelanta prijave, što su potvrdile i svjedokinje Ljilja Spasojević i Jelka Jovanović, što za Apelaciono vijeće nije sporno. Međutim, to ne znači da je svjedokinja bila ovlaštena da bez znanja generalnog direktora vrši bilo kakvo plaćanje, što je svjedokinja i izjavila, a Apelaciono vijeće joj je povjerovalo. Dakle, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je prvoapelant znao za neplaćene poreske obaveze u inkriminiranom periodu i da je svjesno odložio njihovo plaćanje na neodređeno vrijeme, a kako je već navedeno direktor je odgovoran za zakonitost rada pravnog lica. Konačno i Trećestepeno vijeće je istaklo da položaj svjedokinje A.L. ne znači da je ista imala isključivu nadležnost na obavljanju računovodstveno finansijskih poslova, odnosno da je bez ikakvog odobrenja, po vlastitoj procjeni i inicijativi poduzimala radnje u vezi (ne)plaćanja finansijskih obaveza. Upravo zbog navedenog, Trećestepeno vijeće je ukazalo da je nelogično da se porezne obaveze, kao najbitnija finansijska djelatnost određenog pravnog lica, obzirom na posljedice koje proizlaze iz kršenja odredaba o istim, delegiraju određenom uposleniku bez ikakvog nadzora.

50Najzad, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost, a iz osporenih presuda ne proizlazi da su je iskoristili, da redovnom sudu dostave pitanja koja bi postavili ovoj svjedokinji u unakrsnom ispitivanju radi eventualne diskreditacije njenog iskaza iz istrage a koja bi redovni sud uzeo u obzir prilikom donošenja konačne odluke. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da činjenica da apelanti niti u jednoj fazi postupka nisu imali mogućnost i da ispitaju svjedokinju A.L., ne dovodi u pitanje razloge i obrazloženja iz osporenih presuda na kojim je utemeljen zaključak o umišljaju prvoapelanta. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje apelanata da im je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

51Daljnji navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, pogrešne primjene materijalnog prava odnosno KZ BiH, kao i pogrešnog utvrđenja da je drugoapelant raspolagao sa „utajenim porezom“, te slijedom toga da nema krivične odgovornosti apelanta nego eventualno prekršajne. 52S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

53U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud ispitati da jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije. 54Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi prigovori apelanata koje su isticali kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno postojanja elemenata krivičnog djela za koje su proglašeni krivim. Dakle, Sud BiH je sve relevantne dokaze detaljno analizirao te dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Suda BiH u pogledu utvrđenja postojanja krivice prvoapelanta te odgovornosti drugoapelanta za krivično djelo Porezna utaja ili prevara za koje su oglašeni krivim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje prvoapelantove krivnje u konkretnom slučaju nije, kako se to u apelacijama navodi, zasnovano isključivo na iskazu svjedoka A.L., nego i na nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke iz kojeg proizlazi da je vještak uvidom u relevantnu dokumentaciju utvrdio da je poreski obveznik – drugoapelant u KIF - situacije i KIF - avansi iskazao veću vrijednost ispostavljenih izlaznih faktura od iskazanih vrijednosti u PDV prijavama, te da je obračunata i neiskazana vrijednost isporuka u PDV prijavama za period vještačenja iznosi 1.225.268,54 KM, na koji iznos obračunati i neprijavljeni PDV iznosi 208.295.69 KM. Također, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud prilikom utvrđivanja krivice prvoapelanta ocijenio da je prvoapelant, kao direktor imao jasnu predstavu o svim elementima svog djela i okolnostima pod kojima ga izvršava, odnosno da je bio svjestan karaktera i obima inkriminiranih radnji, a što ukazuje na postupanje sa direktnim umišljajem, kako je to detaljno obrazloženo u drugostepenoj i trećestepenoj presudi. Sud BiH je ukazao da direktor pravnog lica ima prvenstveno uspostavljene određene zakonske odgovornosti, te isti ne samo da rukovodi upravom i poslovanjem pravnog lica, zastupa ga i predstavlja, nego i odgovara za zakonitost rada i poslovanja, a što podrazumijeva i izvršenje svih obaveza propisanih zakonodavstvom BiH, pa u skladu s tim i pruža odgovarajuće podatke o stečenim oporezivim prihodima i o drugim činjenicama, koje su od utjecaja na utvrđenje poreznih obaveza. U pogledu navoda da se zaključak suda o postojanju umišljaja kod prvoapelanta, kao direktora, izvodi isključivo iz izjave A.L., kao jedinog dokaza, istaknuto je da je sud sve činjenice i dokaze cijenio posebno i međusobnoj vezi, posebno imajući u vidu ulogu prvoapelanta kao direktora, te taj zatvoreni krug dokaza tvori krivicu prvoapelanta za krivično djelo porezne utaje, odnosno utvrđen je jedinstveni umišljaj na strani prvoapelanta. U pogledu navoda da je pogrešno i arbitrarno protumačeno vrijeme počinjenja krivičnog djela za koje je apelant osuđen, sudska vijeća su cijenila sve elemente konstrukcije produženog krivičnog djela (da li se radi o istim ili istovrsnim krivičnim djelima, vremenski kontinuitet i način činjenja i druge stvarne okolnosti), te je zaključeno da prema članu 54.stav 2. KZ BiH kod produženog krivičnog djela radnje počinjene u određenom vremenskom kontinuitetu sa jedinstvenim umišljajem čine jedinstvenu cjelinu, tako da se u konkretnom slučaju radi o tzv. „produženoj namjeri“ učinioca, koja kao takva podrazumijeva da odluka za svaku novu radnju iz sastava produženog krivičnog djela predstavlja volju da se nastavi ukupna djelatnost. U tom smislu, kako je to utvrđeno u pobijanim presudama prvoapelantu obzirom na kontinuitet preduzetih radnji nije moglo ostati nepoznato da se sa svakom narednom neevidentiranom, odnosno pogrešno evidentiranom poreznom prijavom povećava ukupna suma poreza čije je plaćanje izbjegnuto. Istaknuto je da je prvoapelant, kao direktor optuženog pravnog lica svojim postupanjem izbjegao plaćanja propisana poreskim zakonodavstvom, te je imovinska korist proizašla iz takvog postupanja zadržavanjem sredstava u pravnom licu. Zadržavanjem tih sredstava u prometu pravnog lica, s kojima je nesumnjivo raspolagalo, u konačnici čini neupitnom i odgovornost pravnog lica. Istaknuto je da činjenica, koju potencira apelant u toku postupka i u ovoj apelaciji, da su poreske obaveze u konačnici izmirene, ne dovodi pitanje postojanja zabranjenih aktivnosti in tempore criminis, odnosno da činjenica finalnog izmirenja obaveza ne dovodi u pitanje postojanja krivičnog djela u datom trenutku.

55Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Sud BiH je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Sud BiH izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava

1. Evropske konvencije, odnosno da je Sud BiH imao i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza da nije tumačen na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. 56Ustavni sud napominje i da je ostale navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati, jer nalazi da su redovni sudovi na tri instance, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na ostale prigovore apelanta, kao i da njegovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost predmetnog postupka.

57Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VIIIZaključak 58Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa. Također nema kršenja kada su redovni sudovi ponudili relevantne i dovoljne razloge za primjenu zakonom ustanovljenog izuzetka od neposrednog provođenja dokaza, a čime nisu doveli u pitanje garancije pravičnog postupka na štetu apelanata te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja u pogledu utvrđenja krivice prvoapelanta i odgovornosti pravnog lica – drugoapelanta za krivično djelo za koje su proglašeni krivim.

59Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić