Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7526/18 (M.LJ. i R.LJ.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nasljedstvo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7526/18

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7526/18, rješavajući apelaciju M. Lj. i R. Lj., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija M. Lj. i R. Lj.

podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 040033 18 Gž od 7. studenog 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. Lj. i R. Lj. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Širokog Brijega, koje zastupaju Damir Barbarić i Tomislav Bevanda iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Barbarić & Bevanda iz Širokog Brijega, podnijeli su 24. prosinca 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 040033 18 Gž od 7. studenog 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, odvjetnika Mire Martinovića, koji je zastupao M. S., potom, od L. S., B. S. i Z. N. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi i četvrtotužena, odnosno tuženi) zatraženo je u razdoblju od 28. siječnja do 5. veljače 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. veljače 2020. godine.

4. Odvjetnik prvotuženog, drugotuženi, trećetuženi i četvrtotužena u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 040033 15 P od 20. studenog 2017. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su tuženi univerzalni nasljednici iza umrlog I. Ć., te da su apelanti i tuženi suvlasnici na nekretnini (pobliže opisanoj u izreci presude), i to apelanti sa dijelom od po 18/40, a tuženi sa dijelom od po 1/40. Određeno je da su tuženi dužni trpjeti da se apelanti nakon pravomoćnosti predmetne presude na temelju nje upišu u zemljišne knjige i katastar kao suvlasnici predmetne nekretnine, uz istodobno smanjenje dijela tuženih (kao u prethodnoj točki). Osim toga, odbijen je protutužbeni zahtjev prvotuženog kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 8. kolovoza 2003. godine između umrlog I. Ć., kao primatelja izdržavanja (u daljnjem tekstu: primatelj izdržavanja) i apelanata, kao davatelja izdržavanja (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), kao i da se apelanti obvežu naknaditi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, u roku od 30 dana, pod prijetnjom izvršenja.

7. U obrazloženju prvostupanjske presude Općinski sud je naveo da je odluku donio ocjenjujući sve izvedene dokaze (materijalna dokumentacija, saslušanje osam svjedoka, te vještačenje vještaka geodetske i grafološke struke) sukladno odredbama članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, Općinski sud je ukazao na sadržaj odredaba članka 54. st. 1. i 2. ZPP, članka 103. stavak 1, članka 109. stavak 1, te članka 110. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO), kao i članka 120. st. 1-3. Zakona o nasljeđivanju. Pri tome Općinski sud je istaknuo da je predmetni ugovor sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od suca, sukladno odredbama članka 120. st. 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju iz 1980. godine, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora.

8. Nadalje, Općinski sud je naveo da je predmetni ugovor sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od suca, te da je za apelante, kao davatelje izdržavanja, potpisala jedna osoba. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da sporno treba protumačiti u korist stranke koja je u pitanju, tj. primatelja izdržavanja, zbog čega je predmetni ugovor prihvatio kao pravno valjan. Također, Općinski sud je naveo da bi predmetni ugovor primjenom članka 73. ZOO konvalidirao i u slučaju eventualnog nedostatka zakonske forme, a imajući u vidu da je predmetni ugovor među strankama realiziran. Pri tome Općinski sud je istaknuo da iz iskaza svih saslušanih svjedoka nesporno proizlazi da su apelanti živjeli sa primateljem izdržavanja u njegovoj kući, da su se skrbili o njemu i izdržavali ga.

9. Općinski sud je dalje naveo da na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju imovina koja je obuhvaćena tim ugovorom prelazi na davatelje izdržavanja tek nakon smrti primatelja izdržavanja. Nadalje, navedeno je da je primatelj izdržavanja umro 21. ožujka 2008. godine, ali da je 2015. godine upisan u katastru nekretnina kao posjednik nekretnina (pobliže opisanih na stranici 11 obrazloženja presude), a što ukazuje na to da predmetni ugovor nije proveden u odnosu na određene nekretnine, dok je u odnosu na određene nekretnine proveden.

10. Općinski sud je istaknuo da je nesporno da su tuženi zakonski nasljednici iza primatelja izdržavanja, te da su kao takvi univerzalni pravni sljedbenici, koji u cijelosti stupaju u pravni položaj svog prednika. Nadalje, imajući u vidu da predmetni ugovor nije proveden u odnosu na određene nekretnine iz očitog razloga što je iz površine od 6.690 m izuzeta površina od 690 m , jer nije izvršeno otcjepljenje, odnosno precizno određivanje navedenog dijela, a u odnosu na koji su apelanti postali vlasnici na temelju predmetnog ugovora smrću primatelja izdržavanja. S tim u svezi, kako tuženi ne spore zatražene pripadajuće dijelove, Općinski sud je istaknuo da je odlučio kao u izreci.

11. U konačnici, Općinski sud je istaknuo da zaključenjem ugovora o doživotnom izdržavanju davatelj izdržavanja stječe samo obvezno pravo, a ne i stvarno pravo na imovinu primatelja izdržavanja, jer ugovor o doživotnom izdržavanju ima samo obvezno djelovanje i da predstavlja samo pravnu osnovu, dok se stvarna prava na nekretninama na koje se odnosi ugovor stječu tek ispunjenjem ugovora. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da prvotuženi ne može svoje ponašanje u odnosu na zaključenje predmetnog ugovora staviti na teret ugovornih strana i iz takvog ponašanja ishoditi pravnu posljedicu, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 040033 18 Gž od 7. studenog 2018. godine priziv prvotuženog je uvažen, te je prvostupanjska presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su tuženi univerzalni nasljednici iza primatelja izdržavanja, te da su apelanti i tuženi suvlasnici na nekretnini (pobliže opisanoj u izreci presude), i to apelanti sa dijelom od po 18/40, a tuženi sa dijelom od po 1/40, kao i da se tuženi obvežu da trpe da se apelanti nakon pravomoćnosti predmetne presude na temelju nje upišu u zemljišne knjige i katastar kao suvlasnici predmetne nekretnine uz istodobno smanjenje dijela tuženih. Osim toga, usvojen je protutužbeni zahtjev prvotuženog kojim je tražio da se utvrdi da je predmetni ugovor ništav. Apelanti su obvezani da prvotuženom isplate određeni novčani iznos na ime troškova postupka.

13. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja pred prvostupanjskim sudom proizlazi da je predmetni ugovor zaključen između apelanata i primatelja izdržavanja, da se primatelj izdržavanja predmetnim ugovorom obvezao da će apelantima nakon svoje smrti ostaviti nekretnine (određene izrekom presude), a da su se apelanti obvezali da će se starati o njegovim potrebama (hrana, odjeća, stanovanje, njegovanje u slučaju bolesti), te da će ga sahraniti po mjesnim običajima nakon njegove smrti. Nadalje, navedeno je da je na poleđini predmetnog ugovora navedeno da je predmetni ugovor pročitan strankama i da im je ukazano na prava iz predmetnog ugovora, da su apelanti svojeručno potpisali predmetni ugovor, a da je primatelj izdržavanja stavio otisak desnog kažiprsta. Također, Kantonalni sud je naveo da proizlazi i to da su sve radnje provedene kako se navodi, a što je potvrdio i sudac svojim potpisom, kao i da se vještak grafolog decidirano izjasnio da je oba potpisa na predmetnom ugovoru, kod oznake davatelja izdržavanja, potpisao isti skriptor.

14. Kantonalni sud je istaknuo da glede valjanosti predmetnog ugovora treba imati u vidu odredbu članka 120. Zakona o nasljeđivanju kojom je propisano da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od suca, kao i da će sudac prilikom ovjere pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora. Imajući u vidu činjenična utvrđenja, Kantonalni sud je naveo da je pogrešan stav prvostupanjskog suda, te da predmetni ugovor nije mogao konvalidirati sukladno odredbi članka 73. ZOO, jer bi se navedena odredba mogla odnositi samo na ugovore za koje je propisana pisana forma, ali ne i na ugovore za koje je, pored pisane forme, propisana forma ovjere suca, što je u konkretnom slučaj.

15. S tim u svezi, Kantonalni sud je istaknuo da je u konkretnom slučaju izostala forma ugovora, a što proizlazi iz činjenice da je sudac predmetni ugovor ovjerio bez nazočnosti stranaka, jer je apelante, kao davatelje izdržavanja, potpisala jedna osoba (ne zna se koja). Kantonalni sud je naveo da je moguće da je jedan od apelanata potpisao sebe i drugog apelanta, kao i da je moguće da je oba apelanta potpisao neko treći. Kantonalni sud je zaključio da sve stranke nisu bile nazočne prilikom ovjere predmetnog ugovora, te da im sudac nije ni mogao pročitati predmetni ugovor, niti ih upozoriti na posljedice predmetnog ugovora, a koji nedostatak čini predmetni ugovor ništavim.

16. U konačnici, Kantonalni sud je istaknuo da ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je strogo formalni ugovor i čiji je cilj sprečavanje eventualne zlouporabe, kao i zaštita trećih osoba, ako nije sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od suca ne može konvalidirati ni kada je izvršen. Nadalje, navedeno je da je, zbog istaknutog, uvažavanjem priziva prvotuženog prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti i usvojiti protutužbeni zahtjev u odnosu na sve tužene, jer se radi o jedinstvenim suparničarima. Osim toga, Kantonalni sud je istaknuo da je tužbeni zahtjev valjalo odbiti, jer njegova valjanost ovisi o valjanosti predmetnog ugovora.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/ 3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti navode da je drugostupanjski sud proglasio ništavim predmetni ugovor, ocjenjujući ga privatnom ispravom, a zanemarujući činjenicu da je sadržaj, odnosno klauzula suca o postupku sklapanja ugovora i potvrda nazočnosti ugovornih strana u naravi javna isprava koja se ne može pobijati u parničnom postupku. Pri tome apelanti ističu da je člankom 4. Zakona o važnosti javnih isprava u Bosni i Hercegovini propisano da se utvrđivanje ništavnosti javne isprave može tražiti isključivo u izvanparničnom postupku. Osim toga, apelanti ističu da drugostupanjski sud nije uzeo u obzir navode apelanata zbog kojih bi njihov tužbeni zahtjev trebao biti usvojen, a protutužbeni zahtjev odbijen, kao i da nije ocijenio, niti raspravio dokaze i navode odgovora na priziv. Apelanti ističu da se provedenim dokazima koje je predložio prvotuženi nije dokazalo, odnosno utvrdilo čiji potpis na predmetnom ugovoru navodno nije valjan, kao i da prvotuženi nije dokazao utemeljenost protutužbe i protutužbenog zahtjeva. Također, apelanti ističu da je sud propustio ocijeniti sve provedene dokaze i primijeniti odgovarajuće propise materijalnog i procesnog prava, a što kao posljedicu ima uvođenje pravne nesigurnosti i zauzimanje pogrešnog stajališta u sudskoj praksi iz te oblasti. U konačnici, apelanti zaključuju da je drugostupanjski sud povrijedio odredbe Zakona o nasljeđivanju, Zakona o važnosti javnih isprava u Bosni i Hercegovini, ZPP i Zakona o izvanparničnom postupku, i to propuštanjem da pravilno ocijeni navode pružene u prizivu u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, propuštanjem da pravilno primijeni odgovarajući materijalni propis, kao i dokaze koji su mu prezentirani. Apelanti smatraju i da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na mirno uživanje imovine.

b)Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

2. Tužba za utvrđenje Članak 54. st. (1) i (2) (1) Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

(2) Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

20. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Kad je izvršen ugovor kome nedostaje forma Član 73.

Ugovor za čije se zaključenje zahteva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u celini ili u pretežnom delu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizlazi što drugo.

Ništavost Član 103. stav (1) (1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Isticanje ništavosti Član 109. stav (1) (1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

Neograničeno isticanje ništavosti Član 110.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

21. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80 - ispravka) Uslovi za punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju Član 120. st. 1.-3.

Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju).

Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije.

Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora.

VI.Dopustivost

22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 P 040033 18 Gž od 7. studenog 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu zastupnik apelanata je primio 16. studenog 2018. godine, a apelacija je podnesena 24. prosinca 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

28. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđenje univerzalnih nasljednika iza primatelja izdržavanja i suvlasništva na određenim nekretninama, odnosno na utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju (predmetnog ugovora), dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelanti u tom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

30. Apelanti, u suštini, smatraju da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, te da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni izvedeni dokazi, kao i da Kantonalni sud nije uzeo u obzir navode apelanata zbog kojih bi njihov tužbeni zahtjev trebao biti usvojen, odnosno protutužbeni zahtjev odbijen, a čime ukazuju na povredu prava na obrazloženu odluku.

31. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

32. U svezi sa prigovorima apelanata kojima dovode u sumnju ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).

33. Dovodeći navedene stavove u svezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je osporenom odlukom odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su tuženi univerzalni nasljednici iza primatelja izdržavanja, da su apelanti i tuženi suvlasnici na određenoj nekretnini, kao i da se tuženi obvežu da trpe da se apelanti upišu kao suvlasnici navedene nekretnine u zemljišne knjige i katastar nekretnina, dok je usvojen protutužbeni zahtjev prvotuženog kojim je tražio da se utvrdi ništavost predmetnog ugovora. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je, nasuprot navodima apelacije, Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke jasno naveo koje činjenice su u tijeku prvostupanjskog postupka utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, te da je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja iznio svoj zaključak u pogledu tužbenog zahtjeva apelanata, odnosno protutužbenog zahtjeva prvotuženog, posebice ističući da glede valjanosti predmetnog ugovora treba imati u vidu odredbu članka 120. Zakona o nasljeđivanju. Ustavni sud nalazi da iz navedene odredbe kojom su propisani uvjeti za punovažnost ugovora o nasljeđivanju proizlazi da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od suca, te da će prilikom ovjere sudac pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora (članak 120. st. 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju). S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluke Kantonalnog suda slijedi da prilikom ovjere predmetnog ugovora nisu bile nazočne sve stranke, te da im sudac nije ni mogao pročitati predmetni ugovor, niti ih upozoriti na posljedice predmetnog ugovora, što predmetni ugovor čini ništavim. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na to da se ništavost predmetnog ugovora mogla tražiti isključivo u izvanparničnom postupku, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja odredbe članka 54. stavak 1. ZPP proizlazi da tužitelj može u tužbi, između ostalog, tražiti da sud utvrdi istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluke Kantonalnog suda proizlazi i to da ugovor o doživotnom izdržavanju, kao strogo formalni ugovor, ima cilj da spriječi eventualne zlouporabe i zaštiti treće osobe, te da navedeni ugovor, ako nije sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od suca, ne može konvalidirati ni kada je izvršen. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu ocjene provedenih dokaza, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

34. U odnosu na navode iz apelacije kojima se ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, protivno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stajalište dao valjane, jasne i logične razloge, sukladno zahtjevima članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

35. U pogledu navoda o povredi načela pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim točkama ove odluke. Imajući u vidu obrazloženje dano u tom smislu, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi načela pravne sigurnosti neutemeljeni, odnosno da nema elemenata koji bi pokretali pitanje povrede načela pravne sigurnosti.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni navodi apelanata da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

37. Apelantu smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelacijski navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljno primijenjenom materijalnom i procesnom pravu i proizvoljnoj ocjeni provedenih dokaza, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke kada ih je ocijenio neutemeljenim. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada u predmetnom postupku provedeni dokazi nisu proizvoljno ocijenjeni, te kada je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, kao i kada nema elemenata koji bi pokretali pitanje povrede načela pravne sigurnosti.

39. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7526/18 (M.LJ. i R.LJ.) | Sudska praksa | Aktio