Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-121/19 (B.S. i drugi)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravo na pravnu sigurnost
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-121/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 121/19, rješavajući apelaciju B.S. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B.S., J.Š., D.O. i A.M.
podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 359901 17 Rev od 14. juna 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B.S., J.Š., D.O. i A.M. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, koje zastupa Faruk Karić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 9. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 359901 17 Rev od 14. juna 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federacije BiH – Sudske policije Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 11. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 19. i 26. juna 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 359901 13 Rs od 20. maja 2014. godine obavezana je tužena da apelantima na ime razlike plaće po osnovu povećanja brutosatnice, zbog povećanja životnih troškova, za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka. Istovremeno, predmetnom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena isplati na ime razlike naknade za minuli rad za određeni vremenski period određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev za isplatu razlike plaće obračunate na osnovu povećanja brutosatnice, zbog povećanja troškova života, za period od 1. juna 2010. godine do 31. maja 2013. godine, i razlike naknade za minuli rad za taj period po osnovu usklađivanja sa brutosatnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu. Također, Općinski sud je istakao da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su apelanti, kao službenici Sudske policije, u relevantnom periodu bili raspoređeni na radna mjesta unutar odjeljenja Sudske policije sudova Kantona Sarajevo, te da je u rješenjima o rasporedu iz 2010. godine, pored utvrđenog koeficijenta za obračun plaće, navedeno i da im se osnovna plaća utvrđuje množenjem osnovice za plaću sa utvrđenim koeficijentom, te da se tako dobiveni iznos uvećava za 0,5% za svaku započetu godinu penzionog staža, a najviše do 20%. Zatim, utvrđeno je i da je tužena u relevantnom periodu vršila obračun i isplatu plaće apelantima u skladu sa pravilnicima o plaćama i naknadama službenika sudske policije u Federaciji BiH, koji su bili usklađeni sa odredbama čl. 5. i 6. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti u Federaciji BiH.
7. Nadalje, ukazano je da je u ovoj pravnoj stvari sporno da li je tužena prilikom obračuna i isplate plaće u spornom periodu pravilno primijenila odredbe (izmijenjenog) člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) kojim je propisano da usklađivanje najniže brutosatnice Vlada Federacije BiH vrši najmanje jednom godišnje u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku, te da je, u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije BiH obavezna da poveća najmanju brutosatnicu svaka tri mjeseca i da se to povećanje odnosi na sve plaće u istom nominalnom iznosu. U vezi s tim, navedeno je da je Odlukom Vlade Federacije BiH broj V-290/08 od 15. aprila 2008. godine utvrđena najniža brutosatnica u iznosu od 3,26 KM i najniža netosatnica u iznosu od 1,95 KM. Najzad, navedeno je da se na opredijeljeni tužbeni zahtjev imaju primijeniti odredbe izmijenjenog člana 9. OKU, kao pravo koje je za apelante povoljnije u smislu odredbe člana 3. stav 3. OKU, pa budući da je ocjenom nalaza vještaka ekonomske struke utvrđeno da tužena nije vršila obračun plaće u skladu sa Odlukom Vlade Federacije BiH od 15. aprila 2008. godine i u skladu sa izmijenjenim članom 9. OKU, Općinski sud je donio presudu kojom je tužbene zahtjeve za isplatu razlike plaće usvojio i apelantima dosudio iznose koje je utvrdio vještak ekonomske struke, tako što je najnižu netoplaću povećao za određeni novčani iznos. Osim toga, istaknuto je da je tužbeni zahtjev za isplatu razlike naknade za minuli rad za navedeni vremenski period, obračunate na dosuđenu razliku plaće po osnovu povećanja brutosatnice zbog povećanja životnih troškova, odbijen kao neosnovan.
8. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 359901 14 Rsž od 18. oktobra 2016. godine žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 359901 17 Rev od 14. juna 2018. godine revizija tužene je usvojena i nižestepene presude (u pobijanom dijelu) preinačene tako što je tužbeni zahtjev odbijen.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je, prije svega, taj sud dopustio reviziju tužene u ovom predmetu iako vrijednost pobijanog dijela presude za svakog od apelanata, koji su formalni (obični) suparničari, ne prelazi imovinski cenzus od 10.000.00 KM iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer je ocijenio da bi odlučivanje o ovoj reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Nadalje, ukazano je da, iako iz sadržaja revizije proizlazi da se drugostepena presuda pobija u cijelosti, predmetna revizija nije dopuštena u dijelu koji se odnosi na zahtjev apelanata za isplatu razlike naknade za minuli rad za navedeni vremenski period. Naime, istaknuto je da je pobijanom presudom taj dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan zbog čega tužena nema pravni interes za podnošenje revizije protiv te odluke, u smislu odredbe člana 247. stav 2. ZPP. Također, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u revizijskoj fazi postupka isplata razlike plaće na osnovu povećanja brutosatnice, zbog povećanja troškova života, u kojem dijelu je tužbeni zahtjev apelanata usvojen.
11. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da tužena osnovano prigovara da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, ukazano je da je Odlukom Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda u predmetu rješavanja spornog pravnog pitanja Općinskog suda broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine izraženo pravno shvatanje da „Sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbom člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH vrši usklađivanje najniže brutosatnice u skladu sa povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom, jer usklađivanje najniže brutosatnice vrši Vlada Federacije BiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku“. Slijedom ovog obavezujućeg pravnog shvatanja, Vrhovni sud je istakao da Odluka Vlade Federacije BiH od 15. aprila 2008. godine, koja je donesena na osnovu izmijenjenog člana 9. OKU kojom je utvrđena najniža satnica, ne može biti osnov za usvajanje konkretnog tužbenog zahtjeva s obzirom na to da ne postoje zvanični podaci Federalnog zavoda za statistiku o povećanju troškova života za 5% u navedenom vremenskom periodu na koji se taj zahtjev odnosi.
12. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da apelanti u konkretnom slučaju zahtijevaju isplatu razlike plaće, zbog povećanja troškova života, na osnovu Odluke Vlade Federacije BiH od 15. aprila 2008. godine, u iznosima koje je utvrdio vještak ekonomske struke, iako u toku postupka nisu dokazali da im tužena nije isplaćivala plaće u skladu sa tom odlukom. Naime, ukazano je da apelanti nisu u toku postupka predložili, niti izvodili dokaze na okolnost da je plaća koja im je u spornom periodu isplaćivana bila manja od iznosa koji im je garantiran navedenom odlukom, u vidu utvrđene najniže satnice od 1,95 KM, odnosno da im je u spornom periodu plaća bila manja od iznosa koji im je kao najniži garantiran odredbom člana 9. OKU. Kod takvih činjeničnih utvrđenja, a imajući u vidu obavezujuće pravno shvatanje tog suda u vezi sa primjenom te materijalnopravne odredbe, Vrhovni sud je istakao da ne postoji osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće primjenom Odluke Vlade Federacije BiH od 15. aprila 2008. godine na zahtijevani način, odnosno da se u situaciji kada Vlada Federacije BiH nije donijela odluku o povećanju najmanje brutosatnice, zbog vanrednog povećanja indeksa troškova života većih od 5%, razlika plaće utvrđuje na osnovu povećanja najniže netoplaće za određeni novčani iznos.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti prvenstveno navode da je Vrhovni sud, nakon podnošenja apelacije, donio Odluku broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine koja je suprotna stavu Vrhovnog suda, te pravnom shvatanju Vrhovnog suda u predmetu broj 65 0 P 496860 16 Spp. Nadalje, apelanti, u suštini, smatraju da je Vrhovni sud u odluci koju su osporili proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise, da Vrhovni sud nije imao zakonito utemeljenje da dopusti reviziju tužene, te da je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na sigurnost, jer su nižestepeni sudovi u gotovo identičnim predmetima usvajali tužbene zahtjeve, te su apelanti u tom smislu naglasili da je samo pred nižestepenim sudovima doneseno više stotina pravosnažnih i izvršnih presuda u ranijem periodu, ali koje nisu priložili uz apelacije. U konačnici, apelanti navode da su diskriminirani, jer se u identičnim predmetima udovoljavalo tužbenim zahtjevima.
b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju osporene presude iznio razloge za dopuštanje izuzetne revizije - shvatanje revizijskog suda zauzeto u postupku za rješavanje spornog pravnog pitanja, kao i razloge za donesenu odluku. Shodno tome, ukazano je da u revizijskom postupku nije došlo do povrede navedenih prava apelanata.
15. Tužena je opisala hronološki tok postupka i istakla da je Vrhovni sud u svojoj odluci jasno obrazložio na kojim relevantnim propisima materijalnog i procesnog prava je zasnovao odluku, pozivajući se pri tome na zauzeto pravno shvatanje Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju koje je identično predmetu tužbenog zahtjeva apelanata (zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja s brutosatnicom zbog povećanja troškova života od 5 %), koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Također, tužena je u vezi sa navodima apelanata o tome da nedosljedna primjena materijalnog prava u istim i sličnim slučajevima može voditi kršenju načela vladavine prava i načela pravne sigurnosti, kao neodvojivog elementa vladavine prava, ukazala da takva činjenica, sama po sebi, ne znači da je u konkretnom slučaju i došlo do kršenja ustavnih prava na koje se apelanti pozivaju. Naime, navedeno je da apelanti nisu obrazložili na koju se drugačiju odluku u “istim i sličnim slučajevima" uopće pozivaju, ni zašto smatraju da bi drugačija odluka u nekom drugom predmetu mogla biti relevantna za navode apelanata u konkretnom slučaju, naročito imajući u vidu da sudovi odlučuju o zahtjevima zavisno od činjeničnog stanja utvrđenog u svakom konkretnom predmetu. Isto tako, istaknuto je da apelanti nisu pružili valjane argumente kojima bi potkrijepili svoje tvrdnje da su različito tretirani u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji, pa su navodi o diskriminaciji neosnovani. Imajući u vidu navedeno, tužena je navela da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje, kao ni pravo na imovinu, te predložila da Ustavni sud odbije kao neosnovanu apelaciju apelanata. V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se tekst relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koja glasi:
Član 237. st. (2) i (3) (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravnosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.
(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
17. Kolektivni ugovor o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Član 9. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:
„Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.
U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.
Povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.
Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu.“
18. Odluka o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 22/08) u relevantnom dijelu glasi:
I.
U Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđuje se:
1.najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM, 2.najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM.
VI.Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 359901 17 Rev od 14. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu opunomoćenik apelanata je primio 12. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum 23. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
26. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
27. U vezi s apelacionim navodima koji se pokreću predmetnom apelacijom a koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. 28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
29. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju zasnivaju na osporavanju načina na koji je u konkretnom slučaju primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti broj AP 2303/17 od 15. novembra 2017. godine u kojoj, u odnosu na iste prigovore o proizvoljnoj primjeni prava, nije utvrđeno kršenje prava na koja su se apelanti u tom predmetu pozvali, te u nizu drugih odluka o dopustivosti koje su slijedile nakon nje, kao npr. br. AP 5444/17 od 13. marta 2018. godine, AP 6002/18 od 13. februara 2019. godine, kao i u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 349/18 od 8. maja 2019. godine, AP 3263/18 od 17. decembra 2019. godine, AP 5336/18 od 15. januara 2020. godine i AP 4932/18 od 4. juna 2020. godine, a koje su se odnosile na gotovo identično činjenično i pravno pitanje (sve odluke dostupne na www.ustavnisud.ba), te da u vezi s tim Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
30. Stoga, Ustavni sud ne vidi razlog zbog kojeg bi u ovoj odluci zauzeo drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba OKU koje je Vrhovni sud imao u vidu prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata, Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava. Navedeno a fortiori jer je Vrhovni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio na kojim relevantnim propisima materijalnog i procesnog prava je zasnovao odluku, pozivajući se pri tome na zauzeto pravno shvatanje Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju koje je identično predmetu tužbenog zahtjeva apelanata (zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja s brutosatnicom zbog povećanja troškova života od 5%), koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. 31. Također, u pogledu navoda apelanata da Vrhovni sud nije imao zakonito utemeljenje da dopusti reviziju tužene, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je taj sud dopustio reviziju tužene u ovom predmetu iako vrijednost pobijanog dijela presude za svakog od apelanata, koji su formalni (obični) suparničari, ne prelazi imovinski cenzus od 10.000.00 KM iz člana 237. stav 2. ZPP, jer je ocijenio da bi odlučivanje o ovoj reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Imajući u vidu sadržaj odredbe člana 237. stav 3. ZPP, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda. 32. U pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje koje su apelanti doveli u vezu s principom pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da se suština tih navoda odnosi na tvrdnju da je u sporovima koji su se vodili pred nižestepenim sudovima u kojim su, prema tvrdnjama apelanata, donesene odluke iz istog činjeničnog i pravnog osnova zauzet potpuno drugačiji stav, i to da je udovoljeno tužbenim zahtjevima u gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju. U vezi s ovim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da apelanti, iako su naglasili da su nižestepeni sudovi o istom činjeničnom i pravnom pitanju donosili različite odluke, nisu dostavili Ustavnom sudu niti jednu odluku na te okolnosti, zbog čega Ustavni sud uopće ne može provjeriti ove apelacione navode.
33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Zabrana diskriminacije 34. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
35. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
36. Iako apelanti nisu explicite naveli u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, iz apelacionih navoda proizlazi da smatraju da je u konkretnom slučaju prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa. 37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti svoje navode o diskriminaciji, zapravo, zasnivaju na tvrdnjama da su dovedeni u neravnopravan položaj jer su redovni sudovi u predmetima u identičnim pravnim situacijama, u vezi sa predmetnim potraživanjem, donijeli više stotina odluka u korist tužilaca. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da činjenica da su redovni sudovi u nekom predmetu odlučili drugačije o istom ili sličnom pravnom pitanju ne pokreće, per se, pitanje diskriminacije, kakav stav je zauzeo i Evropski sud u predmetu Stanković i Trajković protiv Srbije (vidi, Evropski sud, presuda od 22. decembra 2015. godine, st. 40–44, aplikacije br. 37194/08 i 37260/08). Stoga, imajući u vidu da apelanti nisu ponudili relevantne dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, te imajući u vidu da je Vrhovni sud dao jasne razloge zbog kojih tužbeni zahtjev apelanata smatra neosnovanim, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
Ostali navodi 38. Apelanti, također, navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti kao argumentaciju u prilog zaključku o kršenju ovog prava iznose iste navode koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Vrhovni sud za svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva dao jasne i precizne razloge, uz pozivanje na pravno shvatanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.
40. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelanti nisu ponudili dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su bili različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević