Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1986/20 ("Radio televizija 8" d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Aktivna legitimacija
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1986/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine, u predmetu broj AP-1986/20, rješavajući apelaciju "Radio televizija 8" d.o.o. Sarajevo, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Radio televizija 8" d.o.o. Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 241193 13 Rsž od 5. ožujka 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Radio televizija 8" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sanel Nezirić odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 11. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 241193 13 Rsž od 5. ožujka 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obvezan je apelant da tužitelju (S.D.) na određene novčane iznose za razdoblje od 21. travnja 2011. do 21. studenog 2011. godine isplati zakonsku zateznu kamatu do 15. svibnja 2012. godine. Dalje je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da apelant tužitelju iz osnova radnog odnosa isplati iznos od 288,47 KM, te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u pogledu preostalog iznosa glavnog duga, isplaćenih iznosa na koje se imaju obračunati zakonske zatezne kamate, kao i u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata i na isplaćeni i na neisplaćeni iznos. Također, određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. Konačno, primljeno je na znanje povlačenje ostatka tužbenog zahtjeva.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj kod apelanta bio zaposlen na neodređeno vrijeme (do odluke o otkazu o radu od 30. studenog 2011. godine). Dalje je naveo da je apelant 15. svibnja 2012. godine tužitelju na ime plaća isplatio iznos od 3.708,90 KM, te da je za njega uplatio MIO doprinose u visini od 1.373,64 KM i porez na dohodak u iznosu od 412,11 KM, o čemu je obavijestio tužitelja. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud nakon provedenog vještačenja pravilno primijenio odredbe materijalnog prava iz člana 68. i 70. Zakona o radu, kao i odredbu članka 277. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada je odlučio kao u izreci, osim u dijelu kojim je usvojio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 288,47 KM na ime poreza na dohodak. Naime, Kantonalni sud se pozvao na odredbe Zakonu o porezu na dohodak Federacije Bosne i Hercegovine (čl. 2. i 27. st. 2. navedenog zakona), te u vezi s tim ukazao da tužitelj nema aktivnu legitimaciju da potražuje isplatu poreza na dohodak niti je apelant pasivno legitimiran za takav zahtjev. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je apelantova žalba neosnovana u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate na isplaćene iznose plaća počev od narednog dana od ugovorenog dospijeća plaća (20-ti u mjesecu za prethodni mjesec) pa do isplate (15. svibnja 2012. godine), budući da plaća kao i ostala potraživanja iz radnog odnosa dospijevaju točno određenog datuma te od tog dana poslodavac dolazi u zakašnjenje i plaća zakonsku zateznu kamatu zbog neizvršenja obaveze, što je regulirano člankom 277. ZOO. Kantonalni sud je istakao da je na osnovu članka 386. stavak 2. i članka 397. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio odluku o troškovima postupka. Odlučujući o troškovima cijelog postupka u skladu sa odredbom članka 397. stavak 2. ZPP Kantonalni sud je (s obzirom na postignuti uspjeh tužitelja u parnici i odnos pripadajućih iznosa troškova postupka po uspjehu tužitelja i apelanta, te uspjehu u žalbenom postupku), odlučio da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka, a temeljem odredbi članka 386. stavak 2. ZPP.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio članak 386. stavak 2. ZPP, kad je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove, s obzirom da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. S tim u vezi, naveo je da su troškovi trebali biti dosuđeni prema načelu rizika (causae) odnosno prema uspjehu u sporu a imajući u vidu označenu vrijednost spora (10.500,00 KM), u pogledu čega se pozvao na praksu Ustavnog suda broj AP-2422/07 od 11. studenog 2009. godine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda broj AP-2422/07 od 11. studenog 2009. godine, budući da se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelant obvezan da tužitelju isplati zakonske zatezne kamate, dok je u predmetu na koji se apelant poziva „nepobitno da je tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta u cijelosti pravomoćno odbijen“. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević