Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2228/20 (JU "Banja Dvorovi" Dvorovi)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2228/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine, u predmetu broj AP-2228/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela JU "Banja Dvorovi" Dvorovi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela JU "Banja Dvorovi" Dvorovi protiv Presude Okružnoga suda u Bijeljini broj 80 0 P 097485 19 Gž od 8. lipnja 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Bijeljini broj 80 0 P 097485 18 P od 6. lipnja 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. JU "Banja Dvorovi" Dvorovi (u daljnjemu tekstu: apelantica), koju zastupa Predrag Ješurić, odvjetnik iz Bijeljine, podnijela je 2. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Bijeljini (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 097485 19 Gž od 8. lipnja 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Bijeljini broj 80 0 P 097485 18 P od 6. lipnja 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženik (B.V.) isplati iznos od 16.989,57 KM, na ime duga na temelju ugovora o zakupu za razdoblje od 1. lipnja 2017. godine do 30. rujna 2017. godine, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da su parnične stranke 31. svibnja 2017. godine zaključile ugovor o zakupu za razdoblje od 1. lipnja 2017. godine do 30. rujna 2017. godine, da apelantica daje tuženiku u zakup svoje poslovne objekte na bazenima u Dvorovima, te da ukupna zakupnina iznosi 57.500,00 KM sa PDV, i da se 50% zakupnine plaća odmah po potpisivanju ugovora, a ostatak u četiri jednake mjesečne rate. Okružni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da je tuženik počeo da radi tek 5. lipnja 2017. godine, kada su bazeni osposobljeni za korištenje, te da tuženik nije mogao obavljati ugostiteljsku i trgovačku djelatnost od 10. rujna 2017. godine pa do 30. rujna 2017. godine, zbog toga što su bazeni bili zatvoreni zbog obustave rada radnika apelanta. Okružni je sud istakao da činjenica da u ugovoru o zakupu nije izričito navedeno da je zakup lokala apelantice vezan za rad bazena, ova okolnost jasno proistječe iz namjere ugovornih strana, a na temelju tumačenja ugovora u smislu čl. 99. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), što je u cijelosti u suglasnosti sa iskazima saslušanih svjedoka. Okružni je sud istakao da bi svrha zakupa od strane tuženika bila ostvarena bilo je neophodno da u cjelokupnome razdoblju trajanja zakupa apelantica kao zakupodavateljica osigura rad bazena. Okružni je sud istakao da, kako za razdoblje od 25 dana u tijeku trajanja ugovora nije osigurao rad bazena, to je prigovor neispunjenja koji je tuženik istakao za ovaj period utemeljen, pa prizivom neutemeljeno apelantica prigovara da je tuženik mogao istaknuti samo protutužbeni zahtjev za naknadu štete. Okružni je sud istakao da pravo tuženika na naknadu štete pričinjene od strane apelantice odnosno njenih radnika, koje je ugovoreno čl. 11. ugovora o zakupu, nije u svezi sa spornom obvezom tuženika da plati zakupninu za navedeno razdoblje. Okružni je sud istakao da je čl. 9. ugovora o zakupu predviđeno da apelantica ne snosi rizik nemogućnosti rada tuženika u poslovnim objektima zbog loših i nepovoljnih vremenskih prilika i nepogoda. Okružni je sud istakao da proistječe da sve druge rizike snosi, pa i rizik nemogućnosti rada tuženika, ukoliko apelantica ne osigura korištenje bazena. Okružni je sud istakao da sukladno navedenome nije stečen zakonski uvjet za isplatu sporne zakupnine apelantici, shodno čl. 567. st. 1. i čl. 583. ZOO.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da „pobijana presuda sa flagrantnim proizvoljnostima i diskriminacionom primjenom zakona ne može egzistirati kao zakonita i pravomoćna presuda“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelantica javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenome postupku i tko ima presudu bilo kojega suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. Sukladno tomu, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2228/20 (JU "Banja Dvorovi" Dvorovi) | Sudska praksa | Aktio