Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2209/20 (G. B.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2209/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2209/20, rješavajući apelaciju Gorana Babića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Babić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 238277 18 Rsž od 7. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Oleg Knežić, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 238277 19 Rev od 20. februara 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 238277 18 Rsž od 7. decembra 2018. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-509/19 od 12. marta 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Rs 238277 18 Rsž od 7. decembra 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 238277 18 Rsž od 7. decembra 2018. godine usvojena je žalba tužene (Republika Srpska) i preinačena presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 238277 16 Rs od 29. januara 2018. godine, tako što je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da su nezakoniti i ništavi akti Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske i to rješenje Disciplinske komisije broj S/M-6-125-224/15 od 28. januara 2016. godine i rješenje Policijskog odbora broj P/O-125-224/15 od 30. marta 2016. godine, obavezivanje tužene da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove inspektora kriminalističke policije u Upravi kriminalističke policije, Jedinica za visokotehnološki kriminalitet i operativnu tehniku ili druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima. Odbijen je i zahtjev apelanta za naknadu troškova prvostepenog parničnog postupka i troškova za sastav odgovora na žalbu. Obavezan je apelant da nadoknadi tuženoj troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.

4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant bio policijski službenik kojem su disciplinski organi tužene nakon sprovedenog disciplinskog postupka, utvrdili disciplinsku odgovornost zbog toga što je u vremenskom periodu od 1. septembra 2015. godine do 31. decembra 2015. godine neopravdano odsustvovao s posla bez opravdanih razloga, čime je učinio težu povredu službenih dužnosti neopravdano odsustvo s posla u trajanju od tri i više uzastopnih radnih dana ili ukupno pet radnih dana u toku jedne godine iz člana 24. stav 1. tačka 18. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika. Okružni sud je naveo da je apelant bio odsutan s posla u navedenom vremenskom periodu radi sudjelovanja u specijalnoj monitoring misiji OEBS u Ukrajini za koju se sam prijavio, te da je prije toga tuženoj podnio molbu za odobrenje neplaćenog odsustva sa posla, očekujući da će mu, kao ranije njegovim kolegama A.A. i D.S. biti odobreno neplaćeno odsustvo, ali njegovoj molbi nije udovoljeno. Okružni sud je naveo i da je tužena dokazala da apelant nije bio izložen diskriminaciji zbog toga što po njegovoj molbi nije odobreno neplaćeno odsustvovanje sa posla. Okružni sud je naveo da je A.A. i D.S. neplaćeno odsustvovanje sa posla odobreno oko godinu dana prije datuma molbe apelanta tako da se njima odobreno odsustvo vremenski ne podudara sa molbom apelanta. Nadalje, A.A. i D.S. su također podnijeli nove molbe za ponovno odobravanje neplaćenog odsustvovanja sa posla radi nastavka misije u Ukrajini i to vremenski približno podudarno sa apelantom, ali im te molbe nisu odobrene. Okružni sud je naveo da je A.A. prestao radni odnos zbog utvrđene disciplinske odgovornosti iz istih razloga kao i apelantu i to u februaru 2016. godine, dok je D.S. zaključio sporazum o prestanku radnog odnosa u aprilu 2016. godine, kako bi nastavio sa profesionalnim angažmanom u misiji u Ukrajini. Okružni sud je naveo da ni policijskim službenicima B.S., M.T. i T.S., nije odobreno neplaćeno odsustvovanje sa posla radi sudjelovanja u misiji OEBS u Ukrajini. Okružni sud je naveo i da je neosnovano apelant tvrdio da su bili ispunjeni propisani uslovi da mu se odobri neplaćeno odsustvovanje sa posla i da se njegova molba od 22 juna 2015. godine smatra pozitivno riješenom samo zato što po istoj nije odlučeno u obliku rješenja. Okružni sud je naveo da je Posebnim kolektivnim ugovorom za oblast unutrašnjih poslova, koji je bio na snazi u vrijeme podnesene molbe, članom 25. stav 1, propisano samo da poslodavac u propisanim slučajevima radniku može da odobri neplaćeno odsustvovanje sa posla do godinu dana. Dakle, ovdje se ne radi o nekom pravu koje zaposleni stiče kada ispuni propisane uslove, nego samo o mogućnosti da se odobri neplaćeno odsustvovanje sa posla u utvrđenim slučajevima. Okružni sud je naveo da zbog toga propust tužene da o zahtjevu apelanta odluči u formi rješenja, nije doveo do pretpostavke da je molba usvojena, jer je apelant bio dužan da na posao dolazi svakog dana sve dok mu se ne odobri odsustvovanje sa posla. Okružni sud je naveo da navodi apelanta da je on smatrao kako će molbi biti udovoljeno jer je već ranije bilo udovoljeno molbama A.A. i D.S. jeste njegova pravna zabluda nastala iz neopravdanih razloga, tj. olakog držanja apelanta da može prestati dolaziti na posao već na osnovu činjenice da je podnio molbu za odobravanje odsustvovanja sa posla. Okružni sud je ukazao da je apelant imao obavezu da dolazi na posao i ispunjava svoje službene dužnosti sve dok ne dobije pismeno rješenje o odobravanju odsustvovanja sa posla. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava na rad zagarantovanog članom 1. stav 2. Evropske socijalne povelje. Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelant je naveo da su sudovi propustili efikasno zaštiti prava apelanta da ne bude diskriminisan jer su propustili da ponište nezakonite odluke MUP-a RS i tako ponište posljedice diskriminacije prema apelantu. Apelant navodi i da su osporenim odlukama sudovi ozakonili samovolju državnog organa koji je kao poslodavac apelantu otkazao ugovor o radu, kao posljedicu svoje nezakonite odluke da apelantu uskrati pravo da mu pod istim uslovima kao i drugim radnicima odobri neplaćeno odsustvo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2209/20 (G. B.) | Sudska praksa | Aktio