Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7302/18 (I.P.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Razvod braka
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Povjeravanje djeteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7302/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-7302/18, rješavajući apelaciju I.P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I.P.

protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 037650 19 Gži 2 od 2. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. I. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Safeta Alijagić advokatica iz Bihaća, podnio je 7. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji je vođen pred Općinskim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 17 0 I 037650 16 I i koji se odnosi na pitanje kontakata apelanta kao oca sa maloljetnom djecom. Apelacija je registrirana pod brojem AP-7302/18.

2. Apelant je 13. juna 2019. godine podnio i apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 037650 19 Gži 2 od 2. aprila 2019. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-2520/19.

3. Obzirom na to da je isti apelant dostavio Ustavnom sudu dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 32. stav

1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-7302/18 i AP-2520/19 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-7302/18.

4. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 037650 12 P od 4. jula 2012. godine razveden je brak između apelanta i A. M. (u daljnjem tekstu: izvršenica) i njihova zajednička mldb kćerka A.P. povjerena majci na čuvanje, te određeno održavanje neposrednih kontakata apelanta kao oca i mldb. kćerke svakog četvrtka od 14 do 19 sati, svake nedelje od 13 do 19 sati te u vrijeme državnih i vjerskih praznika od 14 do 19, sati na način što će jedan dan za praznike mldb.kćerka provesti sa majkom-izvršenicom a drugi dan sa apelantom, pri čemu je određeno da će izvršenica predavati mldb. kćerku apelantu ispred stana gdje je nastanjena, a apelant će u navedeno vrijeme vratiti mldb. kćerku izvršenici također ispred stana gdje je izvršenica nastanjena.

5. Apelant je sa izvršenicom zaključio sporazum na način da je dao izjavu 11. marta 2015. godine kojom se saglasio da izvršenica može odvesti djecu u Njemačku gdje radi i da će se u Njemačkoj starati o djeci. Izjava je ovjerena od strane organa uprave i Općinskog suda (apostile).

6. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 065839 15 P od 24. juna 2015. godine obavezan je apelant da na ime izdržavanja mldb. kćerke M.B. doprinosi sa mjesečnim iznosom od 50,00 KM, počev od dana donošenja odluke pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti za to. Presudom je utvrđen način viđanja i neposrednog kontakta apelanta sa mldb. kćerkom M.B. istovjetno kao i način kontakta određen presudom od 4. jula 2012. godine sa mldb.kćerkom A.B.

7. Nakon toga apelant je 22. marta 2016. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu naprijed navedenih pravosnažnih presuda Općinskog suda.

8. Općinski sud je donio rješenje broj 17 0 P I 037650 16 I od 7. juna 2016. godine kojim je odredio izvršenje po navedenom prijedlogu apelanta.

9. Protiv navedenog rješenja izvršenica je podnijela prigovor Općinskom sudu navodeći da je predmetno izvršenje postalo nemoguće, obzirom da je apelant dao suglasnost da se mldb. kćerke odsele sa izvršenicom u Njemačku što je i učinjeno. Općinski sud je rješenjem broj 17 0 P I 037650 16 I od 6. marta 2017. godine prigovor odbio kao neosnovan.

10. Protiv navedenog rješenja izvršenica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 17 0 P 0 37650 17 Gži od 8. novembra 2017. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se žalbom pravilno ukazuje da prvostepeni sud nije cijenio činjenicu da je apelant, kao otac, dao suglasnost izvršenici, kao majci, sa kojom djeca žive da ih odvede u Njemačku gdje živi i radi, a izvršnim ispravama-presudama je određen način kontakta djece sa ocem, imajući u vidu da majka sa djecom živi u BiH i u istom mjestu kao i apelant, zbog čega proizlazi da bi kontakt kako je to određeno presudama bio nemoguć. Kantonalni sud je istakao da je i prije donošenja presude od 24. juna 2015. godine apelant dao izjavu kojom se saglasio da izvršenica odvede mldb. kćerke u Njemačku i da je već tada bio svjestan da način kontakta kakav je određen presudom iz 2012. godine neće biti moguć, te da u toku parničnog postupka, koji je okončan presudom od 24. juna 2015. godine, prema obrazloženju Kantonalnog suda, niti apelant niti organ starateljstva nisu vodili računa o nastaloj situaciji prilikom utvrđivanja načina kontakta djece sa apelantom. Osim toga, Kantonalni sud je istakao i da primjećuje da je prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja razmatrao samo izvršenje određeno na osnovu presude od 4. jula 2012. godine, a da drugu presudu od 24. juna 2015. godine koja se odnosi na drugu mldb.kćerku i ne pominje. S tim u vezi je obrazloženo da taj sud smatra da je prvostepeni sud počinio povredu postupka kada nije imao u vidu odredbe Porodičnog zakona koje propisuju postupak izvršenja, nije potpuno utvrdio činjenično stanje a nije pravilno primijenio niti materijalno pravo. Prema obrazloženju Kantonalnog suda prvostepeni sud je odlučio o prigovoru izvršenice imajući u vidu razlog za pobijanje i član 47. st. 1. i 8. Zakona o izvršnom postupku na koji se izvršenica pozvala, ali sud mora imati u vidu da bi provođenje izvršenja moralo biti u stranoj zemlji. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

11. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio rješenje od 5.decembra 2018. godine kojim je odbio prigovor izvršenice protiv rješenja tog suda o izvršenju od 7. juna 2016. godine.

12. Protiv navedenog rješenja izvršenica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 17 0 P 037650 19 Gži 2 od 2. aprila 2019. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje preinačio na način što je prigovor izvršenice protiv rješenja o izvršenju od 7. jula 2016. godine usvojen, ukinute sve provedene radnje i postupak izvršenja obustavljen. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je u toku izvršnog postupka nesporno utvrđeno da je apelant nakon pravosnažnosti navedenih presuda izvršenici, kao majci djece, dao dozvolu (sporazum cd 11. marta 2015.godine) da ona kao starateljica kojoj su djeca povjerena na brigu i čuvanje, može djecu preseliti u Njemačku gdje se zaposlila i gdje su i djeca, uz saglasnost oca, dobila dozvolu za stalni boravak s majkom. Ovakvim sporazumom roditelja, prema mišljenju tog suda, je faktički onemogućeno izvršenje presuda o načinu kontakata djece s ocem koji je ostao u BiH, s obzirom da bi on, prema navedenim presudama, morao dva puta sedmično putovati u Njemačku, preuzimati djecu dva određena dana u sedmici i isti dan ih vraćati majci i on se vraćati u BiH. S obzirom na promijenjenu situaciju poslije pravosnažnosti presuda, apelant i izvršenica su, prema mišljenju tog suda, morali da se dogovore i oko novog načina kontakata jer ti kontakti nisu mogući više tako često kako je presudama određeno zbog udaljenosti mjesta boravišta stranaka. Ako nije moglo doći do novog sporazuma, kako je obrazložio taj sud, onda je apelant morao podnijeti tužbu sudu za izmjenu presuda, kako bi sud utvrdio novi način kontakata djece s ocem-apelantom. Kantonalni sud je ukazao i da Centar za socijalni rad, kao organ starateljstva, nije našao za potrebno da posreduje oko rješenja ove situacije među stranakama u interesu djece, već je podržavao apelanta na ostvarenju kontakata na način koji nije moguć smatrajući da je to u interesu djece, a da je taj organ imao mogućnost da po službenoj dužnosti poduzme odgovarajuće radnje kako bi došlo do novog dogovora. Imajući u vidu sve navedeno Kantonalni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

13. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Kantonalnog suda i zbog dužine trajanja izvršnog postupka prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelant smatra da je izvršni postupak u kojem su mu trebala biti predana djeca radi viđanja i održavanja kontakata predugo trajao i da redovni sudovi nisu poduzimali nikakve aktivnosti u tom predmetu i pored apelantovih urgencija i da su na taj način podržavali izvršenicu u neizvršenju njene obaveze vezane za predaju djece apelantu radi kontakata. Također smatra je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pravo kada je donio osporeno rješenje kojim je izvršni postupak obustavljen i kada je istakao da je apelant imao obavezu da zatraži izmjenu presuda kojima je utvrđen način viđanja sa djecom. Apelant smatra da je to trebala da učini izvršenica, jer je ona prouzročila nemogućnost apelantovih kontakata sa djecom.

14. U Porodičnom zakonu ( „Službeni glasnik RS“ br. 54/02, 41/08, 63/14, 56/19 – odluka Ustavnog suda) relevantne odredbe glase:

Član 88.

Kad sud u bračnom sporu odluči da se brak poništava ili da se razvodi, odlučiće u istoj presudi o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje.

Član 89.

(1) Novu presudu o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje nadležni sud će donijeti ako to zahtijevaju promijenjene prilike, bez obzira na to koji je sud ranije o tome odlučio.

(2) U postupku iz prethodnog stava organ starateljstva ima sva ovlašćenja iz člana 73. ovog zakona.

15. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/2003, 85/2003, 64/2005, 118/2007, 29/2010, 57/2012, 67/2013, 98/2014, 5/2017 - odluka Ustavnog suda, 58/2018 – odluka Ustavnog suda i 66/2018) relevantne odredbe glase:

Razlozi za prigovor Član 47. stav 1. tačka 9.

Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito:

9) ako je na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je dužnik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje potraživanja.

Rješenje o prigovoru Član 49.

(1) Rješenje o prigovoru donosi sudija.

(2) Rješenjem se prigovor usvaja, odbija ili se odbacuje kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen.

(3) Ako usvoji prigovor, sud će, prema okolnostima slučaja, obustaviti izvršenje u cijelosti ili djelimično i ukinuti sprovedene radnje.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

18. Ustavni sud zapaža da apelant ističe da izvršni postupak u kojem su mu trebale mldb. kćerke biti predane radi ostvarivanja kontakta i viđanja predugo traje i da još nije okončan. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o specifičnom postupku koji se ne može izvršiti samo jednom radnjom već koji podrazumijeva izvršenje u neodređenom broju radnji koje bi se trebale poduzimati u kontinuitetu duži vremenski period. Dalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak pokrenut apelantovim prijedlogom od 22. marta 2016. godine nakon čega je Općinski sud donio rješenje od 7. juna 2016. godine kojim je odredio izvršenje pravosnažnih presuda Općinskog suda preciziranih u prethodnim tačkama ove odluke. Suprotno apelantovim tvrdnjama, navedeni izvršni postupak je okončan rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 P 037650 19 Gži 2 od 2. aprila 2019. godine na način da je usvojen prigovor izvršenice protiv rješenja o izvršenju od 7. juna 2016. godine, kojim su apelantu mldb. kćerke trebale biti predavane radi ostvarivanja kontakata i viđanja na način preciziran u prethodnim tačkama ove odluke, te je izvršni postupak obustavljen i ukinute su sve provedene radnje. Dakle, predmetni izvršni postupak je, do obustave, trajao ukupno nešto malo više od tri godine. Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak obustavljen jer je utvrđeno da je apelant podnio prijedlog za izvršenje presuda kojima je određen način ostvarivanja kontakata apelanta sa mldb. kćerkama iako je znao da je taj način ostvarenja kontakata, nakon što je apelant (11. marta 2016. godine) dao saglasnost izvršenici da mldb. kćerke odvede u Njemačku, od tog dana postalo nemoguće a da pri tom apelant nije tražio izmjenu navedenih presuda vezano za način ostvarivanja kontakata sa mldb. kćerkama. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o nerazumno dugom trajanju predmetnog izvršnog postupka očigledno (prima facie) neosnovani.

U odnosu na osporeno rješenje

19. U odnosu na navode vezane za osporeno rješenje Ustavni sud podsjeća da, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje zašto je trebalo obustaviti predmetni izvršni postupak i ukinuti sve provedene radnje. Pri tom Ustavni sud ukazuje na naprijed citirane odredbu člana 89. Porodičnog zakona prema kojima će sud donijeti novu presudu o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje ako to zahtijevaju promijenjene prilike, bez obzira na to koji je sud ranije o tome odlučio. Kako su se u konkretnom slučaju prilike izmijenile na način da je apelant dao suglasnost izvršenici da obje mldb. kćerke odvede u Njemačku zbog čega je postalo nemoguće izvršenje presuda o načinu viđanja i kontakata apelanta sa mldb. kćerkama, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost redovnog suda u donošenju osporenog rješenja.

22. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koje se apelant pozvao, odnosno da nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7302/18 (I.P.) | Sudska praksa | Aktio