Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6670/18 (S. Z.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Dosjelost
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ugovor o poklonu
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6670/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-6670/18, rješavajući apelaciju Sejme Zulfića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sejmo Zulfić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 056237 18 Rev od 2. augusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sejmo Zulfić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, podnio je 16. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 056237 18 Rev od 2. augusta 2018. godine.

2. Odlučujući o tužbi Avde Zulfića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv Saliha Zulfića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanta (kao drugotuženog) radi poništenja ugovora i predaje u posjed, te o protivtužbi apelanta protiv tužitelja radi utvrđenja prava na posjed, Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio Presudu broj 32 0 P 056237 11 P od 30. marta 2015. godine kojom je (stav I izreke presude) utvrđeno da je ništav i bez pravnog dejstva ugovor o poklonu zaključen 16. septembra 2002. godine između prvotuženog i apelanta, obavezani su prvotuženi i apelant da predaju tužitelju u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine pobliže označene u izreci predmetne presude, u naravi kuća i dvorište (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), obavezani su prvotuženi i apelant da tužitelju naknade troškove postupka u određenom iznosu, dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa [vsp. 9.000,00 KM]. Stavom II alineja 1. izreke apelant je odbijen sa „primarnim“ protivtužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo posjeda na predmetnim nekretninama, te da tužitelj trpi prepis prava posjeda na apelanta i prepis njegovog suvlasničkog dijela na apelanta. Stavom II alineja 2. apelant je odbijen i sa „eventualnim“ protivtužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tužitelj obaveže da mu isplati protuvrijednost u novčanom iznosu od 25.000,00 KM po osnovu materijalnih ulaganja u predmetnu nekretninu (kuću i okućnicu).

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev utemeljio na tvrdnji da je dugogodišnji kvalificirani posjednik i pretpostavljeni vlasnik predmetnih nekretnina koje je stekao od majke na osnovu ugovora o poklonu iz 1965. godine, te da je prvotuženi raspolagao predmetnim nekretninama kao nevlasnik. Općinski sud je naveo da je apelant u odgovoru na tužbu, između ostalog, naveo da tužitelj nikada nije bio faktički posjednik predmetnih nekretnina, a time niti pretpostavljeni vlasnik, da je predmetne nekretnine stekao od svog oca (prvotuženog). Prvotuženi i apelant su podnijeli protivtužbu protiv tužitelja. Tokom postupka, prvotuženi je povukao tužbu, dok je apelant ostao kod protivtužbe i navedenog „primarnog“ i „eventualnog“ tužbenog zahtjeva. Općinski sud je, nakon što je punomoćnik tužitelja izjavio da pristaje na povlačenje tužbe u odnosu na prvotuženog, donio rješenje o povlačenju protivtužbe od strane prvotuženog.

4. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je majka tužitelja i prvotuženog K.Z. sačinila darovne ugovore 23. septembra 1965. godine kojim je poklonila tužitelju i prvotuženom po ½ dijela predmetnih nekretnina, da su tužitelj i prvotuženi po osnovu navedenih ugovora upisani kao suvlasnici u zemljišnoknjižnim evidencijama, te da je izvršeno cijepanje i dioba poklonjenih nekretnina. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je na predmetnoj nekretnini izgrađena porodična kuća roditelja tužitelja i prvotuženog koja je po ugovoru o poklonu pripala tužitelju, da je prvotuženi na svom dijelu poklonjenih nekretnina izgradio porodičnu stambenu kuću u kojoj je živio sa svojom porodicom sve do preseljenja u stan u Tuzli, nakon čega je u kući prvotuženog ostao da živi apelant (sin prvotuženog). Općinski sud je dalje utvrdio da je tužitelj jedno vrijeme koristio porodičnu kuću sa majkom, da je preselio u Šibenik (Republika Hrvatska), a da je majka nastavila da koristi kuću sveo do smrti (1989. godine), nakon čega u predmetnoj kući nije niko stanovao (osim njihovih rođaka koji su kao izbjeglice jedno vrijeme boravili u predmetnoj kući). Nadalje, Općinski sud je utvrdio da su prvotuženi i apelant, zbog odsustva tužitelja, koristili predmetne nekretnine (kuću i zemljište), nakon čega je prvotuženi kao poklonodavac zaključio sa apelantom kao poklonoprimcem sporni ugovor o poklonu od 16. septembra 2002. godine, kojim je poklonio apelantu premetne nekretnine, te da predmetni ugovor nije proveden u javnim registrima zbog toga što je tužitelj upisan kao posjednik i suvlasnik predmetnih nekretnina.

5. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je ocijenio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi ništavost ugovora o poklonu od 16. septembra 2002. godine. Ovo iz razloga što je tokom postupka utvrđeno da predmet pobijanog ugovora o poklonu predstavljaju nekretnine koje je tužitelj stekao 1965. godine na osnovu ugovora o poklonu iz 1965. godine, kada je tužitelj poklon i primio, te da tužitelj bez obzira što je živio u Šibeniku predmetne nekretnine nije otuđio jer sa njima nije raspolagao po bilo kom osnovu. Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio da je tužitelj kroz zakonom određeno vrijeme iz člana 32. ZVPO, održajem stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Nadalje, Općinski sud je obrazložio da je za razliku od tužitelja, prvotuženi predmetne nekretnine stekao suprotno odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer nije imao osnov za sticanje predmetnih nekretnina i njegov posjed nije istinit, a pošto se u porodici znalo da su predmetne nekretnine vlasništvo tužitelja, prvotuženi i apelant nisu bili savjesni stjecatelji, pa faktički posjed predmetnih nekretnina od strane prvotuženog i apelanta nema kvalitet posjeda kakav se shodno odredbi člana

32. ZVPO traži za sticanje dosjelošću prava vlasništva na nekretninama. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je pobijani ugovor o poklonu od 16. septembra 2002. godine ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO u vezi sa članom 52. ZOO, jer prvotuženi nije imao pravni osnov za zaključivanje spornog ugovora o poklonu sa apelantom, s obzirom da je tokom postupka utvrđeno da nekretnine koje su predmet tog ugovora predstavljaju vlasništvo tužitelja a ne prvotuženog, pa ih prvotuženi nije mogao pokloniti apelantu, jer niko na drugog ne može prenijeti više prava nego ih sam ima.

6. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se obavežu prvotuženi i apelant da mu predaju u posjed predmetne nekretnine, Općinski sud je imao u vidu odredbu člana

48. ZVPO, koju je citirao, naglasivši da je izvedenim dokazima utvrđeno da je tužitelj kao kvalifikovani posjednik predmetnih nekretnina izgubio posjed, jer su mu oduzete od strane prvotuženog i apelanta (koji su predmetnu kuću koristili odlažući u nju stare stvari, a okućnicu su obrađivali), pa mu pripada pravo na svojinsku zaštitu putem vlasničke tužbe prema prvotuženom i apelantu kao nesavjesnim stjecateljima.

7. U vezi sa dijelom protivtužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo posjeda na predmetnim nekretninama, te da tužitelj trpi prepis prava posjeda na apelanta i prepis njegovog suvlasničkog dijela na apelanta, Općinski sud je imao u vidu odredbu člana 32. ZVPO, naglasivši da je tokom postupka utvrđeno da se na strani apelanta nisu stekli uslovi za sticanje prava vlasništva, a time i posjeda predmetnih nekretnina putem dosjelosti, jer prvotuženi i apelant prilikom zaključenja pobijanog ugovora o poklonu (od 16. septembra 2002. godine) nisu bili savjesni, jer su znali da predmetne nekretnine predstavljaju vlasništvo tužitelja, tako sve i da je tačno da su posjedovali predmetne nekretnine kroz zakonom određeno vrijeme, takav posjed zbog nedostatka kvaliteta (zakonitost, savjesnost i istinitost) ne predstavlja osnov za sticanje prava vlasništva, a time i posjeda predmetnih nekretnina.

8. Općinski sud je ocijenio da nije osnovan ni eventualni protivtužbeni zahtjev apelanta jer je tokom postupka utvrđeno da apelant u predmetnu nekretninu (stambeni objekat) nije vršio ulaganja po osnovu kojih bi mogao zahtijevati isplatu od strane tužitelja. Pri tome, Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizilazi da je na predmetnoj nekretnini - stambenom objektu (koji je zapušten i u ruševnom stanju, jer su zidovi i krov objekta u velikoj mjeri oštećeni sa tenzijom potpune deformacije, radi čega tržišna vrijednost objekta iznosi 0 KM), izvršena zamjena crijepa na južnoj strani krova i da vrijednost ulaganja po tom osnovu iznosi 1.917,27 KM. Međutim, apelant tokom postupka nije dokazao da je izvršio izmjenu crijepa na južnoj strani krova, radi čega nije bilo mjesta ni djelimičnom usvajanju eventualnog protivtužbenog zahtjeva apelanta. U tom pravcu Općinski sud je pojasnio da je i sam apelant izjavio da od tužitelja zahtijeva isplatu vrijednosti građevinskog materijala koji je dobio u donaciji radi obnove predmetne kuće, a koji nije ugradio u predmetnu kuću već u novu kuću koju je sagradio na drugoj parceli, te je izjavio da je oštećeni krov sanirao od nekog drugog materijala i da je to vremenom opet „propalo“, pa se radi toga nisu stekli uslovi za isplatu kako primjenom pravila sticanja bez osnove iz člana 210. ZOO, tako i primjenom pravila poslovodstva bez naloga iz člana 220. do 224. ZOO.

9. Osim toga, Općinski sud je naveo da nije osnovan niti prigovor apelanata kojim je osporavao valjanost potpisa tužitelja na ugovoru o poklonu iz 1965. godine, jer iz nalaza i mišljenja vještaka grafologa proizilazi da je navedeni ugovor svojeručno potpisao tužitelj kao poklonoprimac. Pri tome, Općinski sud je istaknuo da apelant tokom postupka nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi doveo u sumnju objektivnost nalaza i mišljenja kao i iskaza vještaka grafologa.

10. Odlučujući o žalbi prvotuženog i apelanta Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 32 0 P 056237 15 Gž od 13. novembra 2017. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

11. Kantonalni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda kao i zaključke tog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja i neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva apelanta. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je primjenom odredbe člana 103. ZOO utvrdio da je ništav ugovor o poklonu od 16. septembra 2002. godine, jer su predmet navedenog ugovora bile nekretnine na kojima prvotuženi, kao poklonodavac, nije bio upisan ni kao vlasnik niti kao posjednik nekretnina, zbog čega navedeni ugovor ne proizvodi pravno dejstvo. Kantonalni sud je istaknuo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (odredbu člana 48. ZVPO) kada je obavezao prvotuženog i apelanta da tužitelju predaju u posjed predmetne nekretnine.

12. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta, ali ne iz razloga koje je naveo prvostepeni sud. Naime, prema sadržini postavljenog protivtužbenog zahtjeva proizilazi da apelant nije tražio predaju u posjed predmetnih nekretnina, tako da se u konkretnom slučaju po protivtužbenom zahtjevu ne radi o tužbi vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika (kvalifikovanog posjednika) za povrat stvari od posjednika u smislu čl. 43. i 48. ZVPO, niti je apelant tražio utvrđenje da je na predmetnim nekretninama stekao pravo vlasništva po nekom od osnova iz člana 23. odnosno člana 24. ZVPO, već je tražio da se utvrdi da je održajem stekao pravo posjeda predmetnih nekretnina i posljedično tome, i upis tog prava u katastarskom operatu i zemljišnoj knjizi. U tom pravcu Kantonalni sud je pojasnio da je posjed faktičko stanje zaštićeno pravom od uznemiravanja ili oduzimanja u posesornoj parnici - član 80. ZVPO. Posjed, dakle, nije pravo, već je pretpostavka, osnovna podloga za sticanje pojedinih stvarnih prava (pravo vlasništva, pravo stvarne službenosti), pa se sudska zaštita pruža samo posjedu stvari ili stvarnog prava kao faktičkog stanja, a ne i pravu na posjed kao takvom. Kako ZVPO, a ni neki drugi materijalni zakon, ne sadrži odredbu koja predstavlja pravni osnov protivtužbenog zahtjeva kakav je u ovoj parnici postavio apelant, pogotovo kada se ima u vidu da se pravo posjeda ne može steći održajem, budući da se održajem može steći samo pravo vlasništva, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio njegov protivtužbeni zahtjev. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da su na drugačije odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari, bez uticaja žalbeni navodi apelanta da drži u posjedu predmetne nekretnine duži period, jer ih je tužitelj napustio, pa da je apelant time stekao pravo na posjed. Prema ocjeni Kantonalnog suda, okolnost da je tužitelj duže vrijeme nastanjen u Šibeniku, ne znači da predmetne nekretnine imaju status napuštene imovine u smislu odredbe člana 52. stav 2. ZVPO, jer apelant ničim nije dokazao da je tužitelj na nesumnjiv način i slobodnom voljom izrazio da ne želi više da ima predmetne nekretnine u vlasništvu. Osim toga, u situaciji da predmetne nekretnine predstavljaju napuštenu imovinu, na njima se nije moglo steći pravo vlasništva okupacijom, jer napuštene nekretnine u smislu odredbe člana 37. stav 2. ZVPO postaju vlasništvo Federacije BiH, ako posebim zakonom nije određeno da postaju vlasništvo kantona, općine ili grada.

13. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 13. novembra 2017. godine Vrhovni sud je donio Presudu broj 32 0 P 056237 18 Rev od 2. augusta 2018. godine kojom je reviziju odbacio u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu, dok je u preostalom dijelu [u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbi] reviziju odbio.

14. U vezi sa dopustivošću revizije Vrhovni sud je naveo da u odnosu na tužbeni zahtjev nisu ispunjeni uslovi iz člana 237. st. 2. i 3. ZPP-a, budući da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude iznosi 9.000,00 KM, zbog čega je u tom dijelu revizija odbačena (o čemu se Vrhovi sud detaljnije izjasnio na stranama 3 i 4 obrazloženja).

15. U odnosu na protivtužbeni zahtjev Vrhovni sud je naveo da je revizija dopuštena, ali da nije osnovana jer ne postoji ni revizijski prigovor povrede odredaba postupka, niti revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim Vrhovi sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova kojim je taj sud vezan temeljem koga su, prema ocjeni tog suda, nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili protivtužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant u vidi u povredi ZPP, odredbe koja se odnosi na brižljivu i savjesnu ocjenu svih dokaza tužitelja i apelanta. Smatra da je sud cijenio samo dokaze tužitelja i stavio se očigledno na stranu samo jedne, tužiteljske strane. Smatra da su povrijeđene odredbe postupka jer je sud odbio protivtužbeni zahtjev apelanta iako je imao savjesnost, poštenje i kontinuirani posjed, te da nikada nije smetan od strane tužitelja ili njegovih sljedbenika, koji nikada nije dolazio da održava posjed i uzgaja kulture agrikulture i agronomije, niti je održavao staru kuću.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentira navodima da je sud cijenio samo dokaze tužitelja, Ustavni sud ističe da činjenica da se sud priklonio dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 161/05 od 12. aprila 2006. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 49/06, tačka 31). U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. i 11. maja 2002. godine, tačka 24; U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21; dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući uvidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant u konkretnom postupku bio uskraćen da izloži svoj predmet, odnosno da predlaže svoje dokaze, kao i da osporava i komentira dokaze suprotne strane. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta kojima ukazuje na to da u konkretnom postupku nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom, očigledno (prima facie) neosnovani

20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženjima odluka, koja je kao pravilne potvrdio i Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dali jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu apelantovog primarnog protivtužbenog zahtjeva za kojim je tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo posjeda na predmetnim nekretninama, te eventualnog protivtužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu protuvrijednosti od 25.000,00 KM na ime materijalnih ulaganja u kuću koja je sastavni dio predmetne nekretnine, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja tih presuda proizilazi da je ugovor o poklonu od 16. septembra 2002. godine ništav jer prvotuženi nije imao pravni osnov za zaključivanje tog ugovora sa apelantom, s obzirom da su predmetne nekretnine vlasništvo tužitelja, a ne prvotuženog i pri tome obavezao prvotuženog i apelanta da tužitelju predaju u posjed predmetne nekretnine, zbog čega je, primjenom odredaba čl. 52. i 103. ZOO i člana 48. ZVPO usvojen tužbeni zahtjev tužitelja. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja navedenih presuda proizilazi da ZVPO, a ni neki drugi materijalni zakon, ne sadrži odredbu koja predstavlja pravni osnov protivtužbenog zahtjeva kakav je u ovoj parnici postavio apelant (primarni protivtužbeni zahtjev) niti je tokom postupka utvrđeno da je apelant vršio ulaganja u predmetnu nekretninu po osnovu kojih bi mogao zahtijevati isplatu od strane tužitelja (eventualni protivtužbeni zahtjev). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6670/18 (S. Z.) | Sudska praksa | Aktio