Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6105/18 (Aquatech d.o.o. Tuzla i NLB banka a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6105/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-6105/18, rješavajući apelaciju Aquatech d.o.o. Tuzla i NLB banka a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aquatech d.o.o. Tuzla i NLB banka a.d. Banjaluka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 105307 17 Rev od 20. jula 2018.
godine, presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 105307 17 Pž od 10. novembra 2017. godine i presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 105307 13 Ps od 31. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aquatech d.o.o. Tuzla i NLB banka a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Topić“ Banjaluka, podnijeli su 1. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 105307 17 Rev od 20. jula 2018. godine, presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 105307 17 Pž od 10. novembra 2017. godine i presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 57 0 Ps 105307 13 Ps od 31. jula 2017. godine.
Uvodne napomene
2. Prvoapelant i Pinus pro d.o.o. Laktaši su 30. augusta 2013. godine podnijeli tužbu protiv Agrolux d.o.o. Trn, Laktaši (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate duga.
3. Punomoćnik tuženog je podneskom od 3. augusta 2015. godine predložio da se tužba odbaci iz razloga što ne sadrži pun naziv Pinus pro d.o.o. Laktaši odnosno njegovo sjedište i ime njegovog zakonskog zastupnika, ističući da je to bitno jer je tužba podnesena od strane neovlaštenog lica, odnosno da je potpis na tužbi falsifikovan, što predstavlja neotklonjiv nedostatak. U podnesku je naveo da je lice ovlašteno za zastupanje Pinus pro d.o.o. Laktaši Dejan Jovanović, koji je ujedno i ovlašten da podnosi tužbe u ime preduzeća, pa su sve ostale radnje koje treće lice uradi u ime i za račun ovog preduzeća ništave i ne proizvode pravno dejstvo. U prilog svojih navoda dostavio je aktuelni izvod iz sudskog registra broj 057-0-Reg-Z-14-001483 od 6. maja 2014. godine, te predložio da sud pozove Dejana Jovanović da se izjasni da li je u ime Pinus pro d.o.o. Laktaši podnio tužbu u ovom predmetu i da li je koga ovlastio da to učini. Također je naveo da je Okružni sud već imao identičnu situaciju u kojoj je zauzet pravni stav u pogledu toga u predmetu broj Ps 108834 Ps.
4. Okružni sud je rješenjem od 2. novembra 2015. godine vratio prvoapelantu i Pinus pro d.o.o. Laktaši tužbu da je isprave i dopune na način da se pravilno označi Pinus pro d.o.o. Laktaši kao i njegov zakonski zastupnik. Kako Pinus pro d.o.o. Laktaši nije postupio po navedenom rješenju, Okružni sud je 17. marta 2016. godine donio rješenje kojim je smatrao tužbu povučenom u odnosu na Pinus pro d.o.o. Laktaši.
5. Postupajući po prijedlogu drugoapelanta, Okružni sud je rješenjem dozvolio drugoapelantu da stupi u predmetnu parnicu na mjesto tužioca.
Osporene odluke
6. Presudom Okružnog suda broj 57 0 Ps 105307 13 Ps od 31. jula 2017. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da im na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, obavezani apelanti da tuženom na ime troškova postupka solidarno isplate određeni novčani iznos, dok je odbijen dio zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je uvidom u ugovor od 15. juna 2013. godine, utvrđeno da su ga zaključili Pinus Pro d.o.o. Banjaluka, zastupan od strane predsjednika skupštine Marka Klemenčića, i prvoapelant, zastupan od strane Zaima Nurkanovića, te da je predmet ugovora prenos potraživanja koja Pinus pro d.o.o. ima na teritoriji Bosne i Hercegovine u određenom novčanom iznosu. Dalje je naveo da je uvidom u ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza od 4. decembra 2014. godine, utvrđeno da je zaključen između drugoapelanta, s jedne strane i Pinus Pro d.o.o. Laktaši i prvoapelanta, s druge strane, kojim su oni ustupili drugoapelantu potraživanja koje Pinus pro d.o.o. Laktaši ima prema svojim dužnicima, radi naplate određenog novčanog iznosa. Istaknuo da je i ovaj ugovor u ime Pinusa pro d.o.o. Laktaši potpisao Marko Klemenčić, a u ime prvoapelanta Zaim Nurkanović, dok je za drugoapelanta potpisao zamjenik direktora. Također je ukazao da je uvidom u Odluku skupštine Pinus Pro d.o.o. od 10. juna 2013. godine, utvrđeno da je društvo Pinus agrikem d.o.o. Rače, R. Slovenija, kao jedini osnivač društva Pinus pro d.o.o. Laktaši ovlastilo predsjednika skupštine Marka Klemenčića za potpisivanje ugovora i mogućih aneksa između Pinus pro d.o.o. Laktaši i prvoapelanta, u vezi prodaje nenaplaćenih potraživanja Pinus pro d.o.o. Laktaši u Bosni i Hercegovini prvoapelantu. S tim u vezi, ukazao je da nije posebno cijenio ovaj dokaz jer se radi o kopiji koja nema formu odluke, nije ovjerena i na njoj se nalazi samo potpis predsjednika skupštine Marka Klemenčića.
8. Okružni sud je naveo da je sporno da li apelanti imaju aktivnu legitimaciju imajući u vidu da tuženi osporava potpis lica ovlaštenog za zastupanje društva Pinus pro d.o.o. Laktaši. Po mišljenju Okružnog suda, na osnovu ugovora od 15. juna 2013. godine i ugovora od 4. decembra 2014. godine, apelanti dokazuju materijalno-pravni odnos iz kojeg je proistekla parnica, odnosno dokazuju da su ovlašteni isticati tužbeni zahtjev, pa je odbio prigovor aktivne legitimacije. Okružni sud je dalje naveo da je nesporno da je ugovor od 15. juna 2013. godine u ime Pinus pro d.o.o. Laktaši potpisao predsjednik skupštine Marko Klemenčić, kako je navedeno u samom uvodnom dijelu, a isto lice je potpisalo i ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza od 4. decembra 2014. godine. Istaknuo je da je tuženi i u odgovoru na tužbu i tokom postupka osporavao potpis ovog lica, navodeći da se ne radi o licu ovlaštenom za zastupanje tog društva, o čemu je kao dokaz priložio izvod iz registra u koji je sud izvršio uvid prilikom donošenja rješenja od 17. marta 2016. godine o povlačenju tužbe. Stoga, po mišljenju Okružnog suda, apelanti su bili dužni da dostave sudu dokaze na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je potpisnik ugovora Marko Klemenčić imao ovlaštenje dato od zakonskog zastupnika tog društva da u njegovo ime zaključi navedene ugovore, što apelanti nisu učinili. S tim u vezi, ukazao je na odredbe čl. 7., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kako je tokom postupka utvrđeno da je zakonski zastupnik društva Pinus pro d.o.o. Laktaši Dejan Jovanović, a da je sporne ugovore potpisao Marko Klemenčić, pri čemu apelanti nisu dostavili dokaze o ovlašćenju ovog lica da zaključi navedene ugovore, Okružni sud je u skladu sa navedenim odredbama ZPP-a odbio tužbeni zahtjev.
9. Presudom Višeg suda broj 57 0 Ps 105307 17 Pž od 10. novembra 2017. godine, odbijena je žalba apelanata i potvrđena presuda Okružnog suda, te odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.
10. U obrazloženju presude Viši sud je naveo da je u ovom sporu, u kojem su prvobitno na strani tužioca bila dva pravna lica, od samog početka parnice bilo sporno da li je tužbu podnesenu od strane Pinus Pro d.o.o. Laktaši potpisalo ovlašteno lice jer je tuženi još u odgovoru na tužbu ukazao da je direktor i lice ovlašteno za zastupanje ovog društva Dejan Jovanović koji je upisan u sudski registar a ne Marko Klemenčić koji je u ime ovog tužitelja potpisao tužbu bez posebne punomoći ili ovlaštenja. S tim u vezi, obrazložio je da iz prvostepenog spisa proizilazi da je upravo zbog ovog nedostatka predmetni spor, u odnosu Pinus Pro d.o.o. Laktaši, okončan pravosnažnim rješenjem od 17. marta 2016. godine kojim se tužba smatra povučenom. Viši sud je naveo da pretpostavka za valjano sticanje prava po osnovu predmetnih ugovora je, svakako, postojanje valjanog pravnog osnova a nesporno je da je ugovor o prenosu potraživanja potpisalo lice koje nije upisano u sudski registar kao lice ovlašteno za zastupanje niti je na potpisnika ovih ugovora (Klemenčić Marka) direktor društva Pinus Pro d.o.o. Laktaši (Dejan Jovanović), prenio ovlaštenje za potpisivanje ugovora. Istaknuo je da je na apelantima bio teret dokaza kojima bi se neutralisala istinitost tvrdnji tuženog da je lice ovlašteno za zastupanje Dejan Jovanović, koji je bio upisan u sudski registar a što je i utvrđeno pravosnažnom odlukom suda kojom je bilo riješeno pitanje ovlaštenja za zastupanje tog pravnog lica u drugom predmetu. Viši sud je naveo da je sud dužan da na stranačku sposobnost i ovlaštenje za zastupanje pazi po službenoj dužnosti jer se radi o propisima prinudne naravi (član 291. ZPP-a), a pitanje ovlaštenja za zastupanje je materijalnopravnog karaktera. Stoga je ocijenio da su utvrđene činjenice iz rješenja od 17. marta 2016. godine kojim se tužba smatra povučenom (a koje je zasnovano na izvodu iz sudskog registra i pravosnažnoj sudskoj odluci koja je tretirala isto pravno pitanje), imale značaj za ocjenu pravnog dejstva ugovora potpisanih od strane neovlaštenog lica, a koji su predstavljali pravni osnov potraživanja.
11. Viši sud je ukazao da se pravna valjanost ovog ugovora cijeni samo u odnosu na postojanje ili nepostojanje ovlaštenja za potpisivanje ili postojanje ili nepostojanje naknadnog odobrenja za preduzete pravne radnje a od toga zavisi da li je potraživanje uopšte valjano preneseno na apelante, što je od značaja za aktivnu legitimaciju u smislu materijalnopravnog ovlaštenja apelanata da zahtijevaju ispunjenje. Po mišljenju Višeg suda, apelanti nisu dokazali, posebno u situaciji kada je zastupanje bilo osporeno, da je Marko Klemenčić, koji je potpisao ugovor u ime Pinus Pro d.o.o. Laktaši, imao ovlaštenje koje bi moglo proizilaziti bilo iz zakona, bilo iz općeg akta pravnog lica, na osnovu punomoći i sl. (član 84. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), a samo ugovor koji zaključi zastupnik u ime zastupane osobe i u granicama datih ovlaštenja, može da obavezuje zastupanu stranku (član 85. stav 1. ZOO-a). Kako navedeno nije bio slučaj kod zaključenja ovih ugovora, niti su apelanti dokazali da je ugovor naknadno odobren, Viši sud je istaknuo da se smatra da nije ni zaključen (član 88. stav 3. ZOO-a) tako da nema ni valjanog prenosa potraživanja. S tim u vezi, ukazao je da je upravo na ovim činjenicama prvostepeni sud zasnovao razloge odbijanja tužbenog zahtjeva, a parnične stranke su tokom postupka znale koje su činjenice sporne kao i to na kojim dokazima je tuženi zasnivao tvrdnju da su ugovori potpisani od strane neovlaštenog lica a drugih dokaza od strane apelanata nije bilo. Stoga je zaključio da su bez osnova navodi apelanata da je prvostepeni sud, po službenoj dužnosti, izvodio dokaze i na njima zasnovao svoju odluku. Također, istaknuo je da iz tog razloga nemaju značaj navodi apelanata da ugovor nije osporen od strane ugovornih stranaka, da je dug pravilno utvrđen i da tuženi svoju obavezu nije ispunio ni prema ranijem povjeriocu ni prema povjeriocima na koje je potraživanje preneseno. Ukazao je i da odluka Pinus Pro d.o.o. Laktaši od 10. juna 2013. godine nema potrebnu dokaznu vrijednost, kako je pravilno cijenio prvostepeni sud.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 105307 17 Rev 20. jula 2018. godine odbijena je revizija apelanata, te je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tuženi osporio tužbeni zahtjev, između ostalog, i prigovorom da je predmetne ugovore (koji su osnov potraživanja apelanata) u ime ranijeg povjerioca Pinus Pro d.o.o. Laktaši potpisalo neovlašteno lice. S tim u vezi, citirao je odredbu člana 84. stav 1. ZOO kojom je propisano da se ugovor može zaključiti i preko zastupnika, a ovlaštenje za zastupanje zasniva se na zakonu, opštem aktu pravnog lica ili na izjavi volje zastupanog (punomoćje). Dalje je naveo da ovlaštenje za zastupanje društva sa ograničenom odgovornošću propisano je odredbom člana 152. stav 1. tačka a) Zakona o privrednim društvima, saglasno kojoj odredbi je za zastupanje društva nadležan direktor. Kako je navedene ugovore u ime Pinus Pro d.o.o. Laktaši potpisao Marko Klemenčić, a ne zakonski zastupnik društva, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak nižestepenih sudova da su ugovori potpisani od strane neovlaštenog lica. Istaknuo je da je stoga, za njihovu pravnu valjanost od pravnog značaja da li je zakonski zastupnik pomenutog društva prenio na potpisnika ugovora ovlaštenje za zaključenje ugovora, koje je predviđeno u članu 152. stav 3. Zakona o privrednim društvima, u vezi sa članom 86. stav 2. ZOO, odnosno da li je zaključenje ugovora naknadno odobrio (član 88. stav 1. ZOO). S tim u vezi, obrazložio je da je prema uvodu odluke Skupštine Pinus Pro d.o.o. Laktaši od 10. juna 2013. godine, tu odluku donijela skupština tog društva, a prema sadržaju i potpisu – donijelo je društvo „Pinus Agrikem“ d.o.o. Rače, Slovenija, koji je jedini osnivač zastupanog društva, koja pravna lica
- makar se radi i o povezanim licima iz člana 357. Zakona o privrednim društvima, su samostalna pravna lica i svako od njih ima svoje organe upravljanja. Kako donošenje odluke za zastupanje društva ne spada u nadležnost skupštine, u čijoj je nadležnosti da bira i razrješava direktora društva (član 132. tačka b) Zakona o privrednim društvima) a direktor (čija su ovlaštenja propisana članom 152. stav 1. tačka a) istog zakona) zastupa društvo, po mišljenju Vrhovnog suda, suprotno navodima revizije, navedeni ugovor je zaključen od strane neovlaštenog lica.
14. Vrhovni sud je ukazao da je i ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza od 4. decembra 2014. godine u ime ugovarača Pinus Pro d.o.o. Laktaši potpisao takođe Marko Klemenčić „prema odluci o raspolaganju imovinom velike vrijednosti, notarski obrađene od strane notara Biljane Marić pod brojem OPU- 1251/14 od 3.12.014. godine“, koji je ugovor potpisao u ime pomenutog ugovarača i u ime njegovog osnivača. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, donošenje odluke o raspolaganju imovinom velike vrijednosti jeste u nadležnosti skupštine društva (član 132. tačka k) Zakona o privrednim društvima), a potpisivanje navedenog ugovora (na osnovu te odluke) je, saglasno navedenim odredbama Zakona o privrednim društvima, u zakonskim ovlaštenjima direktora društva. Istaknuo je da ovakav zaključak proizlazi iz odredbe člana 85. stav
1. ZOO, pa je stoga zaključio da predmetni ugovori ne predstavljaju valjan pravni osnov za sporno potraživanje apelanata. Kod takvog stanja stvari i činjenice da se zakonski zastupnik zastupanog društva, čije saslušanje su predložili apelanti (zbog bolesti) nije odazvao pozivu suda radi saslušanja u svojstvu svjedoka na okolnosti davanja ovlaštenja potpisniku navedenih ugovora ili davanje naknadnog odobrenja na ugovore, kao i da je i punomoćje advokatima za zastupanje tog društva potpisao Marko Klemenčić, a ne zakonski zastupnik, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak nižestepenih sudova da apelanti provedenim dokazima nisu dokazali da su predmetni ugovori naknadno odobreni od strane zakonskog zastupnika zastupanog društva i da se u smislu odredbe člana 88. stav 3. ZOO smatra da nisu ni zaključeni. S obzirom na izloženo, Vrhovni sud je ocijenio bez značaja revizioni navod da tuženi nije izveo dokaz na okolnost da je Dejan Jovanović bio direktor pomenutog društva, kao i ostali revizioni navodi u ovom pravcu, jer je ovdje odlučno da apelanti provedenim dokazima nisu dokazali da je potpisnik ugovora Marko Klemenčić imao ovlaštenje, kao ni naknadno odobrenje zakonskog zastupnika zastupanog društva i da to ovlaštenje i naknadno odobrenje ne mogu zamijeniti odluke skupštine na koje se apelanti pozivaju. Saglasno navedenom, zaključio je da nema mjesta tvrdnja apelanata da je prvostepeni sud onemogućio da raspravlja pred sudom o izvodu iz sudskog registra za navedeno društvo, jer provođenje tog dokaza nije ni određeno.
15. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pristrasnosti sudova. Apelanti ističu da tuženi nije izveo nijedan dokaz za svoje tvrdnje da su ugovori ništavi jer ih nije potpisao direktor u ime Pinus Pro d.o.o. Laktaši, već je Okružni sud, nakon zaključene glavne rasprave i bez prijedloga stranaka, navodno izvršio uvid u izvod iz sudskog registra i utvrdio da je Dejan Jovanović zakonski zastupnik tog preduzeća. Smatraju da se time Okružni sud stavio na stranu tuženog i pokazao očiglednu pristrasnost izvodeći dokaze koji nisu predloženi na pripremnom ročištu niti izvedeni na glavnoj raspravi. Apelanti također ukazuju da se prvostepeni sud nije pozvao niti na jednu odredbu materijalnog prava, da je odbio prigovor nedostatka aktivne legitimacije a da nije odlučio o prigovoru tuženog o ništavosti predmetnih ugovora, kao i da drugostepeni sud u žalbenom postupku nije obrazložio svoju odluku. Nadalje, apelanti ističu da ni drugostepeni sud nije utvrdio ništavost predmetnih ugovora niti je doveo u pitanje aktivnu legitimaciju apelanata, već se bavio obrazlaganjem loše obrazložene prvostepene presude, što za posljedicu ima arbitrarnost u suđenju na štetu apelanata. Također suprotno stavu Vrhovnog suda, smatraju da su ugovori nastali, budući da su ugovorne strane izvršile te ugovore i nisu ih nikad osporile, pa postoji naknadno prećutno odobrenje za zaključenje tih ugovora u smislu člana 88. ZOO. Posebno ukazuju da je u ugovoru o regulisanju međusobnih odnosa navedeno da Marko Klemenčić ugovor zaključuje prema notarski obrađenoj Odluci o raspolaganju imovinom velike vrijednosti. Apelanti traže naknadu za sastav apelacije.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na tri sudske instance, bili jedinstveni u stavu da apelanti provedenim dokazima nisu dokazali da je Marko Klemenčić, potpisnik predmetnih ugovora, imao ovlaštenje ili naknadno odobrenje zakonskog zastupnika Pinus Pro d.o.o. Laktaši za zaključenje predmetnih ugovora kojima su prenesena potraživanja na apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi ukazali da je tuženi u tužbi i tokom cijelog postupka isticao da je predmetne ugovore, na kojima su apelanti zasnovali svoj tužbeni zahtjev, potpisalo neovlašteno lice, pa stoga se u okolnostima konkretnog slučaja, ne čini proizvoljnim zaključak sudova da je na apelantima teret dokazivanja da je potpisnik predmetnih ugovora imao potrebno ovlaštenje za to. Također, Ustavni sud, zapaža da apelanti smatraju da je Okružni sud bio pristrasan prema tuženom, izvodeći dokaze koji nisu predloženi na pripremnom ročištu niti izvedeni na glavnoj raspravi (izvod iz sudskog registra). Međutim, imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova u pogledu navedenog izvoda i prethodnih sudskih odluka, te okolnosti da su predmetni ugovori koji su potpisani od strane Marka Klemenčića, predsjednika skupštine, izvedeni kao dokazi u toku prvostepenog postupka, Ustavni sud smatra da ovi apelacioni navodi, sami po sebi, ne ukazuju na pristrasnost, odnosno iz spisa predmeta ne proizlazi bilo kakva činjenica koja nesporno ukazuje na pristrasnost. Ovo osobito imajući u vidu da je tuženi već u odgovoru na tužbu istakao da je tužba podnesena od strane neovlaštenog lica te u vezi s tim dostavio aktuelni izvod iz sudskog registra, a što je i bio razlog za donošenje rješenja u odnosu na Pinus pro d.o.o. Laktaši. S obzirom na navedeno kao i okolnost da se daljnji postupak također odnosio na pitanje ovlaštenja za zastupanje istog pravnog lica prilikom zaključivanja spornih ugovora na kojim su apelanti temeljili svoj tužbeni zahtjev te imajući u vidu sve predočene dokaze uz apelaciju, kao i obrazloženje navedenih odluka, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je Okružni sud u toku predmetnog postupka bio pristrasan. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Apelanti navode da im je povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelanti osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, niti tako što proizilazi iz osporenih odluka, Ustavni sud smatra i navode o povredi zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
21. Osim toga, u vezi sa traženjem apelanata naknade troškove sastava apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanata.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević