Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-56/19 (J. D.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-56/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine u predmetu broj AP-56/19, rješavajući apelaciju Jusufa Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jusufa Delića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 0 P 008495 15 Rev od 15. novembra 2018.

godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 008495 14 Gž od 24. decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 P 008495 10 P od 28. marta 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jusuf Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Mirad Suljić, advokat iz Zavidovića, podnio je 4. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 0 P 008495 15 Rev od 15. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 008495 14 Gž od 24. decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 P 008495 10 P od 28. marta 2014. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 42 0 P 008495 10 P od 28. marta 2014. godine utvrđeno je da bračnu stečevinu apelanta i tužiteljice R. D. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) čine nekretnine (u daljnjem tekstu: nekretnine I, nekretnine II i nekretnine III) koje su preciznije označene i opisane u izreci presude, zatim stan u Zavidovićima (opisan i označen u izreci presude), kao i priključno vozilo (kamp prikolica). Prvostepenom presudom je određeno da je udio parničnih stranaka u pobrojanoj bračnoj stečevini ½, pa je apelant dužan trpjeti da se na osnovu ove presude u javnim evidencijama apelant i tužiteljica upišu suposjednicima i suvlasnicima na predmetnim nekretninama, na način bliže naveden u izreci presude. Dalje, prvostepenom presudom je određeno da je apelant dužan trpjeti da se izvrši fizička dioba bračne stečevine srazmjerno suvlasničkim dijelovima i dužan je tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka. Prvostepenom presudom, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na ostale nekretnine (preciznije opisane i označene u izreci presude). Prvostepenom presudom, obavezana je tužiteljica da isplati apelantu novčani iznos naveden u izreci presude. Prvostepenom presudom, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da bračnu stečevinu stranaka predstavlja putnički automobil – džip marke Suzuki (u daljnjem tekstu: putnički automobil), određene novčane vrijednosti.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da su apelant i tužiteljica zaključili brak 25. septembra 1981. godine, a da je brak razveden pravosnažnom presudom Općinskog suda broj 42 0 P 003856 09 P od 22. decembra 2009. godine. Općinski sud je citirao relevantne odredbe Porodičnog zakona (čl. 250 i 250. st. 1. i 2., čl. 252. stav 1. i 253. i čl. 254. stav 1.), te odredbe člana

12. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Zatim je naveo da je tužiteljica u svom iskazu izjavila da su ona i apelant, za vrijeme trajanja bračne zajednice stekli kuću u kojoj su živjeli do 1989. godine (stara kuća) i da je ta kuća u ratu pogođena granatom, te da su od 1999. do 2001. godine izgradili drugu kuću u kojoj su živjeli i iz koje su 2007. ili 2008. godine započeli sanaciju i renoviranje stare kuće koja je pogođena granatom (navedene kuće su izgrađene na nekretnini I). Nadalje, da je tužiteljica izjavila da su od zajedničkih sredstava kupili i nekretnine II i III, kao i stan u Zavidovićima koji je renoviran od zajedničkih sredstava i materijala, te da je od zajedničkih sredstava kupljena i kamp prikolica. Općinski sud je naveo da je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice koji je dat na siguran, jasan i uvjerljiv način i koji je u saglasnosti sa materijalnim dokazima, na osnovu čega je utvrđeno da osim dvije kuće koje su izgrađene na nekretnini I, zajedničku bračnu stečevinu čine i nekretnine II i III, te stan u Zavidovićima. U vezi s tim je ukazao da je uvidom u ugovor o kupoprodaji nekretnina koji je zaključen 10. juna 2004. godine između J. V., kao prodavca i apelanta, kao kupca utvrđeno da su predmet kupoprodaje bile nekretnine II, iz čega proizilazi da su kupljene za vrijeme trajanja bračne zajednice apelanta i tužiteljice, što čini bračnu stečevinu sa dijelom od ½ jer su kupljene od sredstava koja su stečena zajedničkim radom u toku bračne zajednice. Takođe je naveo da je uvidom u kupoprodajni ugovor od 19. juna 2003. godine utvrđeno da je zaključen između M. P., kao prodavca i apelanta kao kupca i da je predmet ugovora stan u Zavidovićima, iz čega proizlazi da je taj stan kupljen za vrijeme trajanja bračne zajednice apelanta i tužiteljice, pa predstavlja imovinu koju su tužiteljica i apelant stekli u toku trajanja bračne zajednice.

4. Općinski sud je naveo da je apelant u odgovoru na tužbu tvrdio da je nekretnine II i III, te stan u Zavidovićima kupio od svojih sredstava koja su mu obezbijedili njegovi roditelji, te da ta imovina predstavlja njegovu posebnu imovinu, a u toku postupka je tvrdio da je navedene nekretnine kupio od sredstava koja je primio kao odštetu zbog povrede na poslu koju je pretrpio 1989. godine. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da nije povjerovao takvim apelantovim navodima jer ni apelant nije siguran od kojih sredstava su kupljene te nekretnine, dok je tužiteljica čvrstog stava da su te nekretnine kupljene od zajedničkih sredstava.

5. Zatim je naveo da je uvidom u Rješenje DN od 12. avgusta 1982. godine utvrđeno da je na osnovu ugovora o poklonu od 12. avgusta 1982. godine dozvoljeno polaganje isprava u cilju sticanja prava svojine na nekretninama apelantovog oca u apelantovu korist (nekretnina I). Dalje je naveo da bez obzira što nekretnina I predstavlja posebnu imovinu apelanta, u smislu člana 254. stav

1. Porodičnog zakona, jer ju je dobio u vlasništvo od svog oca na osnovu ugovora o poklonu, morala se u smislu člana 12. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima polovina te imovine dati tužiteljici u suvlasništvo, odnosno suposjed (nije upisano u ZK uložak), s obzirom da zgrada mora imati zemljište za redovnu upotrebu, kako je to predviđeno navedenom zakonskom odredbom.

6. S obzirom da je odredbama člana 252. stav 1. Porodičnog zakona propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili, Općinski sud je naveo da su apelant i tužiteljica suvlasnici sa po ½ na navedenim nekretninama, jer ni iz jednog izvedenog dokaza ne proizilazi da su apelant i tužiteljica drugačije ugovorili svoje suvlasničke dijelove na tim nekretninama. Takođe je ukazao da je pravno irelevantno koliki doprinos je imala tužiteljica, a koliko apelant u sticanju te imovine, jer to sud više nije dužan utvrđivati, s obzirom da je sam zakon propisao da su suvlasnički dijelovi bračnih partnera na zajedničkoj imovini jednaki, ukoliko drugačije nisu ugovorili (među strankama nije sporno da prilikom sklapanja braka, ni tokom trajanja bračne zajednice nisu zaključili pismeni notarski obrađen ugovor, kojim bi ovo pitanje riješili na drugi način).

7. Općinski sud je naveo da je apelant na osnovu Rješenja Komisije za penzionisanje od 17. aprila 2002. godine primio određeni novčani iznos (naknada za nesposobnost za rad), iz čega proizilazi da su i ova novčana sredstva – penzija, stečena po osnovu rada za vrijeme trajanja bračne zajednice.

8. Takođe je naveo da apelant, nakon faktičkog prestanka bračne zajednice, bez saglasnosti tužiteljice, kao suvlasnika, nije mogao mijenjati veličinu udjela u zajedničkoj bračnoj stečevini, na način da je vršio daljnja ulaganja na zajedničkom objektu i na taj način povećao njegovu vrijednost. Zatim je naveo da je apelant pristupio sanaciji i rekonstrukciji objekta - stara kuća (nekretnina I), iako je znao da ona nije isključivo njegovo vlasništvo, iz čega slijedi da je bio nesavjestan graditelj. Općinski sud je naveo da prema nalazu vještaka građevinske struke nije nastao novi objekat, ali je kvalitet upotrijebljenog materijala i nivo opremljenosti znatno veći. Dalje je naveo da za sanaciju i izgradnju – rekonstrukciju zajedničke stare kuće apelantu pripada pravo na te troškove i to ½ tih troškova (visina troškova utvrđena vještačenjem po vještaku građevinske struke, što je preciznije navedeno u obrazloženju presude). Općinski sud je naveo da je preostali dio protivtužbenog zahtjeva kojeg je apelant potraživao po ovom osnovu, odbijen kao previsoko postavljen, jer apelant nije dokazao da bi taj iznos mogao biti veći, a na apelantu je bio teret da dokaže ove činjenice u smislu odredbe člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Takođe je naveo da apelant nije sporio da priključno vozilo (kamp prikolica) predstavlja bračnu stečevinu i suvlasnički dio tužiteljice od ½ na toj imovini.

9. U odnosu na dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da zajedničku bračnu stečevinu čini i putnički automobil, te da mu je tužiteljica po tom osnovu dužna isplatiti na ime njegovog suvlasničkog dijela na putničkom automobilu određeni novčani iznos, Općinski sud je naveo da je tužiteljica putnički automobil kupila od apelanta i isplatila mu 1. februara 2009. godine kupoprodajnu cijenu, kako to proizilazi iz kupoprodajnog ugovora kojeg su zaključili apelant i tužiteljica, koja je u međuvremenu i otuđila putnički automobil.

10. Apelant i tužiteljica su podnijeli žalbe protiv prvostepene presude.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 42 0 P 008495 14 Gž od 24. decembra 2014. godine djelimično je uvažena žalba tužiteljice i preinačena prvostepena presuda u dijelu u kojem je obavezana tužiteljica da isplati apelantu određeni novčani iznos, tako da je obavezana tužiteljica da isplati apelantu manji novčani iznos od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom. Dalje, drugostepenom presudom, obavezan je apelant da nadoknadi tužiteljici troškove žalbenog postupka. Drugostepenom presudom, odbijene su žalbe parničnih stranaka u preostalom dijelu, te su odbijeni tužiteljica i apelant sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.

12. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno izvršio obračun ulaganja vezano za sanaciju i rekonstrukciju stare kuće, te je ukazao da je vrijednost apelantovog ulaganja manja od iznosa koji je dosuđen prvostepenom presudom, što je preciznije navedeno u obrazloženju presude. Nadalje je naveo da nezavisno od toga što je nekretnina I predstavljala poklon apelantu učinjen od strane apelantovog oca, ona se smatra bračnom stečevinom stranaka u smislu člana 251. stav 2. Porodičnog zakona. U vezi s tim je naveo da prema opšteprihvaćenom pravnom shvatanju sudske prakse, ukoliko iz namjere poklona i vremena učinjenog poklona ne proizilazi da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od supružnika, učinjeni poklon trećeg lica predstavlja bračnu stečevinu supružnika. Kantonalni sud je naveo da su građenjem objekata na nekretnini I za vrijeme trajanja bračne zajednice, apelant i tužiteljica stekli suvlasništvo nad tim objektima po osnovu odredaba Porodičnog zakona kojima je regulisano šta to čini bračnu stečevinu, te primjenom odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koje regulišu sticanje vlasništva građenjem.

13. Kantonalni sud je naveo da apelantovi žalbeni navodi da se u prvostepenom postupku moralo vještačenjem dokazati koja je to površina zemljišta koja služi za redovnu upotrebu objekata, zato što cijelo zemljište na kojem su izgrađene kuće ne može činiti bračnu stečevinu, iz razloga što zemljište predstavlja posebnu imovinu apelanta, kao i zbog činjenice da predmetni objekti nisu uplanjeni, nisu od uticaja na pobijanu presudu. Kantonalni sud je ukazao da se tom presudom samo utvrđuje šta čini bračnu stečevinu, a presuda predstavlja osnov za provođenje fizičke, odnosno civilne diobe te imovine – nekretnina u posebnom vanparničnom postupku u kojem će se i odrediti koja je to površina zemljišta koja je neophodna za redovnu upotrebu objekata koji su izgrađeni na predmetnim nekretninama.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 42 0 P 008495 15 Rev od 15. novembra 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

15. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi prigovori o povredi odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom, te prigovori da drugostepeni sud nije razmotrio sve relevantne žalbene razloge. Dalje je ukazao da je drugostepeni sud ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja u skladu sa članom 231. Zakona o parničnom postupku. Zatim je ukazao da slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda apelant ne može sa uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu dokaza iz koje izvodi svoj činjenični i pravni zaključak o značaju provedenih dokaza jer time uključuje prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih razloga se ne može izjaviti revizija. Nadalje je ukazao da razlozi koje je dao drugostepeni sud ne protivriječe sadržajima zapisnika, niti dokazima u spisu, tako da nije osnovan apelantov prigovor o povredi člana 221. Zakona o parničnom postupku od strane drugostepenog suda. Takođe je naveo da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

16. Dalje je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da su novčana sredstva koja je apelant primio po osnovu rješenja Komisije za penzionisanje od 17. aprila 2002. godine stečena po osnovu rada za vrijeme trajanja bračne zajednice, slijedom čega i nekretnine II i III, kao i stan u Zavidovićima, a u koje nekretnine su uložena ova novčana sredstva, čine zajedničku bračnu stečevinu parničnih stranaka. Zatim je naveo da su apelantovi prigovori da je pomoćni objekat (nekretnina I) izgrađen nakon razvoda braka (2011. godine), kao i prigovor da mu tužiteljica nije isplatila suvlasnički dio za putnički automobil, prigovori činjenične prirode, koji u revizionom postupku nisu relevantni, iz razloga što se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Apelacioni navodi

17. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Apelant je naveo da je u žalbi protiv prvostepene presude ukazao da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio da bračnu stečevinu stranaka predstavlja pomoćni objekat (nekretnina I), iako je tvrdio da je on taj objekat sagradio 2011. godine nakon razvoda braka sa tužiteljicom. Dalje, da mu je otac poklonio nekretninu I, te da ona predstavlja njegovu posebnu imovinu, pa je tužiteljica trebala da dokaže koje je zemljište potrebno za redovnu upotrebu stare i nove kuće i pomoćnog objekta, o čemu je trebao da se izjasni vještak građevinske struke, a ne da sud paušalno navodi da cijela površina nekretnine I predstavlja zemljište za redovnu upotrebu. Takođe, da je nekretnine II i III, te stan u Zavidovićima kupio novcem kojeg je naplatio na osnovu svog tjelesnog oštećenja (povećana penzija), te da je on lično zaključio ugovore sa prodavcima, pa da te nekretnine ne mogu predstavljati bračnu stečevinu stranaka, kako je to propisano odredbama člana 251. Porodičnog zakona, već predstavljaju njegovu posebnu imovinu u smislu člana 254. stav 2. Porodičnog zakona. Takođe, da je u žalbi protiv prvostepene presude iskazao nezadovoljstvo u odnosu na iznos (rekonstrukcija stare kuće) dosuđen prvostepenom presudom, da je u tom dijelu presude pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kao i da je neosnovano odbijen njegov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužiteljica isplati određeni novčani iznos po osnovu njegovog suvlasničkog dijela na putničkom automobilu.

Relevantni propisi

19. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH", br. 35/05, 41/05 - ispravka i 31/14)

20. U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH", broj 35/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 250.

Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.

Član 251. st. 1. i 2.

(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

Član 252. stav 1 (1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

Član 253.

Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obaveznog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 254. stav 1.

(1)Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina.

21. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.

Vlasnik zgrade ima pravo vlasništva na zemljištu na kome je zgrada izgrađena i koje služi za redovnu upotrebu zgrade, ako zakonom nije drukčije određeno.

22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

23. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

25. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

26. Ustavni sud ukazuje da apelant povredu prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji nalazi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

27. S obzirom ne činjenice konkretnog predmeta, koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja oporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi imali u vidu sve relevantne okolnosti i činjenice konkretnog slučaja, te da su na tako utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi jasno utvrđenje koja imovina parničnih stranaka predstavlja njihovu bračnu stečevinu, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud, u predmetnoj pravnoj stvari, ne uočava niti proizvoljnost prilikom primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, tj. Porodičnog zakona i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

28. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević