Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2103/20 (S. R.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2103/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine, u predmetu broj AP-2103/20, rješavajući apelaciju Slobodana Radiškovića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Radišković protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 Rs 030821 19 Rsž od 4. veljače 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 Rs 030821 19 Rs od 30. rujna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Radišković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, podnio je 22. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 Rs 030821 19 Rsž od 4. veljače 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 Rs 030821 19 Rs od 30. rujna 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi (Javna ustanova Centar srednjih škola „Ivo Andrić“ u Prnjavoru) da mu za neiskorišteni godišnji odmor iz 2019. godine plati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, te je obvezan apelant da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da iz predmetne tužbe (kako njenih činjeničnih navoda, tako i tužbenog zahtjeva) jasno proizlazi da apelant u ovoj parnici ne potražuje naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o radu, jer apelant i ne tvrdi da mu za određeni mjesec u relevantnom razdoblju iz ove parnice nije bila isplaćena plaća od strane tuženog niti je izvodio dokaze u tom pravcu. Okružni sud je istakao da je navodima iz tužbe i konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom apelant tvrdio i potraživao da mu tuženi za neiskorišteni godišnji odmor iz 2019. godine isplati novčani iznos, pozivajući se na članak 88. st. 2. i 3. Zakona o radu. Međutim, Okružni sud je istakao da taj zahtjev nije pravno osnovan imajući u vidu dokaze iz kojih proizlazi da je apelant kod tuženog nesporno bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme i da mu je takav radni odnos prestao (17. siječnja 2019. godine) zbog gubitka radne sposobnosti (ove činjenice među strankama nisu sporne). S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je člankom 88. st. 1 - 3. Zakona o radu propisano da pravo na naknadu, kakvu apelant potražuje u ovoj parnici, pripada radniku koji krivnjom poslodavca ne iskoristi godišnji odmor u cijelosti ili djelimično, ali pod uvjetom da mu radni odnos prestane zbog sljedećih razloga: 1. radi prelaska na rad kod drugog poslodavca, 2. zbog odlaska u starosnu mirovinu, te 3. radniku kojem prestaje radni odnos na određeno vrijeme. Kako apelantu nije prestao radni odnos ni po jednom od navedena tri osnova, Okružni sud je istakao da mu prema zakonu ne pripada pravo na naknadu. Konačno, istakao je da je prvostupanjska presuda pravilna i u odluci o troškovima, jer je u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a radi se o troškovima koji su bili potrebni tuženom radi vođenja ove parnice, sve saglasno članku 386. stavak 1. u vezi sa člankom 387. stavak 1. Zakona o parničnom.
Apelacioni navodi
4. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant je istakao da je dosudom troškova postupka na njega stavljen prevelik teret.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević