Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-867/19 (M. V.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-867/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 867/19, rješavajući apelaciju Milana Vukovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Milana Vukovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017758 16 Uvp od 27. decembra 2018. godine.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Milanu Vukoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Milanu Vukoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Vukovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017758 16 Uvp od 27. decembra 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milan Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora podnio je 26. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017758 16 Uvp od 27. decembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, u periodu od 28. maja do 19. juna 2020. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su u periodu od 4. do 9. juna 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Fond i prvostepeni organ u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelant je 30. maja 2012. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na srazmjerni dio starosne penzije.

7. Zaključkom prvostepenog organa od 14. maja 2015. godine prekinut je postupak do dostavljanja podataka od nosioca osiguranja u Republici Hrvatskoj budući da je zahtjev podnesen na osnovu Ugovora o socijalnom osiguranju sa Republikom Hrvatskom.

8. Rješenjem Fonda od 30. juna 2015. godine uvažena je apelantova žalba izjavljena protiv zaključka od 14. maja 2015. godine, zaključak je poništen, te je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i rješavanje.

9. Rješenjem prvostepenog organa broj 1030169785 od 18. avgusta 2015. godine, koje je doneseno u izvršenju rješenja Fonda od 30. juna 2015. godine, odbijen je apelantov zahtjev od 30. maja 2012. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na srazmjerni dio starosne penzije propisane članovima od 41 do 43 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), u vezi s odredbama čl. od 177 do 178 Zakona o PIO, budući da je ostvario ukupan penzijski staž od 19 godina, 4 mjeseca i 18 dana, od kojih je 5 godina, 2 mjeseca i 22 dana poseban staž u dvostrukom trajanju u Republici Srpskoj.

10. Rješenjem Fonda broj 1030169785 od 12. oktobra 2015. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 18. avgusta 2015. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje u pogledu navršenih godina života i ukupno ostvarenog staža osiguranja, odnosno penzijskog staža, apelant ne ispunjava uslove za sticanje prava na srazmjerni dio starosne penzije na teret Fonda iz člana 41 Zakona o PIO jer nema ostvaren staž osiguranja u trajanju od 15 godina. Naime, u rješenju je navedeno da od ukupno ostvarenog penzijskog staža, staž osiguranja iznosi 14 godina, 1 mjesec i 26 dana, dok uslove iz člana 42 stav 1 i člana 178 stav 1 Zakona o PIO apelant ne ispunjava jer nema navršenih 40 godina penzijskog staža.

11. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 017758 15 U od 4. jula 2016. godine uvažena je apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor, poništeno je rješenje Fonda od 12. oktobra 2015. godine, te je predmet vraćen Fondu na ponovni postupak.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da za stranke nije sporan apelantov ukupan penzijski staž i činjenica da je taj staž ostvario u više država, te da on iznosi 19 godina, 4 mjeseca i „28 dana“. Međutim, upitna je pravilna primjena propisa od strane upravnih organa u vezi s uračunavanjem posebnog staža u penzijski staž jer se, shodno članu 22 Zakona o PIO, za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja uračunavaju i staž osiguranja i poseban staž. Okružni sud je naveo da upravni organi apelantu priznaju samo staž osiguranja, za koji su uplaćeni doprinosi, a koji iznosi 14 godina, 1 mjesec i 26 dana, ali mu ne priznaju poseban staž ostvaren shodno članu 37 Zakona o PIO, koji ne treba računati u dvostrukom trajanju, kako je to propisano članom 38 Zakona o PIO. Okružni sud je naveo da bi apelant ostvario uslove za srazmjernu starosnu penziju da je prvostepeni organ pravilno računao penzijski staž. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da shodno članu 157 Zakona o PIO Republika Srpska iz budžeta obezbjeđuje Fondu sredstva za pokriće obaveza i po osnovu posebnog staža, koja se shodno članu 158 Zakona o PIO obezbjeđuju za starosnu penziju u kompletnom iznosu ostvarenu s manje od 15 godina staža osiguranja, trajno. Slijedom toga, Okružni sud je naveo da apelantu, sa stažom osiguranja od 14 godina, 1 mjesec i 26 dana, treba biti obezbijeđeno pravo na starosnu penziju primjenom citiranih odredbi jer mu se treba uračunati i poseban staž, koji apelant nesumnjivo ima, i to u trajanju od 5 godina, 2 mjeseca i 22 dana, što ni za Fond nije sporno.

13. Imajući u vidu izneseno, Okružni sud je naveo da upravni organi nisu vodili računa o pravilnoj primjeni propisa u ostvarivanju apelantovih prava, te su neosnovano odbili njegovu žalbu, odnosno zahtjev, pa se u vezi s tim svi ostali tužbeni navodi ukazuju osnovanim. U smislu člana 50 Zakona o upravnim sporovima Okružni sud je naveo da je Fond u obavezi odmah, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude, da donese novi upravni akt, uvažavajući pravno shvatanje suda i primjedbe u pogledu postupka.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 017758 16 Uvp od 27. decembra 2018. godine uvažen je zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 4. jula 2016. godine, koji je podnio Fond, te je presuda preinačena tako što je apelantova tužba odbijena kao neosnovana.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uredno dostavljen apelantu, ali da apelant nije dostavio odgovor. Vrhovni sud je dalje naveo da među strankama nisu sporne činjenice da je apelant rođen 22. novembra 1946. godine, da je 30. maja 2012. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na srazmjerni dio starosne penzije i da je na dan podnošenja zahtjeva imao navršenih 65 godina života i penzijski staž ostvaren u više država u trajanju od 19 godina, 4 mjeseca i 18 dana, u koji je uračunat staž osiguranja za koji su uplaćeni doprinosi od 14 godina, 1 mjesec i 26 dana i poseban staž u dvostrukom trajanju od 5 godina, 2 mjeseca i 22 dana.

16. Vrhovni sud je dalje naveo da je pogrešno pozivanje Okružnog suda na odredbe čl. 157 i 158 Zakona o PIO jer one regulišu pitanje obezbjeđenja sredstava iz budžeta Republike Srpske za finansiranje obaveza na osnovu ostvarenih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Međutim, te odredbe ne propisuju uslove za sticanje prava na penziju i ne mogu se primijeniti za rješenje te upravne stvari. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije pravilan stav Okružnog suda da je apelantu pogrešno obračunat penzijski staž, te da bi pravilnim računanjem posebnog staža apelant ostvario uslove na srazmjerni dio starosne penzije. Naime, Vrhovni sud je naveo da je u članu 38 Zakona o PIO jasno propisano da se period koji je rješenjem, iz stava 3 člana 37 Zakona o PIO, utvrđen u poseban staž u dvostrukom trajanju ne računa u staž osiguranja, bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju Fonda, pa je svako drugačije tumačenje te odredbe proizvoljno i suprotno svrsi i cilju tog zakona.

17. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da stav Okružnog suda da se apelantu, koji ima staž osiguranja od 14 godina, 1 mjesec i 26 dana, treba priznati pravo na starosnu penziju uračunavanjem posebnog staža u „jednostrukom“ trajanju nema osnova u zakonu. Proizvoljan je stav da su organi uprave pogrešno primijenili član 22 Zakona o PIO, prema kojem penzijski staž na osnovu kojeg se ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obuhvata staž osiguranja i poseban staž. Vrhovni sud je ponovio da je u upravnom postupku utvrđeno da apelant ima ostvaren ukupan penzijski staž u trajanju od 19 godina, 4 mjeseca i 18 dana, u koji ulazi staž osiguranja za koji su uplaćeni doprinosi od 14 godina, 1 mjesec i 26 dana i poseban staž u dvostrukom trajanju od 5 godina, 2 mjeseca i 22 dana. U vezi s tim je naveo da je nejasno zbog čega je Okružni sud našao da je pogrešno primijenjen član 22 Zakona o PIO. Vrhovni sud je istakao šta je propisano članom 41 Zakona o PIO, te je ukazao da se uslov za ostvarivanje prava na starosnu penziju odnosi na staž osiguranja, a ne na penzijski staž, kako je pogrešno navedeno u prvostepenoj presudi. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelant ne ispunjava ni uslove propisane članom 42 stav 1 i članom 178 stav 1 Zakona o PIO jer nema 40 godina penzijskog staža, a kako je i navedeno u obrazloženju osporenog akta.

18. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da Fond osnovano prigovara da je Okružni sud u presudi nepravilno primijenio navedene zakonske odredbe, te da nije pravilan stav Okružnog suda da apelant ispunjava uslove za ostvarivanje prava na srazmjerni dio starosne penzije.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Apelant navodi da je Vrhovni sud pogrešno tumačio relevantne odredbe Zakona o PIO i izveo pogrešan zaključak da se poseban staž koji je apelant ostvario ne treba računati u staž osiguranja. Apelant smatra da ima pravo na srazmjerni dio starosne penzije i da bi ga ostvario da je Vrhovni sud ispravno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio relevantne propise. Apelant, dalje, navodi da Fond nikada nije postupio po presudi Okružnog suda kojom je ukinuto rješenje Fonda i naloženo mu da donese novu odluku u skladu s pravnim shvatanjem suda. Umjesto toga, Fond je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, koji, prema apelantovom mišljenju, nije imao pravo podnijeti. Apelant ističe da je 5. februara 2019. godine Fondu podnio zahtjev za donošenje novog upravnog akta, te Okružnom sudu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka. Osim toga, apelant navodi da se o njegovom zahtjevu odlučuje još od 2012. godine, smatra da Fond nije pokazao „dužnu pažnju i marljivost“, a ističe i da je Vrhovni sud predmet riješio u „roku koji se ne može smatrati prikladnim“. Apelant ističe da se postupci pokrenuti radi ostvarivanja prava iz penzionog osiguranja, u skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), trebaju smatrati hitnim i prioritetnim, te zahtijeva da mu Ustavni sud dodijeli naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

b) Odgovori na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u osporenoj presudi, te je istakao da apelantu nisu povrijeđena navedena prava, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Okružni sud je naveo da ostaje pri svim razlozima datim u obrazloženju presude. V.Relevantni propisi

23. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka, 50/10 i 66/18).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka i 50/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Načelo efikasnosti Član 7.

Kad organi rešavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbede uspešno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka.

Načelo ekonomičnosti postupka Član 14.

Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.

24. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 48.

Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.

25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

26. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 82/13, 96/13 – odluka US i 103/15).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11 i 82/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 22.

Penzijski staž na osnovu kojeg se ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obuhvata staž osiguranja i poseban staž.

Član 37.

(1) Poseban staž u dvostrukom trajanju računa se:

a) borcu, pripadniku oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ili vojnih formacija pod komandom tih snaga, za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji te države od 17. avgusta 1990. do 19. maja 1992. godine, i

b) borcu, pripadniku Vojske Republike Srpske i pripadniku Ministarstva unutrašnjih poslova, za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji bivše BiH od 19. maja 1992. godine do demobilizacije.

(2) Licima iz stava 1. ovog člana u poseban staž u dvostrukom trajanju računa se i vrijeme provedeno u zarobljeništvu, kao i vrijeme provedeno na liječenju i medicinskoj rehabilitaciji, zbog posljedica bolesti ili povreda zadobijenih u oružanim sukobima i zarobljeništvu.

(3) Poseban staž, u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, utvrđuje Fond rješenjem, na osnovu pravosnažnog rješenja o kategorizaciji borca.

(...)

Član 38.

Period koji je rješenjem iz stava 3. člana 37. ovog zakona utvrđen u poseban staž u dvostrukom trajanju ne računa se u staž osiguranja bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju Fonda.

Član 41.

Pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja.

Član 42.

Osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža.

(...)

Član 157.

Republika iz budžeta obezbjeđuje Fondu sredstva za pokriće obaveza nastalih po osnovu prava ostvarenih pod povoljnijim uslovima, po osnovu većeg obima prava određenih kategorija osiguranika u odnosu na obim prava ostalih osiguranika, kao i po osnovu posebnog staža (u daljem tekstu: sredstva po osnovu obaveza Republike).

Član 158.

Sredstva po osnovu obaveza Republike obezbjeđuju se za:

a) starosnu penziju – u kompletnom iznosu ostvarenu sa manje od 15 godina staža osiguranja, trajno, (...)

Član 178.

(1) Izuzetno od člana 42. stav 1. ovog zakona, osiguranik sa 40 godina penzijskog staža ima pravo na starosnu penziju kad navrši u:

a) 2012. godini bez obzira na godine života,

b) 2013. godini 56 godina života, (...)

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 017758 16 Uvp od 27. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u predmetu odlučivalo o ostvarivanju apelantovog prava na srazmjerni dio starosne penzije, odnosno da se radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obaveza, tako da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.

a) U odnosu na osporenu odluku

35. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da su upravni organi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o PIO, utvrdili da apelant ne ispunjava zakonske uslove za priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije. Naime, upravni organi su naveli da apelant nema ostvaren staž osiguranja u trajanju od 15 godina, odnosno nema navršenih 40 godina penzijskog staža, zbog čega su odbili njegov zahtjev za priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da su upravni organi pravilno postupili i da nisu povrijedili zakon na apelantovu štetu kada su njegov zahtjev odbili budući da nije ispunio zakonski propisane uslove za ostvarivanje prava. Nasuprot apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u obrazloženju presude, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o PIO, naveo da je jasno propisano da se utvrđeni posebni staž u dvostrukom trajanju ne računa u staž osiguranja, te da je svako drugačije tumačenje tih odredbi proizvoljno i suprotno svrsi i cilju zakona, a kako su to pravilno zaključili i upravni organi. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da Fond nije aktivno legitimisan za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske presude, Ustavni sud primjećuje da ove navode apelant nije isticao u toku redovnog sudskog postupka, odnosno da uopšte nije dao odgovor na podneseni zahtjev, što proizlazi iz osporene odluke Vrhovnog suda. Samim tim, budući da je apelant propustio da te navode istakne u redovnom postupku, na koji način bi pružio mogućnost Vrhovnom sudu da se o tome izjasni, dakle te navode ističe prvi put, stoga ni Ustavni sud te navode ne može razmatrati (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05). Nadalje, apelant je u apelaciji naveo da Fond nikada nije postupio po presudi Okružnog suda kojom je ukinuto rješenje Fonda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Fond na presudu Okružnog suda izjavio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, koji je usvojen presudom Vrhovnog suda, te je presuda Okružnog suda preinačena tako što je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju upravnih organa i redovnog suda.

37. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su upravni organi i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

39. Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizuje svoj pravni sistem na takav način da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući obavezu postupiti u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129).

Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud zapaža da je u predmetu ostvarivanja prava na srazmjerni dio starosne penzije apelant podnio zahtjev 30. maja 2012. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda 27. decembra 2018. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao šest godina i sedam mjeseci, što je period koji će ispitati Ustavni sud. Analiza dužine trajanja postupka

41. U konkretnom slučaju radi se o predmetu ostvarivanja prava na srazmjerni dio starosne penzije. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Ustavni sud, takođe, zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta jer je od ishoda tog postupka zavisilo utvrđivanje njegovog prava na srazmjerni dio starosne penzije. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način uticao na dužinu postupka.

42. Ustavni sud nalazi da je apelant 30. maja 2012. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na srazmjerni dio starosne penzije, a da je prvostepeni organ zaključkom nakon tri godine odbacio apelantov zahtjev. Ustavni sud zapaža da upravni organi nisu dostavili odgovor na apelaciju, pa samim tim nisu ni naveli razloge za dužinu trajanja postupka. Nakon toga je u periodu od četiri mjeseca Fond uvažio apelantovu žalbu, poništio zaključak i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak, prvostepeni organ rješenjem odbio apelantov zahtjev, a što je Fond potvrdio rješenjem kojim je odbio apelantovu žalbu. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant tužbom protiv rješenja Fonda pokrenuo upravni spor, te je Okružni sud u roku od osam mjeseci (od dana donošenja rješenja Fonda) presudom uvažio apelantovu tužbu i ukinuo rješenje Fonda. Predmet je okončan presudom Vrhovnog suda od 27. decembra 2018. godine kojom je uvažen zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke koji je podnio Fond i presuda Okružnog suda je preinačena tako što je odbijena tužba koju je podnio apelant. Pri tome, Ustavni sud uočava da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao dvije godine i pet mjeseci (od dana donošenja presude Okružnog suda), a da Vrhovni sud nije dao bilo kakve razloge za navedeno.

43. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je postupak koji je značajan za apelanta, a koji nije složen, trajao šest godina i sedam mjeseci, od čega je prvostepeni organ tek nakon tri godine postupio po apelantovom zahtjevu, a nije dostavio odgovor na apelaciju, pa samim tim nije dao bilo kakve razloge za navedeno, dok je postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke pred Vrhovnim sudom trajao dvije godine i pet mjeseci, a Vrhovni sud nije dao bilo kakve razloge za navedeno.

44. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

45. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

46. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

47. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

48. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već razmotrio u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije imajući u vidu da je predmetni postupak, koji nije složen, a značajan je za apelanta, trajao šest godina i sedam mjeseci, da je prvostepeni organ tek nakon tri godine postupio po apelantovom zahtjevu, a da su Vrhovnom sudu trebale dvije godine i pet mjeseci da odluči o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, a za šta Vrhovni sud i prvostepeni organ nisu ponudili razloge.

50. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada su organi uprave i Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložili da apelant nije ispunio zakonske uslove za sticanje prava na srazmjerni dio starosne penzije u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PIO.

51. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-867/19 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio