Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2025/20 (A. P.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2025/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-2025/20, rješavajući apelaciju Adnana Paloša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adnan Paloš protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 221320 20 Rev od 3. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 221320 16 Gž od 7. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 221320 12 P od 29.
augusta 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adnan Paloš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sanela Gorčić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 221320 20 Rev od 3. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 221320 16 Gž od 7. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 221320 12 P od 29. augusta 2014. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (Moja Banka d.d. Sarajevo) isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je apelant uručio povjeriocu predmetnu bjanko mjenicu sa ovlašćenjem za njenu popunu, na kojoj je popunjeno da će se 2. decembra 2011. godine platiti novčani iznos. Vrhovni sud je naveo da je po naredbi tužitelja mjenica protestirana kod nadležnog suda u zakonskom roku 2. decembra 2011.godine, a tužba podnesena 18. septembra 2012. godine. Iz tog razloga je neosnovano pozivanje apelanta na zastaru potraživanja u smislu odredbe člana 35. stav 1. Zakona o mjenici prema kojoj je mjenica po viđenju plativa čim se podnese, a da se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja, prilikom čega trasant može rok skratiti ili odrediti duži, a indosanti ove rokove mogu skratiti. Vrhovni sud je naveo da u ovom slučaju se rok zastarijevanja određuje prema članu 80. Zakona o mjenici, prema kojem zahtjev imaoca mjenice zastarijeva za godinu dana računajući od dana blagovremenog protesta, te da zastara u ovom slučaju nije nastala. Vrhovni sud je ukazao da, suprotno navodima apelanta, u ovom slučaju ne treba primijeniti odredbu člana 35. stav 1. Zakona o mjenici, s obzirom da se u ovoj konkretnoj stvari radi o bjanko mjenici, koju je potpisao apelant kao trasant 24. februara 2010. godine, uz mjeničnu izjavu, i predao tužitelju u cilju obezbjeđenja uredne otplate kredita po Ugovoru. Vrhovni sud je istakao da, slijedom navedenog, ne stoji prigovor apelanta zastare potraživanja po članu 35. stav 1. Zakona o mjenici, niti prigovor da u mjenici nije naznačen rok dospjelosti pa da se radi o mjenici po viđenju, koja se može podnijeti u svako doba unutar roka od jedne godine od dana izdavanja mjenice. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, bjanko predatu mjenicu, u skladu sa mjeničnom izjavom mjeničnog dužnika, tužitelj popunio po utvrđenom dugu apelanta u novčanom iznosu, koji je tuženi dužan platiti. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o mjenici, u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević