Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7315/18 (B. V.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokaz
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
- Krivična optužba - utvrđivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7315/18
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7315/18, rješavajući apelaciju Blagoja Vlačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Blagoja Vlačića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 070942 18 kž 10 od 14. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 070942 18 K 2 od 9. maja 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Blagoja Vlačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Nihad Mujčinović, advokat iz Tuzle, podnio je 10. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 070942 18 Kž 10 od 14. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 070942 18 K 2 od 9. maja 2018. godine. Apelant je također zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi ukinuo osporenu presudu i pustio ga na slobodu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 7312/18 od 10. januara 2019. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. aprila 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. aprila do 5. maja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 33 0 K 070942 18 K 2 od 9. maja 2018. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u stavu I izreke presude pod tač. od 1. do 17. počinio produženo krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) u vezi sa čl. 55. i 31. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, uz sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta koji su pobrojani u stavu III izreke presude.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je prethodno protiv apelanta za navedeno krivično djelo donesena prvostepena osuđujuća presuda koja je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda zbog nedostataka razloga o odlučnim činjenicama. U ponovnom postupku pred Općinskim sudom tužilac je ostao pri optužnici potvrđenoj 10. maja 2017. godine i njenim izmjenama od 11. jula, 11. augusta i 7. septembra 2017. godine, te 27. aprila 2018. godine kojim je preciziran činjenični opis krivičnog djela po pojedinim tačkama navedenim u izreci presude. Na prijedlog Tužilaštva saslušan je veći broj svjedoka (ukupno 23), provedena neophodna vještačenja i izvršen uvid i pročitana materijalna dokumentacija (detaljno pobrojani na str. od 9. do 12). Također su na prijedlog odbrane izvedeni dokazi, između ostalih saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka te uvidom u materijalnu dokumentaciju i njenim čitanjem. Po nalogu suda je provedena dopuna biološkog vještačenja od strane Centra za forenzička ispitivanja, vještačenja i istraživanja FUP-a Sarajevo u pogledu dopuna pojedinih nalaza i mišljenja te su u tom pravcu na glavnom pretresu saslušani kriminalistički vještaci (dva).
8. U obrazloženju je dalje navedeno da je tokom postupka činjenični opis izreke presude nekoliko puta mijenjan tokom 2017. i 2018. godine, te je na strani 13. obrazloženja presude sadržajno navedeno u kojem pravcu su izvršene izmjene (uglavnom se tiču iznosa novca, vrijednosti ukradene robe i lica s kojima je apelant prethodno dogovarao izvršenje djela). U vezi s izvršenim izmjenama i ispravkama činjeničnih opisa po pojedinim tačkama optužnice (sve pojedinačno navedene) Općinski sud je imao u vidu prigovore odbrane koje je ocijenio neosnovanim podsjećajući na sadržaj odredbe člana 290. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), prema kojoj je Tužilaštvo tokom provođenja dokaznog postupka ovlašteno mijenjati činjenično-pravni opis krivičnopravnih radnji koje se optuženom (apelantu) stavljaju na teret, uz uvjet da između potvrđene i izmijenjene optužnice postoji subjektivni i objektivni identitet. U tom pravcu je ocijenjeno da u konkretnom slučaju nije povrijeđen objektivni identitet optužnice, niti je apelant izmjenama činjeničnog opisa stavljen u teži materijalnopravni i procesnopravni položaj. U nastavku je vrlo opširno (strana 14) opisano u pogledu kojih tačaka iz izreke presude su izvršene izmjene i na šta se one odnose. Zatim je navedena zakonska definicija krivičnog djela teške krađe te je prije elaboriranja razloga zbog kojih je apelant proglašen krivim izvršena analiza krivičnog djela u subjektivnom i objektivnom smislu (strana 20), uz podsjećanje na neophodnost postojanja kvalifikatorne okolnosti koja se sastoji iz dva kumulativno postavljena uvjeta, i to oduzimanja tuđe pokretne stvari iz zatvorene prostorije (zatvorenog prostora) nasilnim putem i umišljaja o posebnom načinu učinjenja djela (što ovo djelo čini težim od obične krađe).
9. Općinski sud je zatim na osnovu svih izvedenih dokaza, te njihove pojedinačne i međusobne ocjene zaključio da je apelant krivično odgovoran za izvršenje produženog krivičnog djela teške krađe koje je počinjeno na način i u periodu opisanom u tač. od 1. do 17. izreke presude. U vezi s tim je na str. od 21. do 53. obrazloženja naveden sadržaj iskaza saslušanih svjedoka optužbe u pogledu relevantnih, određenih i jasno definiranih okolnosti povodom kojih su svjedočili u pogledu vremena i prostora (objekata, zatvorenih prostora) u kojima su učinjene krivično-pravne radnje obijanjem vrata ili prozora, koji su zatim dovedeni u kontekst s ostalim izvedenim dokazima materijalne prirode te nalazima i mišljenjima vještaka ekonomske i kriminalističke struke. Na osnovu čitavog niza utvrđenih i dokazanih posrednih i neposrednih činjenica koje su stavljene u vezu, Općinski sud je zaključio da je apelant počinio krivičnopravne radnje opisane u izreci presude u svakoj od pojedinačno navedenih radnji izvršenja opisanih u tač. od 1. do 17. izreke presude. Na strani 56. obrazloženja presude je u pogledu sredstva izvršenja krivičnog djela, odnosno upotrijebljenih alata naveden zaključak koji je proistekao iz mehanoskopskog vještačenja navedenih predmeta u vezi s vještačenjem izvršenim na objektima oštećenih lica koja su u postupku saslušana u svojstvu svjedoka optužbe.
10. Iz pobrojanih materijalnih dokaza koji su detaljno navedeni u obrazloženju presude, te provedenih vještačenja mehanoskopske struke, Općinski sud je zaključio da se oštećenja na vratima i prozorima objekata u kojima se desio nasilni ulazak poklapaju sa zajedničkim i općim karakteristikama alata pronađenih u vozilu koje je koristio apelant, te da je pronađeni odvijač sredstvo izvršenja svih krivičnopravnih radnji koje su opisane u tač. od 1. do 10. i tački 16. izreke presude, a da su oštećenja na objektima opisanim u tač. od 11. do 17. izreke presude nastala djelovanjem odvijača, odnosno metalne opruge. U pravcu neosnovanosti prigovora apelantove odbrane kojim je ukazano na neslaganje s tehnikom izrade nalaza i mišljenja, te iskaza vještaka mehanoskopske struke, Općinski sud je istakao da je neosnovan jer se vještak prilikom unakrsnog ispitivanja od strane odbrane sasvim dovoljno, jasno i logično izjasnio o uočenim zajedničkim i individualnim karakteristikama upotrijebljenog alata i njegovih tragova prilikom nasilnog ulaska u privatne objekte oštećenih lica koja su u postupku saslušana kao svjedoci optužbe. U tom pravcu su vrlo detaljno na str. 65. i 66. obrazloženja presude navedeni razlozi neosnovanosti istaknutog prigovora odbrane, i to prema pojedinačno pobrojanim sredstvima izvršenja krivičnog djela, kako u vezi s izvršenim vještačenjima tako i u vezi s ostalim izvedenim dokazima, iz kojih upravo proizlazi način, mjesto i sredstvo izvršenja. Navedeni dokazi i utvrđene činjenice su, osim toga, dovedeni i u kontekst s izvršenim biološkim vještačenjima na osnovu kojih je utvrđen DNK profil biološkog traga koji odgovara apelantu. Na str. od 67. do 73. obrazloženja presude su opširno navedeni predmeti osnovnih i dopunskih kriminalističkih vještačenja DNA analize koji su izvršeni u FUP-u Sarajevo, koji su objektivizirani, kako je zaključeno, ostalim materijalnim dokazima, prije svega zapisnicima o uviđaju te fotodokumentacijom. U tom pravcu je, prema mišljenju Općinskog suda, proistekao jasan zaključak da se apelantov DNK profil u potpunosti podudara s DNK profilom koji je utvrđen iz spornog biološkog traga izdvojenog iz flašice vode i rukavica (bris rukavica) pronađenih u vozilu koje je koristio apelant. Na osnovu naprijed navedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je u inkriminiranom periodu opisanom u izreci presude (od tač. 1. do 17) apelant počinio navedene krivičnopravne radnje sam ili po prethodnom dogovoru s određenim ili njemu poznatim licima (u tom pravcu izmijenjena i precizirana optužnica, o čemu je bilo riječi u prethodnom izlaganju suda) u svojstvu izvršioca ili saizvršioca. U pogledu neosnovanosti prigovora odbrane da apelant nije izvršilac krivičnog djela opisanog u tački 1. izreke presude, Općinski sud je istakao da je navedeni prigovor suprotan izvedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju. Pri tome je Općinski sud imao u vidu i iskaz svjedoka Jovana Stojkića (svjedok optužbe i odbrane) i apelanta saslušanog u svojstvu svjedoka te materijalne dokaze u dijelu kojim su opisali način na koji je apelant od spomenutog svjedoka iznajmljivao „rent a car“ vozila, pa i vozilo u kojem je uhvaćen prilikom policijske potjere, te opreme koju posjeduje iznajmljeno vozilo, pri čemu je sporna činjenica bila u pogledu pronađenog alata, odnosno sredstva izvršenja krivičnog djela. U vezi s tim je istaknuto da su iskazi navedenog svjedoka i apelantov iskaz o određenim iznesenim činjenicama i navodima istovjetni i saglasni (o čemu je na strani 83. presude opširno navedeno) te su u pogledu određenih spornih činjenica prihvaćeni (odnose se na rezervnu opremu iznajmljenog vozila), dok u određenim dijelovima navedeni iskazi nisu prihvaćeni (razlozi iznajmljivanja), o čemu je također iscrpno obrazloženo na str. od 84. do 87. obrazloženja presude.
11. U konačnici, Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza, pojedinačne i međusobne ocjene i njihove ukupne povezanosti naveo razloge, obrazlažući svaku pojedinačnu krivičnopravnu radnju iz izreke presude, utvrđujući van razumne sumnje da su se u svim apelantovim (pojedinačnim) krivičnopravnim radnjama, počev od tačke 1 (koju je počinio po prethodnom dogovoru sa A. S. kao saizvršiocem), zatim tačke od 2. do 10. i tačke 16. izreke presude (koje je počinio po prethodnom dogovoru s njemu poznatim licima), tačke od 11. do 15. i 17. izreke presude (koje je počinio kao izvršilac) stekla sva bitna obilježja krivičnog djela teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH. U svim apelantovim pojedinačnim radnjama, prema ocjeni Općinskog suda, postoji istovrsnost namjere (pribavljanje protivpravne imovinske koristi), načina učinjenja (provala u objekte vršena upotrebom podesnih predmeta kojima su nasilno otvarana vrata i prozori), vremenska i prostorna povezanost (od oktobra 2015. do decembra 2016. počinjeno 17 provala na području Tuzlanskog kantona), te je zaključeno da sve navedene krivičnopravne radnje predstavljaju jedinstvenu cjelinu, slijedom čega se radi o produženom krivičnom djelu teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) u vezi sa članom 55. KZFBiH, a za radnje pod tač. od 1. do 10. i 16. izreke presude u vezi sa članom 31. KZFBiH, za koje je apelant proglašen krivim. Osim toga, kako je dalje navedeno, Općinski sud je cijenio i ostale navode optužbe i odbrane iznesene tokom glavnog pretresa, ali ih nije posebno obrazlagao jer nisu od značaja za drugačiju odluku suda, pozivajući se na Odluku Ustavnog suda broj AP 2672/12 od 18. septembra 2012. godine prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile tokom postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim, te da sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude. Predmetno krivično djelo apelant je, prema ocjeni Općinskog suda, počinio s direktnim umišljajem, što nesporno proizlazi iz dokazanih činjenica i okolnosti pod kojima je krivično djelo počinjeno, te ga proglasio krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, cijeneći sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pri čemu okolnost da je devet puta kažnjavan za istovrsna i druga krivična djela protiv imovine ukazuje očiglednim da se prethodnim kaznama nije ostvarila svrha kažnjavanja.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 K 070942 18 Kž 10 od 14. septembra 2018. godine odbijena je kao neosnovna apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda od 9. maja 2018. godine. U obrazloženju su, prije svega, istaknuti žalbeni prigovori kojima je ukazano na bitne povrede postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluku o krivičnopravnoj sankciji. Kantonalni sud je ispitao prvostepenu presudu u vezi s istaknutim žalbenim prigovorima i po službenoj dužnosti u smislu člana 3. ZKP-a i zaključio da nisu osnovani.
13. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji koje se odnose na bitne povrede postupka zbog prihvaćanja nezakonitih dokaza u konkretnom predmetu, Kantonalni sud je ukazao na relevantni dio obrazloženja prvostepene presude naveden na str. 83. i 84. presude, napominjući da prvostepeni sud nije zasnovao odluku na nezakonitom dokazu, konkretno na nepravomoćnoj presudi protiv drugog lica koja je uvrštena u dokazni materijal sa svim ostalim dokazima, kako je u prvostepenoj presudi i konstatirano, niti na nezakonito pribavljenom alatu kao jednom od sredstava izvršenja krivičnog djela. U presudi je, prema ocjeni Kantonalnog suda, jasno navedeno da je otvaranje svih predmeta, pa i za odbranu spornog alata, učinjeno na zakonit način, što proizlazi iz zapisnika o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta od apelanta. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 85. ZKP-a kojom je regulirano otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, kojom, kako je dalje obrazloženo, nije propisana obaveza otvaranja i pregleda svakog oduzetog predmeta, niti izostanak otvaranja i pregleda svakog pojedinačnog dokaza automatski znači da je takav dokaz nezakonit, upućujući pri tome na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 3597/14.
14. Nadalje se u žalbi, prema ocjeni Kantonalnog suda, neosnovano ukazuje da je Tužilaštvo preciziranjem optužnice povrijedilo odredbu člana 290. ZKP-a. U vezi s tim je istaknuto da je tokom dokaznog postupka činjenični opis iz izreke optužnice nekoliko puta mijenjan (navedeni datumi kada su preduzete te procesno-pravne radnje), te u kojim dijelovima optužnice su izvršene izmjene, odnosno preciziranje. Međutim, kako je dalje obrazloženo, Tužilaštvo u smislu odredbe člana 290. ZKP-a ima ovlaštenje da tokom provođenja dokaznog postupka, diskrecionom ocjenom provedenih dokaza, mijenja činjenični opis krivičnopravnih radnji koje se optuženom licu stavljaju na teret, pod uvjetom da između potvrđene i izmijenjene optužnice postoji subjektivni i objektivni identitet. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant u konkretnom slučaju izmjenama optužnice nije stavljen u teži materijalnopravni i procesni položaj u odnosu na položaj koji je imao po potvrđenoj optužnici pa, suprotno žalbenim tvrdnjama, nije povrijeđen objektivni identitet optužnice, niti je izmjenama na način da je apelant krivičnopravne radnje iz tač. od 2. do 10. i 16. izreke presude počinio „po prethodnom dogovoru s njemu poznatim licima“, odnosno kao saizvršilac u smislu člana 31. KZFBiH počinjena bitna povreda postupka. Na navedeni način Tužilaštvo je, prema ocjeni Kantonalnog suda, izvršilo disperziju odgovornosti za počinjenje predmetnih krivičnopravnih radnji sa apelanta kao jedinog izvršioca i na druga lica kao saizvršioce, što znači da apelantu preciziranjem optužnice nije stavljeno na teret više kriminalnih radnji, niti je stavljen u teži materijalnopravni ili procesni položaj.
15. U vezi s neosnovanošću prigovora o protivrječnosti izreke presude i izvedenih dokaza, Kantonalni sud je ukazao na relevantne dijelove obrazloženja prvostepene presude i razloge kojim je za svaku tačku izreke presude dato valjano i jasno obrazloženje uz dokaze na osnovu kojih je utvrđeno da je apelant učinio krivična djela koja čine cjelinu, odnosno produženo krivično djelo teške krađe.
16. U pogledu neosnovanosti žalbenog prigovora koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je na str. 6. i 7. obrazloženja presude ponovio na osnovu kojih izvedenih dokaza je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant izvršilac, odnosno saizvršilac radnji koje su opisane u svakoj pojedinačno navedenoj tački izreke presude. U tom kontekstu su ponovljeni kako materijalni dokazi tako i zaključci do kojih je prvostepeni sud, prema mišljenju Kantonalnog suda, došao pravilnom analizom, između ostalog izvedenim vještačenjima, saslušanjem vještaka tokom dokaznog postupka na okolnosti koje je osporavala apelantova odbrana, te su u relevantnim dijelovima ponovljeni iskazi svjedoka – oštećenih. U vezi s tim je ocijenjeno da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim te da su stoga neosnovani navodi žalbe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno primijenio krivični zakon kada je apelanta proglasio krivim za produženo krivično djelo teške krađe za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine, koja je srazmjerna težini učinjenog krivičnog djela i stepenu apelantove krivične odgovornosti.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i kažnjavanja na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije.
18. U vezi s kršenjem navedenih prava u apelaciji su istaknuti nedostaci procesno-pravne i materijalno-pravne prirode. U vezi s tim je navedeno da nakon ukidanja prethodne prvostepene presude i vraćanja na ponovni postupak, Općinski sud nije otklonio povrede istaknute u žalbenim razlozima, ostavljajući nejasnoću u pogledu izreke presude i izvedenih dokaza te nedostataka u pogledu odlučnih činjenica. Apelacijom se ukazuje na bitne povrede postupka jer je u izreci presude prihvaćena izmijenjena optužnica pogrešnim tumačenjem da izmijenjena optužnica ima sadržaj precizirane optužnice, što je suprotno članu 290. ZKP-a. Smatra da je izmijenjenom optužnicom u dijelovima kojim se povećavaju novčani iznosi visine štete oštećenih stavljen u teži položaj jer je dodata veća kriminalna količina radnji, a samim tim i stepena krivične odgovornosti. Također se ukazuje na postupak ocjene dokaza i utvrđenih činjenica smatrajući da analiza prvostepenog suda, koju je potvrdio drugostepeni sud, ostavlja nejasnoće i nedorečenosti u pogledu odlučnih činjenica. Pri tome naglašava da je u prethodno vođenom postupku iz kojeg je proistekla presuda koja je kasnije ukinuta odbijen prijedlog za saslušanje svjedoka A. S., te da stoga nije bilo procesne mogućnosti da se u ponovnom postupku izvodi dokaz uvidom u nepravomoćnu presudu kojom je A. S. osuđen i da takav dokaz predstavlja nezakonit dokaz. Smatra nezakonitim i dokaz kojim je navodno počinjeno krivično djelo (jedno od sredstava), koji je privremeno oduzet od apelanta, ali nije otvoren i pregledan u smislu zakonske odredbe i na način na koji je to učinjeno s ostalim oduzetim predmetima. Osim toga, sud je prihvatio iskaze pojedinih svjedoka, između ostalih i iskaz policijskog službenika koji je učestvovao u potjeri N. N. lica koja su se nalazila u vozilu, ne potvrđujući pri tome da se među tim licima nalazio apelant. Cjelokupan postupak iz kojeg su proistekle osporene presude, prema apelantovom mišljenju, činjenično i sadržajno ne potvrđuje nijednu radnju izvršenja koju je navodno počinio, pri čemu se, osim velikog broja saslušanih svjedoka, presuda zasniva i na provedenim vještačenjima za utvrđivanje DNK profila koji su, kako smatra, neprihvatljivi. Zbog njihove neodređenosti, vještačenja su morala biti dopunjavana radi razjašnjenja određenih za sud spornih činjenica i od prethodne tvrdnje da se ne može odrediti identitet došli do mišljenja da je ipak u pitanju identitet koji odgovara apelantovom. Osim toga, predmeti ovih vještačenja su pronađeni u vozilu koje je apelant iznajmio, pa i uprkos nespornim DNK tragovima (sa rukavica i flaše vode) koji mu pripadaju, ne može se izvesti zaključak da je izvršio krivično djelo jer su navedeni tragovi mogli nastati i znatno ranije u odnosu na djelo iz tačke 1. izreke presude.
19. Drugostepeni sud je potvrđivanjem prvostepene presude postupio paušalno i bez uvjerljivosti u pogledu dokaza koje je izveo prvostepeni sud, izvodeći pogrešan zaključak da je postupio pravilno. U tom pravcu posebno ukazuje na nalaz i mišljenje vještaka mehanoskopske struke kojim, kako smatra, nije dokazano da je upravo on, upotrebom određenog alata koji je bio predmet vještačenja, počinio krivično djelo. Predloženo je da se apelacija usvoji. b)Odgovori na apelaciju
20. Kantonalni sud je istakao da ostaje pri činjeničnim i pravnim razlozima navedenim u presudi koja je osporena apelacijom, iz kojih razloga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Općinski sud u opširnom odgovoru na apelaciju ističe da su navodi apelacije neosnovani zato što se radi o istim razlozima koji su isticani tokom postupka pred tim sudom i koji su ocijenjeni neosnovanim, o čemu je u prvostepenoj presudi navedeno detaljno i jasno obrazloženje. Prvostepena presuda je cijenjena i kroz žalbeni postupak, te je zaključeno da u prvostepenom postupku nije počinjena nijedna povreda postupka, niti je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, niti je na apelantovu štetu povrijeđen krivični zakon. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana jer su osporene presude zasnovane na zakonu i jer su u obrazloženju pobijane konačne presude dati odgovori na žalbene prigovore koje apelant ponavlja i u apelaciji, a koji su ocijenjeni kao neosnovani. Izražavajući identičan stav kao u presudi, predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 31.
Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
Član 55.
Produženo krivično djelo Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo krivično djelo (2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.
(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.
Član 287. stav (1) tačka a) Teška krađa (1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se ko krađu (član 286. Krađa, stav 1.) učini:
a) obijanjem, provaljivanjem ili drugim savladavanjem većih prepreka da dođe do stvari iz zatvorenih zgrada, soba, blagajni, ormara ili drugih zatvorenih prostorija ili prostora;
24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 85.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1)Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije čiji popis nije moguć, zbog čega su stavljeni u poseban omot i zapečaćeni, vrši tužilac ili ovlaštena službena osoba na osnovu pismenog odobrenja koje je izdao tužilac. (2)Osoba od koje su predmeti i dokumentacija oduzeti pozvat će se da prisustvuje otvaranju omota. Ako se ne odazove pozivu ili je odsutna, omot će se otvoriti, a predmeti i dokumentacija pregledati i popisati u njenoj odsutnosti.
(3)Prilikom pregleda predmeta i dokumentacije mora se paziti da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštene osobe. O otvaranju omota sastavit će se zapisnik. Član 290.
Izmjena optužbe Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može do okončanja dokaznog postupka izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 312. stav (1) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
(...)
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;
(...)
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;
(...)
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 K 070942 18 Kž 10 od 14. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 10. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija presude Kantonalnog i Općinskog suda tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg su proizašle osporene presude ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela teške krađe, pa proizlazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
33. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54), dakle, uključujući i žalbeni postupak (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33–34). Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, koji se u suštini odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, ispitati apelantove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.
34. U odnosu na apelantove navode da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima jer je u dokazni materijal uvrštena nepravomoćna presuda protiv drugog lica i jer jedan od predmeta (dokaz) nije otvoren po propisanoj proceduri, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza
– na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koje su u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
35. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaju interesa pojedinaca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).
36. U konkretnom slučaju apelant smatra da je presuda zasnovana na dokazima na kojima se prema odredbama ZKP-a ne može zasnivati presuda. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, imajući u vidu identične apelantove žalbene prigovore, ukazao na relevantni dio obrazloženja prvostepene presude (str. 83. i 84. presude) iz kojeg jasno proizlazi da presuda nije zasnovana na nezakonitom dokazu, odnosno nepravomoćnoj presudi protiv drugog, te da je navedena presuda uvrštena u dokazni materijal sa svim ostalim dokazima i u konkretnom slučaju nije bila ni jedini, a ni odlučujući dokaz u postupku protiv apelanta. Osim toga, prema zapažanju Ustavnog suda, apelant istaknuti prigovor u apelaciji dovodi u kontekst neprihvaćanja prijedloga za saslušanje svjedoka A. S. kao osuđenog lica iz spomenute nepravomoćne presude, i to u prethodnom postupku okončanom ukidajućom presudom, a ne sa procedurom pribavljanja i uvrštavanja nepravomoćne presude u dokaznu građu i postupak koji je ponovljen. Što se tiče procedure otvaranja predmeta od kojih jedan, prema apelantovom mišljenju, nije otvoren prema zakonu propisanoj proceduri, Kantonalni sud je istakao da je u prvostepenoj presudi jasno navedeno da je otvaranje svih predmeta, pa i spornog alata, učinjeno na zakonit način, što proizlazi iz zapisnika o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta od apelanta. Osim toga, Kantonalni sud je, cijeneći neosnovanost ovog žalbenog prigovora, podsjetio na sadržaj odredbe člana 85. ZKP-a kojom je regulirano otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, prema kojoj ne postoji obaveza otvaranja i pregleda svakog oduzetog predmeta, niti izostanak otvaranja i pregleda svakog pojedinog dokaza vodi automatskoj nezakonitosti dokaza, pozivajući se pri tome na stav izražen u Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 3597/14 od 19. aprila 2017. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u spomenutoj odluci (dostupna na www.ustavnisud.ba) povodom identičnog prigovora zaključio da u slučaju kada je u zapisniku o pretresanju unijeto i tačno opisano koji predmeti se oduzimaju, odnosno podaci koji su važni za utvrđivanje istovjetnosti predmeta, ne postoji potreba da budu podvrgnuti i proceduri propisanoj za otvaranje predmeta od strane tužioca (tačka 34).
37. S obzirom na jasna i argumentirana obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi u vezi s nezakonitošću dokaza.
38. U odnosu na navode kojima se ukazuje na povredu identiteta optužnice i izreke presude jer je optužnica u nekoliko navrata mijenjana, što su sudovi, prema apelantovom mišljenju, pogrešno tumačili kao preciziranje optužnice, Ustavni sud ukazuje da prema krivično-pravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. Ustavni sud zapaža da je istovjetan prigovor bio predmet razmatranja Kantonalnog suda u žalbenom postupku koji je ispitan u okviru žalbenih navoda o bitnoj povredi postupka. U vezi s tim Kantonalni sud je, obrazlažući neosnovanost ovog prigovora, istakao da Tužilaštvo u smislu odredbe člana 290 ZKP-a ima ovlaštenje da tokom provođenja dokaznog postupka mijenja činjenični opis krivičnopravnih radnji koje se optuženom licu stavljaju na teret, pod uvjetom da između potvrđene i izmijenjene optužnice postoji subjektivni i objektivni identitet. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant u konkretnom slučaju izmjenama optužnice nije stavljen u teži materijalnopravni i procesni položaj u odnosu na položaj koji je imao po potvrđenoj optužnice. Stoga je, suprotno žalbenim tvrdnjama, zaključeno da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđen objektivni identitet optužnice, niti je izmjenama na način da je apelant krivičnopravne radnje iz pojedinih tačaka izreke presude počinio „po prethodnom dogovoru s njemu poznatim licima“, odnosno kao saizvršilac, u smislu člana 31. KZFBiH počinjena bitna povreda postupka, već je u odnosu na apelanta odgovornost proširena i na druga (njemu poznata) lica kao saizvršioce. U tom kontekstu je zaključeno da apelantu, preciziranjem optužnice na naprijed navedeni način, nije stavljeno na teret više kriminalnih radnji, niti je stavljen u teži materijalnopravni ili procesni položaj u odnosu na položaj koji je imao po potvrđivanju optužnice, pri čemu odbrani nije uskraćeno pravo da se izjasni na navedene izmjene, što je odbrana tokom prvostepenog postupka i učinila. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da takvim postupanjem redovnih sudova nije narušen objektivni identitet optužnice i izreke presude na način koji bi mogao dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje.
39. U vezi s prigovorima koji se tiču nedostataka razloga o odlučnim činjenicama u vezi s ocjenom dokaza i izvođenjem proizvoljnog zaključka o apelantovoj krivici, te povredi prava na odbranu, Ustavni sud podsjeća da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
40. U kontekstu ocjene dokaza u konkretnoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao na uskraćivanje prava na odbranu ponavljajući, u suštini, navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, prvenstveno pred Kantonalnim sudom, koje je taj sud ispitao i ocijenio neosnovanim. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, dakle stručnu pravnu pomoć, te da je imao i koristio sve raspoložive pravne lijekove. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu svih navedenih apelantovih prigovora. Naime, Ustavni sud zapaža da je na glavnom pretresu proveden obiman dokazni postupak u kojem su izvedeni mnogobrojni dokazi odbrane, optužbe i po nalogu suda, kao i relevantni materijalni dokazi. Ustavni sud, dalje, zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostepeni sud u svojoj presudi veoma detaljno obrazložio proces ocjene dokaza i utvrđivanja činjenica, pri čemu su dokazi analizirani pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti. U tom pravcu su, kako proizlazi iz obrazloženja, analizirani sadržaji iskaza saslušanih svjedoka, zatim nalazi i mišljenja vještaka na okolnosti koje su u postupku bile sporne, te materijalni dokazi, nakon čega je proistekao zaključak da je apelant produženo krivično djelo teške krađe počinio s direktnim umišljajem. Pri tome je izvršena sveobuhvatna analiza dokaza izvedenih na glavnom pretresu, u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporavaju. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza prvostepeno vijeće je utvrdilo odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, odnosno da su imali i najmanju sumnju o postojanju odnosno nepostojanju neke od činjenica koje tvore obilježje krivičnog djela za koje je apelant osuđen, ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi odlučio presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, niti je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje ili proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, niti je ocjenom dokaza dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
42. Apelant je također ukazao na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost i kažnjavanja na osnovu zakona iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5. i 7. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, izuzev pozivanja na navedena prava, u obrazloženju apelacije nije naveden niti jedan razlog zbog kojeg apelant smatra da su u konkretnom slučaju navedena prava povrijeđena. Budući da navedenim presudama nisu dovedena u pitanje navedena prava, niti se radi o „nezakonitom lišenju slobode“, proizlazi da su apelantovi navodi u pogledu navodne povrede navedenih prava paušalni, pa stoga ne mogu biti ni predmet razmatranja.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupanjem redovnih sudova nije narušen objektivni identitet optužnice i presude, kao i kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene procesnog i materijalnog prava, a iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelante.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević